Ono što se dešava oko skorašnjeg nastupa Marka Perkovića na zagrebačkom Hipodromu posljednji je čin predstave koja oslikava hrvatsku stvarnost kao kloaku u bespuću povijesne zbiljnosti, usmrđenu na pola puta između nacionalističko-plemenske zatucanosti i obrisa ozbiljnog demokratskog društva. Oporbena ljevica sa svojih vječnih pričuvnih položaja pritom sekundira desnici, praveći se da šutnja, čak i u slučaju veličanja ratnih zločinaca, znači otpor, a ne pristajanje.
Ono što se dešava oko skorašnjeg nastupa Marka Perkovića (kodno ime Thompson) na zagrebačkom Hipodromu posljednji je (za sada) čin predstave koja nepogrešivo i fascinantno precizno oslikava hrvatsku stvarnost kao kloaku u bespuću povijesne zbiljnosti usmrđenu na pola puta između nacionalističko-plemenske zatucanosti i obrisa ozbiljnog demokratskog društva.
Sve je tu, počevši s ritualnim odricanjem od antifašizma i busanja u poplavjela nacionalistička prsa začinjenog ustašlukom, preko tragikomično licemjernog glumatanja predziđa kršćanstva s križem oko vrata i malo čega upotrebljivog u glavi, sve umočeno u grotesknu mitomaniju, pa do klasične pokazne vježbe iz predmeta – kako se dokopati što više materijalnog, hineći da slaviš duhovnost.
Posezanje za teritorijem tuđe države i prizivanje zločinačke paradržavice koja je postojala u devedesetima, kao i žal za krahom NDH-a u četrdesetima, „utopljeno“ je u povijesne mitove i krivotvorine
Pritom „desnica“ poteže pitanje stvarnih ljudskih prava rjeđe nego „thompsona“ u svojim mokrim snovima (i samo kad su to „njena“ prava), dok oporbena ljevica sa svojih vječnih pričuvnih položaja, čak i tamo gdje ima komadić vlasti, sekundira desnici, ne želeći se miješati, i pravi se da šutnja, čak i u slučaju veličanja ratnih zločinaca, znači otpor, a ne pristajanje.
Dakle, nije do Thompsona, do nas je. On, točnije ekipa koja ga servisira, samo koristi ponuđenu priliku. Tako smo došli do toga da bi za desetak dana (u subotu, 5. srpnja) trebao biti održan Perkovićev, formalno koncert, a stvarno parapolitički dernek za koji je prodano oko pola milijuna karata. Ta činjenica ne samo što je „dušu dala“ za sociološku analizu već poziva na političku raspravu. I zaista, jučer (četvrtak, 26. lipnja) o toj se temi govorilo u Hrvatskom saboru.
Ali povod nije bilo to što je Marko Perković deklarirani ustašofil koji je javno pjevao ode „endehazijskim“ koljačima, a tu svoju naklonost zločincima „podcrtavao“ izjavama za medije. Povod je strah od mogućeg stradanja među ogromnim brojem posjetitelja. Tek kad se termin događaja dramatično primakao i političarima je došlo „iz dupeta u glavu“ kamo je dovelo to što su čitavo vrijeme držali „glavu u dupetu“.
Ali i sada, bez obzira na stranačke i svjetonazorske razlike, samo gledaju kako da zaštite – svoje dupe. Čim se znalo da je za Perkovićev nastup u prvom valu prodano 280 tisuća ulaznica „dok si rek’o keks“ svakom normalnom bilo je jasno da ne postoje tehničko-sigurnosni uvjeti za održavanje tako brojnog skupa na površini koju zauzima zagrebački Hipodrom. Ali ulaznice su nesmetano prodavane i dalje – sve do magične brojke od 500 tisuća.
Ne treba čuditi što su među onima koji na Thompsonovim nastupima paradiraju s ustaškim obilježjima i tinejdžeri, kao niti „modnim“ kombinacijama u kojima ravnopravno mjesto zauzimaju Isus i „ušato“ U
Još se može i razumjeti (iako nikako opravdati) ponašanje organizatora, ali šutjela je i gradska vlast, a ministar branitelja i potpredsjednik vlade Tomo Medved u adrenalinskoj ognjici čak je izrekao super-glupo obećanje da će njegovo ministarstvo osigurati ulaznice braniteljima koji su ih htjeli kupiti, ali nisu došli na red. Srednjostrujaški mediji unisono su raspirivali inferiornu „palanačku“ fasciniranost činjenicom da nikada nitko na svijetu nije prodao toliko karata za jedan koncert. Sve ostalo bilo je nevažno.
