Joseph Biden je u nazočnosti australskog premijera Anthonyja Albanesea i britanskog Rishija Sunaka poručio Kini iz San Diega da je „SAD desetljećima čuvao stabilnost na Indopacifiku za ogromnu dobrobit naroda u cijeloj regiji“ te da „ponovno pokazuje da demokracije mogu osigurati vlastitu sigurnost i prosperitet, i to ne samo za sebe već i za cijeli svijet. To je jasan znak i poruka Kini da su zapadni saveznici spremni odgovoriti na jačanje kineskog utjecaja u južnoj Aziji i tom dijelu Tihog oceana.
Ugrubo, je li, tradicionalno govori mudar pûk, ako smo mi braća, kese nam nisu sestre. Pa francuski predsjednik Emmanuel Macron može hodati i na trepavicama, duriti se dovijeka, povlačiti svoje diplomate iz Canberre i Washingtona te se do mile volje pozivati na međunarodna pravila tzv. poštene trgovačke prakse – à propos, koja SAD godinama nabija Kini na nos, jer da ih krši, sic transit – ali australijskih 66 milijardâ dolara za naručene podmornice na klasični pogon promijenilo je smjer. Inkasirat će ih američka brodogradilišta za plovila na nuklearni pogon, pa… Dobro, ta komedija unutar tzv. zapadne megakorporativne obitelji u kojoj vrijedi divlje pravilo kapitalističke tržišne pohlepe tko jači, taj kvači, što nije ništa novo i nepoznato, može ostati vicmaherima za kojekakve dosjetke. Međutim, to pak što se nakon „bure u čaši boze“ 2021. godine čulo neki dan na ceremoniji u američkoj mornaričkoj bazi u San Diegu o nuklearnim podmornicama iz SAD-a za Australiju briše osmijeh s lica svakom tko se makar formalno zauzima za mir, suradnju i sigurnost u svijetu. SAD, Australija i Velika Britanija će u sklopu svog sporazuma o partnerstvu AUKUS 2021. „osigurati Australiji početkom sljedećeg desetljeća jurišne podmornice na nuklearni pogon kako bi se suprotstavili kineskom utjecaju i ambicijama na indopacifičkom području“.
Kada SAD i tzv. partneri/saveznici premazani ratničkim bojama vitlaju tomahavcima radi tzv. obrane demokratskih vrijednosti i našeg načina života, vrijedi baciti oko na grubo zgažene pod njihovim mokasinama iste vrijednosti za koje se, kao, zalažu, za koje toliku mladost guraju u sigurnu pogibeljPazi sad blistave „pameti“: SAD, Australije i Velika Britanija nuklearnim podmornicama protiv kineskog utjecaja i ambicija!? Jest da zadnjih ne samo godina nego i desetljeća sve tri rečene velike i moćne zemlje nisu kadre cipele čistiti Kinezima stopom ekonomskog razvitka i, analogno, rastom proračunskih suficita, time valjda i legitimnih utjecaja i ambicija… Ali tome se suprotstavlja nuklearnim podmornicama, prijetnjama ratom, ucjenama, maltretiranjem kojekakvim tzv. sankcijama (u čemu SAD-u nema ravnih na Kugli), nego zdravom konkurencijom, kvalitetnijom i jeftinijom ponudom roba i usluga, vjerodostojnijom nazočnošću na međunarodnoj sceni, potentnijom politikom podizanja životnog standarda svojih žitelja, prijateljstvom, humanitarnim angažmanom, skrbi za okoliš, znanošću i kulturom… Kugla je zajedničko vlasništvo čovječanstva, koje je pozvano zajednički djelovati za izgledniju zajedničku budućnost. Nije ni američko niti ćaćinstvo bivših kolonijalnih gazdovanja – osobito Velike Britanije, Francuske i SAD-a – čije katastrofalno izrabljivačke posljedice i nečovještvo žitelji Indopacifika osjećaju i danas.
