I dalje treba biti umjereno skeptičan prema najnovijem pomirenju Hrvata i Srba, pogotovo jer je sličnih pokušaja bilo i ranije pa nisu dali ploda. Ipak, matrica se promijenila. Više ne govorimo o tuđmanovskom hrvatsko-hrvatskom pomirenju koje je rezultiralo katastrofom, nego o hrvatsko-srpskom pomirenju koje nudi barem nadu da može biti bolje



Tko zna kako će završiti ovo sada već pomalo spektakularno hrvatsko-srpsko pomirenje započeto nedavno u Kninu, i to uz najavu novih, jednako simbolički snažnih gesta uvažavanja žrtava druge strane. Osobno, ostajem umjereno skeptičan, pa ako sam prema tim simbolički zvonkim gestama u posljednjem tekstu stao na nekih pedesetak posto izgleda da uspiju, sada to dižem na recimo šezdesetak. Naprosto, teško je tu biti pametan, matematički precizan prorok, pa se tog posla ne treba prihvaćati. Nasuprot tome, sasvim je lako otprve procijeniti tko je u ovoj priči glavni gubitnik, tko iz nje ispada jer jednostavno ne želi razumjeti abecedu na kojoj je ona pisana. Tu je, ostanimo na hrvatskoj strani, jednojajčani blizanac Ivice Dačića Miroslav Škoro, koji je prezrivo odbacio kninsko i svako drugo hrvatsko-srpsko pomirenje. Jer, veli, nemaju se ratne žrtva i agresor što miriti, zna se tko je jedan a tko drugi, i to bi, kao, trebalo uklesati u svaku stijenu s hrvatske i srpske strane. Čujete li taj ton?! Zvuči kao nešto prastaro, zasuto stoljetnom prašinom arhaičnog zaborava, otprilike kao da pitate skelet nekog muzejskog dinosaura kako mu izgleda današnji svijet premrežen željezničkim i cestovnim koridorima kojima se on nekada slobodno kretao. Siroti izumrli div ne bi uspio shvatiti što ga se uopće pita.

Ali je li baš u redu tretirati Škoru kao nekakvu koščurinu iz kamenog doba? Pa teorija o žrtvi i agresoru u ratu devedesetih u Hrvatskoj vrijedila je do jučer, prekjučer, pa je kao neprozirna zavjesa visjela između Srba i Hrvata i ne vidi se da je ona i sada nečim dovedena u pitanje. Naprosto, ‘zna se’ tko je u tom ratu, kao, jedino napadao druge (Srbi, naravno) i tko je, kao, jedino branio svoje (Hrvati, naravno), i taj doktrinarno zavareni sklop i danas je na snazi. Tu se Škori nema bogznašto predbaciti. Sunovratio se, međutim, s dobrim izgledima da uskoro postane gotovo beznačajan marginalac, na tome što je promašio suštinski dio priče. Nisu, naravno, rijetki političari poput njega koji na povijest ratova gledaju kao na šahovsku ploču, s jedne strane su dobra, bijela polja, s druge loša, crna. Ali mudriji među njima dobro su vidjeli da tu ima i puno sivih zona, pa su to manje ili više otvoreno i puštali u javnost. Škoro ne pripada njima, iako mu pred očima leže svi dokazi da je tako, čak i kada se zaobiđe srpsko-hrvatski rat devedesetih. Je li recimo Francuska u Drugom svjetskom ratu bila žrtva njemačke agresije? Naravno da jeste. Ali je li ona istodobno bila, preko višijevskog režima, unutrašnji agresor na Židove i sve antifašiste? E, i to je bila, a slično je bilo i s nizom ostalih kolaboracijskih režima drugdje u Evropi, uključujući, valjda nema spora, Pavelićevu Hrvatsku i Nedićevu Srbiju.