Nakon, debelo zakašnjelih, prvih stručnih procjena „i pticama na grani“ bilo je bjelodano jasno da je pripuštanje pola milijuna ljudi na površinu od 47 hektara (470 000 m2), i to unutar grada, suluda ideja bez obzira na sva organizacijsko-tehnička dovijanja. Sve je pogrešno – od broja prodanih karata, preko činjenice da je praktično nemoguće čitavu stvar organizirati bez prometnog kolapsa u čitavom gradu i svih dodatnih problema za stanovnike nekoliko novozagrebačkih kvartova, do krajnje poante; nemogućnosti da se osigura dovoljan broj zdravstvenog, zaštitarskog i svakog drugog neophodnog osoblja, a da to ne stvori probleme u redovnim aktivnostima tih službi i dodatni angažman javnih resursa.
Obranaški se uvodi u priču trodnevni festival u Woodstocku, jer je tamo, prema različitim procjenama, bilo između 400 i 500 tisuća posjetitelja, ali je čitav događaj održan izvan naseljenog mjesta, na farmi veličine 240 hektara, dakle površini pet puta većoj od zagrebačkog Hipodroma.
No, i dalje su se svi nadležni i odgovorni ponašali u maniri nakaradne reinterpretacije alegorijska tri majmuna. Izvorni su majmuni, naime (jedan koji ne vidi, jedan koji ne čuje i jedan koji ne govori), predstavljali načela čestitosti, samokontrole i duhovne čistoće. U slučaju „vojaka“ Perkovića ta je priča pretvorena u licemjernu rugalicu u kojoj aktivno sudjeluje svojim (ne) djelovanjem čitava politička vrhuška – od nacionalne do zagrebačke.
Ali prije nego što one koji misle da znaju šta je bilo, podsjetimo na ono što zaista jest bilo (i što je zapravo do toga dovelo) vratimo se na trenutak na očekivane posjetitelje zbog kojih je čitava ova parade i organizirana – da bi im se uzela lova „pod firmom“ slavljenja nacionalnih, tradicijskih i kršćanskih vrijednosti. Prije svega, teško da će ih se okupiti pola milijuna jer su se polakomili preprodavači koji su očito uzeli mnogo više ulaznica nego što su ih uspjeli „utopiti“.
Desničarski „argument“ da je svaka zabrana gušenje slobode potpuno je deplasirana, jer da je sve dozvoljeno, ne bi postojali zakoni i moglo bi se nekažnjeno ubijati ljude na ulici
Uz to, bit će i onih koji će odustati od dolaska na koncert uznemireni mogućim sigurnosnim posljedicama kojih u trenutku kupovine ulaznica nisu bili svjesni, a posljednjih se dana učestalo naglašavaju – od naglo probuđenih političara i povodljivih medija.
Bez obzira na to, broj prisutnih bit će ogroman. Među njima bit će i onih koji inače uopće ne slušaju Thompsona, ali ih je privukla najava rekordne brojnosti publike i ideja dobre zabave, dok uopće ne mare za političke i moralne aspekte čitave priče. Mnogi su kupili ulaznicu i doći će iz velikih udaljenosti, jer ono što im „prodaje“ Thompson u njihovim je glavama i srcima – nepatvorena domoljubna i kršćanska priča. I ne razmišljaju o tome koliko je ta priča vjerodostojna.
Bit će mnogo i onih koji savršeno dobro razumiju kontekst Thompsonove „umjetnosti“. Njima taj kontekst baš odgovara i ne vide ništa loše u tome što se u tim pjesmuljcima, recimo, svojataju dijelovi tuđe države. Naprotiv, oni su uvjereni da je to sasvim u redu, jer je hrvatstvo „svetije“ od Republike Hrvatske, pa čak i kad se pod krinkom hrvatske nacije, i u njeno ime, čine zločini. Nekima će to doći kao zamjena, makar i razblažena, za orgazmičko ustašovanje na Bleiburškom polju koju su Austrijanci zabranili dok ga je hrvatska država sponzorirala pokroviteljstvom, a ponešto i financijski.
Tu sad dolaze oni koji se ne libe na nastupima Marka Perkovića odjećom, barjacima, uzvicima i drugim simbolima otvoreno podržavati zločinačko djelovanje NDH. Da bi to činili nije im više potrebno opetovano ponavljanje s pozornice ode Juri i Bobanu, narativa o Srbima koji plove niz Drinu i drugih eksplicitnih odvratnosti. Izvođač se odavno „autao“, pa fanovi nepogrešivo prenose i dalje originalnu poruku, samo uz stihove koji su mnogo „uvijeniji“ – u oblandu tradicije i nacionalnog ponosa, žestoko začinjenog retorikom iz ratnih devedesetih.