Otkud pravo tzv. partnerima AUKUS-a 2021. ucjenjivati Kinu nuklearnim podmornicama – i ne samo njima, dakako, „igra“ je puno šira, složenija i opasnija! – zbog njezina „utjecaja i ambicija“ u vlastitom dvorištu. Utjecaj i ambicije najprirodniji su porivi svake razvojno potentne zemlje, ali isto tako i najprirodniji izlog drugima, potreba okoristiti se stanovitim dobrima i postignućima na osnovi pozitivnih „utjecaja i ambicija“ boljih/bogatijih od sebe. Gdje je itko vidio da negativa i loše stanje mogu ikoga potaknuti na preuzimanje, ugledanje ili oponašanje? Ako su Kinezi prvi u svijetu, je li, po umjetnoj inteligenciji, sustigli SAD i Rusiju u Svemiru, konkuriraju u vrhunskoj digitalnoj tehnologiji i investicijama (prijektom Novi put svile su ostavili iza leđa i Svjetsku banku, i MMF, i najrazvikanije tzv. zelenaške banke na Zapadu), bez konkurencije znanjem i sufinanciranjem osvajaju zemlje tzv. Trećeg svijeta, razvijaju raskošne gradove ravne New Yorku, Londonu, Parizu, Tokiju, injsl., dakle, to samo po sebi jest utjecajno i u regiji i šire u svijetu. Zato što Kina ima što ponuditi, a nikomu ne prijeti – Tajvan, legitiman kineski teritorij, druga je priča – niti zvecka oružjem, a legitimno je ne dati nikomu na sebe i na svoje. Uključivo Tajvan.
Zašto se, à propos, nisu javile graditeljske kompanije iz SAD-a, Velike Britanije i Australije na međunarodni natječaj za gradnju Pelješkog mosta u RH i pobijedile Kineze nižom cijenom, kraćim rokom posla, kvalitetnijim materijalima, produktivnijim radnicima, itsl.? I zašto je – glede&unatoč – baš kineska ponuda na natječaju za gradnju Pelješkog mosta uvjerljivo izbacila iz igre vrijedne 2,08 milijardâ tadašnjih kuna konkurenciju više zapadnoeuropskih mostograditelja? Valjda neće biti – kao što tvrdi SAD, a papagaje trbuhozborci skupine G-7, Ekonomskog foruma u Davosu, injsl. – da Kinezi dampinškim cijenama, svojim „utjecajem i ambicijama“ (sic transit) rade u korist vlastitih ekonomskih gubitaka? Tko bi im u tom slučaju namro više od dvije i pol milijarde dolara proračunskih suficita za koje „ne znaju“ u što ih potrošiti? Za razliku od Amera koji su najveći na svijetu javni dužnik, Britanaca koji čekaju u kilometarskim redovima na benzinskim crpkama i apatično gledaju (polu)prazne police s hranom u trgovačkim lancima, odnosno Australaca koji zajedno s cijelom Unijom grcaju pod nepodnošljivim teretom inflacije i energetske krize…
Američko-britansko-australijski nuklearni projekt AUKUS 2021., vrijedan 368 milijardâ australskih dolara nikako ne pridonosi miru i sigurnosti na Indopacifiku. Ni u cijelom svijetu. Dapače, rasplamsava sumnje u vrlo zle namjere triju zemalja globalne tzv. prve brzineI sad, je li, jedna komunistička Kina – čija je Partija na vlasti vrlo uspješno integrirala sve što tržišno valja u kapitalizmu, a izigrala SAD i ini Zapad nakon globalne krize 2008. godine privlačenjem iz EU-a jeftinom radnom snagom i poreznim povoljnostima visokotehnološki razvijene industrije, čime je znanjem/razvojno profitirala – nepodnošljiv je balvan u SAD-ovu i očima njegovih najgorljivijih tzv. partnera/saveznika. Kinezi, međutim, nisu naivna čeljad, a novi/stari predsjednik Xi Jinping (treći mandat, što je bez presedana) ima dovoljno geopolitičkih/geostrateških utakmica u nogama da se ne plaši Bidenovih filipika iz mornaričke baze u San Diegu, a još manje paradno kočopernog britanskog premijera Rishija Sunaka, kojemu „pospani Joe“ ne znâ ni pravilno izgovoriti ime (sic transit). I kamo će Kugla sada nakon što će (ako će?) ukrajinski rat napokon završiti pregovorima, jer proljetna ofenziva uvezenog u Ukrajinu zapadnog oklopa i projektila nema šanse istjerati Ruse s okupiranog jugoistoka zemlje, kamoli s poluotoka Krima? Aktivirat će se trusno tlo u Gruziji – „događanja naroda“ u Tbilisiju i makljaža s policijom, opet u režiji CIA-e, po istom protuvladinu majdanskom obrascu već traje – a potom se neokolonijalni Circus Maximus seli na Indopacifik i obračun s Kinom?
