Zbilja, je li Hrvatska od devedesetih do danas nepomična i ista? Je li istina da od devedesetih do danas ova zemlja ima iste probleme, isti dominantni diskurs i istu ideologiju? Živimo li doista u produljenim devedesetima? – zapitao se krajem svibnja Jurica Pavičić u tekstu naslovljenom “Tuđmanizam je nepovratno mrtav, ali dvije društvene skupine i dalje se prave da nije tako. Zašto? Jer im odgovara…”. “Moš mislit”, zaključio je kolumnist Jutarnjeg lista nakon što je skicozno usporedio društvenu i ekonomsku sliku Hrvatske iz 1995. s današnjom, naime, “od devedesetih naovamo, Hrvatska je prošla kroz nekoliko ciklusa promjena koje su bile toliko korjenite da bi iz njih svaki put izašla kao temeljito drukčija”.
Pavičić nudi odgovor i na pitanje o uzrocima popularnosti teze “da se od devedesetih nije promijenilo ništa”. Prema njemu, taj narativ odgovara “barem dvjema društvenim skupinama”, od kojih prvu čine lijevi intelektualci “koji su ideologiju i metodologiju izbrusili u devedesetima”, kad su “imali jasnog protivnika – tuđmanizam – i jasan set argumenata kojima su se protiv njega mačevali. U tom jednostavnom dihotomijskom svijetu su se osjećali komforno”. Stoga su nastavili “ratovati s istim neprijateljem, kao da se svijet uokolo nije promijenio”.
Dakle, Pavičić smatra da je lijeva publicistika nesposobna ili nevoljka razumjeti ove promjene; ustvari, zamjera joj intelektualnu lijenost. A drugi prozvani akter je HDZ, koji je “jako svjestan da u suštinskim stvarima ovo društvo više nema veze sa srčikom tuđmanističke ideologije”. Naime, Hrvatska je danas “jedva suveren repić Europske unije”, izgubila je ekonomsku samodostatnost i jedva što proizvodi, procesi sekularizacije te liberalizacije obitelji i svakodnevice su “neumitni”, milijun izgubljenih stanovnika zemlja “nadoknađuje radništvom druge boje kože i (nerijetko) vjere”.
Suočen s tom stvarnošću, HDZ Andreja Plenkovića vlastitu poziciju legitimira simulacijom kontinuiteta s devedesetima, od Tuđmanovih spomenika i raznih mimohoda do pakta s Thompsonom, a “te ceremonijalne geste služe tomu da zamaskiraju da su devedesete i srž tuđmanizma nepovratno mrtvi”.
Približno tri mjeseca kasnije tekst pod naslovom “Da s njegovog puta ne skrenemo” s nizom sličnih teza objavio je na stranicama ovog lista Boris Postnikov. “Nikad manje Franje. Otkako je Andrej Plenković odlučio da pod šifrom dvostruke konotacije prepusti javni prostor ustašama, Hrvatska se pretvorila u zemlju kakvu pokojni predsjednik Tuđman nije zamišljao ni u najluđim snovima”, piše kolumnist i novinar Novosti.
Naime, “možemo samo pretpostaviti šta bi Otac Domovine rekao da vidi kako mu očevinom danas marširaju odredi obožavalaca HOS-a”, s kojima se on “obračunao još početkom rata, proglasivši ih ‘jednom od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske’ i naivčinama koji ‘oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata'”.
Postnikov nabraja deklarirane tuđmaniste na političkoj sceni, od Ive Sanadera i Jadranke Kosor do Plenkovića i Zorana Milanovića, te se retorički pita: “Šta ako su Tuđmana napustili svi, ali mi to nismo primijetili jer su se od njega udaljavali unatraške, zagledani u predsjednikov lik dok su mu se ritualno klanjali?” I ovaj autor spominje “poveću eskadrilu lijevoliberalne inteligencije koja će vam strastveno rastumačiti da je Tuđmanova ostavština iz devedesetih još uvijek najveći problem Hrvatske”.
A ta “tuđmanija proganjanja” je navodno oblik poremećaja percepcije, fiksacija koja “zanemaruje čak i one činjenice koje su svima poznate”. Postnikov skicira niz društvenih polja na kojima je tuđmanizam, po njemu, uglavnom odbačen, od političkog sustava, ekonomije i demografije do purifikacije jezika, medija, Croatije/Dinama i Herceg-Bosne. Istina, autor navodi kako je “dosta toga ostalo”, apostrofirajući antisrpski šovinizam, konzervativizam i reuspostavu kapitalističkih odnosa.
