Dugo se bavim, ponekad oštrom, kritikom sudstva. Našao sam se, jer počeli su božićni domjenci, u društvu baš onih koje često napadam i kudim. Kurtoazno priznaju da sam ponekad u pravu, no čini mi se da smatraju da sam zbog nečega pristran, da sam imao osobno loše iskustvo, da ne razumijem kako je težak njihov posao.
Suprotno. Moja osobna iskustva i kao tužitelja i kao tuženog su vrlo dobra. I kad sam kažnjen, smatram da je osuda bila pravedna, a postupak ispravan.
Cijenim i razumijem njihov posao, osjetljiv i uvijek izložen kritici. Pred njima ljudi brane svoje interese, svoje dobitke i životne neuspjehe i ne razumiju da i suce muče ljudske i objektivne slabosti.
Oni ne mogu kao profesija jednostavno biti odraz društva. Trebaju biti bolji, pošteni i časni, iako društvo te kvalitete baš i ne nagrađuje.
Oni kao osobe ne uživaju privilegij prosječnog čovjeka kojem priznajemo vrline, ali prihvaćamo i mane. I suce bole zubi, imaju vanbračnu djecu s problemima u školi i kredite u švicarskim francima.
Stranci nas možda vide objektivno (Europska komisija): ”Pravosudni sustav se još oporavlja od razdoblja visokog odlaska osoblja i oskudice (…)
Hrvatska već sada ima velik broj sudaca u odnosu prema broju stanovnika u usporedbi s Europskom unijom i pridruženim članicama. Infrastruktura i opremljenost sudstva ostaje ozbiljan problem. Ne postoje računalne mreže koje povezuju razne sudove. Zgrade sudova su uglavnom stare i zapuštene i trebaju obnovu i rekonstrukciju (…)
Dodatni problem je činjenica da izostaje proračunska potpora za obuku sudaca. U drugoj polovici 1990-ih hrvatski pravosudni sustav izgubio je neovisnost i učinkovitost, te je nastupila i oskudica osoblja. I dok je učinjen zavidan napredak u samostalnosti sudstva, glavne poteškoće tek će se rješavati. Osnovni problem je neučinkovitost sudstva i vrijeme koje je potrebno da bi se izvršile sudske odluke. U tom području potrebni su dodatni koraci. Primjena svih tih mjera zahtijevat će stvarne napore hrvatskih vlasti.”
Ova ocjena stoji, iako se tvrdi da je situacija bolja. Nije puno bolja, jer kada ”hrvatska vlast” pokuša promjene, suci se brane, odbijaju reforme, pozivaju na neovisnost i ustavnu odredbu.
Stvarna promjena ne može proći bez njihove spoznaje, kajanja i pokore.
Suci, naravno, ne vole kada o tome govore ili pišu oni koji nisu ili nisu bili suci. Osjetljivi su na loše ocjene, čak i blage primjedbe i laka pojednostavljenja.
Uostalom, koja profesija to nije?
Razmislite kako olako govorimo o nestručnim novinarima gladnih senzacija, zaboravljivim profesorima, nemarnim kućanicama! Svaka od tih skupina s razlogom se smatra povrijeđenom nepravednim i lakim ocjenama. No prije toga i shvatiti da kritika nije neprijateljska već poticajna. Oni su sami pozvani da jasno vide stvarnost, ne samo iz svojeg kuta, da isprave ono što drugi smatraju lošim.
U Hrvatskoj se pitanje sudstva u raspravama obično koncentrira na četiri točke. Tvrdi se da je broj zakašnjelih i neriješenih predmeta prevelik, da je sudaca premalo, da je sudova previše i da je sudstvo korumpirano.
Ti problemi doista postoje. No smatram krivim da se na njih gleda kao na tehničko pitanje administriranja pravde, već je to pitanje poštivanja prava, pitanje u kojem je presudno zauzeti stav, poštovati mišljenje ljudi i razgovarati o društvenoj odgovornosti i funkciji pravosuđa.
Problem nije tehničke naravi, radi se o dubljem procesu, ne samo kod nas – o riziku birokratizacije.