Četrdeset šesti američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. je u nazočnosti australskog premijera Anthonyja Albanesea i britanskog Rishija Sunaka poručio Kini iz San Diega da je „SAD desetljećima čuvao stabilnost na Indopacifiku za ogromnu dobrobit naroda u cijeloj regiji“ te da „ponovno pokazuje da demokracije mogu osigurati vlastitu sigurnost i prosperitet, i to ne samo za sebe već i za cijeli svijet. To je jasan znak i poruka Kini da su zapadni saveznici spremni odovoriti na jačanje kineskog utjecaja u južnoj Aziji i tom dijelu Tihog oceana. Sporazum o partnerstvu AUKUS 2021. je dio zajedničke predanosti slobodnom i otvorenom Indopacifiku s dva najpostojanija i najsposobnija saveznika SAD-a“. Nije prošlo ni par sati, a iz Pekinga je objavljen odgovor na tzv., kako su ga prozvali zapadni mediji, nuklearno upraviteljstvo triju država. Odgovor u skladu s Xi Jinpingovom završnom porukom prigodom izbora na treći predsjednički mandat kada je izjednačio važnost gospodarstva sa stabilnošću i sigurnošću svoje zemlje te obećao preustrojiti vojsku u „čelični zid“ koji će biti u stanju učinkovito zaštititi kineske interese i izvan zemlje. Oko za oko, zub za zub? Poznato iz ukrajinskog rata u kojemu se itekako znâ tko je, kada, kako i zašto – „prvi počeo“. I do čega je to, je li, dovelo. Do američkog preuzimanja ruskog mjesta na europskom te poodmaklog pokušaja izbacivanja i s globalnog tržišta.
Vrlo rizično/opasno SAD-ovo vojno provociranje Kine radi bezuvjetne, je li, (pro)američke/zapadne ekonomske, geopolitičke i geostrateške pune dominacije Kuglom, stalno ucjenjivanje najmnogoljudnije zemlje svijeta tzv. sankcijama ima svoj prag podnošljivosti tako da samoobrambeno reagiranje Pekinga ima političke, ekonomske, vojne, ali i razloge svoga nacionalnog dostojanstva, teritorijalne cjelovitosti i jasne međunarodne uvjerljivost za reagirati na provokacije. SAD već od posthladnoratovskih relaksacija diplomatskih, trgovinskih i inih odnosa s Kinom drži oštar gard tzv. pater familiasa u tom dijelu Azije, gdje s pravom svoje mjesto pod istočnim suncem također traže Rusija, Iran, Indija, Pakistan, obje Koreje, Japan i još neki brzorastući „tigrovi“ te je pitanje dominacije vrlo relativna stvar. Kina, čija stajaća vojska broji više od milijun dobro uvježbanih ljudi i raspolaže borbenom tehnologijom ravnom američkoj, uključivo atomski arsenal, zbog SAD-ovih je ucjena (npr. zabrana prodaje oružja Rusiji, sic transit) i prijetnji ratom pokuša li Peking vojno vratiti Tajvan matici Kini, ove godine podebljala državni proračun za obranu (drugi u svijetu) na više od 250 milijardâ dolara. Prorade li nuklearni projektili između Kine i SAD-a, a vrag znâ čime obje zemlje raspolažu izvan Kugline egzosfere, pa se upletu znani i neznani tzv. partneri/saveznici sa strane, više uopće neće biti važno – „oni su prvi počeli“. Jer neće imati tko to pitati.
