”Kraj svjetskog mira” naslov je knjige koju je napisao Lucio Carracciolo, jedan od svjetskih analitičara ratne strategije, neka vrsta talijanskog Kissingera. Prema Carracciolovom mišljenju, koji je inače osnivač i glavni urednik revije Limes u kojoj dominira geopolitički pristup svjetskim problemima, ruskom agresijom na Ukrajinu završilo je razdoblje ”drugog svjetskog mira” i započeo je – Treći svjetski rat.
Tu tezu dijeli i papa Franjo, koji opet ponavlja da je ovo ”Treći svjetski rat u komadima”, odnosno u fragmentima koji su međusobno povezani i koji vode neumitnoj eskalaciji u opću propast svijeta kakvog danas poznajemo.
U noći od 15. na 16. studenoga došli smo, doista, na rub svjetskog sukoba kada je jedna raketa pogodila mjesto Przewodów u Poljskoj i tako prenijela rusko-ukrajinski rat na poljsko tlo.
Reakcija ukrajinskih vlasti bila je brza i odlučna: predsjednik Volodimir Zelenski zatražio je aktiviranje članka 4 i članka 5 Povelje NATO-a, Sjevernoatlantskog pakta, koji predviđaju stupanje cijele alijanse u ratni sukob u obrani napadnutog člana, u ovom slučaju Poljske.
Međutim, hladnu vodu na cijelu situaciju bacila je američka obavještajna služba koja je isprva izašla s opreznim ocjenama da treba prvo utvrditi je li doista riječ o ruskoj raketi, ili se pak radi o raketi ukrajinske protuzračne obrane koja je greškom, ili nesretnim slučajem, pala na Przewodów i ubila dvojicu mještana, radnika na poljoprivrednom dobru u zajedničkom poljsko-talijanskom vlasništvu.
Poljska je isprva htjela proglasiti ratno stanje i mobilizirati sve svoje snage u obranu svog teritorija i ući u rusko-ukrajinski rat uz podršku NATO-a, ali je kasnije morala odustati kada su konačno obznanjeni američki obavještajni podaci da je riječ o fragmentima protuzračnog sustava S-300, proizvedenog u nekadašnjem Sovjetskom Savezu i kojim raspolaže i ukrajinska protuzračna obrana.
Prema američkim podacima, riječ je o fragmentima rakete ukrajinske vojske i koja je aktivirana protiv, očito, jedne od raketa kojima Rusija bombardira cijelu Ukrajinu, ciljajući ne više na vojnu silu već na civilne objekte, u prvom redu na generatore i na mrežu električne struje, u očaju što se mora povlačiti pred kontraofenzivom ukrajinske vojske.
Čak je i prilično ratoborni glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg koji bi u slučaju aktiviranja članaka 4 i 5 NATO-a postao glavni protagonist svjetske scene, morao reterirati i priznati da se radi o ukrajinskom protuzračnom oruđu, pa dakle Poljska nije napadnuta od Rusa kako se to isprva proširilo, munjevito, svjetskim medijima.
To, dakako, ne može nikako apsolvirati Ruse od osuda za nastavak agresije na Ukrajinu. Dapače, oni su direktni uzrok i napada i ukrajinske obrane, čiji su ostaci protuzračnog projektila pali na poljsko tlo.
Tu, dakle, nema baš velike dvojbe: došlo je do pogreške u sustavu, i ukrajinska raketa je, očito, odgovorila na ruski zračni napad, a njeni fragmenti su pali na poljsko tlo.
Uostalom, tako je i na zagrebački Jarun pala, još uvijek javno neidentificirana bespilotna letjelica ovog proljeća. Javnost još uvijek nije dobila zadovoljavajuće obavještenje o porijeklu te letjelice, ali se u kuloarima opet govori o pogrešci – ukrajinske strane, čija je letjelica došla, ne zna se točno kako, do hrvatskog teritorija udaljenog tisućama kilometara od ratnog žarišta.
Načelnik američkog Vrhovnog stožera, general Mark Miley, potvrdio je informaciju da je u Poljsku pala ukrajinska raketa, ali je, što je i normalno, za ovaj incident okrivio rusku stranu.
Ali je pritom, u poruci ministrima obrane Kontaktne grupe za obranu Ukrajine, najavio smanjenje intenziteta oružanog sukoba zbog nadolazeće zime, ”što bi mogla biti dobra prilika za pregovore o miru”.
A to je ono što bi moglo u ovoj katastrofalnoj situaciji početka Trećeg svjetskog rata ipak biti dobro.
Putin je, izgleda, promijenio ploču pod pritiskom uspješne ukrajinske protuofenzive i sada je ipak otvorio prozor za mogućnost pregovora o prekidu vatre, ako ne već i o miru.
Ali, kako proizlazi iz američkih izvora, sada je ukrajinski predsjednik taj koji, pod dojmom uspješne kontraofenzive, ne želi pregovore, već potpunu pobjedu nad Rusijom.
Dapače, čak i osam sati nakon što je američka obavještajna služba prenijela svoja obavještenja američkoj vladi, predsjedniku Bidenu i poljskom predsjedniku Andrzeju Dudi, predsjednik Zelenski je i dalje rezolutno zahtijevao primjenu 4. i 5. članka Povelje NATO-a, tvrdeći i dalje da je riječ o ruskom projektilu, a ne ukrajinskom, i napadu na Poljsku.
Njegova je intransigentnost razumljiva, iako ne i opravdana: njemu je u interesu proširenje rusko-ukrajinskog rata u otvoreni rat Zapada protiv Rusije, jer bi u tom slučaju pobjeda nad Rusijom bila moguća bar što se tiče istjerivanja Rusa iz okupiranih, separiranih krajeva Ukrajine, uključujući i Krim, glavni cilj ukrajinske oslobodilačke ofenzive.
Ali uvući u rat NATO u ovom slučaju znači otvoriti vrata i mogućem nuklearnom ratu, jer bi tada došao do izražaja glavni adut svakog ruskog rata: neizmjerna prostranstva u koje se može povući rusko političko i vojno vodstvo nakon aktiviranja nuklearnog oružja i očekivane odmazde Zapada istim takvim oružjem.
To je ta va banque opcija, kao u ruletu – uostalom, Rusi su izmislili i ”ruski rulet”, a povijest nažalost poznaje samoubilački raptus ruskih branitelja u njihovom Domovinskom ratu.
Zato je u ovom trenutku bitno obuzdati propagandnu retoriku Zelenskoga, koji je odaslao svijetu još jednu zanimljivu, ali i proturječnu poruku: talijanski mediji navode da je ukrajinski konzul u Milanu Andrij Kartiš dobio nalog, osobno od predsjednika, da naloži gradonačelniku Milana da spriječi premijeru opere u milanskoj Scali ”Boris Godunov” ruskog kompozitora Modesta Petroviča Musorskoga, a gradonačelnik Milana Giuseppe Sala dobio je nalog da očisti program kulturnih zbivanja od ”ruskih propagandističkih elemenata”, dakle od ruskih opera i baleta, Rimski-Korsakova i Čajkovskoga.
Rat se, očito, širi i na druga područja, a Putin izgleda nije jedini koji je izgubio osjećaj za realnost i zdrav razum. Događa se to, kako vidimo, a i znamo, i braniteljima…