Primjerice, Anthony Kronman, doskorašnji dekan pravnog studija na
Sveučilištu Yale, govoreći o američkom sudstvu nije pobrao samo lovorike, već i gorke primjedbe da se bavi onim što ne razumije jer to nije nikad radio.
Sudstvo, smatra on, u pravnoj profesiji simbolizira vrijednosti pravnika-državnika (lawyer- statesman) i onaj je otok ispravnosti i integriteta u profesiji koji se najlakše i najduže odupire komercijalizaciji. Suci nisu prisiljeni zarađivati ni komercijalizirati svoj posao (ni stvarati akademske teorije), pa bi se moglo očekivati da prosuđuju po znanju, predanosti, pravdi i idealima.
”Ali”, kaže, ”tko god danas istražuje radne navike američkog sudstva s takvim očekivanjima bit će razočaran. Ono što je novo u situaciji američkog sudstva nije to da su za neke, čak mnoge, propale mogućnosti živjeti prema svojim idealima, već i redefinicija samih ideala.” Umjesto da sude, stvaraju pravo, oni samo primjenjuju zakon, samo izriču presudu, bave se ”administriranjem pravde”.
Semantička nijansa nije nevažna – metoda kojom se služe je birokratsko podvrgavanje bezličnim pravilima, primjena trikova prevođenja stvarnosti na birokratski jezik, bavljenje unutarnjom logikom norme, a ne i njezinim društvenim efektima.
Suci, pod pritiskom broja slučajeva, posao prebacuju na podčinjene savjetnike i službenike, vjeruju vještacima i kad je zdrav razum dovoljan. Pribjegavaju neformalnim dogovorima i svemu što olakšava upravljanje slučajevima. Ne sude, već samo primjenjuju pravo.
Sud djeluje kao stroj primjene prava, stroj kojem je cilj učinkovitost, oblik rada podijeljena nadležnost, rad s aktima i hijerarhijski odnos službenika, ušteda na psihološkom trošku.
Kontinentalnom pravnom razumu to nije čudno jer u našoj tradiciji sud primjenjuje, a ne stvara pravo (novitcuria).
Ipak iz američke perspektive lakše je vidljiv odmak modernog suda od njegovih tradicijskih korijena. Dok je nekad simbolom suđenja bio Salamon i njegova mudrost, uzvišenost izricanja presude u ime zajednice, danas su simbolom suda zgrade, papiri i računala, ne suci, ne ljudi.
Djevojka s povezom preko očiju, mačem i vagom ne simbolizira više ništa. Povez ne treba kada nema mudrosti gledanja, mač više ne simbolizira pravdu, a i takve vage više se ne koriste. Simbol suda, kada bi njihova vizualna slika bila jasna, bili bi programski algoritmi i procedura.
Objašnjenje postupne birokratizacije leži izvan samog sudstva. Danas je novo vrijeme, nove okolnosti, moderno društvo u kojem neovisno i profesionalno sudstvo ima sasvim novu i drukčiju ulogu. ”Oštrije nego ikada ranije odvaja se pravo od ostalih socijalnih mehanizama (morala, milosrđa, itd.), napose od onih koji jamče istinitost smisla i od općeg društvenog morala. Pravo sada više ne može biti ni istinito ni neistinito, već jedino može važiti ili ne.”
Pravo i istina uzmiču pred potrebom formalne proceduralne učinkovitosti.
Međutim, Luhmann ispravno smatra da pozitivizaciju prava onda mora slijediti i promjena u političkom sustavu koji na sebe preuzima teret legitimiziranja prava.
Politički sustav mora nositi teret legitimizacije sustava, mora rješavati nesigurnosti, proturječja i konflikte, a sudske odluke treba prepustiti proceduralnoj legitimnosti, vjeri ljudi da je sud nepristran, efikasan, a procedure takve da jamče utvrđivanje istinitosti činjenica i odmjerenosti prava.
Birokratizacija kao postupak racionalizacije prava jasnije je vidljiva izvana no iznutra; unutar sustava vidi se pretežno prednost postupanja prema jednostavnim pravilima, hijerarhiji, neosobnosti, razvijanju karijere, poslušnosti i izolaciji od društva.