Konzervativni Rishi Sunak, čiji ga stranački kolege drže manje vanjskopolitički pametnim od njegove kratkotjedne prethodnice Liz Truss, ne sjeća se u svojim jastrebovskim filipikama činjenice da su upravo Kina i njegova djedovina bile povijesno najveće žrtve britanskog kolonijalnog imperijalizmaI sad, 18 mjeseci od sklapanja protukineskog pakta AUKUS 2021., nađe se u San Diegu britanski premijer Rishi Sunak (pandžabski hinduist, čiji su roditelji odrasli u jugoistočnoj Africi), koji s neba pa u rebra tresne u intervjuu NBC Nightly Newsu: „Kina je najveća državna prijetnja našim gospodarskim interesima. To je sustavni izazov svjetskom poretku“. Ta vrst besprimjerne budalaštine premijera koji nije sposoban riješiti duboku krizu u svojoj zemlji izazvanu neodgovornim, je li, pridruživanjem Velike Britanije SAD/EU/NATO-ovim tzv. sankcijama Rusiji samo je nastavak njegova pametovanja iz prvoga većeg vanjskopolitičkoga govora nakon useljenja u Downing Street 10, lani u studenom: „Britanski pristup Kini mora se mijenjati, jer se Peking svjesno natječe za globalni utjecaj koristeći sve poluge državne moći. Budimo jasni, tzv. zlatna era je gotova zajedno s naivnom idejom da će trgovina dovesti do društvenih i političkih reformi. Shvaćamo da Kina predstavlja sustavni izazov našim vrijednostima i interesima, izazov koji postaje sve aktualniji kako se kreće prema još većem autoritarizmu. Naravno, ne možemo jednostavno ignorirati značenje Kine u svjetskim poslovima – za globalnu ekonomsku stabilnost ili pitanja poput klimatskih promjena. SAD, Kanada, Australija, Japan i mnogi drugi to također razumiju. Britanija pod mojim vodstvom neće izabrati status quo, nego će se suprotstaviti međunarodnim konkurentima: ne velikom retorikom, nego snažnim pragmatizmom“.
Konzervativni Sunak, čiji ga stranački kolege drže manje vanjskopolitički pametnim od njegove kratkotjedne prethodnice Liz Truss, glede&unatoč svom dobrom akademskom obrazovanju i rođenju u Velikoj Britaniji, ne sjeća se u svojim jastrebovskim filipikama činjenice da su upravo Kina i njegova djedovina bile povijesno najveće žrtve britanskog kolonijalnog imperijalizma. Trebala su proći mučna stoljeća do kakve-takve slobode. A sad bi u SAD-ovom polit-ekonomskom interesu – kao u zločinačkoj agresiji na Irak pod izmišljotinom Tonyja Blaira o kemijskom oružju za masovno uništenje – Kinu utjerivao u međunarodnu ekonomsku izolaciju. Jednako kao i Rusiju, koju je Britanija (Boris Johnson) zajedno sa SAD-om (Joe Biden) isprovocirala na „ničim izazvanu“ (sic transit) invaziju na Ukrajinu. I što ima loše u tomu da se „Peking svjesno natječe za globalni utjecaj“? Tko kaže da ne smije? Rishi Sunak? Joe Biden? Kina i Rusija, je li, ne smiju, jer je to ekskluzivno neokolonijalno pravo SAD-a, Velike Britanije i, što Biden reče u San Diegu, „najpostojanijih i najsposobnijih saveznika SAD-a“!? Glupost na entu. Dapače, baš je svatko na svijetu pozvan „svjesno se natjecati za globalni utjecaj“, svojim sposobnostima i mogućnostima, dakako.
