Kineska sjena iza američko-ruskih strateških odnosa

Lavrov se nedavno sastao sa svojim američkim kolegom, državnim tajnikom Mikeom Pompeom a zatim, iza zatvorenih vrata, i s predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom.

Kolege su iscrpno razgovarali o svemu što trenutno opterećuje rusko-američke odnose i svijet. No, njihove riječi ukazuju na to da u odnosima SAD-a i Rusije nema ni strategije, ni stabilnosti.

Pročelje izgleda dobro i uljudno. Pompeo i kolega mu Lavrov složili su sa svim parolama koje krase tekuće vanjskopolitičke plakate: denuklearizacija Sjeverne Koreje, mirno rješenje Sirije, mir u Venezueli, normalizacija iranskog pitanja, prekid rata u Ukrajini, važnost sigurnosnog režima ne-širenja nuklearnog oružja—sve da.
Vizija, pristup, metodologija i viđenje uloge jedan drugoga u svemu tome sasvim su druga priča. Odnosi SAD-a i Rusije su bez daljnjega teški. Vjerojatno teži no što su ikada bili. Akademski i publicistički svijet već duže vrijeme opisuje stanje kao hibridni konflikt.

Priroda hladnoratovskog konflikta bila je dosta jednostavna: ideologija, politika, naoružanje i vrlo jasne crvene linije. Jasne ideologije više nema, ali se proširio popis problematičnih a u isti mah  uzajamno povezanih područja: mediji, informacijske tehnologije i primjene istih, energetika, ekonomija, izvoz oružja, ulazak u sfere interesa i slično.

Aspekti i uzroci konfrontacije su brojni i kompleksni. Ako ih pokušamo rezimirati, onda ih možemo svesti na borbu statusa i prava. SAD želi očuvati globalnu dominaciju i status jedinstvene velesile. Trenutno SAD želi prekrojiti postojeće saveze i raskinuti sporazume jer smatra da ih isti sprečavaju u tome. U tom smislu, Washington smatra da ima legitimno pravo uspostavljati svoja pravila igre. Rusija ne želi samostalnu hegemoniju, ali želi legitimizirati status velesile koja treba biti dio kolektivne globalne dominacije. Moskva također smatra da ima pravo na provođenje politike koja odgovara njenim nacionalnim interesima, bilo gdje na planeti.

Za razliku od SAD-a, čija financijska i gospodarska moć mu omogućuje nametanje uvjeta—čime potvrđuje svoj status i pravo, Rusija statusi pravo dobiva od zemalja koje su joj voljne to priznati i surađivati sa njom. Sirija je trenutno najbolji primjer.Problem je u tome što su obje zemlje, svaka na svoj način uspješne u promociji svojih politika: SAD nemilosrdno udara čekićem financijskih (sankcijskih) restrikcija, a Rusija asimetrično odgovara diplomacijom, energentima i sveprisutnošću u svakom većem problemu.Problem je također i u tome što su obje zemlje, svaka na svoj način neuspješne u tome: SAD gotovo nikoga nije prisilio na bezuvjetno prihvaćanje svih uvjeta a Rusija nije natjerala Washington da je poštuje i nije smogla državama predložiti koncepcijsku i vrijednosnu alternativu zapadnom poretku. Strane su, dakle, generalno nezadovoljne postojećim stanjem.

Disproporcija između procjene vlastitog utjecaja i realnog učinka—odnosno očekivanja i rezultata—stvaraju frustracije. Povremeni uspjesi samo naglašavaju neujednačenost. Rezultati bi bili bolji kada barem ovaj drugi ne bi bio tvrdoglav. To definira dugoročni konfrontacijski karakter američko-ruskih odnosa. Lavrov je u Washingtonu pokušao američkom kolegi, novinarima i predsjedniku Trumpu iznijeti ruski pogled na određene probleme koji podrazumijevaju priznanje ruskog statusa globalne velesile i ključnog političkog aktera.Riječ je u prvom redu o pitanju Sporazuma o uništavanju projektila kratkog i srednjeg dometa (INF) iz kojeg se SAD ljetos povukao, te Sporazuma o smanjenju strateškog naoružanja (New START).Doajen ruske vanjske politike je iz sve snage inzistirao na održivosti START-a. Poručio je Pompeu da je Rusija SAD-u predložila čitav niz različitih verzija produljenja sporazuma i da je spremna razmotriti sve moduse suradnje. Osim toga, dao je do znanja da INF ne mora nužno biti sahranjen. Moskva u znak dobre volje i brige za stratešku stabilnost i odgovornost odlučila uvesti jednostrani moratorij na testiranje takvih projektila.

