Ponekad treba pažljivije slušati drugi ešalon u HDZ-u. Drugi red, da vam pojasnim, koji popunjavaju likovi poput Branka Bačića ili, recimo, Marija Kapulice.
Drugi je ešalon takve strukture da čovjek pomisli kako je skladan život između usta i guzice Velikog vođe ipak moguć. Veliki vođa maestralno koristi drugi ešalon najčešće kod besmislenih rasprava u saboru prije imenovanja Ivana Turudića recimo za Glavnog državnog odvjetnika. Drugi ešalon tada izvadi šalabahtere pa napadne Možemo kako katastrofalno vode Zagreb i tako se rasprava razvodni, ode u besmisao, a mi dobijemo polusvijet na glavnim državnim funkcijama.
Poznat je fenomen, naročito u svijetu „drugog ešalona“, da štovatelji kulta Velikog vođe udarnički krivotvore sve na što im Andrej Plenković ukaže, pa mu ta vojska beskičmenjaka, drugim riječima, dođe kao savršeni alibi. Eto, nisam ja. Skoro ih je osamdeset diglo ručicu.
„Drugi ešalon“ ne nervira se kao Veliki vođa. “Drugi ešalon“ jeste hladan kao špricer kada se analizira pitanje pravosuđa u Hrvatskoj, i skretanje je s teme uobičajena praksa.
Hrvatska je moderna i uravnotežena zemlja u kojoj se svaki građanin osjeća jednak pred zakonom pa se s pravom pitamo gdje je iz te fantazije odjednom isparila riječ „jednaki“, jer se „drugi ešalon“ spremno opremio bogatim asortimanom suprotnosti, spominjući smeće po Zagrebu kao sasvim normalni dio pravosuđa.
Kako se sve dogodilo relativno brzo, a Veliki vođa prepozna moment i reagira na vrijeme, „drugi ešalon“ vidno je bio uskraćen za standardnu proceduru u kojoj se kroje monumentalni planovi i strategije, i to je bilo očito, no lojalni je vojnik s državotvornim čuvstvima, budan kod svakog pokreta Velikog vođe, nezamjenjiv i nezaobilazan. Njegova ruka, tj. glas bez imalo griže savjesti.
Čudni su to ljudi, moram priznati. Svi mi koji obavljamo bilo kakav posao, imamo moralne skrupule. Oni nemaju. Oni ima samo da se pojave, dignu ruku ili stisnu dugme, bez da uključe bilo kakav moralni mehanizam u sebi. Cijena se zna. Novi mandat ili kakvo ugodnije mjesto od sabora gdje te gleda čitava Hrvatska kakav si jad i bijeda od čovjeka. Bez svoga “ja”, bez ikakvog mišljenja ili, ne daj Bože, morala.
Uz prigodni uvod od nekoliko rečenica Andrea Plenkovića koje su obojica ponovili, ni Kapulica ni Bačić nisu propustili priliku da za inauguraciju “Radosti i Lipote”, a u kojem smo saznali da Hrvatska niti je pravna zemlja niti uravnotežena – okrive oporbu, točnije ljevicu.
Ta divna kohezija u „drugom ešalonu“ i zbijanje redova upravo je i bio cilj izvanrednog obraćanja javnosti Velikog vođe, koji nije propustio spomenuti val mržnje prema njegovoj stranci koju je, naravno, inicirala „grupa pojedinaca“ u oporbi s kojom oni, pripadnici HDZ-a, nemaju ništa.
Kako kod Velikog vođe prvo stradaju činjenice, a one ne govore u prilog da je Ivan Turudić idealan kandidat za najviše mjesto u pravosuđu, Andreju Plenkoviću nije problem detektirati one koji destabiliziraju Hrvatsku s unisonom osudom koju je velikodušno ostavio „drugom ešalonu“ da je mudro detektira, prokaže i jasno prezentira kod izglasavanja povjerenja Turudiću.
Dakle nije problem u Turudiću, nego u oporbi koja u svemu vidi zavjeru vladajućih da se sačuvaju progona ili zatvora.
Nikada se u HDZ-u, doduše, i nisu borili za istinu, nego za suverenu i samostalnu Hrvatsku, pa ako ćemo pričati o istini, najistinitije je da HDZ-u istina zapravo škodi, pa na scenu stupa „drugi ešalon“, dok se Veliki vođa nakratko povukao iz javnosti.
Herbert Marcuse, njemački neomarksist i filozof, jednom je istaknuo opasnost koja u modernom dobu vreba ljevicu.
U svom djelu „Čovjek jedne dimenzije“, tj. u eseju „Represivna tolerancija”, Herbert Marcuse ističe kako je prisvajanje kulture i urbanog jednako opasno za ljevicu kao i prisvajanje radikalizma.
O čemu je točno riječ, Herbert je pojasnio. Za desnicu se u pravilu drži kako velikog dodira s kulturom i urbanim praktički i nema, i u taj prazan prostor načelno ulazi ljevica, točnije sve stranke i pokreti koji polaze od zaštite temeljnih ljudskih i radničkih prava, antifašizma kao tekovine čovječanstva, i borbe za sekularnu državu.
No kada se spetljate s kulturom ili istu prisvojite kao svoju tarabu, tada neminovno kroz proces vremena otupite oštricu koju svaka lijeva stranka mora imati.
Oštricu koja čuva radništvo.
Osnovni je grijeh ljevice u Hrvata, bolje rečeno onoga što oni misle da je ljevica, od devedesetih pa na ovamo prihvaćanje kapitalističke matrice, umjesto da je sustavno i sistematično razara.
Zbog toga je smiješno kada Andrej Plenković prikazuje ljevicu kao opasnog protivnika, pa u isti kotao sa SDP-om još stavi i Možemo te na kraju MOST. Ta divna kuhinja besmisla jedini je odgovor, kako vidimo, na brutalno zauzimanje institucija koje puzajući provodi Andrej Plenković. Od DORH-a, preko progona novinara koji priprema, do Radosti i Lipote.
Mario Kapulica tako je potpuno nesvjesno razotkrio pravi problem u oporbi, a taj je da mi zapravo nemamo ljevicu. Kada rečeni Marko kaže „ljevica”, tada se morate zapitati: “Koja ljevica, jebote?”
Najnovije udruživanje oporbe govori nam upravo u prilog toj činjenici. SDP-u, kako vidimo, nije problem dogovarati se s Domovinskim pokretom ili Mostom. „Možemo„ recimo u Splitu, ali vjerujem i na parlamentarnom nivou, ne vidi nikakav problem u suradnji s liberalima u centru, kao ni sa SDP-om koji je spreman zajedno i s krajnjom desnicom. Nakon izbora, ako ne bude drugog načina.
Te divne različitosti maestralno je uočio Veliki vođa, kao i trenutak da ih istakne i mobilizira svoje podanike u stranci po sistemu bauka ljevice.
Ljevica ono, ljevica ovo, a od ljevice one prave, one koja bi okupila kakav progres, dobili smo „Možemo”.
Nasmijao bi se sada Herbert Marcuse gledajući ljevicu u Hrvata. Kultura i urbano lako se prisvoje od primitivaca. S vlašću je već druga stvar, ali ionako se bojim da „ljevici” u Hrvata svakako paše biti u vječnoj oporbi nego se boriti za Hrvatsku konačno jednaku za sve.
Toliko zatvora, naime, nemamo.