A to Bidenovo da je „SAD desetljećima čuvao stabilnost na Indopacifiku za ogromnu dobrobit naroda u cijeloj regiji“ povijesna je neistina zemlje koja je ratnozločinački, neljudski, protivno međunarodnom pravu bacila dvije nuklearne bombe na stotine tisuća civila u japanskoj Hirošimi i Nagasakiju, na državu koja je te 1945. godine već bila pobijeđena u Drugomu svjetskom ratu. Budući da je Hitlerov ratni partner car Hirohito pristao na poslijeratnu poslušnost SAD-u, pošteđen je suđenja za ratne zločine, a Amerikanci su mu ostali tzv. pater familias do dana današnjeg. Jednako i istom ratnopobjedničkom logikom kao u ostatku Indopacifika, osim Kine, Sjevernog Vijetnama i Sjeverne Koreje, gdje su se komunisti izborili za vlast. No, SAD je iskoristio „oslobodilačku“ aktivnost svoje vojske u Drugom svjetskom ratu i ostao do danas „čuvati stabilnost na Indopacifiku za ogromnu dobrobit naroda u cijeloj regiji“ (sic transit), baš kao što je to učinio u zapadnoj Europi, gdje i danas ima sjedište u tada poraženoj Njemačkoj. Unatoč višedesetljetnim pokušajima destabilizacije nije uspio srušiti komunističke režime na Indopacifiku, pa otuda Bidenova sandieška pila naopako da se „ponovno pokazuje da demokracije mogu osigurati vlastitu sigurnost i prosperitet, i to ne samo za sebe već i za cijeli svijet“. Nuklearnim podmornicama? Komplotima protiv režima koji ne žele svijet tzv. američkog 21. stoljeća, Euroazije od Lisabona do Vladivostoka pod gazdom Americe First! i neokolonijalnog monopola što ga sanjaju stratezi resetirana megakorporativnog neokapitalizma, kuražni zbog povijesnog adaktiranja SSSR-a i komunizma u naftalin prošlosti?
„Suočeni s tim izazovima, moramo zauzeti isti dugoročni pristup kao i naši protivnici i konkurenti, Rusija i Kina“, pametuje britanski premijer, ne ostavljajući prostora ni za kakav dogovor, razgovor, mirotvorstvo, podjelu interesnih teritorija ili suradnju za globalno dobro čovječanstva, a to je tempirana bomba opće nesreće. „Suočeni s tim izazovima, kratkoročnost ili puste želje neće biti dovoljni. Ne možemo ovisiti o hladnoratovskim argumentima ili pristupima, ili pukoj sentimentalnosti o prošlosti.“ Opcija je rat? Koji se i ne mora uvijek i svugdje voditi klasičnim oružjem, ako je pobjeda moguća i sofisticiranijim sredstvima tipa kojekakvih tzv. sankcija, izopćenja, sotonizacija, blokada, etc.? Makar i Pirova?