Da je kojim srećom hrvatsko društvo dovoljno zrelo, odgovorno i iskreno opredijeljeno prema poštivanju vrijednosti unesenih u temelje vlastitog ustava, kao i aktualnih zakona, ništa od ovoga ne bi se dogodilo. Marko Perković, poznatiji kao Thompson, nakon panegirika koljačima na pozornici i iskazivanja naklonosti prema zločinačkom režimu NDH, ne bi imao mogućnost javnog nastupa. Desničarski „argument“ da je svaka zabrana gušenje slobode potpuno je deplasirana, jer da je sve dozvoljeno, ne bi postojali zakoni i moglo bi se nekažnjeno ubijati ljude na ulici. Upravo zakon određuje i razliku između dopuštene slobode govora i nedopuštene slobode širenja mržnje.
U svakom slučaju, u idealnoj situaciji Marko Perković ne bi mogao javno nastupati barem dok se javno ne ispriča. A to se neće nikada dogoditi (iako ga je politički analitičar dr. Žarko Puhovski javno pozvao da to učini) jer i bez toga slobodno nastupa u Hrvatskoj.
Da mu je kojim slučajem nastupanje onemogućeno, teško da bi se i tada ispričao jer bi isprikom među ciljanom publikom uništio reputaciju koja je najvećim dijelom početno izgrađena baš na „ustašoidnim“ ispadima. Sve kasnije je gruda koja se uvećava lukavo upravljanim kotrljanjem. Međutim, nasuprot ustavnih odrednica i zakonskih članaka, u Hrvatskoj se službeno izbjegava odavati priznanje antifašističkim povijesnim zasadama.
Štoviše, tragikomičnim parapolitičkim intervencijama žalosno sluganske Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti relativizira se simbolični značaj parole “Za dom spremni!” i prvog bijelog polja na hrvatskoj „šahovnici“. Domovinski rat se višestruko zloupotrebljava čineći tu relativizaciju još opasnijom. Od tvrdnji da je “u redu” HOS-ovo korištenje ustaških simbola, jer su korišteni u obrambenom ratu, do narativa o tome kako su hrvatske žrtve vrijednije od srpskih, a „naši“ su uvijek – heroji, a ne zločinci.
Čak i kad masovno ubiju razoružane neprijateljske vojnike, poput Mihajla Hrastova na Koranskom mostu u Karlovcu. Pa i civile. Uostalom, zar nije svojedobno Milan Vuković, tada predsjednik Vrhovnog suda, izrekao skarednu tvrdnju da u obrambenom ratu ne može biti počinjen ratni zločin. Tako politička vrhuška podržava nacionalističke sentimente, garnirane „ustašlukom“ među pripadnicima starijih generacija, te indoktrinaciju generacija njihove djece i unučadi kojima se nudi povijesni revizionizam s kojim u skladu se prikazuje i novija hrvatska povijest.
Dodajmo tome paradno kršćanstvo u sekularnoj državi s dvije trećine državnih praznika koji su preuzeti od Katoličke crkve, a u kojoj se ne obilježava Dan pobjede nad fašizmom. Ne treba čuditi što su među onima koji na Thompsonovim nastupima paradiraju s ustaškim obilježjima i tinejdžeri, kao niti „modnim“ kombinacijama u kojima ravnopravno mjesto zauzimaju Isus i „ušato“ U.
Sve je moguće u državi u kojoj se masovno prakticira vjerski nacionalizam, korištenjem religije kao temelja za nacionalni identitet odnosno određivanjem nacionalne pripadnosti kroz vjersku pripadnost. Da stvar bude luđa, pritom se nacionalna povijest krivotvori, a religijska načela činjenjem zapravo izvrgavaju ruglu.
Tako „dva u jedan“ kao nacionalnu ikonu i vjerskog glasnogovornika dobijemo Marka Perkovića koji se pretvorio u Thompsona. Čovjeka kojeg su proslavili stihoklepačka „ojkalica“ o hrabrom branjenju rodnog sela koje u Domovinskom ratu nije nikada napadnuto, te prateća fotografija dotičnoga u vojničkoj odori s puškom, a da rata nije vidio. Lika koji je, tada u svakom pogledu neugledan, svoj „umjetnički“ angažman potom produbio i proširio „ustašoidnim“ doskočicama.
Zatim je dopao ruku lukavih profija koji su ga kompletno „upicanili“ – od fizičkog izgleda preko stvaranja primamljive glazbene potke, pristojno aranžirane i odsvirane, do stihova u kojima je znalački dozirana kombinacija nacionalne patetike i vjerske demagogije. Posezanje za teritorijem tuđe države i prizivanje zločinačke paradržavice koja je postojala na tom području u devedesetima, kao i žal za krahom NDH-a u četrdesetima „utopljeno“ je u povijesne mitove i krivotvorine.
Pritom se nije prezalo od potpunog preuzimanja melodija poznatih po „četnikovanju“ u pratećim tekstovima. Samo je novi tekst prilagođen „hrvatskim“ potrebama, pa umjesto hvalospjeva četničkim vojvodama, Thompson izgovara prijetnje o tjeranju Srba preko Drine.
