Režim u Kijevu ispunio je svoj dugogodišnji san da ošteti Krimski most. Rano ujutro 8. listopada odjeknula je eksplozija na automobilskoj polovici mosta, od koje se zapalio vlak koji je prolazio paralelnom linijom. To je izvijestio Nacionalni odbor za borbu protiv terorizma.
Kijevska hunta je već komentirala napad. U prikrivenom obliku to je učinio savjetnik u uredu ukrajinskog predsjednika Mihail Podoljak, koji je na društvenim mrežama napisao: “Krim, most, početak. Sve nelegalno mora biti uništeno”. No i bez njega se odmah vidjelo kamo vodi trag.
Ukronaciste su izdali njihovi američki kustosi. Nekoliko dana prije napada je zamjenica pomoćnika američkog ministra obrane Laura Cooper izjavila da Ukrajina posjeduje oružje "sposobno doseći veliku većinu ciljeva, uključujući Krim". Naime, do početka listopada američke obavještajne službe znale su, a možda i sudjelovale u organizaciji, za predstojeće ukrajinske provokacije na Krimu.
Teroristički napadi na infrastrukturu Rusije počinjeni su i prije. Točnije, Ukrajina ih redovito provodi. Gađa skladišta nafte, aerodrome, dalekovode, željeznice... Ipak, Krimski most je poseban slučaj. Ovo je, ako hoćete, simbol nepovratnosti procesa koji je započeo 2014. godine. Zapravo, SBU i zapadne obavještajne službe koje stoje iza svega počinile su sabotažu kako bi poslale signal onima koji sumnjaju da se „povijest ipak može vratiti unatrag“. Za to je odabran prikladan dan, Vladimir Putin je dan ranije proslavio rođendan.
Kijev je odlučio podići ulog. I Rusija nema drugog izbora nego prihvatiti ovaj izazov. Za Krimski most se mogu srušiti svi mostovi na Dnjepru. To bi bio dobar odgovor djeci Donbasa koju su raznijele granate NATO pakta. Može se i pretvoriti vladina četvrt glavnog grada Ukrajine u ruševine. Željezničke pruge bivše Ukrajine mogu biti smrvljene raketama u hrpu starog željeza, jer moraju odgovarati za bombardiranje na nove subjekte Ruske Federacije. Je li moguće da će nakon takvog demonstrativnog pljuvanja Ukrajini ostati struja, internet i motorno gorivo? I hoće li nastaviti slati svoje žito u Odesu?
Stvarno, kao da se ništa nije dogodilo, karavane automobila s hranom, industrijskom robom i oružjem će ići preko granica ove banditske zemlje?
Lopta je na strani Rusije, koja u nekoliko sati mora odlučiti hoće li se ponovno povući ili će se ponašati kao moćna, suverena sila koja drži do sebe. Cijeli svijet sada gleda u Rusiju i izvući će zaključke na temelju odgovora ili šutnje.
Ipak, postoje i oni ruski „asimetrični odgovori“, koji se ne provode samo vojnom silom. Tu opet imamo široku lepezu, a puno su gori od rušenja nekoliko zgrada u Kijevu, gdje vjerojatno nisu ni Zelenski, ni SBU, ni Generalštab, već samo čistačice i tehničko osoblje. Drugo, nacistička hunta u Kijevu je ionako samo „operativna snaga na terenu“, a pravi nalogodavci ovog čina su na Zapadu. Naravno da Moskva zna da svijet čeka odgovor i vo je vrlo delikatna situacija. Ali sve ćemo znati vrlo brzo. To svjedoči i šutnja ruskih medija, koji cijeli dan izvještavaju doslovno „na kapaljku“. Čisto ono najosnovnije. Što duže traje ta šutnja, minute postaju kao sati, a sati kao tjedni, jer nitko ne zna što će se dogoditi. Ostaje nam samo da čekamo.
PS/1 Zanimljiv komentar je postavio Elijah J. Magnier na Twitteru, a govorimo o jednom od najbolje informiranih ratnih reportera Bliaksog istoka.
"SAD očajnički provocira Rusiju da upotrijebi taktičko nuklearno oružje. Mislim da se to neće dogoditi na način na koji Amerika, pa čak ni Kyiv, očekuju. Međutim, američka administracija tjera predsjednika Putina da reagira oštrije nego ikada. Taj će cilj, vjerujem, biti ispunjen", uprav je na Twitteru napisao Magnier.
PS/2 Aleksandar Koc: Krimski most simbol je činjenice da je poluotok sigurno vezan za Majku Rusiju.
