O dominantnim i alternativnim interpretacijama društvenih promjena, kulture i književnosti u prvom desetljeću hrvatske samostalnosti
Bile su to zlatne godine, dani ponosa i slave, stvaranja države i ozbiljenja višestoljetnog nacionalnog sna. Konačno je pao komunizam, a mi smo se preko noći razišli s totalitarnom prošlošću i okrenuli demokraciji, slobodi govora i poštivanju ljudskih prava. Nestala je tamnica Jugoslavija, izronila je pozitivna tradicija pa smo se prisjetili srednjovjekovnih predaka i dobivenih bitaka o čemu smo u socijalizmu morali šutjeti.
Bilo je to vrijeme rata i stradanja, obrane države od agresije kao i obrane našeg nacionalnog identiteta i nacionalne kulture koji su uvijek – u ratu i miru – izloženi opasnostima zbog susjedskih pretenzija, jer takva je sudbina malih naroda s velikim idejama. Ukratko, bilo je to i teško vrijeme. Puno ugroza, oluja i bljeskova, puno međunarodnih čimbenika, prijetnji balkanskim integracijama, crvenih, žutih i zelenih vragova. Ipak, uspjeli smo. Naša je pobjeda dostojanstvena i pravedna. Napokon smo svoji na svome. Obranili smo vjekovna ognjišta i stratišta naših heroja. Obranili smo nacionalnu samobitnost, naš identitet i našu kulturu.
Bilo je to također vrijeme ukidanja mastodontskih poduzeća-gubitaša, radničke samouprave i višesatnih sastanaka kolektiva. Vrijeme rastanka sa socijalističkim privrednim mentalitetom, neefikasnošću, bolovanjima i potkradanjem državne imovine. Istina, u tom ekonomskom napredovanju pamtimo i teške trenutke: sumnjive pretvorbe, nagla bogaćenja, propale tvornice i pokojeg tajkuna. Ali, to su tranzicijske nuspojave. Ušli smo u Europu. Vratili se tamo gdje oduvijek pripadamo. Reformirali se, a to činimo i dalje. Izazovi su brojni. Otvorili smo vrata poduzetnicima, investicijama, tržištu i konkurentnosti. Više nisu svi jednaki – egalitarizam je atavizam prošlosti. Sada samo Izvrsni idu naprijed.
Mitovi i realije
Otprilike tako glasi službena naracija o samostalnoj Hrvatskoj i njezinom prvom utemeljiteljskom desetljeću. Koliko god bile vidljive mrlje na karijeri nacije, koliko god se o njima danas govori otvorenije nego ranije i koliko god brojni izvori upućuju na drukčije i oprečne zaključke – službena slika o 1990-ima uramljena je i dalje u mitski okvir. Kao takva izložena je na ključnim mjestima stvarnog i simboličkog reprezentiranja nacije – u školskim udžbenicima, središnjim dnevnicima, saborskim deklaracijama, matičnim kulturnim institucijama, reprezentativnim historiografijama i sl. Na njoj nema zločina, represije, krađe, korupcije, autokratskih vođa, friziranja izbornih zakona ili identitetskih prisila. Nema niti sumornih tonova, nejasnoća i proturječja. Samo pastorala domovinskog duha, bez kritičko-pluralističkog korova.
Realnost je, naravno, sasvim drukčija. Devedesete godine obilježene su politikama neprijateljstva i progona, etnonacionalizmom, razlikovnom kulturom i jezičnim čistunstvom, svakodnevnim nasiljem i manipulacijama, uništavanjem proizvodnje i divljom ekonomijom. Obilježene su također egzistencijalnom nesigurnošću, zatomljenim sjećanjima i identitetskom bipolarnošću u kojoj je isti čovjek podijeljen na sebe prije i sebe poslije 1990. godine. Te godine trasiraju bombardirani gradovi i minirane srpske kuće, bijele generalske uniforme i napuštene tvornice, oltari domovine i devastirana socijalistička odmarališta.
Što o svemu kaže znanost?
O toj realnosti 1990-ih svjedoče brojna historiografska, politološka, antropološka i dr. istraživanja i uvidi, kako domaćih tako još više inozemnih autora/ica. No, njihova se moć proteže na uski znanstveni teren i oni nemaju veći utjecaj na političku, općeobrazovnu i svakodnevnu sferu. Kada pak dođu preko medija do šireg javnog prostora, teško nadglasavaju stvarne nositelje društvene moći i malo utječu na opće istine i zadane interpretacije o nacionalnoj prošlosti. Paradoksalno je stoga da su 1990-e razdoblje o kojem danas postoji puno literature, dostupnih dokumenata, zapisanih svjedočenja i, naravno, sjećanja. Istovremeno, zbog obilnog mitološkog punjenja i dominacije jedne, sa stajališta nositelja vlasti ispravne interpretacije, razdoblje je zamagljeno. Blisko postalo daleko, poznato suštinski nepoznato.
