Ministar policije slavi »kiruršku preciznost«. Pa što, za miloga boga, o tome da kažu Radmila i Mirjana Vuković? I što da kaže sav pristojan svijet?
Ako je operacijom 'Bljesak', kako kaže predsjednica Republike, »počelo konačno oslobođenje hrvatskog teritorija i reintegracija cijele Hrvatske«, što o tom početku govori podatak da je akcija krenula – ratnim zločinom? U zoru prvog dana 'Bljeska', u selu Medari kod Nove Gradiške ubijena su 22 civila, od kojih jedanaest žena i troje djece. Što, potom, o predsjedničinu »konačnom oslobođenju« svjedoči činjenica da do dana današnjeg nije počela ni istraga, a kamoli suđenje? Što o odgovornosti političara svjedoči izjava ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, koji je u srijedu, na proslavi u Okučanima, izjavio kako je 'Bljesak' izveden »kirurškom preciznošću«? »Kirurškom preciznošću«?! Ministar policije ima obraza da dvodnevnu policijsko-vojnu akciju, na čijem je samom početku na pravdi boga likvidirano troje djece, jedanaest žena i isto toliko muških civila, nazvati »kirurški preciznom«?! Ta izjava istinska je slika odnosa hrvatskih političara prema elementarnim kriterijima pravde i humanosti.
Jer, masakr u Medarima, i sve što ga do danas prati, nije samo ratni zločin i moralni užas, nego – uz ubojstvo obitelji Zec – jedan od najpotresnijih dokaza prožetosti hrvatskih državnih institucija nacionalističkim resantimanom, koji ih priječi da se iz mašinerije za etničku segregaciju pretvore u nepristrane provoditelje zakona.
Bilo je ovako: na samom početku 'Bljeska«, 1. svibnja 1995. oko šest ujutro, u selo Medari između Nove Gradiške i Okučana ušla je Hrvatska vojska. U to vrijeme HV više nije stihija nužne obrane iz 1991, nego temeljito organizirana i pripremljena vojna sila, uvježbana i opremljena uz američku pomoć, s vojnicima koji znaju međunarodne obaveze zaštite civila i ratnih zarobljenika. Uspskos tome, u Medarima je toga jutra likvidirano 22 od ukupno 24 mještana koji su se zatekli u selu; preživjele su samo dvije djevojke, a kako, o tome i danas postoje različita tumačenja: neki kažu da su bile kod rodbine u BiH, drugi tvrde da ih je prepoznao, zaštitio i spasio hrvatski vojnik.
Preživjele su sestre Radmila i Mirjana Vuković, kojima je u zločinu ubijena sedmogodišnja sestra Dragana, 50-godišnji otac Milutin i 45-godišnja majka Cvijeta. Osim Dragane, u medarskome masakru ubijeno je još dvoje djece, brat i sestra Goran i Gordana Vuković, jedanaest i osam godina su imali. Uz Cvijetu Vuković, ustrijeljeno je još deset žena. »Ustrijeljeno« – jer, prema svojedobnome svjedočenju Branka Šerića, odvjetnika sestara Vuković, njihova sestra, majka i otac »ubijeni su metkom iz blizine«.
Do danas za taj masakr – udbženički primjer ratnog zločina – nitko nije odgovarao. Štoviše, za razliku od zločina u Gospiću, Gruborima, Sisku, donekle i u Osijeku, čije je kažnjavanje uvelike pospješila istraga Haškog suda, zločin u Medarima primjer je kako ratne zločine Hrvatske vojske istražuje hrvatsko pravosuđe, kada ga se pusti da radi bez međunarodnog nadzora. Ono ih, naprosto, zaboravi: gotovo četvrt stoljeća nakon ubojstava, službeno objašnjenje glasi da policija provodi »predistražne radnje protiv nepoznatih počinitelja«. To znači – ništa. Četvrt vijeka zataškavanja.
Što dakako ne znači da žrtve ne možemo i dodatno poniziti. Prije petnaestak godina, sestre Vuković, koje zastupa Branko Šerić, od države su zatražile izvansudsku nagodbu. Prijedlog je odbijen: za Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, ratno ubojstvo sedmogodišnje djevojčice te muškarca i žene civila nije ratni zločin, nego su žrtve »ratna šteta«. Sestre Vuković 2006. tužile su državu i zatražile odštetu, koju je sud u Novoj Gradiški odbio tri godine kasnije, propisavši da tužiteljice moraju platiti troškove sudskog postupka, a potom je, da naplati troškove, tužiteljstvo u Novoj Gradiški pokrenulo ovrhu nad njihovim nekretninama.
Pokušajmo sažeti: hrvatski vojnici, koje je poslala država, Radmili i Mirjani Vuković na pravdi boga ubili su sedmogodišnju sestru, oca i majku. Godinama se ne događa ništa. Jedanaest godina kasnije, država tvrdi da nije riječ o ratnom zločinu, nego da su žrtve »ratna šteta»; sud odbija tužbu, a tužiteljstvo nalaže da kćeri i sestre ubijenih plate sudske troškove. Vladavina prava ne može čekati: da se naplati, država pokreće ovrhu, želeći žrtvama oduzeti i zidove što su im preostali.
To su fakti. A ovo simboli: iz godine u godinu, na obljetnicu početka 'Bljeska' i na dan kad su Medarani pobijeni, politička svita hodočasti u Okučane, a da nikad, baš nijednom, nitko od njih nije rekao da zločin u Medarima mora biti kažnjen, članovi obitelji obeštećeni, sjećanje na žrtve sačuvano, a javna empatija njegovana; dapače – ministar policije slavi »kiruršku preciznost«. Pa što, za miloga boga, o tome da kažu Radmila i Mirjana Vuković? I što da kaže sav pristojan svijet?
novilist