Predlažemo, nastavio je Lavrov, da i SAD razmotri istovjetan moratorij.Takav fleksibilan i kompromisan pristup proizlazi iz činjenice da su veliki bilateralni (hladnoratovski) sporazumi iz područja kontrole nuklearnog naoružanja strahovito bitni za Rusiju. Naravno, sporazumi o kontroli naoružanja su važni za čitav svijet. Kroz restriktivne/likvidacijske mehanizme služe kao zaštita od nuklearne hegemonije i ambicija nuklearnih država te zadaju okvire i primjer za druge zemlje. No, u ovom slučaju problem je dublji i personalniji. Za Rusiju su ti sporazumi jedine globalne, velike konkretne poveznice sa statusom i vremenom kada su svijetom dominirale samo dvije nuklearne velesile koje su uz pomoć diplomacije, političke volje i pravnih napora postigle razumijevanje o razini odgovornosti. Napuštanje sporazuma ili prestanak njihova djelovanja ostavlja Moskvu u nezgodnoj poziciji nevažnosti—nevažnosti nasljeđa i nevažnosti budućnosti.Zato je ruski ministar često naglašavao isključivu dogovornost Rusije i SAD-a, između redaka apelirajući na nuklearni paritet. Dvije su zemlje u njegovom izlaganju dijelile najvišu razinu  utjecaja i moći u međunarodnim odnosima. A kada su Pompeo i novinari spomenuli Kinu u kontekstu razoružanja, Lavrov je slegao ramenima: prema podacima SIPRI, kineski nuklearni potencijal je vrlo slab u usporedbi s našim (ruskim i američkim). Pompeo je predstavljao SAD sa pozicije trendsettera. Iz američkog kuta, Kina polako preuzima rusko mjesto primarne prijetnje.

Zato je američki državni tajnik gurao ideju nuklearne kontrole po formuli „2 plus 1“, ili čak „3“ i dao do znanja Lavrovu da je Washington otvoren za dijalog uz uvjet da se u proces uključi i Kina. Treba li po toj logici Moskva „nagovoriti“ Peking, ili bi Peking trebao sam pristati, nije bilo jasno. No, sigurno je da Peking trenutno nema ni jednog valjanog razloga da pristane na restrikcijske mjere.Rusija je svjesna da Amerika želi ograničiti kineski vojni razvoj. Dapače, Moskva oprezno  priželjkuje isto. No kompleksnost globalnog nuklearnog problema i statusa otežava uvlačenje novih aktera. Svatko ima svoje kalkulacije—posebno Kina, Indija i Pakistan. Uostalom, Lavrov je i tu bio donekle fleksibilan. Može, rekao je, ali ako u proces uključimo sve nuklearne zemlje.Šefovi vanjskih politika su se tako poigrali s nemogućim scenarijima. Pompeo je vjerojatno predobro informiran da bi doista ozbiljno računao na kinesko uskakanje u igru nuklearnog ograničenja, a Lavrov preiskusan da ozbiljno računa na uskakanje sviju.

Pompeo nije sasvim odbacio ideju sigurnosnih mehanizama. Američka ideja, kako ju je je javnosti predstavio državni tajnik, predstavlja nekakav sveobuhvatni i široki mehanizam koji se ne temelji na maksimalnim pragovima za bojeve glave ili lansere već na „kompletu uvjeta“ (set of conditions). Postojeći START je star sporazum koji je nastao u specifičnom vremenu. Suvremene prijetnje su daleko raznovrsnije i ne svode se samo na projektile. U buduću diskusiju treba uključiti sve nove oblike prijetnji, obrazložio je Pompeo. Pompeo je u pravu. Nuklearni potencijal je danas samo jedan od vojnih i hibridnih prijetnji sa kojima se suočavaju države. Kao hipotetski neiskoristivo, nuklearno oružje je u određenom smislu arhaično i stoga manje bitno od palete izazova drugoga reda.Za Rusiju koja traži status i mjesto, ovo nije najsretniji ishod, jer proširenje polja prijetnji podrazumijeva širenje popisa zemalja koje imaju pravo sudjelovati u takvoj diskusiji. U kontekstu statusa možemo razmotriti i ruski prijedlog da se stvori mehanizam kolektivne sigurnosti u perzijskom zaljevu.Po pitanju Sirije, Rusija i dalje pokazuje uspjehe svoje kampanje i trilateralne rusko-tursko-iranske suradnje.

