Tijekom nedavne posjete predsjednika Državnog vijeća Kine Li Keqianga Hrvatskoj, potpisana je nekolicina memoranduma o razumijevanju, suradnji te protokola.




Potpisana je uspostava Zajedničke radne skupine za suradnju na području ulaganja u okviru Zajedničkog povjerenstva o gospodarskoj suradnji; protokol o veterinarskim i javnozdravstvenim zahtjevima za mliječne proizvode namijenjene izvozu iz Hrvatske; sporazum između HBOR-a i Kineske razvojne banke; memorandum o suradnji između HŽ Infrastrukture i CRBC o projektu nizinske pruge Rijeka-Zagreb; memorandum o suglasnosti između HŽ Infrastrukture i China Railway Eryuan Engineering Groupe o zajedničkoj uspostavi intermodalnog prometnog koridora s posebnim naglaskom na Mediteranski koridor; memorandum o zajedničkom financiranju istraživanja i razvojnih projekata između MZO te Ministarstva znanosti i tehnologije Kine.

Tu je i sporazum o obrazovanju i digitalizaciji između Huaweija i Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva. No, najviše plijeni pozornost navodni interes kineske kompanije CSIC za „spas“ Uljanika. Izaslanstvo kompanije posjetilo je posrnulo brodogradilište te bi u nekom doglednom vremenu trebalo donijeti odluku.

Na stranici CSIC (China Shipbuilding Industry Corporation) 26. travnja je bila objavljena vijest o susretu veleposlanika Hrvatske Daria Mihelina s direktorom CSIC Hu Zhongmingom. U tekstu je pisalo o Pojasu i putu, “hrvatskom iskustvu u brodogradnji” i suradnji na obostranu korist, ali se nije spominjao ni Uljanik, ni interes kompanije za ulaganje. U Kini je šutnja najčešće znak opreza.

Domaća mišljenja o posjeti, potpisanim memorandumima i perspektivi bilateralne suradnje su oprečna, od snažnog ushita do kritike i duboke skepse. Kako bismo izbjegli obje strane kritičnog spektra i što objektivnije shvaćali mogućnosti kineske suradnje s Hrvatskom trebamo za početak razjasniti „investicije“ u kontekstu kineske gospodarske aktivnosti u Europi.

Prvo, direktna strana ulaganja (FDI). Kina prvenstveno kupuje i ulaže u uspješne europske kompanije u najrazvijenijim zemljama Europe. Prema podacima FT-a, od 2000. do 2016., 23,6% svih kineskih investicija (većinom preuzimanja ili kupovina udjela) bilo je ostvareno u Velikoj Britaniji, 18,5% u Njemačkoj, 12,7% u Italiji i 11,3% u Francuskoj. U sklopu 16 plus 1, 95% svih investicija su, prema ECFR-u (2016.) dobile Mađarska, Poljska, Rumunjska, Češka, Bugarska i Slovačka. U našem susjedstvu se ističu npr. Srbija i Slovenija. S obzirom na domaće stanje i ponudu, teško je ozbiljno računati na značajne akvizicije hrvatskih (državnih) kompanija, osim ako Partija ne uvede posebnu kategoriju karitativnih investicija. Ipak, nije isključen privatni interes većih, srednjih i manjih kompanija u sektoru turizma i zdravstvenog turizma (npr. Kumrovec, Krapinske toplice) ili IT-ja. Na primjer, kineska Zhejiang Jinke je za vrtoglavih milijardu dolara kupila slovenskog proizvođača mobilnih video igrica Outfit7.

