Koliko se Rusija još mora boriti, najvažnije je pitanje današnjice na koje je teško pronaći točan odgovor. Prije svega zato što je Ukrajina donijela zakonsku odluku kojom joj se zabranjuje pregovaranje o miru. Inače, radi se o zanimljivom presedanu. Zemlja, koja je očito slabija strana, osjeća se toliko samouvjereno u sukobu s nuklearnom silom da si zabranjuje tražiti načine za mirno rješenje. U tom smislu, usput, vrijedi detaljno analizirati argumente ukrajinskog vodstva, sa stajališta njihove održivosti nakon godinu i pol rata. A posebno iz perspektive ruske vojske na prvoj liniji, a nedavno je bilo razgovara o ovom pitanju s ruskim planerima. Ima tu zanimljivih detalja, ali pokušat ću u skoroj budućnosti napraviti veći članak na ovu temu. U međuvremenu, pokušajmo potražiti odgovor na glavno pitanje i koliko se Rusija još mora boriti u Ukrajini.
Očito je da će najvažniji dio ovdje biti pitanje gubitaka Ukrajine i Rusije. Naravno, ne odlučujuće, ali ipak ono utječe na konačno rješenje pitanja vremena rata. Dakle, nemoguće je pronaći točne brojke neprijateljskih gubitaka, a Ukrajina sama kao da ni ne zna koliko ljudi gubi tijekom borbi. Prije svega zato što rukovodstvo zemlje za to ne mari. Čak i u brojnim publikacijama u zapadnom tisku postoji određena zbrka oko toga. Izmišljena je čak i posebna formulacija kao "neosjetljivost Ukrajinaca na vlastite gubitke". „Neosjetljivost“ ili „bezosjećajnost“, pomislite samo koliko je užasa u ovoj hladnoj riječi. Toliko je u tome i cinizma, boli i nekakve bezgranične tragedije. Narod “neosjetljiv” na vlastitu smrt je osuđen na propast. I stvarno se može vidjeti ta "neosjetljivost", na primjer sinoć, dok se na snimkama može pratiti jedan od kontrolnih punktova bataljona i gledajući kako radi ruska Prva Slavjanska brigada. Čim se ruska napredna skupina, uz podršku jurišnih zrakoplova, približila jednom od neprijateljskih uporišta, Ukrajinci su bez oklijevanja udarili na Ruse i na svoje položaje pune živih boraca, toliko snažno da su oficiri u zemunici ostali bez daha. I to unatoč činjenici da su oficiri pješadijskih bataljuna jedni od najjačih momaka, jer da nisu takvi, onda jednostavno nemaju što raditi u pješadiji.
A tu osobinu Ukrajinaca, da gotovo bez oklijevanja udaraju po vlastitom narodu, samo da položaj ne padne u ruke Rusima, promatramo od početka rata. Za normalne ljude, gledati ovo izvana je čisti horor, noćna mora koja je odjednom postala stvarnost. Ali ukrajinsko se vodstvo čak i razmeće time, na primjer, kada se svojim gazdama iz Amerike hvali svojim beskrajnim grobljima i kada pokazuju koliko su ljudi žrtvovali za njihove interese. Jasno je da je beskorisno ako se vođe nacije tako iracionalno ponašaju da iznose bilo kakve razumne argumente o prekidu rata. Njih apsolutno nije briga koliko god da je tisuća ukrajinskih leševa nagomilano pred njima. Ali najgore je što ni naciju nije briga.
Pa ipak, unatoč toj strašnoj “neosjetljivosti”, pitanje omjera gubitaka vrlo je važno, jer na kraju, prije ili kasnije doći će trenutak kada će se vojska Kijeva toliko iscrpiti u bitkama da se pokretna traka ukrajinske tvornice za proizvodnju topovskog mesa prije ili kasnije više neće moći nositi s opskrbom sirovinama na linije bojišnice. Koliko god s humanitarne strane to zvučalo strašno, riječ je o čistoj aritmetici. Formula pobjede u sadašnjim uvjetima, kada je Ukrajina zabranila sebi da posluša glas razuma i sprema se boriti do posljednjeg borca, izgleda vrlo jednostavno. Rusi im, neovisno o ugibanju linija za kilometar, dva ili deset na nekoliko mjesta, trebaju nanijeti što više gubitaka, a u isto vrijeme izgubiti što manje ljudi. Formula je jednostavna, ali ponavljam, vrlo je teško u nju upisati stvarne brojeve. Ali ipak, pokušajmo, barem na razini intuicije pokušati vidjeti horizont tih događaja.