Taj se teorijski ekskurs može svesti na jednostavnu formulu: sud ne utvrđuje pravdu, već zakoni i cijeli sustav mora biti prihvatljiv, vjerodostojan i legitiman.
Još jednostavnije kad takvu općenitu istinu primijenimo na hrvatske prilike: na sudove pada teret društvenih nepravdi, sukoba, potreba za opravdanjem društvenih dobitaka i gubitaka. Na sudove pada teret koji bi trebala nositi politika.
U tom svjetlu kao popratne okolnosti i supsidijarni uzroci vide se posljedice političke ambicije pacifikacije sudstva, negativne selekcije, neiskustva sudaca, niske radne etike i slično
Treba jednog dana stati ispred zgrade suda i gledati lica ljudi koji izlaze. Neki su stranke, neki su odvjetnici, svjedoci. U sud se ne ulazi radi radosti. Lica ljudi kad izlaze su ozbiljna. U sudu se odlučuje o sudbinama ljudi, njihovim pravima. Izvana se ne vidi što se u sudu događa.
Zato nama koji smo vani ostaje da prepoznajemo što ljudi o sudu misle jer za njih je pravo sasvim nedvosmisleno ono o čemu je presudio sud. Njih ne zanimaju problemi statistike, broja slučajeva, sudskih plaća i odvjetničkih tarifa, zanima ih njihova sudbina.
Zato je važno što o pravu misle oni koji izlaze iz suda. Kvaliteta sudstva prepoznaje se po tome koliko povjerenja ljudi imaju u sudstvo. Treba pridobiti povjerenje.
autograf
Suprotno. Moja osobna iskustva i kao tužitelja i kao tuženog su vrlo dobra. I kad sam kažnjen, smatram da je osuda bila pravedna, a postupak ispravan.
Cijenim i razumijem njihov posao, osjetljiv i uvijek izložen kritici. Pred njima ljudi brane svoje interese, svoje dobitke i životne neuspjehe i ne razumiju da i suce muče ljudske i objektivne slabosti.
Oni ne mogu kao profesija jednostavno biti odraz društva. Trebaju biti bolji, pošteni i časni, iako društvo te kvalitete baš i ne nagrađuje.
Osnovni problem je neučinkovitost sudstva i vrijeme koje je potrebno da bi se izvršile sudske odluke. U tom području potrebni su dodatni koraci. Primjena svih tih mjera zahtijevat će stvarne napore hrvatskih vlasti
Oni kao osobe ne uživaju privilegij prosječnog čovjeka kojem priznajemo vrline, ali prihvaćamo i mane. I suce bole zubi, imaju vanbračnu djecu s problemima u školi i kredite u švicarskim francima.
Stranci nas možda vide objektivno (Europska komisija): ”Pravosudni sustav se još oporavlja od razdoblja visokog odlaska osoblja i oskudice (…)
Hrvatska već sada ima velik broj sudaca u odnosu prema broju stanovnika u usporedbi s Europskom unijom i pridruženim članicama. Infrastruktura i opremljenost sudstva ostaje ozbiljan problem. Ne postoje računalne mreže koje povezuju razne sudove. Zgrade sudova su uglavnom stare i zapuštene i trebaju obnovu i rekonstrukciju (…)
Dodatni problem je činjenica da izostaje proračunska potpora za obuku sudaca. U drugoj polovici 1990-ih hrvatski pravosudni sustav izgubio je neovisnost i učinkovitost, te je nastupila i oskudica osoblja. I dok je učinjen zavidan napredak u samostalnosti sudstva, glavne poteškoće tek će se rješavati. Osnovni problem je neučinkovitost sudstva i vrijeme koje je potrebno da bi se izvršile sudske odluke. U tom području potrebni su dodatni koraci. Primjena svih tih mjera zahtijevat će stvarne napore hrvatskih vlasti.”
Ova ocjena stoji, iako se tvrdi da je situacija bolja. Nije puno bolja, jer kada ”hrvatska vlast” pokuša promjene, suci se brane, odbijaju reforme, pozivaju na neovisnost i ustavnu odredbu.
