Umjesto da prikažu Grlić-Kušanova ‘Čarugu’, životnu rolu Ive Gregurevića, HRT-ovi urednici opredijelili su se za dokumentarac ‘Čaruga – ogledalo vremena’. Pa što niste stavili oba filma?! Đeniji s Prisavlja to se nisu sjetili, to jest očito se nisu usudili
Hrvatska televizija odlučila se na bizaran potez: umjesto da prikažu Grlić-Kušanova ‘Čarugu’, životnu rolu veličanstvene karijere Ive Gregurevića, urednici su se opredijelili za dokumentarac Borisa Šepera ‘Čaruga – ogledalo vremena’. To je izvrstan, faktičan, slikovit i beskrajno zanimljiv film, snimljen 2015., ali je široj publici ostala posve nejasna motivacija za njegovo uvrštenje u program. Pa što niste stavili oba, najprije dokumentarac pa onda igrani film ili igrani pa onda dokumentarac?! Dokumentarni film objasnio bi kontroverzu Čaruge i legitimirao emitiranje igranog filma, ali to se đeniji s Prisavlja nisu sjetili, to jest očito se nisu usudili, pa su se odlučili za varijantu čardaka ni na nebu ni na zemlji. Šteta. O Čarugi je napisano desetak knjiga, čuveni Ivan Kušan bavio se njime opsesivno 25 godina, napisao je knjigu i komediju koja je u tri godine igrala 250 puta, a i danas se igra u Hrvatskoj, Ugarskoj, Slovačkoj, Srbiji, pa je jasno da čovjek i sto godina nakon vješanja izaziva pažnju, a Grlićev film je sjajan i za Gregurevića reprezentativan.
Jovo Stanisavljević zvan Čaruga bio je, inače, prvi celebrity gangster tek stvorene Kraljevine Jugoslavije. Zelenokaderaš, dezerter iz K und K vojske, krivotvoritelj isprava, hajdučki harambaša Kola gorskih tića, koji je skupinu lenjinističkih desperadosa Crvenog Bože pretvorio u pljačkašku bandu modernog stila (studiozno je proučavao policijske priručnike kako bi mogao taktički parirati žandarima), brutalno je ubio desetak ljudi. Nalikovao je utoliko na Billyja the Kida iz Borgesove priče, mladića koji je ‘svojom rukom ubio 26 ljudi, ne računajući Meksikance’. Uglavnom se radilo o grabežu. Osim ubojstava, osuđen je za 16 razbojstava, u istoj zgradi u kojoj se donedavno sudilo Zdravku Mamiću. Pokušao je orobiti čak i grofa Eltza. Iako je uz kralja Aleksandra bio najpoznatiji Jugoslaven svoga vremena, nikad nije izdržao da, odlazeći iz neke krčme, ne ostavi pod pepeljarom papir na kojemu piše ‘Ovdje je bio Čaruga’. Teški narcis! Jedino zlodjelo koje mu državni odvjetnik nije mogao dokazati bilo je silovanje. Rukama i nogama se borio da se ta inkriminacija odbaci kako bi zadržao reputaciju Casanove, i to mu je i uspjelo jer je dotična dala iskaz u njegovu korist. Imao je, pišu biografi tog lole krvavih ruku, čak 20 ljubavnica i zaručnica, a u momentu kad je za njim tragala cijela jugoslavenska žandarmerija, otišao je u Vinkovce i tamo pod lažnim imenom Nikole Drezgića kupio vilu u centru grada (vila i danas djeluje impozantno). Postao je vojni liferant i dane provodio prodajući vojsci govedinu, a noći pijući s inspektorima koji su tragali za njim. U tom smislu bio je ono što Zweig zove ‘majstor života’, i to dijelom opravdava legendu stvorenu oko njega, ali samo dijelom – bio je nemilosrdni ubojica, lišen osjećaja, idealizma, puki zbir sirovih nagona, barbarogenij na vječnoj mrtvoj straži. U biti, bio je prethodnik Ljube Zemunca, Arkana, Giške, Kutle, Tutle i Mutle, više ili manje šarmantnih razbojnika koji su nas orobili, uz jednu jedinu razliku: on je to činio za svoj račun, bez, odnosno protiv države, a oni uz državno zaleđe. Njegovoj egzekuciji u Osijeku prisustvovalo je 3.000 ljudi, a ‘Hrvatski list’ izdao je specijalni broj. Način na koji je otišao na onaj svijet, s riječima ‘Čaruga putuje’, velik je, antologijski, a na tim je scenama izrasla još jedna legenda, ona glumačka. Ivo Gregurević bio je u svemu suprotan Čarugi, osim u intenzitetu života koji je, kad se s njega skinu vrijednosni sudovi, u oba slučaja bio život majstora.