Drugo, „greenfield“ investicije. Kina slabo prakticira ovu vrstu direktnih stranih ulaganja u Europi. Greenfield čini sićušnih 3-5% od ukupnih direktnih stranih ulaganja u čitavoj EU. S jedne strane, to je politički problem jer EU traži od Kine reciprocitet u otvorenosti tržišta; s druge je ekonomski zbog nepovoljne cijene rada. Jedno od rješenja je pokretanje proizvodnje na periferiji. U Srbiji je kompanija Linglong počela izgradnju tvornice gume u Zrenjaninu a kompanije Mei Ta i Minth grade tvornice autodijelova u Bariču i Loznici. Nije realno očekivati da će i u Hrvatskoj niknuti kineski proizvodni greenfield-ovi.

U našim prilikama za takve poduhvate osim ekonomske računice—tržišta, cijene rada, isplativosti i sl.—mora postojati i konsolidacija centralnih i lokalnih vlasti te (poželjno) bolja povijest suradnje sa Kinom. No, greenfield projekti na području obnovljive energije su za Kinu privlačni a Hrvatska ima itekako pogodne uvjete za ovu vrstu ulaganja. Kompanija Norinco je kupila većinski udio u senjskoj kompaniji Energija Projekt d.d. i trebala bi početi izgradnju vjetroparka pokraj Senja. U ovom segmentu suradnja može biti dobra.

Treće, infrastrukturni projekti. Oni su temelj inicijative Pojas i put. Po pravilu, financiraju se kreditima kineskih banaka a dijelom iz domaćih sredstava te mogu biti, ovisno o uvjetima ugovora, predani Kini u koncesiju. Pelješki most je otvorio novi model kinesko-europske suradnje s europskim financiranjem, što je dobar modus jer oslobađa Bruxelles straha od famoznih dužničkih jama i financijske netransparentnosti.

Četvrto, tu su nekretnine i turizam. U nekretninama nemamo što ponuditi Kini jer nemamo ni položaj, ni sadržaj, ni značaj vodećih europskih i svjetskih gradova. Ali zato turistička suradnja raste. Godine 2018. Hrvatsku je posjetilo 216 tisuća Kineza. Za usporedbu, 2014. ih je bilo svega 61 tisuća.  Prostora za rast ima ukoliko se uspostavi direktna zračna linija i ako se domaći turizam prilagodi kineskim zahtjevima i navikama. Prvenstveno mislim na kartično plaćanje i druge bezgotovinske oblike plaćanja, kineski jezik u hotelima, ugostiteljskim objektima i javnom prostoru i sl. Interes privatnih kineskih poduzetnika za turizam je naglašen i tijekom nedavne posjete Li Keqianga Hrvatskoj.

Kad promišljamo motive Kine za izgradnju nizinske pruge Rijeka-Zagreb, često sagledavamo problem samo iz političkog ili ekonomskog kuta. Smatramo da je Kina vođena isključivo neokolonijalnim, ekspanzionističkim motivima. Ili pak smatramo da je izrazito kapitalistički orijentirana, te da surova ekonomska isplativost diktira sve ostalo. Zapravo, radi se o mješavini svega: ekonomije, politike, dugoročnih strateških računica, sigurnosti, unutarnje borbe elita, rješavanja dugova, razvoja domaćeg tržišta i socijalne stabilnosti. Omjer ovih komponenti i proces donošenja odluka je uvijek skriven, zato instinktivno pokušavamo simplificirati i naginjati u neku od nama razumljivih (logičnih) objašnjenja.

Ono što pak znamo jest da se iza kineskih infrastrukturnih projekata kriju najmanje tri ključna čimbenika: a) očuvanje zaposlenosti – kineske kompanije uvoze svoje radnike koji čine oko 70-80, katkad i više posto od ukupnih radnika na nekom stranom projektu; b) zbrinjavanje domaće proizvodnje i proizvodnih viškova—Kina izvozi većinu materijala i konstrukcija. Prevelika proizvodnja čelika i željeza, koja još uvijek muči kinesko—a time i globalno—tržište. Infrastrukturni projekti Pojasa i puta su jedan od načina iskorištavanja tih viškova i c) internacionalizacija kineskog Renminbija odnosno yuana. Godine 2016. RMB se pridružio MMF-ovoj košarici valuta sa posebnim pravom vučenja (eng. special drawing rights). Peking promovira trgovinu u svojoj valuti.

