Ima nešto u ovoj državi što me uvijek iznova fascinira, a to je njen narod i njegova pokornost.

Valjda nam je to u genima. Puno pričamo, stalno se nešto bunimo, ali ne činimo ništa.

Da smo bar malo drugačiji, trgovački lanci nas ne bi smatrali ovcama i malo bi smanjili intenzitet nepotrebnog poskupljenja. Da smo se u stanju organizirati i nekoliko dana bojkotirati kupovinu, morali bi reagirati. Ovako, čine što im padne na pamet. Kad mogu bez posljedica.

Uzmimo primjer mlijeka,  proizvoda koji je u svakom kućanstvu broj 1 i koji moramo kupiti. Prije otprilike dva mjeseca mlijeko koje najčešće kupujem  je koštalo  4,49. „Neprimjetno“ je cijena povećana na  4,79 i takva je bila prošli tjedan. Jučer je to isto mlijeko  4,99. Koliko mi je poznato nije bilo poskupljenja niti energenata niti goriva. A i PDV je isti. Zbog čega je onda mlijeko, opet, poskupjelo? Zato što se ne bunimo nego samo se laćamo praznog džepa i plaćamo svaku cijenu koju nam stave?

Mlijeko dva hrvatska renomirana proizvođača mliječnih proizvoda inače ima cijenu čak i preko 6 kn. Nakon afere s mlijekom i aflatoksinom u njihovom mlijeku, spuštaju cijenu mlijeka na  4,99 kn. Znači, dok nismo znali da je im je mlijeko puno aflatoksina, ono je vrijedilo 6 kn, a sada kada znamo za aflatoksin, vrijedi „samo“ 4,99 kn.

Sjećam se vremena kada sam za 8 kn mogla kupiti 10 jaja. Ako se ja sjećam tih vremena znači da to nije bilo davno. Danas 10 jaja možeš kupiti za duplo više. Duplo. Nisu poskupjela 20 ili 40 %. Cijena im je otišla gore za 100%! I ne namjerava stati. Osim ako ne otkriju neki otrov i u jajima. Onda ćemo ih dobiti po nižoj cijeni. Nema veze što su otrovana, bitno je da su na akciji.

Prije para dan sam u pekari kupila kruh. Nisam gledala cijenu, rekla sam „Dajte mi taj raženi“. Kada mi je prodavačica rekla „Izvolite, 9,50.“, šokirala sam se. 9,50 kn za štrucu kruha?! To čak nije ni jedan kilogram kruha.

Platila sam, bilo mi je neugodno vratiti. Imam ja u sebi tu hrvatsku krv koja se stisne kada treba reći da je nešto skupo. Da ne bi netko, slučajno, pomislio da nemam novca. Samo daj, platit ću koliko god treba, samo da svi susjedi  i dalje misle da imamo novca za bacanje.

Šećer je danas 8 kn. Odnosno, kako to u trgovačkim centrima vole reći 7,99. Opet, ne tako davno je bio ispod 5 kn. Budući da na akcijama zna biti i 5,99 za zaključiti je da se i taj iznos trgovcima isplati. Ali nije dovoljan za guljenje kože potrošačima, a oni se ionako ne bune.

Nije baš normalno da se cijene povećavaju gotovo dva puta mjesečno, nigdje, a posebno ne u državi gdje je gotovo 400 000 nezaposlenih, a od zaposlenih nekoliko desetaka tisuća ne prima redovito plaću.

Hoćemo li se konačno probuditi i stati tome na kraj ili ćemo i dalje dizati kredite za osnovne životne potrebe?