Da nije bilo Slobodana Lekića, cijela bi se ‘Ćirilica’ mogla odvrtjeti i u 18. ili 19. stoljeću, jer bi u tom okviru bila prilično suvremena sudeći prema imenima, temama i svjetonazorima koje smo vidjeli. Njegoš, Kosovo, Sveti Sava, Sulejman Veličanstveni, istraga poturica, Balkanski ratovi, Romanovi, Obrenovići, Karađorđevići – historicistička mitomanija dominirala je emisijom u kojoj je, uz povjesničara Miloša Kovića i političara Nebojšu Čovića, gostovao duhovit i načitan sveštenik Velibor Džomić, koji je rekao da bi ‘Ćirilicu’ trebalo osveštati jer je zabrazdila na krivi put. Svešteno lice je nedvojbeno u pravu, mada pod pojmom ‘krivi put’ vjerojatno ne mislimo na isto, ali dobro. Standardne slatkopravoslavne marmelade, koncentrirana kleropolitika, teške jeremijade, neprežaljeni cezaropapizam, kosovski mit, sve je to pokazalo kako su Srbi većinski izgubili korak s vremenom. To je i kumovalo neprekinutom lancu tragedija, koje su počele 1988., a traju sve do danas, očito bez nade u skori svršetak. Lekić je točno locirao početak propasti: u trenutku kad Česi biraju Havela, kad Poljaci biraju Walesu, kad Mađari, Slovaci i Hrvati biraju prozapadne, liberalne tipove – OK, više ili manje liberalne, ali bezuvjetno prozapadne – Srbija bira nacionalkomunista Miloševića, i to je kataklizma. Novinar Slobodan Lekić sin je crnogorskog heroja Danila Lekića koji je vodio proboj na Sutjesci i čovjek tu odmah može doći do jednostavnog zaključka. Komunisti su privlačili najbolje i najpametnije ljude svoga vremena, čak i one koji nisu bili vjernici te ideologije, već i samim tim što su na drugoj strani stajali oni čije ideje pošten čovjek nikako ne može prihvatiti – a kako onda, tako očito i danas, i na vijeke vjekova, amen.
Ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh, kažu Amerikanci, a ova je HBO-ova serija dokaz točnosti te uzrečice. Danis Tanović odradio je besprijekoran casting: mlada Tara Thaller je čudesna, uvjerljiva i sjajna, izgleda kao Nastassja Kinski, psuje kao kočijaš, a u kožu svoga lika (dojmljivog skoro kao Lisbeth Salander iz trilera Stiega Larssona) uskače lakoćom gimnastičarke; melankolični Uliks Fehmiu jednako je dobar, kao i Iva Mihalić, Toni Gojanović i Marija Škaričić. Outsourcing slovenskih glumaca očito ne može omanuti: nakon Sebastijana Cavazze i prerano umrlog Jerneja Šugmana regija je otkrila i izvrsnog Boruta Veselka. Čovjek se smrzne od straha kad mu samo čuje glas, no kad se glas spoji s izgledom Dolpha Lundgrena koji po licu ima kratere – pravi scarface – jasno je da imate čistokrvnog kontroverznog biznismena (hrvatski: kriminalca i ubojicu) koji djeluje uvjerljivo tako mračan, bez ijedne nijanse sive. Tanović je Zagreb snimao tako da izgleda kao neka skandinavska prijestolnica, to je metropola čelika, stakla i betona, mjesto otuđenih života (kamera Erola Zubčevića). O čemu se u ovoj šestodijelnoj seriji, koju odgledate u dahu, radi? Četvero običnih ljudi na velegradskom asfaltu upada u ralje hrvatske tranzicije: muče se s raspadnutim obiteljima, hipotekarnim kreditima, poslovima koje nije moguće sklopiti bez potpisivanja ugovora s vragom, a vrag, zna se, uvijek dođe po svoje… Ukratko, odlično je, od Tanovića je!
