Svijet je vidio uspon i pad oko 150 carstava. U taj broj nisu uključene Sjedinjene Države, čije nepriznato carstvo obuhvaća više od 800 vojnih baza u oko 70 zemalja.
Amerikanci su odrasli vjerujući u ono što je Woodrow Wilson rekao nakon Versaillesa da je „njihova nacija izuzetna i da je spasitelj svijeta, a ne imperijalistička sila“. Ali nakon što su Sjedinjene Države napale Afganistan u listopadu 2001. godine, naslovnica časopisa The New York Times preporučila je čitateljima: “To je američko carstvo – Naviknite se na to.”
Povjesničar Chalmers Johnson u više je navrata zamjerao “carstvu” Sjedinjenih Država način širenja „slobode i demokracije“. Julian Assange je 2015. opisao SAD kao “jedino preostalo carstvo na svijetu koje se, koristeći ekonomsku, vojnu, administrativnu i diplomatsku moć, ne širi teritorijalno, već da bi se ovjekovječila američka ekonomska prevlast”.
Američka imperijalistička ekspanzionistička tradicija započela je kupnjom Louisiane, zatim s akvizicijama Portorika, Filipina, Guama, Havaja i Aljaske. Napori koji su u „izgradnji nacije“ provedeni u Somaliji, Haitiju, Bosni, Kosovu i Afganistanu imali su vrlo malo uspjeha i za američkim stratezima u pravilu ostaju zone nestabilnosti. Isto se može reći i za Libanon i Irak, iako su u prvom slučaju američke snage protjerane, dok su u Iraku u fazi protjerivanja. No, ustavna uređenja koja su ostavili kao da su osmišljena za permanentne sektaške sukobe, a ne za „izgradnju nacije“, kako su tvrdili „emisari demokracije“. Srećom, ove dvije nacije uspijevaju prevladati podijele, iako se svaka od njih mora boriti s remetilačkim proameričkim faktorom. No, to je tema koju ćemo razraditi drugom prilikom.
Usput je bilo desetke ratova i surogatskih intervencija usmjerenih na svrgavanje nepoćudnih vlada u korist vođa koji bi prihvatili diktat Sjedinjenih Država.
„U tim ratovima nije pobijedila superiornost zapadnih ideja, vrijednosti ili religije“, priznao je Samuel Huntington 1996., nego “američka superiornost u primjeni organiziranog nasilja”.
Pa ipak, i dalje slušamo kako su Sjedinjene Države “održavale mir” u Europi i diljem svijeta od Drugog svjetskog rata naovamo.
Ako Australci znaju što je dobro za njih, rečeno im je, cijenit će važnost saveza Australije sa Sjedinjenim Državama, posebno na Pacifiku, jer je “međunarodni poredak utemeljen na pravilima, te slobodnoj i poštenoj međunarodnoj trgovini”. To je 13. veljače rekao admiral Philip Davidson, šef Indo-pacifičkog zapovjedništva Sjedinjenih Država. Trumpov izaslanik očekivao je da će Australci vjerovati da su savezi važni za izolacionističkog i protekcionističkog predsjednika koji ih je želio eliminirati i koji gazi Međunarodni kazneni sud ako se usudi istraživati bilo koga kojeg ne optuže SAD. Washignton je sada u fazi u kojoj ucjenjuje Svjetsku trgovinsku organizaciju, pa čak i NATO „saveznike“, kojima je jasno rečeno da su vazali i zemlje ograničenog suverniteta. Trump je, „poštujući međuanrodno pravo“, raskinuo i nuklearni sporazum s Iranom i gazi sve ono što je ostalo od međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima.
Vojnici poput generala Davidsona žele da se Australci prestraše. Taj model funkcionira s baltičkim narodima i Poljacima, ali među velikim i suverenim nacijama i ne baš.
„Crvene prijetnje“ više nema, a terorizam je izgubio većinu svoje moći šokiranja nacija. Zato je tu Iran, a Kina je sljedeća prijetnja koje bi se trebali bojati. I ovdje imamo zanimljiovst ili nedostatak mašte. Naime, sada se azijskog diva stalno naziva “komunistička Kina” i narativ koji se koristi protiv Kine je identičan onome koji se koristio protiv Sovjetskog Saveza. Samo su zamijenjena imena i neki termini, a sve ostalo je isto. Zbog toga ukazujemo na „nedostatk mašte“ u američkih stratega. Možda su Amerikanci zaista toliko naivni da vjeruju u to i da će s tehnologijom u SAD ući virus „komunističke revolucije“ i uništiti „američki način života“, koji odavno ne postoji.
Južno kinesko more, Huawei, Instituti Konfucije, izborna uplitanja i koronavirusi pomažu u oživljavanju atavističke sinofobije u vrijeme kada je cijeli svije i zaboravio što bi to trebalo značiti. Mediji stalno plaše ljude.