Stvarna promjena ne može proći bez njihove spoznaje, kajanja i pokore.
Suci, naravno, ne vole kada o tome govore ili pišu oni koji nisu ili nisu bili suci. Osjetljivi su na loše ocjene, čak i blage primjedbe i laka pojednostavljenja.
Uostalom, koja profesija to nije?
Razmislite kako olako govorimo o nestručnim novinarima gladnih senzacija, zaboravljivim profesorima, nemarnim kućanicama! Svaka od tih skupina s razlogom se smatra povrijeđenom nepravednim i lakim ocjenama. No prije toga i shvatiti da kritika nije neprijateljska već poticajna. Oni su sami pozvani da jasno vide stvarnost, ne samo iz svojeg kuta, da isprave ono što drugi smatraju lošim.
Hrvatska već sada ima velik broj sudaca u odnosu prema broju stanovnika u usporedbi s Europskom unijom i pridruženim članicama. Infrastruktura i opremljenost sudstva ostaje ozbiljan problem. Ne postoje računalne mreže koje povezuju razne sudove. Zgrade sudova su uglavnom stare i zapuštene i trebaju obnovu i rekonstrukciju
U Hrvatskoj se pitanje sudstva u raspravama obično koncentrira na četiri točke. Tvrdi se da je broj zakašnjelih i neriješenih predmeta prevelik, da je sudaca premalo, da je sudova previše i da je sudstvo korumpirano.
Ti problemi doista postoje. No smatram krivim da se na njih gleda kao na tehničko pitanje administriranja pravde, već je to pitanje poštivanja prava, pitanje u kojem je presudno zauzeti stav, poštovati mišljenje ljudi i razgovarati o društvenoj odgovornosti i funkciji pravosuđa.
Problem nije tehničke naravi, radi se o dubljem procesu, ne samo kod nas – o riziku birokratizacije.
Primjerice, Anthony Kronman, doskorašnji dekan pravnog studija na
Sveučilištu Yale, govoreći o američkom sudstvu nije pobrao samo lovorike, već i gorke primjedbe da se bavi onim što ne razumije jer to nije nikad radio.
Sudstvo, smatra on, u pravnoj profesiji simbolizira vrijednosti pravnika-državnika (lawyer- statesman) i onaj je otok ispravnosti i integriteta u profesiji koji se najlakše i najduže odupire komercijalizaciji. Suci nisu prisiljeni zarađivati ni komercijalizirati svoj posao (ni stvarati akademske teorije), pa bi se moglo očekivati da prosuđuju po znanju, predanosti, pravdi i idealima.
”Ali”, kaže, ”tko god danas istražuje radne navike američkog sudstva s takvim očekivanjima bit će razočaran. Ono što je novo u situaciji američkog sudstva nije to da su za neke, čak mnoge, propale mogućnosti živjeti prema svojim idealima, već i redefinicija samih ideala.” Umjesto da sude, stvaraju pravo, oni samo primjenjuju zakon, samo izriču presudu, bave se ”administriranjem pravde”.
Semantička nijansa nije nevažna – metoda kojom se služe je birokratsko podvrgavanje bezličnim pravilima, primjena trikova prevođenja stvarnosti na birokratski jezik, bavljenje unutarnjom logikom norme, a ne i njezinim društvenim efektima.
Suci, pod pritiskom broja slučajeva, posao prebacuju na podčinjene savjetnike i službenike, vjeruju vještacima i kad je zdrav razum dovoljan. Pribjegavaju neformalnim dogovorima i svemu što olakšava upravljanje slučajevima. Ne sude, već samo primjenjuju pravo.
U Hrvatskoj se pitanje sudstva u raspravama obično koncentrira na četiri točke. Tvrdi se da je broj zakašnjelih i neriješenih predmeta prevelik, da je sudaca premalo, da je sudova previše i da je sudstvo korumpirano
Sud djeluje kao stroj primjene prava, stroj kojem je cilj učinkovitost, oblik rada podijeljena nadležnost, rad s aktima i hijerarhijski odnos službenika, ušteda na psihološkom trošku.