Tako na različitim društvenim razinama opstoje sasvim oprečne interpretacije epohe, a između njihovih zastupnika nema dijaloga. Vladajući nastoje raznim metodama zadržati monopol na istinu i širiti tu svoju istinu preko ključnih komunikacijskih kanala (kurikulumi, politički dokumenti…) i nacionalnih rituala (obljetnice, proslave…) na cjelokupnu društvenu aglomeraciju.
Na različitim društvenim razinama opstoje oprečne interpretacije epohe, a između njihovih zastupnika nema dijaloga
Što kaže pak književna znanost?
No, ako nema doticaja između političke istine i znanstvenih istina (jednina ili množina tu su važne, jer upućuju na razliku između dogme i interpretacije), treba reći da ga često nema niti među pojedinim znanostima i njihovim akterima. Konkretno, kad se spustim na teren književnosti i kulture – koje me ovdje najviše zanimaju – to znači: književni kritičar ne uzima u obzir političkog analitičara. Kroatist ne čita ekonomista. Jezikoslovca nije briga za geostratega. Povjesničar književnosti ne prati istraživanja povjesničara opće prakse. Naravno, slično je i u obratnom smjeru. Svatko teži svom znanstvenom jatu, a ispadanja iz formacije, miješanja i izmjene ima malo. Uz to, niti znanstvene zajednice nisu imune na zov mitske svijesti pa nerijetko nastoje naturalizirati i u vječnost uklesati spoznaje svojih istaknutih pulena.
Deklarativno se potiče interdisciplinarnost, otvorenost i interpretacijska inovativnost – ili kulturalne studije, sociologija književnosti, ekonomski fundirane analize književnog života itd. – ali dominantna praksa je negdje drugdje. Znanstvenik koji razumije književne postupke, ali ga zanima kakva je relacija između njih i postupaka na polju identitetskih ili ekonomskih politika djeluje kao crna ovca u stadu bijelih kadrova. Povijest književnosti i dalje se uobičajeno istražuje bez osvrtanja na širi društveni, politički, ekonomski i socio-psihološki kontekst u kojem književnost nastaje ili u kojem se čita.
Upravo se književnosti 1990-ih godina pristupalo u nas često u suglasju s političkom mitologijom i u vakuumu jedne discipline, bez uključivanja svega onoga što je obilježilo stvarni život ljudi na ovome prostoru. Tako normalizirani manjak interesa za političko (u širem smislu), vjerojatno i manjak znanja o njemu, preobrazio se u normalizirani profesionalni konformizam. Nojevski uvid u zrnca teksta pred sobom rezultat je nojevskih sposobnosti i slobodnog izbora, a ne neke vanjske prisile.
Primjeri loše prakse
Promotrite samo kako su famozne 1990-e godine prikazane u najrelevantnijim domaćim povijestima književnosti i koliko je društveni kontekst koji se u njima spominje snažno oslonjen na mitske, politički ispravne verzije bliske prošlosti. Propituje li se u tim reprezentativnim djelima društveni kontekst? Uzimaju li se u obzir znanstvena djela drugih i slojevite interpretacije vremena? Analiziraju li se možda refleksije između književnosti i društva, umjetničkoga i političkoga? Spominje li se historiografska literatura, politički dokumenti, sociološka istraživanja, statistike? Odgovori su poražavajući.