No ima nešto u čemu je čuvar slavonske ravnice, koji se oglasio tek kada nikakvo čuvanje više nije bilo potrebno, promašio još i puno više. Ovdje sam već pisao, pa to i sada ponavljam, da sam blago skeptičan prema nedavnom ‘kninskom pomirenju’ najviših političkih predstavnika Hrvata i Srba. Hoće li to uspjeti, vrag zna, pogotovo jer je i prije bilo usporedivih primjera simboličkih pomirbenih gesta, ali nisu dale bogzna kakvog ploda. Ali ovome moram dodati jedan novi element, koji očito nije pao s neba nego je rezultat višetjednih, a vjerojatno i višemjesečnih pregovora HDZ-a i SDSS-a koji su ovome prethodili. Što je dakle novog u onome što se početkom kolovoza dogodilo u Kninu, a nastavit će se odlaskom Milorada Pupovca u Škabrnju i Andreja Plenkovića u Varivode? Pa nova je, najkraće sažeto, potpuno promijenjena matrica pomirbe u Hrvatskoj, a to je tim važnije što je dosadašnju, i danas službeno važeću, izdiktirao Franjo Tuđman. O, i on je govorio o nekakvom pomirenju, ali to se svodilo isključivo na hrvatsko-hrvatsku pomirbu, što je valjda i najzloćudnije što je smislio, jer je time ustaške fašiste vrijednosno izjednačio s partizanskim antifašistima. A onda je ta vaga počela danomice pretezati na stranu prvih i u velikom, prevelikom broju slučajeva u protekla tri desetljeća Hrvatska je počela sličiti na nekakvu novu, parlamentarnu NDH. Nije ni moglo biti drukčije. U toj Tuđmanovoj pomirbi nije naime bilo mjesta za Srbe u Hrvatskoj, pa ni za Bošnjake, u čemu je napravljen čak korak unatrag u odnosu na Antu Pavelića, koji je muslimanima podigao i džamiju usred Zagreba, dok su ih Tuđmanovi pretorijanci u BiH devedesetih nemilice rušili (o čemu najstravičnije svjedoči sravnjivanje sa zemljom one u Ahmićima). I sada dolazi obrat. Koliko god čovjek mogao, čak morao biti skeptičan prema najnovijim pomirbenim manifestacijama u Kninu, pa i onima najavljenima u Gruborima, Varivodama, Škabrnji i drugdje, jedno ostaje nesporno. Prvi put sada gledamo cjelovito osmišljeno uključivanje ovdašnjih Srba u pomirbu, dakle prvi put gledamo nešto što bi trebalo izaći na hrvatsko-srpsku, a ne isključivo hrvatsko-hrvatsku pomirbu. Eto, to je novo. Hrvatsko-srpska pomirba! Premda to nije palo s neba, nego su u to ugradili kubike cigle već neki prošlostoljetni političari (Stjepan Radić, Svetozar Pribićević), a nastavili i neki ovostoljetni (Ivo Sanader, Ivo Josipović i Boris Tadić), možda smo zbilja blizu prekretnici.

Kažem možda, zato što postoje utjecajni akteri koji su i dalje pristalice stare hrvatsko-hrvatske pomirbe, a njima se žalosnom nepodnošljivošću olake brbljavosti priključio i Zoran Milanović. Odlikovao je već spomenute tuđmanovske pretorijance iz HVO-a, iako su haški dokumenti, pa i presude, prepuni tih zločinaca, a sarkastično se narugao i kvalifikaciji tamošnjeg suda o udruženom zločinačkom pothvatu. Čovječe, znaš li što govoriš?! Pa zahvaljujući toj kvalifikaciji pometen je praktički cijeli politički i vojni vrh Srbije iz devedesetih, načet je i onaj bošnjački, a hrvatski je pošteđen samo zahvaljujući biološkim zadanostima (smrt Tuđmana) i nekim geopolitičkim interesima, prvenstveno američko-izraelskim, koji su se u međuvremenu iskristalizirali. Ovime ne želim reći da se sadašnji hrvatski predsjednik gura na nekadašnju poziciju Franje Tuđmana, ali, bogami, ne želim previše poricati ni da nije tako. Među hrvatskim političkim glavešinama uvijek je bilo pastira koji su tjerali nacionalno stado u gomilu tako da nijedna ovca ne ostane vani, ali Milanovićev problem je u tome što sada čak i crkveni pastiri postepeno odustaju od toga.

Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, koja se osramotila devedesetih, već godinama šalje poruke implicitnog kajanja i otvorenih poziva na suradnju, u novije vrijeme pridružila joj se, istina stidljivije, i hrvatska Katolička crkva, pa evo posljednjih dana i srpski patrijarh Irinej, dosad poznat jedino po osvetničkim i huškačkim izjavama. I, eto, tako s tim stojimo. Stvari se polako odmiču od maligne i zarazne unutarnacionalne pomirbe (hrvatsko-hrvatske, srpsko-srpske…) i primiču se jedinoj autentičnoj pomirbi (hrvatsko-srpskoj, hrvatsko-bošnjačkoj…). I premda nema jakih, pa možda ni osrednjih dokaza da će to uspjeti, svatko tko se unaprijed iz toga isključi dokazano ne spada u bolju stranu ove priče.

portalnovosti