Paradno izdavanje uhidbenog naloga Međunarodnog suda radi sankcioniranja Putina kao ratnog zločinca, koje SAD ionako može objesiti mačku o rep, jer ni SAD niti Rusija ne priznaju to sudište – izazvala je puno čvršće političko, energetsko i vojno-strateško zbližavanje dviju svjetskih velesila, Rusije i Kine„Nizom diplomatskih akcija posthladnoratovska američka diplomacija intenzivnije je radila na povezivanju ekonomskih i sigurnosnih interesa SAD-a na tom prostoru šireći uvjerenje da sigurnost koju toj regiji mogu ponuditi SAD osigurava daljnji gospodarski azijski rast“, zapisala je 2001. godine Lidija Čehulić-Vukadinović (1966.-2017.) s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u članku „Posthladnoratovski odnosi SAD-a i NR Kine“ (Međunarodne studije, br. 2-3, str. 109-123). „Bilo je to u skladu s Clintonovim odmakom u američkoj vanjskopolitičkoj strategiji s hladnoratovske geostrategije prema posthladnoratovskoj geoekonomiji. Dugo vremena Sjedinjene Države žudile su za azijsko-pacifičkim prostorom. Nakon europskog (s kojega je pod izlikom ukrajinskog rata uklonjena ruska konkurencija i uklanja se kineska, op. a.), to područje je najvažnije za plasman američkih proizvoda. (…) Prema nekim istraživanjima oko 3 milijuna zaposlenih u SAD-u ovise o trgovinskoj suradnji s azijsko-pacifičkim prostorom. Američke kompanije do 990. Godine investirale su u to područje preko 60 milijardi dolara. Svjetski stručnjaci, usprkos iskazanim eko omskim nestabilnostima i poteškoćama, tom području predviđaju daljnji ekonomski rast. Prema računicama grupe Svjetske banke to područje u vremensko periodu od 1990. do 2000. godine ostvarivalo je 50 posto ukupnog svjetskog rasta. Stopa rasta azijsko-pacifičkog područja dvostruko je veća nego u Sjedinjenim Državama i čak tri puta veća od one u Europi.
U pokušaju pronalaženja nove američke vanjskopolitičke strategije prema toj regiji američko-kineski odnosi svakako imaju posebno značenje. Gotovo u svim predviđenim varijantama strukture novog svjetskog poretka, temeljem svoga geostrategijskog položaja, veličine teritorija, broja stanovnika i tempa ekonomskog razvoja, prisutna je i Kina kao jedan od bitnih subjekata. Stratezi ističu važnost Kine na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj sceni. (…) Govoreći o ulozi SAD-a u novom svjetskom poretku neposredno nakon raspada bipolarne podjele svijeta, Zbigniew Brzezinski (geostrateg, savjetnik za nacionalnu sigurnost od 1977. do 1981. godine američkog predsjednika Jimmyja Cartera, op. a.) upravo je Kinu označio kao jedinog mogućeg suparnika američkoj dominaciji u 21. stoljeću. Kasnije je ublažio svoja stajališta rekavši da Kina predstavlja jedno od četiri najznačajnija vanjskopolitička središta (Europa, Rusija, Japan, Kina) nove međunarodne zajednice.“ Aktualno, danas američko-kineski odnosi više no ikad utječu ne samo na stabilnost i mir na Indopacifiku nego i na cijeloj Kugli. Opasno je, međutim, što se i u javnosti i čak u Kongresu SAD-a različito procjenjuju važnost uloge i realna snaga današnje Kine, a to vrlo lako može izmaknuti kontroli.
Američko-britansko-australijski nuklearni projekt AUKUS 2021., vrijedan 368 milijardâ australskih dolara nikako ne pridonosi miru i sigurnosti na Indopacifiku. Ni u cijelom svijetu. Dapače, rasplamsava sumnje u vrlo zle namjere triju zemalja globalne tzv. prve brzine. „Idete opasnim putem“, upozorili su ih iz Pekinga. U govoru po trećem izboru za šefa drževe, Xi Jinping je čak 91 put riječ sigurnost povezao s nacionalnom sigurnošću Kine, tzv. kineskim zidom sigurnosti, modernizacijom vojske koja već traje punim intenzitetom, ne štedeći dodatne milijarde dolara. „ Pozivamo SAD, Veliku Britaniju i Australiju da napuste mentalitet hladnog rata i igre s nultim rezultatom, poštuju međunarodne obaveze u dobroj vjeri i učine više poteza koji vode regionalnomu miru i stabilnosti“, poručio je Peking, a čelnici nuklearne trilaterale AUKUS-a 2021. zajedničkom su izjavom glatko su odbacili kineske kritike. Stanje ne-mira i ne-sigurnosti time se dodatno intenzivira, a novovjeka Liga naroda, pardon Ujedinjeni narodi, pravi se grbavom budući da ju najizdašnije sufinancira upravo najveći krivac za globalnu ne-sigurnost i ne-mir, SAD: Kina ante portas!?