Na primjer, Dubravko Jelčić je svoju Povijesti hrvatske književnosti: tisućljeće od Bašćanske ploče do postmoderne ispisao na matrici pravovjerne interpretacije povijesti kakvu promovira nacionalistička politika u koju je uostalom bio izravno uključen kao član vladajuće stranke, saborski zastupnik, akademik, pisac predgovora poglavnikovih memoara koji je istoga prvi afirmirao kao dobrog pisca itd. Nadalje, niti Slobodana Prosperova Novaka nisu zanimali interdisciplinarnost i uključivanje spoznaja s drugih znanstvenih područja kako bi se vjernije ocrtao kontekst i međudjelovanje književnosti i društva dok je stvarao svoje književnopovijesno višeknjižje. Od mogućih analitičkih uvida u vrijeme-prostor 1990-ih i odnos između stvarnog svijeta i svijeta književnih djela, njemu je bilo važnije utvrditi „bezdomnost“ pojedinih pisaca i spisateljica. Istina, Krešimir Nemec u Povijesti hrvatskog romana: od 1945. do 2000. mjestimično ukazuje na društveni kontekst, ali on tu funkcionira kao paralelna stvarnost (u duhu pisci pisuju, a ratnici ratuju), dok se uopće ne prikazuju društvene prakse nastanka, cirkulacije i recepcije umjetnosti. Književno djelo tako ne samo da nastaje u beskonfliktnoj atmosferi kule bjelokosne i da na njega ne utječe stvarni život, nego se ono dalje prenosi po duhu svetome, bez kontakta s izdavačkom industrijom, knjižarama, književnom kritikom, medijima itd.
Primjeri bolje prakse
Posljednjih godina javljaju se i drukčiji, nemitski, otvoreniji i interdisciplinarniji pristupi književnom svijetu i kulturi 1990-ih godina. Među njima se npr. ističu Uvod u suvremenu hrvatsku književnost Krešimira Bagića ili projekti i izdanja pulskog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma i Zagrebačke slavističke škole.
Tim primjerima bolje prakse pridružuje se i nedavno objavljen zbornik Devedesete. Kratki rezovi. U njemu se, s jedne strane, odmiče od mitske slike nacionalne povijesti, teži činjenicama i analizi različitih „kulturnih uzoraka“, a s druge, bez straha povezuju znanstvene discipline i stvara multiperspektivan prikaz epohe. Tu jedna kroatistica čita ekonomsku literaturu, književni znanstvenici zalaze u tvorničke hale, a mjesto u istim koricama imaju inače udaljene teme i pristupi: uže književne analize, sociološka istraživanja mladih, kritička čitanja repertoarske politike kazališta, autobiografska etnologija i tvrda ekonomska analiza. Takvo šarenilo ne znači da je u pitanju urednička površnost ili autorska šizofrenost. Svaki tekst unutar sebe funkcionira kao istraživačka i spoznajna cjelina, a svi zajedno kao djelići kaleidoskopske slike povijesti 1990-ih godina.
Pri tome moguće je – i potrebno – raspravljati zašto su odabrane upravo određene teme i autori, jesu li njihovi prilozi kvalitetnom ujednačeni i je li slika 1990-ih koja nastaje kratkim rezovima relevantna i dovoljno obuhvatna za sondiranje ukupnog terena epohe. Ali, ta i slična pitanja neće biti obuhvaćena ovim tekstom. Jer, ovo je prije svega tekst o kontekstu u kojem se objavljuje jedna knjiga, kritički preludij o stanju stvari i novinama koje se u njega unose.
I nacija i klasa
Najvažniji dio ovoga zbornika, gledamo li iz perspektive književnokulturne teorije i povijesti odnosi se na afirmiranje interdisciplinarnosti, i to posebno uključivanje ekonomske strane priče u tumačenje 1990-ih godina. Naime, u dobrom dijelu znanstvenokritičke literature o tome desetljeću kao ključni agens društvenih kretanja postavljen je nacionalizam i njegove političke, identitetske, kulturne reperkusije. U fokusu više autora iz ovoga zbornika nalazi se ekonomija i način na koji je kapitalizam obilježio ukupnu „strukturu osjećanja epohe“. Paradigmatičan je za taj pristup tekst Maše Kolanović u kojem ona istražuje nove prakse 1990-ih nastale pod utjecajem „inauguracije, naturalizacije i domestifikacije kapitalizma“. Političke promjene se realiziraju uvijek i kao ekonomske promjene, a one nisu ograničene samo na gospodarsku sferu, već dubinski određuju ukupno društveno polje, pa tako i kulturu i književnost. Ekonomske promjene imaju svoju emocionalnu dinamiku, a moralna/afektivna ekonomija prikazuje upravo šire društvene transformacije uslijed promjena u ekonomskoj politici. Analizirajući nekoliko „kulturnih uzoraka“ – reklame, prevedenu ekonomsku literaturu i književnost otpora nekih spisateljica – Kolanović u malome i naizgled nevažnome detektira šira obilježja „nove moralne i afektivne ekonomije puzajućeg kapitalizma ranih 1990-ih godina“.