portalnovosti
Čaruga – ogledalo vremena, HRT, 7. siječnja, 20:04
Hrvatska televizija odlučila se na bizaran potez: umjesto da prikažu Grlić-Kušanova ‘Čarugu’, životnu rolu veličanstvene karijere Ive Gregurevića, urednici su se opredijelili za dokumentarac Borisa Šepera ‘Čaruga – ogledalo vremena’. To je izvrstan, faktičan, slikovit i beskrajno zanimljiv film, snimljen 2015., ali je široj publici ostala posve nejasna motivacija za njegovo uvrštenje u program. Pa što niste stavili oba, najprije dokumentarac pa onda igrani film ili igrani pa onda dokumentarac?! Dokumentarni film objasnio bi kontroverzu Čaruge i legitimirao emitiranje igranog filma, ali to se đeniji s Prisavlja nisu sjetili, to jest očito se nisu usudili, pa su se odlučili za varijantu čardaka ni na nebu ni na zemlji. Šteta. O Čarugi je napisano desetak knjiga, čuveni Ivan Kušan bavio se njime opsesivno 25 godina, napisao je knjigu i komediju koja je u tri godine igrala 250 puta, a i danas se igra u Hrvatskoj, Ugarskoj, Slovačkoj, Srbiji, pa je jasno da čovjek i sto godina nakon vješanja izaziva pažnju, a Grlićev film je sjajan i za Gregurevića reprezentativan.
Jovo Stanisavljević zvan Čaruga bio je, inače, prvi celebrity gangster tek stvorene Kraljevine Jugoslavije. Zelenokaderaš, dezerter iz K und K vojske, krivotvoritelj isprava, hajdučki harambaša Kola gorskih tića, koji je skupinu lenjinističkih desperadosa Crvenog Bože pretvorio u pljačkašku bandu modernog stila (studiozno je proučavao policijske priručnike kako bi mogao taktički parirati žandarima), brutalno je ubio desetak ljudi. Nalikovao je utoliko na Billyja the Kida iz Borgesove priče, mladića koji je ‘svojom rukom ubio 26 ljudi, ne računajući Meksikance’. Uglavnom se radilo o grabežu. Osim ubojstava, osuđen je za 16 razbojstava, u istoj zgradi u kojoj se donedavno sudilo Zdravku Mamiću. Pokušao je orobiti čak i grofa Eltza. Iako je uz kralja Aleksandra bio najpoznatiji Jugoslaven svoga vremena, nikad nije izdržao da, odlazeći iz neke krčme, ne ostavi pod pepeljarom papir na kojemu piše ‘Ovdje je bio Čaruga’. Teški narcis! Jedino zlodjelo koje mu državni odvjetnik nije mogao dokazati bilo je silovanje. Rukama i nogama se borio da se ta inkriminacija odbaci kako bi zadržao reputaciju Casanove, i to mu je i uspjelo jer je dotična dala iskaz u njegovu korist. Imao je, pišu biografi tog lole krvavih ruku, čak 20 ljubavnica i zaručnica, a u momentu kad je za njim tragala cijela jugoslavenska žandarmerija, otišao je u Vinkovce i tamo pod lažnim imenom Nikole Drezgića kupio vilu u centru grada (vila i danas djeluje impozantno). Postao je vojni liferant i dane provodio prodajući vojsci govedinu, a noći pijući s inspektorima koji su tragali za njim. U tom smislu bio je ono što Zweig zove ‘majstor života’, i to dijelom opravdava legendu stvorenu oko njega, ali samo dijelom – bio je nemilosrdni ubojica, lišen osjećaja, idealizma, puki zbir sirovih nagona, barbarogenij na vječnoj mrtvoj straži. U biti, bio je prethodnik Ljube Zemunca, Arkana, Giške, Kutle, Tutle i Mutle, više ili manje šarmantnih razbojnika koji su nas orobili, uz jednu jedinu razliku: on je to činio za svoj račun, bez, odnosno protiv države, a oni uz državno zaleđe. Njegovoj egzekuciji u Osijeku prisustvovalo je 3.000 ljudi, a ‘Hrvatski list’ izdao je specijalni broj. Način na koji je otišao na onaj svijet, s riječima ‘Čaruga putuje’, velik je, antologijski, a na tim je scenama izrasla još jedna legenda, ona glumačka. Ivo Gregurević bio je u svemu suprotan Čarugi, osim u intenzitetu života koji je, kad se s njega skinu vrijednosni sudovi, u oba slučaja bio život majstora.