Nedavno je s radom u UN-u počelo Ustavno vijeće Sirije – pregovaračko tijelo okupljeno na prijedlog i sa garancijama zemalja tzv. „Astanskog procesa“. Vijeće broji 150 članova i okuplja predstavnike sirijske vlade, oporbe i građanskog društva. Glavni zadatak Vijeća je izrada novoga ustava Sirije.Lavrov je pohvalio američku podršku Vijeću, iako se Washington iz razumljivih razloga prema takvom formatu odnosi kritično. Ruski ministar je također rekao da u rad vijeća treba uključiti i Kurde i uspostaviti njihov kontakt sa centralnom vlašću Sirije. Moskva sada jače podržava Kurde i računa na to da će njihov bijeg od turske kampanje i američke nezainteresiranosti pomoći legitimitetu Assada. Kurdska suradnja s Damaskom bi u teoriji trebala ojačati legitimitet centralne vlasti i kroz politiku inkluzivnosti obnoviti poziciju njenog predsjednika.  Lavrov je pokušao ostaviti dobar dojam na Trumpa i njegovu administraciju. Kritizirao je kongresmena Chucka Schumera i senatora Adama Schiffa koje Trump prezire. Oštro je kritizirao Obamu.

Govoreći od gospodarskoj suradnji, na prvom mjestu je spomenuo radna mjesta, što je centralna fraza u gospodarskoj retorici američkog predsjednika. Kreatori ruske politike znaju da je nemoguće zaustaviti proturuski trend u američkom Senatu. Stoga se nadaju hirovitosti i personaliziranom bilateralnom pristupu Donalda Trumpa. Problem je u tome što je to dvosjekli mač; Trump je sada u posebno osjetljivom trenutku, a praksa pokazuje da razmjene rijetkih ljubaznosti između Rusije i SAD-a, Senat „nagradi“ dodatnim sankcijama. Što znači da je Moskva po tom pitanju još uvijek bezidejna i izgubljena između pogrde i pohvale. Pompeo je uostalom mudro pred svima naglasio da je Krim ukrajinski, a miješanje Rusije u izbore nedopustivo. Američki državni tajnik je također strateški prešutio konkretan odgovor na pitanje o možebitnoj Trumpovoj posjeti Dana pobjede u Rusiji.   Tema miješanja u izbore je bila sveprisutna. Lavrov je u više navrata, s blagom frustracijom u glasu rekao da je Rusija predložila američkoj strani objavu cjelokupne tajne komunikacije koju su Moskva i Washington vodili po tom pitanju. Prema mišljenju Lavrova, prepiska bi pokazala način na koji je Moskva reagirala i pomoć koju je predlagala.

Pompeo je bio kratak: imamo sve informacije koje nam trebaju. Gospodarska suradnja je po mišljenju strana dobra. Unatoč sankcijama, rekao je Lavrov, bilateralna trgovina je porasla sa 20 na 27 milijardi dolara. Lavrov je podsjetio novinare na najavu stvaranja poslovnog američko-ruskog vijeća tijekom prošlog susreta Trumpa i Putina u Helsinkiju. Američki kolega je odgovorio da će američka administracija u nekom skorom vremenu donijeti znakovitu odluku po pitanju gospodarske suradnje dviju zemalja. No prava je zagonetka o čemu je iza zatvorenih vrata Lavrov razgovarao s Trumpom. Osim navedenih tema, Lavrov je vjerojatno spomenuo Sjeverni tok 2 i pokušao ukratko obrazložiti zašto SAD ne bi trebao uvoditi sankcije protiv kompanija koje sudjeluju u financiranju i izgradnji plinovoda. Ako je tako, onda sigurno nije naišao na razumijevanje. To bi objasnilo frazu Pompea da SAD i Rusija „u nekim područjima surađuju a u nekim konkuriraju“ i izjavu Lavrova da Sjeverni tok 2 i Turski tok ništa neće zaustaviti.

Američko-ruski odnosi nisu potpuno uništeni. Vojne strukture Moskve i Washingtona redovito komuniciraju i razmjenjuju informacije. Tako je rizik oružanog sukoba znatno smanjen. No, ukoliko za nešto više od godinu dana „padne“ i zadnji veliki nuklearni sporazum, i ako se umjesto njega ne osmisli nekakav novi mehanizam, narast će opasnost od agresivnijeg ponašanja, zlouporabe i novog vala nuklearne militarizacije/modernizacije. U tom scenariju vojne i obavještajne zajednice SAD-a i Rusije morati će surađivati aktivnije i kvalitetnije. Ali hoće li biti volje? Nije li bolje ostvariti obje ideje: sačuvati START i kreirati dodatni sigurnosni mehanizam koji predlaže SAD? Razdoblje iza 2020. bit će zanimljivo i vrlo složeno. Bez obzira tko će pobijediti na izborima, američka politika prema Rusiji i Kini neće se bitno promijeniti. Nijanse su moguće, no američka će politika biti (i dalje) vođena vlastitim političkim i gospodarskim vrijednostima i načelom globalne, jednostrane dominacije. Ruski pokušaji zauzimanja svog počasnog mjesta na ravnopravnom i ekskluzivnom okruglom stolu međunarodnih odnosa van okvira Vijeća sigurnosti, u Washingtonu neće biti prihvaćeni.