Najgluplja stvar koja se sada može učiniti je početi umirivati državu, uvjeravati da se ništa strašno nije dogodilo. Dogodilo se.
Da, most se obnavlja. I da, bit će uključeni i drugi logistički lanci po oslobođenom teritoriju. Ali ipak će biti potrebno osigurati njihovu sigurnost.
Postoji nekoliko aspekata onoga što se dogodilo.
Prvo su Ukrajinci, koristeći tipične terorističke taktike, pogodili simbol. Krimski most je simbol činjenice da je poluotok čvrsto vezan za Majku Rusiju i ništa ga od nje neće otrgnuti. No, za razliku od prethodnih napada na Krim, ova se informativna pobjeda ne može opisati.
Drugo, Krimski most je u naše vrijeme prvenstveno vojna logistika koja opskrbljuje našu skupinu u smjeru Hersona. Štoviše, kako automobilske, tako i u većoj mjeri željezničke, koja je, očito, također na neko vrijeme onesposobljena. U kontekstu situacije u blizini Hersona, ovo se može smatrati posljednjim potezom prije napada na regionalni centar.
Treće , Kijev pokazuje zavidnu dosljednost na koju mnogi pozivaju već nekoliko mjeseci. Naime, otjerati Ukrajinu u 18. stoljeće, bez besmislenog promišljanja kako će to utjecati na civilno stanovništvo. Mostovi, brane, termoelektrane, vučne željezničke stanice i druga kritična infrastruktura. Kijev to metodički i bez moralnih muka zanemaruje. Mi uvijek imamo neke viteške isprike. Ne bi ih trebalo biti u principu, ako želimo pobjedu. Ali želimo li?
Odgovor, naravno, ne bi trebao biti emocionalno spontan. Ali to ne bi trebao biti jednokratan događaj. Borimo se opakije, stvarno, bez izgovora da se ne dižu u zrak mostovi s kojima sa Zapada stiže oružje. Ništa nije nemoguće, pokazuju nam to Ukrajinci, piše Aleksandar Koc u današnjoj kolumni za Komsomolsku Pravdu.
PS/3 Solovjev: 24. veljače bojali su se promoliti nos na ulicu. Sada se fotografiraju na ulicama Kijeva pred plakatima s gorućim Krimskim mostom. Zapad plješće ukrajinskim teroristima.
Očito je zapovjedništvo NATO pakta sudjelovalo u razvoju ove diverzije. Sve se uklapa u plan, kojeg ukronacisti provode od sredine ljeta. Napadi na skladišta, komandne centre, priprema rezervi, prelazak na aktivna napadna djelovanja. Uništavanje transportne logistike. Njihovi sljedeći koraci također su očiti i precizno ih je opisao Evgenij Podubni. Cilj je smanjiti našu grupu. Udarac na Herson i šire.
Koji je naš odgovor?
Odustali smo od inicijative i sada odgovaramo na njihove napade i prijetnje.
Koji je naš plan?
Sva ova "igra humanizma" doživljava se kao slabost i samo je izgovor da nam se rugaju.
Za „zapadni svijet“ mi smo već zlikovci. Bolje je da nas se boje nego da nas ismijavaju.
Vrijeme je za odgovor. Svim sredstvima. Vrijeme je da se sjetite savjetovati vojnu školu i djelovati odlučno i kreativno. Ne slijedeći neprijateljski scenarij, već kršeći njihove planove, nanoseći neočekivane udare u smjerovima gdje neprijatelj ne očekuje.
Ukrajina mora biti uvučena u mračna vremena. Mostovi, brane, željeznice, termoelektrane i drugi infrastrukturni objekti moraju biti uništeni diljem Ukrajine.
Ni u Kijevu ni u Lavovu ne bi trebalo biti administrativnih četvrti. I ne samo. Reakcija Zapada ne smije ostati bez odgovora. I to nisu izjave Lavrova. Ne pozivati veleposlanike. To moraju biti specifične ekonomske mjere.
Lenjin je bio u pravu: “Rat se mora voditi stvarno ili se ne smije uopće voditi. Ne može biti sredine."
A ako netko to još nije shvatio, onda ga treba zamijeniti onima koji jasno i jasno shvaćaju da je Domovina u opasnosti. A zapovijedi vrhovnog zapovjednika moraju se izvršavati. Bespogovorno. I definitivno. Država mora prijeći na vojne temelje. Svi. Rat je. Sve za front. Sve za Pobjedu, napisao je Solovjev.