Ćirilica, Happy TV, 7. siječnja, 22:00
Da nije bilo Slobodana Lekića, cijela bi se ‘Ćirilica’ mogla odvrtjeti i u 18. ili 19. stoljeću, jer bi u tom okviru bila prilično suvremena sudeći prema imenima, temama i svjetonazorima koje smo vidjeli. Njegoš, Kosovo, Sveti Sava, Sulejman Veličanstveni, istraga poturica, Balkanski ratovi, Romanovi, Obrenovići, Karađorđevići – historicistička mitomanija dominirala je emisijom u kojoj je, uz povjesničara Miloša Kovića i političara Nebojšu Čovića, gostovao duhovit i načitan sveštenik Velibor Džomić, koji je rekao da bi ‘Ćirilicu’ trebalo osveštati jer je zabrazdila na krivi put. Svešteno lice je nedvojbeno u pravu, mada pod pojmom ‘krivi put’ vjerojatno ne mislimo na isto, ali dobro. Standardne slatkopravoslavne marmelade, koncentrirana kleropolitika, teške jeremijade, neprežaljeni cezaropapizam, kosovski mit, sve je to pokazalo kako su Srbi većinski izgubili korak s vremenom. To je i kumovalo neprekinutom lancu tragedija, koje su počele 1988., a traju sve do danas, očito bez nade u skori svršetak. Lekić je točno locirao početak propasti: u trenutku kad Česi biraju Havela, kad Poljaci biraju Walesu, kad Mađari, Slovaci i Hrvati biraju prozapadne, liberalne tipove – OK, više ili manje liberalne, ali bezuvjetno prozapadne – Srbija bira nacionalkomunista Miloševića, i to je kataklizma. Novinar Slobodan Lekić sin je crnogorskog heroja Danila Lekića koji je vodio proboj na Sutjesci i čovjek tu odmah može doći do jednostavnog zaključka. Komunisti su privlačili najbolje i najpametnije ljude svoga vremena, čak i one koji nisu bili vjernici te ideologije, već i samim tim što su na drugoj strani stajali oni čije ideje pošten čovjek nikako ne može prihvatiti – a kako onda, tako očito i danas, i na vijeke vjekova, amen.
Uspjeh, HBO On Demand
Ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh, kažu Amerikanci, a ova je HBO-ova serija dokaz točnosti te uzrečice. Danis Tanović odradio je besprijekoran casting: mlada Tara Thaller je čudesna, uvjerljiva i sjajna, izgleda kao Nastassja Kinski, psuje kao kočijaš, a u kožu svoga lika (dojmljivog skoro kao Lisbeth Salander iz trilera Stiega Larssona) uskače lakoćom gimnastičarke; melankolični Uliks Fehmiu jednako je dobar, kao i Iva Mihalić, Toni Gojanović i Marija Škaričić. Outsourcing slovenskih glumaca očito ne može omanuti: nakon Sebastijana Cavazze i prerano umrlog Jerneja Šugmana regija je otkrila i izvrsnog Boruta Veselka. Čovjek se smrzne od straha kad mu samo čuje glas, no kad se glas spoji s izgledom Dolpha Lundgrena koji po licu ima kratere – pravi scarface – jasno je da imate čistokrvnog kontroverznog biznismena (hrvatski: kriminalca i ubojicu) koji djeluje uvjerljivo tako mračan, bez ijedne nijanse sive. Tanović je Zagreb snimao tako da izgleda kao neka skandinavska prijestolnica, to je metropola čelika, stakla i betona, mjesto otuđenih života (kamera Erola Zubčevića). O čemu se u ovoj šestodijelnoj seriji, koju odgledate u dahu, radi? Četvero običnih ljudi na velegradskom asfaltu upada u ralje hrvatske tranzicije: muče se s raspadnutim obiteljima, hipotekarnim kreditima, poslovima koje nije moguće sklopiti bez potpisivanja ugovora s vragom, a vrag, zna se, uvijek dođe po svoje… Ukratko, odlično je, od Tanovića je!
portalnovosti