Ali imamo i još jednu zanimljivost i objašnjenje zašto Kina u modernoj povijesti nije izgubila nijedan rat. Objašnjenje je jednostavno: zato što protiv nikoga nije ratovala.
To bi moglo biti posljedica činjenice da Kina, unatoč rastućoj vojnoj snazi, zna da može projicirati samu sebe izvan granica i bolje zaštititi svoje interese bez borbe.
Da pojasnimo. Otkako je Narodna Republika Kina pobijedila u ratu 1949. godine, Kina je vojsku koristila 14 puta. Dva puta u ratu za Tibet, tri puta u Tajvanskom tjesnacu, dva puta s Vijetnamom, dva puta s Indijom i po jedan put u Koreji, Burmi ili današnjem Mjanmaru, Xinjiangu i Zhenbaou. Neki od ovih su bili pogranični sukobi, a drugi da se potvrdi utjecaj na susjede. Službeno, Kina je dobila šest ratova, dva je izgubila, protiv Indije 1967. i Vijetnam. 1979. godine, a tri su završila s primirjem ili službenim potpisivanjem trajnog mira.
Kina se pridružila međunarodnim koalicijama sa Sjedinjenim Državama protiv somalijskih gusara i nekim “terorističkim” ratovima na sjeveru Malija. Kina ima i vojnu bazu u inozemstvu, odnosno pomorsku bazu u luci Dorale u Džibutiju na Afričkom rogu. I to bi bilo sve što se tiče „vojnog ekspanzionizma“ i „ratnih avantura“ Kine.
Što se tiče ratovanja, usporedite to sa Sjedinjenim Državama, koje tvrde da su „mirotvorni narod“. Sjedinjene Države su u 93 posto svojih 241 godinu do 2017. bile u ratu. Samo nešto manje od 20 godina od 1776. godine se Sjedinjene Države negdje nisu borile.
Počevši od Koreje, između 1950. i 1953. godine, Sjedinjene Države su provele vojne operacije u Laosu, Vijetnamu, Kambodži i Tajlandu. U Panami su intervenirale 1961. godine, a američke su se snage borile na Kubi, Granadi, Dominikanskoj Republici, Boliviji i opet Granadi. Od 1978. nadalje su se Sjedinjene Države borile u Afganistanu, Libanonu, Kuvajtu, Iraku, Libiji, Sudanu, Pakistanu, Siriji i Jemenu.
U Europi su od 1992. intervenirale u Bosni, na Kosovu i Srbiji. Američke akcije u Africi započele su Kongom 1964., a onda su uslijedili Južni Zair 1978., zatim Somalija, Sjeveroistočna Kenija, Uganda i Mali. Malo je ovih sukoba dovelo do zadovoljavajućih rezultata za Sjedinjene Države. Mnogi su i danas u tijeku, a neki su stvorili takozvane „propale države“, poput Libije, Jemena ili Somalije.
Dok Sjedinjene Države i dalje provode agresije po svijetu, Kina širi svoj utjecaj nudeći ekonomski razvoj. Što bolje djeluje? Podaci govore sami za sebe. Ovih nekoliko redaka bi trebali biti dovoljni kao odgovor nekima koji na ovom portalu tvrde „kako su svi oni isti, od Sjedinjenih Država, do Rusije, Kine i Irana“, da navedemo samo neke. Unatoč svemu što bi im mogli prigovoriti, Kina, Rusija i Iran nisu isti i nikada neće biti isti kao SAD i njihovi vazali, barem oni koji slijepo slušaju diktat Washigntona i vrše nasilje nad suverenim nacijama samo zato što žele živjeti u skladu s međunarodnim pravom i same birati svoje partnere, prijatelje i saveznike. Mislim da bi ovo bilo dovoljno, ali ako je potrebno, možemo proširiti temu, iako bi nakon ovih nekoliko redaka i malom djetetu neke stvari bile jasne.
U svakom slučaju, za one koji ne uspijevaju vizualizirati napisano, da ponudimo jednostavnije rješenje i usporedbu Irana i Amerike, dok smo kineske „ratove“ nabrojali, a ruski su intervencija u Južnoj Osetiji u zaštiti mirovnih snaga i civilnog stanovništva i osiguravanje provedbe referenduma na Krimu 2014. Potom imamo vojnu intervenciju u suzbijanju terorizma u Siriji i to bi valjda trebalo bilo sve. Ako baš moramo, Rusiji možemo pripisati i čisto sovjetske intervencije u Afganistanu, te ranije u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, ali bi to bilo nepravedno, jer je Centralni komitet Sovjetskog Saveza često bio sve samo ne ruski. Ali čak i ako im pripišemo tih nekoliko intervencija, sam pogled na listu dolje je dovoljan dokaz da „nisu isti“, kako neki tvrde.