Ako pobijedi Trump, Amerika će se nastaviti odmicati od principa zaštite načela zapadnog političkog poretka, slobodne trgovine i liberalne demokracije i umjesto toga fokusirati na specifične američke prioritete. Čak i pod cijenu odnosa sa saveznicima i partnerima.Istovremeno, Kina (i Rusija) se, bez obzira na paradoksalnost, sve više nameću kao zaštitnice međunarodnog, ideološki sterilnog „reda“, multilateralne diskusije, slobodne trgovine, diplomacije i međunarodnog prava. Međunarodno pravo je u kontekstu Rusije i Kine vrlo kontroverzno područje. Ali u uvjetima erozije jedinstva kolektivnog političkog i gospodarskog Zapada i američkog jednostranog nametanja svojih uvjeta, stvari počinju izgledati drugačije. Sasvim nedavno, SAD je de-facto zaustavio normalan rad WTO-a zbog blokade imenovanja novih sudaca u Žalbeno vijeće trgovinske organizacije. Kina i Rusija su međunarodno pravo interpretirale defenzivno, kao okvir za zaštitu svojih  nacionalnih interesa (makar i onih agresivnijih), dok ga je Zapad interpretirao kao inkluzivan, jedinstven,  transparentan i nadnacionalan princip uvažavanja interesa svih. SAD sada polako mijenja polako mijenja svoj pristup – i to u stranu kinesko-ruske interpretacije.

Istovremeno, zbog širenja svojih interesnih područja po svijetu—ovo se primarno odnosi na Kinu—dvije zemlje su se mrvicu pomaknule u smjeru zapadne interpretacije. Istini za volju, zbog toga što nemaju kapacitet za uspostavu općeprihvaćenog vrijednosnog i idejnog okvira i čvrstih saveza, Kina i Rusija nemaju drugog izbora.Ruska potraga za ravnopravnim statusom velikog igrača nema velikih izgleda za uspjeh. Gospodarski i tehnološki, Rusija je iza SAD-a i Kine. Rusija je odbacila ulogu post-hladnoratovskog mlađeg partnera SAD-a. No, alternativa savezništva sa Pekingom Moskvi također ne pruža ravnopravnu poziciju. Ako će se SAD sve više fokusirati na Kinu kao novu glavnu ideološku, tehnološku, gospodarsku i vojnu prijetnju, Moskva bi mogla iskoristiti trenutak da se posveti sebi i svojim domaćim problemima. Samo, to podrazumijeva napuštanje velike geostrategije i nije realno očekivati da će se aktualna i buduća ruska politička klasa kompletno odreći globalne prisutnosti. Jedno od mogućih rješenja je politika regionalizma.

Trumpovo napuštanje međunarodnih sporazuma, nepovjerenje u saveze i međunarodne organizacije primorava zemlje, posebno američke saveznike, na novu procjenu gospodarskog i sigurnosnog stanja u svom najbližem susjedstvu i regiji. Iako se nitko neće otvoreno odreći Washingtona (ni Turska si ne dopušta da prijeđe crvenu liniju, iako je dojam drugačiji)  Rusija može ojačati svoju suradnju s Japanom i Indijom te osvježiti/revidirati svoju politiku prema zemljama Centralne Azije. Za očekivati je i bolje povezivanje Kine, Japana i Južne Koreje. Washington će djelomično izgubiti svoju meku moć u raznim dijelovima svijeta, od Latinske Amerike do istočne Azije. Izgledi nisu najsretniji:  Washington svoje interese neće moći provoditi bez prijetnji i prisile dok će regionalni centri moći kroz konzultacije sa zainteresiranim stranama imati puno više motivacije da provode svoju politiku. Globalna strateška stabilnost Lavrova bi se stoga mogla obistiniti, ali u kompaktnijem, fleksibilnijem obliku sa puno manjom ulogom SAD-a.

seebiz