No ističe da će nacionalisti “morati apdejtati svoju mržnju tako da ona obuhvati i imigrantske radnike”, da aktualni kapitalizam “nimalo ne nalikuje” onom iz devedesetih, dok je ultrakonzervativni pokret danas bitno opasniji. Autor poentira kako bi Tuđman, da ugleda današnju Hrvatsku, “s punim pravom pitao: šta ste mi to napravili od države?”. Dakle, i Postnikov smatra kako se Hrvatska izmijenila do neprepoznatljivosti. A potom zaključuje “što je manje Franje – budite sigurni – to ćemo više slušati o Tuđmanu”.
“Nema ničega iz Tuđmanove političke ostavštine, ne računajući spomenuti (polu)predsjednički sistem, što je opozicija iz njegovog vremena, današnja vlast, tako ozbiljno problematizirala da se može govoriti o raskidu s njom”. Teza Marinka Čulića danas je relevantna kao i 2014. kad je napisana
Ukratko, obojica autora zastupaju dvije teze: da je društvena stvarnost tuđmanizma mrtva ili najvećim dijelom mrtva, dok je u idejnom smislu on sveden na ritualnu formu, vrlo udaljenu od operativne doktrine. Niz pojedinačnih opažanja koja kolege iznose posve je ispravan.
No osim što selektivno barataju podacima, pri argumentiranju se hvataju pojedinih, dijelom ne nevažnih, ali ne i suštinskih društvenih odrednica. Zapravo grabe po površini, previđajući strukturne zadanosti stvorene devedesetih, kao i cjelinu društvenog konteksta. Ovdje ćemo argumentirati upravo suprotno: dakle, da današnja Hrvatska nije “temeljito drugačija” od Tuđmanove, da aktualne patologije suštinski potječu iz tuđmanizma i da je njegova ideologija još uvijek potentna.
Uzrok dijela zbrke je to što autori ne definiraju pojam o kojem pišu. Poslužit ćemo se člankom politologa i sociologa Slavena Ravlića “Eponimizacija ideološke promjene u Hrvatskoj 1989. – 2005.”, koji ističe da je “tuđmanizam naziv i za sustav vladanja i za ideologiju”. Kao model ustrojstva države i društva karakteriziraju ga sveprisutni klijentelizam i korupcija, povlastice dužnosnika i predsjednikovih miljenika, autoritarizam, sužavanje pluralizma i nastojanje da se uspostavi ideološka hegemonija dominantne stranke.
A tu je riječ o “samosvojnoj ideološkoj tvorbi”, koja se vezuje na mitologizaciju naroda i države u tradiciji radikalnih pravaša. Nacija je za tuđmanizam “vrhunska i neprikosnovena vrijednost” koju ugrožavaju unutarnji “nenacionalni elementi”, kao i strane nacije. Istovremeno su tuđmanizmu bili privlačni novi moralizam i slobodno tržište.
Na tim su temeljima stvoreni autoritarni sustav vladanja i ortački kapitalizam, a provedeno je i “preoblikovanje nacionalnog identiteta, okupljanjem svih elemenata ‘državotvorne’ tradicije (lijeve i desne, komunističke i ustaške)”, kao i uklanjanje svih vrijednosti liberalizma. Ujedno je tuđmanizam i “sinteza nekih tipova hrvatske konzervativne i nacionalističke tradicije, koja je bliska modernoj neokonzervativnoj revoluciji i novoj desnici”.
Dakle, sustav vladanja. Postnikov naglašava ukidanje polupredsjedničkog sustava, no previđa ostale poluge moći “stožerne stranke” stvorene devedesetih, i još uvijek prisutne. Administrativni ustroj zemlje: dvadeset županija i Grad Zagreb te petstotinjak gradova i općina uvelike služe i srastanju uglavnom vladajuće partije s državnim aparatom. Pravosuđe je devedesetih posve podvrgnuto volji HDZ-a, čega se nikad nije oslobodilo. Tuđmanizam je i ta, vrlo vitalna partijska država. A potom spomenuta ideološka hegemonija.
Britansku Željeznu lady, Margaret Thatcher, pitali su 2002. što je njen najveći uspjeh. “Tony Blair i Novi laburisti. Primorali smo naše protivnike da promijene svoj način razmišljanja”, odgovorila je. Isto bi za SDP mogao reći Tuđman: od Ivice Račana do Siniše Hajdaša Dončića, najveća opozicijska stranka dosljedno se muči pitanjem kako ispravno dozirati tuđmanizam.