Rusija, Angola i Saudijska Arabija iskazuju oprezan interes prema prodaji nafte za yuane. Kineska i Turska nacionalna banka su već imale iskustvo iskustvo lira-RMB swap-a u bilateralnom investicijskom sporazumu. Prošle godine, Kina i Pakistan su potpisali sporazum o korištenju yuana u bilateralnoj trgovini. Prema podacima SWIFT-a, kineski yuan trenutno čini mizernih 1,61% međunarodnih uplata i kineska vlada ozbiljno želi proširiti primjenu domaće valute kroz Pojas i put. Stoga nizinska pruga ima šansu, unatoč naoko mizernom ekonomskom značaju. Zato možemo smjelo razmišljati i o drugim projektima—stadionima, cestama, mostovima i tome slično.

Sad se vratimo na Uljanik. Bez obzira na financijski položaj kompanije, Kina ima iskustva s kupovinom poduzeća u golemim dugovima. Kineska kompanija Zijin Mining je u Srbiji kupila proizvođača bakra RTB Bor koji je nagomilao preko milijardu dolara dugova. Mediji su pisali da je Zijin u samo jednom danu otplatio 200 milijuna dolara duga a na današnji dan dug je—navode neki od njih—u potpunosti podmiren. Spašeno je oko 5000 radnih mjesta. Međutim, Kina je odlučila strateški uložiti u širi sektor pa je kupila i Željezaru Smederevo koja je jedna od osnovnih izvoznih kompanija u Srbiji.

Drugim riječima, pozitivan scenarij za Uljanik je hipotetski moguć, bez obzira na njegovo loše stanje. Pri tome naravno moramo biti svjesni da Uljanik de-facto nema više tržište i nema kupaca za svoje proizvode. Koja je korist od Uljanika u današnjem obliku i stanju? Čak i da ga se projekt Pojas i Put, Uljanik bi bez radikalnih poteza i ogromnih dodatnih ulaganja bio najslabija karika u nizu. Ako se odluči, Kina će sigurno postaviti svoje uvjete. Ne možemo točno znati koje, ali možda će tražiti financijske ustupke, porezna izuzeća. Inzistirati na tome da Uljanik bude predan u paketu s nečim drugim, po najpovoljnijom mogućoj cijeni, čak i ispod tržišne. Ili će možda inzistirati na tome da preuzimanje Uljanika bude garancija nekih drugih poslova ili akvizicija. Kako god, Uljanik bi bio restrukturiran, pretvoren u nešto sasvim drugo ili prikopčan na dio većeg poduhvata.

No, ako se to ostvari, Hrvatska će biti pod povećalom, ili na udaru kritike SAD-a zbog toga što vlada Kine kani spojiti kompaniju CSIC sa kompanijom CSSC (koje su bile jedan koncern do razdvajanja 1999.) a potonja se osim civilne brodogradnje bavi i obranom te posjeduje brodogradilišta u kojima se grade razarači i nosač borbenih zrakoplova. A ako čak ni Kinezi ne nađu zrnce interesa u Uljaniku, onda je teško da itko hoće—propala stvar.

Bez obzira na sudbinu Uljanika, blagozvučno „dijamantno razdoblje“ bilateralnih odnosa Li Keqianga može zablistati uz razrađenu strategiju gospodarskih i političkih odnosa s Kinom, vješto balansiranje između domaćih interesa i europskih regulacija—uskoro će biti pokrenut europski mehanizam provjere stranih ulaganja—te politički kontinuitet i snalažljivost. Na primjer, znajući da Japan nastoji konkurirati Kini na gotovo svim geografskim područjima gdje Kina ulaže i gradi, zašto Vlada ne bi iskoristila trenutak da otvori prostor japanskim kompanijama i njihovim ulaganjima?

seebiz