Dobri papa Franjo je u povodu 10. obljetnice svog pontifikata ovih dana bez dlake na jeziku kazao da „iza svih ratova stoji industrija oružja, a to je đavolski. Kada se samo godinu dana ne bi proizvodilo oružje, u svijetu bi bila iskorijenjena glad“. Američka mamonološka industrija oružja te njezin moćan lobby u neokonzervativnoj administraciji SAD-a pojačano druka za rat i s Kinom. Mamon, jedan od sedam prinčeva pakla, lažnim alibijem halabuči urbi et orbi o „obrani Tajvana“. To je nerazborita, krajnje suicidna i globalno pogubna politika. „Kina nikad neće dopustiti SAD-u narušavati njezin suverenitet i uplitati se u njezine unutarnje poslove pod bilo kojim izgovorom“, poručio je glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Wang Wenbin. „Američke primjedbe zanemaruju istinu i suprotne su međunarodnim zakonima i doktrinama. Načelo jedne Kine i tri zajednička priopćenja Kine i SAD-a temelj su za diplomatske odnose dviju zamalja i zdrav razvoj bilateralnih odnosa. Postoji samo jedna Kina na svijetu, a Tajvan je dio Kine.“ Kineski je veleposlanik u UN-u Zhang Jun naglasio novinarima da je „vlada NR Kine jedina legitimna vlada koja predstavlja cijelu Kinu, a Tajvan je neotuđivi dio kineskog teritorija. Čak je 180 država, uključivo SAD, uspostavilo diplomatske odnose s Kinom uvažavajući načelo jedne Kine. Načelo jedne Kine je konsenzus međunarodne zajednice i široko poznata norma međunarodnih odnosa, koja ne dopušta osporavanje ili iskrivljavanje“.
Opasna igra vatrom se jamačno usložnjava. Kineski suveren Xi Jinping upravo boravi u trodnevnom posjetu Moskvi i razgovara s Putinom, tako da je američka sotonizacije Rusije i Kine (ne samo) zbog ukrajinskog rata – čak paradno izdavanje uhidbenog naloga Međunarodnog suda UN-a radi sankcioniranja Putina kao ratnog zločinca, što SAD može objesiti mačku o rep, jer ni SAD niti Rusija ne priznaju to sudište – izazvala puno čvršće političko, energetsko i vojno-strateško zbližavanje dviju svjetskih velesila radi zajedničke obrane od američkog/zapadnog mamonološkog imperijalizma opasnih neokolonijalnih namjera. Američki investigativni vanjskopolitički novinar Seymour Myron „Sy“ Hersh, laureat Pulizerove nagrade, kazao je u intervjuu portalu Consortiumnews.com da je „SAD danas najagresivnija država u svijetu“, a poznati pak američki ekonomist Jeffrey David Sachs u razgovoru sa slovenskim novinarom Urošem Lipuščekom (prenosi ga ljubljansko Delo s TV Asa u Murskoj Soboti) kazao: „Američka politika je arogantna. Točka!“ Pa kada SAD i tzv. partneri/saveznici premazani ratničkim bojama vitlaju tomahavcima radi tzv. obrane demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit), vrijedi baciti oko na grubo zgažene pod njihovim mokasinama iste vrijednosti za koje se, kao, zalažu, za koje toliku mladost guraju u sigurnu pogibelj. „Ni med cvetjem ni pravice“, dometnuo bi stari Fric?