Slično važi i za veći dio preostale opozicije. Vrhovnik ne bi bio nesretan ni s Dalijom Orešković, koja u zraku “osjeća Oluju”, dok stotine pobijenih srpskih civila i stotine tisuća izbjeglih nije naročito osjetila. Nisu porobljene samo institucije, nego i svijest, kičma i imaginacija. A napretka i slobode nema dokle god je Tuđmanova Hrvatska konsenzualno prihvaćena kao konačni vrhunac hrvatske povijesti.
Govoreći o netrpeljivosti prema HOS-u, treba podsjetiti da je upravo Tuđman s pravom ocijenjen kao otac hrvatskog revizionizma. U svoj je opijum za narod umijesio i ustaštvo, još od prvog Općeg sabora HDZ-a, kad je NDH proglasio i izrazom “težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, kao i težnji za “geografskim granicama”. Duha iz boce nije pustio Plenković, mada mu je dopustio da se razgoropadi. Ni “dvostruka konotacija” nije njegov izum.
Zamislimo li Tuđmana kako danas ustaje iz groba, manji je problem to što bi vjerojatno dobrim dijelom bio zadovoljan Hrvatskom. Danas se Evropom valja bujica suverenističkih, nacionalističkih i islamofobnih pokreta, Putin u osvajačkom ratu komada susjednu državu, a SAD-om vlada tašti diktator u nastajanju
Politolog Tihomir Cipek ističe kako je u HDZ-u od početka bio prisutan “dvostruki diskurs” – dok se u službenim istupima suzdržavalo od povezivanja s ustaškim simbolima, “u neslužbenima ih je dio članova stranke nedvojbeno prihvaćao”. Recimo i da je devedesetih saborska komisija “utvrdila” da je u Jasenovcu ubijeno svega 2.238 ljudi.
Inače, Tuđman je jednom rekao kako “što se NDH tiče, možda će za 20 ili 50 godina biti druge ocjene. Ali sada je valja spomenuti na način kako se tretira u međunarodnom mnijenju”. Time je, pisali smo, osudu ustaške države proglasio prije svega pragmatičnom i predvidio (!) mogućnost prevrednovanja. Isticali smo i kako je nemoguće potpuno se odreći ustaštva, a zadržati Tuđmana: naime, tuđmanizam u sebi krijumčari ustaški udio. Dio javnosti zgrožen Thompsonom pogonjenim ustaškim revivalom trebao bi ovo imati na umu.
I Pavičić i Postnikov spominju Tuđmanov suverenizam, utjelovljen i u izjavi o potrebi stvaranja dvjesto bogatih hrvatskih obitelji. Pavičić ističe i kako, za razliku od 1995. kad je turizam bio mrtav, Hrvatska danas ima problem predimenzioniranog turizma, dok Postnikov smatra da bi Tuđman bio šokiran državom s bezbroj stranih banaka, telekomunikacijskih firmi, stranih trgovačkih lanaca i medija u stranom vlasništvu. U stvarnosti je broj turističkih noćenja do 1998. dosegao 32 milijuna.
To je, istina, više od triput manje nego danas, ali demantira Pavičićevu sliku o zemlji koja je “čeznula da se na plaži pojavi neki Nijemac sa šugamanom”. Privatizaciju banaka je u velikom stilu 1999. započeo Tuđmanov ministar Borislav Škegro, iste godine koncesiju dobiva prva privatna televizija u stranom vlasništvu, u zemlju je ušao trgovački lanac DM, dok je Billa stigla još 1996. godine.
Daleko od toga da je od tuđmanističke privrede, nakon što su nestali Ivica Todorić ili Miroslav Kutle, “ostala samo duboka klasna podjela” (Postnikov). Preostali su temelji periferne ekonomije, a za nju nisu prvenstveno zaslužni opjevani tajkuni. Glavni faktor uništenja domaće proizvodnje i poticanja uvoza je, riječima ekonomista Zvonimira Baletića, “nerazumljiva i neprimjerena politika deviznog tečaja”, utvrđena 1993. godine. Tada je uveden i tip kapitalizma temeljen na sprezi politike i izabranih poduzetnika te deindustrijalizaciji, koji je za bilo kakav razvoj gotovo nužno morao postati ovisan o stranom kapitalu.