Taj fokus na ekonomsku stranu u pripovijedanju kulturne povijesti rezultat je svojevrsnog zasićenja dominantnom perspektivom u kojoj su nacija, etnos i nacionalizam postavljeni u središte kritičkog tumačenja 1990-ih godina. Također, on je rezultat i potrebe da se stvari prikažu iz nove, dosada nepoznate optike, a takav impuls bi trebao biti prirođen svakome znanstveniku.
To zasićenje bilo je zapravo vidljivo već u vrijeme sanaderovštine kada se nekim autorima/cama činilo da nacionalizam nije više tražena ideološka roba i da se umjesto o naciji treba govoriti o klasi. Iskonstruirani binarizam nacija ili klasa uhvatio se u nekim kulturnim nišama, no – na sreću – on se napušta. Pokazuje se da je nacionalizam vrlo prilagodljiv svim ideološkim podlogama, pa se skladno uparuje i s neoliberalnom doktrinom. Uz to, prošlost je uvijek kompleksna, nacija i klasa hodaju ruku pod ruku pa umjesto isključivanja jednoga i favoriziranja drugoga treba ići na njihovo povezivanje.
Fokus na ekonomsku stranu u pripovijedanju kulturne povijesti rezultat je zasićenja dominantnom perspektivom u kojoj su nacija, etnos i nacionalizam postavljeni u središte kritičkog tumačenja 1990-ih
Natrag u mitsku stvarnost
Na kraju, nekim insajderima može se činiti da su ovakvi „primjeri bolje prakse“ danas i ovdje već uobičajeni te da su kritičke, neovisne analize i interdisciplinarni pristupi književnosti/kulturi 1990-ih godina već duže vrijeme znanstvena normala, možda čak trend i moda. Ali, vratimo se na početak teksta, na dominantnu sliku vremena i pitanje interpretacijskog monopola. Perspektiva se naime mijenja čim se odmaknemo malo dalje i izađemo u vanjski svijet. Ukupna književna topografija u kojoj se vide sva mjesta svakodnevne proizvodnje znanja o književnoj prošlosti i svi interpretacijski znakovi na terenu, pokazuje sasvim drukčije stanje stvari. Zavirite u udžbenike, pročitajte reprezentativne monografije, pogledajte dokumentarne serije državne televizije, poslušajte prigodne govore o nacionalnoj kulturi… I mitološka maglica prekrit će brzo lijepe snove o našoj dubinskoj modernizaciji.
Zbornik Devedesete. Kratki rezovi uredili su Orlanda Obad i Petar Bagarić, a objavili Institut za etnologiju i folkloristiku i Jesenski i Turk. Zbornik ima pomalo generacijski karakter, s obzirom da su autori/ce rođeni/e 1970-ih i 1980-ih pa su 1990-ih bili u formativnim godinama. Njihove su bazične struke različite: književnost, etnologija, ekonomija, teatrologija, sociologija... Svi su zaposleni na sveučilištima i institutima, no neki od njih su radili i u medijima i organizacijama civilnog društva. Takvo izvanakademsko iskustvo pridonijelo je, bez sumnje, kritičnosti njihovih uvida.
Tekst Maše Kolanović posvećen je „moralnoj i afektivnoj ekonomiji“, a na njega se nadovezuje tekst Svena Cveka, Snježane Ivčić i Jasne Račić o radničkim štrajkovima i nacionalizmu početkom 1990-ih. Duško Petrović postavlja tezu o „demokratizaciji nasilja“, tj. širenju nasilja i nesigurnosti u područja koja nisu izravno pogođena ratom. Agata Juniku se bavi teatrom 1990-ih i iščitava repertoarske politike, a Boris Koroman uočava „endogene druge“ u prozi hrvatske tranzicije. Anja Gvozdanović i Marko Kovačić uspoređuju nekoliko istraživanja o stajalištima i ponašanju mladih i utvrđuju povratak tradicionalnih vrijednosti. Ana Ljubojević piše o kulturnim traumama i kolektivnom sjećanju na Vukovar, a Kristina Vugdelija o etnografiji sjećanja na Franju Tuđmana. Zbornik zaključuju tekstovi dvojice ekonomista: Domagoja Račića i Velibora Mačkića koji analiziraju neke aspekte privatnog vlasništva i okretanja stanovništva ekonomiji rentijerstva. Zbornik sadrži i "fotoeseje" Borisa Cvjetanovića, Igora Dražića, Barbare Blasin, Marka Ercegovića i drugih fotografa koji su izlagali na izložbi "Izbliza i osobno: rat u Hrvatskoj" u izboru Sandre Vitaljić.