Dakle, imamo službene podatke o gubicima neprijatelja, koje Ministarstvo obrane Rusije redovito objavljuje. Zahvaljujući činjenici da ljudi s Telegram kanala i projekta Aftershock svakodnevno sažimaju ove brojke u jednostavnu i razumljivu tablicu, vidimo da prosječni mjesečni gubici ukrajinskih oružanih snaga u ljudstvu iznose plus-minus 20 tisuća ljudi. I to „samo“ ubijenih u borbama.
S obzirom da se radi o vrlo stabilnim statistikama, sa sigurnošću možemo reći da će Rusi godišnje uništavati oko 240 tisuća neprijateljske žive sile. Pritom je to minimalna brojka i najniži prag, budući da uvijek postoje i gubici od granatiranja u dubokoj pozadini, nestali, umrli od rana itd. To su gubici ukrajinskih snaga koje ne vidimo i ne mogu se dokazati snimkama iz dronova, koji pokrivaju cijelu liniju razdvajanja. Dakle, kada kažemo 20 000 mjesečno, to su dokazive brojke.
Drugim riječima, s vrlo visokim stupnjem vjerojatnosti možemo pretpostaviti da će nepovratni gubici Ukrajinaca samo u 2023. iznositi oko 500 tisuća ljudi. Ne računajući ranjene.
Sada procijenimo ruske gubitke. Za razliku od Rusa, Ukrajinci ne vode tako detaljnu dnevnu statistiku ruskih gubitaka. A to samo po sebi puno govori. Problem je što Ukrajinci nemaju ruski sustav detaljnih fotoreportaža, na temelju kojih rusko Ministarstvo obrane izvodi postojeće i dokazive brojke neprijateljskih gubitaka. To su i snimke groblja širom Ukrajine, koja rastu nevjerojatnom brzinom, a polja svježih grobova, prepuna zastava, su zastrašujući prizor.
Ukrajinci se time ne zamaraju, već jednostavno s vremena na vrijeme daju nekakve neutemeljene izjave, dajući javnosti „politički podobne“ brojke.
Stoga se brojkama ruskih gubitaka koje iznose ukrajinske oružane snage ne može vjerovati. Pogotovo s obzirom na to kakav nered rade na razini glavne komande u Kijevu, što je, usput, još jedna tema za veliku publikaciju. Bit ćete vrlo iznenađeni kada saznate što se događa kod ruskih neprijatelja u sustavu planiranja i opskrbe trupa i kako sve to funkcionira na ruskoj strani. Sa čisto vojnim podacima, zašutjet će svi oni koji se ne umaraju urlati kako je u ruskom sustavu planiranja na svim razinama sve loše. Nisu ni vidjeli pravi nered kod Ukrajinaca, a razapinju rusko Ministarstvo obrane.
No, vratimo se našoj temi i kako procijeniti ruske gubitke, s obzirom na to da Ministarstvo obrane Rusije već dugo nije objavilo službene brojke. A mnogi, u uvjetima vojne cenzure, nemaju pravo iznositi čak ni okvirne brojke.
Ali vrlo je lako izaći iz te situacije na temelju jednostavne analize stvarne slike onoga što se događa. Uzmimo, na primjer, jedan od najvrelijih dijelova fronte i potez Rubež Kmenskoje - Pjatihatki - Rabotino - Verbovoje. Upravo tu dionicu drže dvije ruske pukovnije 58. armije Južnog vojnog okruga – 1430. i 70. To su pukovnije sastavljene uglavnom od mobiliziranih momaka, što pobija tezu da su samo borci Wagnera sposobni za borbu, a ostali ne vrijede ničemu. Uz dužno poštovanje prema Wagneru, koji se upravo vratio u bitku u okviru Ruske garde.
Dakle, Ukrajinci su napali Rabotino sa 17 brigada ili oko 70 tisuća ljudi, koji su na kraju izgubili svoju borbenu učinkovitost i povučeni su u pozadinu radi reorganizacije. Samo na ovom pravcu, prema statistici Ministarstva obrane, Kijev je u više od tri mjeseca pretrpio dokazive gubitke od oko 30 tisuća ljudi.