U međuvremenu, Thompsonova popularnost je rasla među publikom svih uzrasta, u rasponu od purističkih ultranacionalista po uvjerenju do onih koji paralelno i s jednakim žarom slušaju i Thompsona i Cecu, te među onima koji ga smatraju uzoritim manekenom katoličanstva, kao i među onima kojima imponira njegovo „ustašovanje“, pa makar i ublaženo.
Lijep je to bazen potencijalnih glasača kojima vladajući desni mogu uspješno manipulirati podilazeći im, a politički inferiorni lijevi oporbenjaci imaju motiv ne zamjeriti im se bez prijeke potrebe. Sve je to još pojačano činjenicom da Thompsona vole i rado se s njim druže uz njegove pjesme nacionalne dike – nogometni reprezentativci. U trenutku velikog uspjeha na taj vlak su se ukrcali i oni rukometni.
Možda ste zaboravili pa da vas podsjetimo… Premijer Andrej Plenković javno je zazvao Thompsonov nastup na dočeku hrvatske rukometne reprezentacije nakon osvojenog drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu početkom ove godine, pa je Thompson na glavnom zagrebačkom trgu izveo sad već čuvenu Ako ne znaš šta je bilo koju su rukometaši na Svjetskom prvenstvu proglasili svojom himnom. Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević se šutke priključio predstavi. To ga je dodatno diskvalificiralo kao mogućeg „partibrejkera“ već tada najavljivane ideje o Thompsonovom koncertu na zagrebačkom Hipodromu.
Tomašević se, u strahu da se ne zamjeri državnoj HDZ-ovoj vlasti kao ni potencijalno neutralnim glasačima u Zagrebu, toliko dosljedno odbio baviti svojim poslom u tom slučaju da je dopustio potpuni „raspašoj“, pokušavajući se na kraju izgovoriti da Grad nije organizator događaja. To je poprilično neutemeljen izgovor za nečinjenje onoga što se moglo učiniti da ne dođe do trenutačnog kaosa, počevši od nepreciznog ugovora o najmu Hipodroma. Kad već nije imao „muda“ ne odobriti korištenje gradskog zemljišta za nastup zagovaratelja kršenja ljudskih, štoviše neskrivenog štovatelja zločinaca.
Da je kojim srećom hrvatsko društvo dovoljno zrelo, odgovorno i iskreno opredijeljeno prema poštivanju vrijednosti unesenih u temelje vlastitog ustava, kao i aktualnih zakona, ništa od ovoga ne bi se dogodilo
Vratimo se sad na trenutak Hrvatskom saboru koji se jučer pozabavio i približavajućim nastupom Marka Perkovića na Hipodromu, ali sadržajno na razini kvartovskog mjesnog odbora. Ako ništa drugo, a potpunijeg konteksta radi, valja se prisjetiti sjednice iz 2018. godine na kojoj je, tijekom predaje potpisa za građansku inicijativu Narod odlučuje za raspisivanje referenduma o promjenama izbornog zakona, sabornicom odjekivala Thompsonova Lijepa li si, koja tekstom negira granice i teritorijalni integritet susjedne države Bosne i Hercegovine. Svi zastupnici, i vladajući i oporbeni, odslušali su tu pjesmu stojeći, uz samo jedan izuzetak. Sjediti je ostao Marko Vučetić.
Nakon svega, bilo bi naivno čuditi se što je je Thompson postao mainstream i što se čak i mnogi intelektualci ustežu javno komentirati ono što se oko njega i zbog njega dešava. O političarima ne vrijedi više niti govoriti. A da svaka društvena tragedija počne kao farsa, u ovom slučaju potvrđuje apsurdna, ali istinita legenda. Ona kaže, a potvrdio ju je izrijekom Boris Dežulović, da su on i njegov sudrug, pokojni Predrag Lucić, potaknuli prvo javno emitiranje i kasniju popularnost prvog Perkovićevog hita, Čavoglave. Dvojac feralovaca čuo je tu pjesmu s kasete u jednom splitskom restoranu.
Nakon što su se ludo zabavili preslušavajući taj glazbeni trash desetak puta te večeri, Lucić i Dežulović su iz zajebancije predložili ekipi s Radio Splita da Čavoglave pusti u program. U jednom danu pjesma je emitirana čak 19 puta postavši ultimativni hit. Tako je rođen Thompson. Sve što se nakon toga zbivalo s njim i oko njega, već odavno nije zajebancija.
H-Alter najavljuje: Što antifašistički orijentirani pripadnici i pripadnice zagrebačke kulturne i znanstvene scene misle o prihvatljivosti održavanja megakoncerta Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu? Čitajte u ponedjeljak!
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u tekstu isključiva su odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ne odražavaju stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.
