Tko zna kako ide to sastavljanje izbornih lista, kako se netko ugura i zauzme poziciju na njima, postane dio ekipe za Sabor. Da je riječ o košarci, bilo bi jasno - na teren ulaze oni koji mogu brzo trčati, kojima lopta ne ispadne iz ruku i koji mogu pogoditi koš. Tako rade dobri treneri i dobri menadžeri. Postoji onaj poslovni savjet koji kaže da u autobus treba ukrcati prave ljude i posjesti ih na prava mjesta.
S izborima je sasvim drugačije. Prvo idu oni koji služe šefu, onda oni koji su stvarno vjerni stranci, potom oni kojima šef duguje, tko zna što i tko zna otkada. Nakon njih vjerojatno idu oni kojima duguje stranka jer su pribavili neke glasače, odradili neki posao za stranku, volontirali na prošlim izborima, lijepili plakate po noći na bandere, vozili torbe u središnjicu ili što je već stranci trebalo, makar glasno pljeskali na stranačkim skupovima i pojavljivali se na njima kada nitko nije htio doći.
Neke vrijedi postaviti na listu jer su, ma koliko se necivilizirano ponašali, ustvari, pravi odraz šefovih stavova, nešto kao mračna tajna kojoj šef daje priliku kroz neku drugu osobu. Ima i onih koje se stavi na listu jer je bolje da su na listi nego protiv nje, jer mogu nanijeti štetu, mogu postati indiskretni i opasni po stranku. Neke vrijedi uzeti jer imaju pokvarenu dušu i izgubljenu savjest, mogu raditi sve i nije ih frka ni pred zakonom, a ni pred onim gore. Neke je pak korisno kandidirati jer mogu privući i pokvarene, zle birače, a svaki je birač vrijedan na dan izbora. Najslabije prolaze oni koji bi radili za narod, državu i opće interese. Takvima je najbolje biti u nekoj civilnoj udruzi i odande agitirati za pravu stvar. U zemlji vojno-stranačkog ustroja nikome ne smetaju kada su neki ukras sa strane.
Iz nekog se razloga na listi HDZ-a pojavio i naizgled kontroverzni povjesničar Ivo Lučić. Lučić je naizgled kontroverzan jer njegov javni rad pokazuje trajnu ideološku borbu za relativiziranje ustaške ideologije i djela. Njegova je ideja prikazati ustaštvo, prošlo, sadašnje i buduće, u svim formama, boljim od antifašizma. Pritom se naizgled bori protiv komunizma jer ima tu jednostavnu ideju od koje kreće - partizani su bili komunisti koji su pobili nevine ustaše i Hrvate na kraju Drugog svjetskog rata i potom, u poslijeratnoj Jugoslaviji, nastavili gaziti Hrvate, ali eto, on se bori za pravu stvar. Isti je taj Ivo Lučić tijekom rata bio načelnik SIS-a Hrvatske zajednice Herceg Bosne u Čapljini.
Toga se neki sjećaju, paravojna vlast s hrvatskom zastavom na tlu druge države. Rat se iz Hrvatske 1992. preseli u Bosnu i Hercegovinu, hrvatska vojska ode u BiH, od 1993. ratuje protiv Armije BiH koja oslobađa zemlju od Karadžićevih, Mladićevih i Miloševićevih ubojica na isti način kao i oni. Hrvati, isto kao i Srbi, ali i Bošnjaci, granatiraju gradove, sela, mjesta, otvaraju logore, protjeruju civile, etnički čiste ono što osvoje, a pritom tvrde da brane hrvatsko. Prilično odvratna epizoda, iako svi koriste istu metodologiju.
Nevolja po Hrvatsku je što je ona ratovala na tuđem teritoriju, u lažnim uniformama, znajući da ne radi dobru stvar. U tom je ratu bio i Ivo Lučić kao dio špijunskog aparata hrvatske paradržave. Imao je moć izvlačiti ljude iz hrvatskih logora, davati im milost, spašavati ih od smrti. Kad je to ratovanje sramno propalo, napravio je znanstvenu karijeru i postao povjesničar čije je djelovanje najčešće propagandne prirode. Sada će možda otići u Sabor pa ako je netko zaboravio i namjerava se pohvaliti intelektualnim dosegom zastupnika, eto priloga. Za Hrvatsku nad kojom treba brinuti.
jutarnji