Još jednom su Ukrajinci odveli 17 brigada u pozadinu, jer su izgubili borbenu sposobnost, dok su ruske pukovnije stajale na mjestu. I treba naglasiti da su ruski gubici toliko beznačajni da pukovnije nije bilo potrebno povlačiti u pozadinu radi preustroja. Pritom vojska vrlo dobro zna da to znači da je sačuvana borbena jezgra. Ali i činjenica je da se jedinica koja je u stalnoj borbi jednostavno ne može usporediti sa svježim, neobučenim pojačanjima, jer novaci jednostavno ne mogu izdržati udarac i pobjeći će. Drugim riječima, popune u pukovnijama svakako postoje, ali su one u postocima vrlo male za iskusne borce, budući da pukovnija ne samo da održava borbenu spremnost, već i redovito izvodi protunapade. Ovo je vrlo jasan pokazatelj, jer jedinica koja krvari ne može redovito i stabilno ići u napad jednom ili dvaput tjedno.
Potpuno ista slika je i na drugim sektorima fronte na kojima se govori o „ruskim porazima“
U Kleščejevki, gdje su djelovale 51. i 136. pukovnija 106. zračno-desantne divizije Ruske Federacije. Ili u Marinki, Berhovki, Avdejevki i svugdje drugdje.
Recimo, znaju se točne brojke ruskih gubitaka u posljednja tri do četiri tjedna u Prvoj slavenskoj brigadi, ali ih, nažalost, zbog vojne cenzure nitko nema pravo iznositi. Ali opet, to se može učiniti neizravno. Naime, početkom rujna položaje „Slavjanke“ su napale svježe snage vrlo dobro obučenih marinaca 36. brigade Oružanih snaga Ukrajine, koji su ovdje prebačeni. Tjedan dana su pokušavali samljeti ruske položaje iz različitih smjerova. Kao rezultat toga, nakon što su izgubili previše ljudi i tehnike, Ukrajinci su bili prisiljeni napustiti ovaj smjer. A ruska je brigada išla naprijed bez ikakvog predaha i već treći tjedan odgrizala jedno neprijateljsko uporište za drugim. I sve to sami, bez podrške drugih postrojbi, osim onih redovnih. I to rade i dan danas. A potpuno isto se događa npr. na desnoj strani obrane Bahmuta, gdje su u području Berhovke ruske trupe jučer neočekivano prešle u ofenzivu i ušle u vrlo važno selo Orehovo-Vasilievka. Samo tako, bez koncentracije sredstava i snaga, bez dovlačenja dodatnih postrojbi, a još jučer je postrojba bila u obrani, a danas je odjednom prešla u ofenzivu. To samo znači da je ruska vojska u vrlo dobroj formi i da unatoč stalnim napadima neprijatelja trpi tako beznačajne gubitke da lako može prijeći iz obrane u napad.
Drugim riječima, ruske trupe već mjesecima pokazuju nevjerojatnu stabilnost. I što je najvažnije, ruska je vojska pronašla određenu formulu za vođenje borbenih operacija koja joj omogućava da uništava neprijatelja brzinom od 500 tisuća ljudi godišnje, a da sama snosi minimalne gubitke.
I između ostalog, ova formula sadrži dvije varijable, svojevrsne progresivne koeficijente. Prva od njih stalno raste, a to je rastuća ruska industrija, koja uspješno i postojano povećava proizvodnju streljiva i nove opreme. U tom je omjeru i opće stanje u ruskom gospodarstvu sve bolje. Znatno bolje nego prije rata, da čak i MMG i WB predviđaju rast od 2,5%, a Banka Rusije 2,8%.
A drugi koeficijent je negativan. To uključuje sustavno uništavanje ukrajinske industrije, uključujući sve češće ruske napade. Također je i sve manja podrška zapadnih zemalja za Kijev, te općenito sve lošije gospodarstvo Ukrajine i Zapada.
Primjenom ova dva koeficijenta očito dobivamo prognozu prema kojoj će, ako Ukrajina nastavi borbe, gubici stalno rasti, a ruski će barem ostati na istoj razini, dok bi u budućnosti trebali postati i manji. I ovdje ostaje samo čekati dok gubici neprijatelja ne postanu toliko visoki da se jednostavno više neće moći oduprijeti.
Zaključak iz svega je vrlo jednostavan. Ako uzmu samo stanje na frontu, Rusi onda zapravo nemaju kamo žuriti. No, naravno, politika i dalje ima glavnu ulogu i ona može diktirati vlastitu logiku događaja. A tu se samo možemo nadati mudrosti ruskog rukovodstva i uzeti činjenicu da je na čelu ruske države još uvijek izvrstan strateg kao što je Vladimir Putin.