Kontinentalnom pravnom razumu to nije čudno jer u našoj tradiciji sud primjenjuje, a ne stvara pravo (novitcuria).
Ipak iz američke perspektive lakše je vidljiv odmak modernog suda od njegovih tradicijskih korijena. Dok je nekad simbolom suđenja bio Salamon i njegova mudrost, uzvišenost izricanja presude u ime zajednice, danas su simbolom suda zgrade, papiri i računala, ne suci, ne ljudi.
Djevojka s povezom preko očiju, mačem i vagom ne simbolizira više ništa. Povez ne treba kada nema mudrosti gledanja, mač više ne simbolizira pravdu, a i takve vage više se ne koriste. Simbol suda, kada bi njihova vizualna slika bila jasna, bili bi programski algoritmi i procedura.
Objašnjenje postupne birokratizacije leži izvan samog sudstva. Danas je novo vrijeme, nove okolnosti, moderno društvo u kojem neovisno i profesionalno sudstvo ima sasvim novu i drukčiju ulogu. ”Oštrije nego ikada ranije odvaja se pravo od ostalih socijalnih mehanizama (morala, milosrđa, itd.), napose od onih koji jamče istinitost smisla i od općeg društvenog morala. Pravo sada više ne može biti ni istinito ni neistinito, već jedino može važiti ili ne.”
Pravo i istina uzmiču pred potrebom formalne proceduralne učinkovitosti.
Međutim, Luhmann ispravno smatra da pozitivizaciju prava onda mora slijediti i promjena u političkom sustavu koji na sebe preuzima teret legitimiziranja prava.
Politički sustav mora nositi teret legitimizacije sustava, mora rješavati nesigurnosti, proturječja i konflikte, a sudske odluke treba prepustiti proceduralnoj legitimnosti, vjeri ljudi da je sud nepristran, efikasan, a procedure takve da jamče utvrđivanje istinitosti činjenica i odmjerenosti prava.
Birokratizacija kao postupak racionalizacije prava jasnije je vidljiva izvana no iznutra; unutar sustava vidi se pretežno prednost postupanja prema jednostavnim pravilima, hijerarhiji, neosobnosti, razvijanju karijere, poslušnosti i izolaciji od društva.
Taj se teorijski ekskurs može svesti na jednostavnu formulu: sud ne utvrđuje pravdu, već zakoni i cijeli sustav mora biti prihvatljiv, vjerodostojan i legitiman.
Djevojka s povezom preko očiju, mačem i vagom ne simbolizira više ništa. Povez ne treba kada nema mudrosti gledanja, mač više ne simbolizira pravdu, a i takve vage više se ne koriste. Simbol suda, kada bi njihova vizualna slika bila jasna, bili bi programski algoritmi procedura
Još jednostavnije kad takvu općenitu istinu primijenimo na hrvatske prilike: na sudove pada teret društvenih nepravdi, sukoba, potreba za opravdanjem društvenih dobitaka i gubitaka. Na sudove pada teret koji bi trebala nositi politika.
U tom svjetlu kao popratne okolnosti i supsidijarni uzroci vide se posljedice političke ambicije pacifikacije sudstva, negativne selekcije, neiskustva sudaca, niske radne etike i slično
Treba jednog dana stati ispred zgrade suda i gledati lica ljudi koji izlaze. Neki su stranke, neki su odvjetnici, svjedoci. U sud se ne ulazi radi radosti. Lica ljudi kad izlaze su ozbiljna. U sudu se odlučuje o sudbinama ljudi, njihovim pravima. Izvana se ne vidi što se u sudu događa.
Zato nama koji smo vani ostaje da prepoznajemo što ljudi o sudu misle jer za njih je pravo sasvim nedvosmisleno ono o čemu je presudio sud. Njih ne zanimaju problemi statistike, broja slučajeva, sudskih plaća i odvjetničkih tarifa, zanima ih njihova sudbina.
Zato je važno što o pravu misle oni koji izlaze iz suda. Kvaliteta sudstva prepoznaje se po tome koliko povjerenja ljudi imaju u sudstvo. Treba pridobiti povjerenje.
autograf