Obojica autora se referiraju na demografiju. Ne podcjenjujući val iseljavanja od 2013. naovamo, ipak je najveći zahvat izvršio Tuđman pustošenjem petine Hrvatske od domicilnog srpskog stanovništva. Njegova omiljena knjiga bio je “Sukob civilizacija” Samuela Huntingtona, u više navrata o bosanskim muslimanima – Bošnjacima – govorio je kao o civilizacijski inferiornima, dok su Srbi redovno prikazivani kao orijentalni divljaci. Odavde pa do mržnje prema stranim radnicima ne treba mnogo “apdejtanja”; tuđmanizmu je rasizam inherentan, pa predstavlja solidan ideološki resurs budućnosti. Posve mrtva nije ni Herceg-Bosna, kao projekt nastao zbog Tuđmanove opsesije susjednom državom: u pozitivnom svjetlu živi u udžbenicima i u nekadašnjem konclogoru Heliodrom, gdje Hrvatska sufinancira muzej HVO-a.
I još na brojne druge načine, uključujući hegemoniju HDZ-u sestrinske partije na hrvatskim područjima BiH i povremeno ignoriranje suvereniteta druge države. Kad smo kod mržnje, praksa hajki na domaće izdajnike i izdajnice prilično je stalna: devedesetih Mira Furlan, “vještice iz Rija”, Feral i brojni drugi, danas festivali u Benkovcu i Šibeniku, Novosti i brojni drugi. Kontinuirano je to što vlada i policija “nenacionalnim elementima” ne garantiraju sigurnost i slobodu, nego sve više utjeruju domoljublje u kosti; kontinuiran je društveni poredak koji je Dejan Jović nazvao etnototalitarizmom.
Naravno, u odnosu na devedesete postoje krupne razlike. Tuđman je desnu konkurenciju uništio, a ustaštvo držao na povodcu. Nakon njegove smrti osakaćeni antifašizam je propao. Bila je to unaprijed programirana posljedica statolatrije – naime, hrvatski su partizani ratovali i za bratstvo jugoslavenskih naroda. Nadalje, ma koliko bi to htio, Andrej Plenković nije gotovo svemoćni autokrat; istovremeno pred desnicom strepi, a fašistoidima se dodvorava.
Nije ni šovinist, nego cinični oportunist. Srećom, ni razina nasilja u javnosti – još uvijek – nije ni približna onoj iz devedesetih, a nije isti ni međunarodni položaj zemlje. Međutim, to što Hrvatska nije zaleđena u 1995. ne znači da je tuđmanizam mrtav, naprotiv. To što je pogodan mnogima ne govori toliko o tome da je postao prazan, koliko o tome da je oduvijek bio elastičan označitelj. Govori i o faktu da je i dalje dominantna paradigma hrvatske stvarnosti.
“Nema ničega iz Tuđmanove političke ostavštine, ne računajući spomenuti (polu)predsjednički sistem, što je opozicija iz njegovog vremena, današnja vlast, tako ozbiljno problematizirala da se može govoriti o raskidu s njom. Prije su to suptilne proteze koje toj ostavštini omogućuju da sve do danas ostane na nogama”. Teza Marinka Čulića danas je relevantna kao i 2014. kad je napisana.
To što je tuđmanizam faceliftingom evoluirao, a njegov tvorac pretvoren u totem ne treba nas prevariti – kumir još uvijek emitira moćnu energiju. Tuđman je, kaže Čulić, preživio vlastitu smrt. Zamislimo li ga danas kako ustaje iz groba, manji je problem to što bi vjerojatno dobrim dijelom bio zadovoljan Hrvatskom. Danas se Evropom valja bujica suverenističkih, nacionalističkih i islamofobnih pokreta, Vladimir Putin u osvajačkom ratu komada susjednu državu, a SAD-om vlada tašti diktator u nastajanju.
“Povijest me je opravdala”, trijumfalno bi pomislio autentični Machtmensch, krivousti predsjednik svih Hrvata. I to je ono što najviše zastrašuje: tuđmanizam izvjesno ostaje ne samo nezaobilazno, rodno mjesto hrvatske pogubljenosti, nego čelnik udruženog zločinačkog poduhvata retrospektivno gotovo da postaje prorok novog globalnog poretka. U kojem nam na lokalnoj razini neće pomoći zvučne, ali kratkovidne i netočne, pa i komforne teze svojevrsnih postantituđmanista.
