‘Raj na zemlji’ rezerviran je za ekskluzivnu klijentelu. Štoviše, rajska kvaliteta raja leži upravo u činjenici da će, zbog grijeha niske platežne moći, iz njega biti protjerani suvišni adami i eve, osim ako su tu u svojstvu konobara i sobarica, dok kapital preuzima ovlasti Svevišnjeg
Kada greškom prirode dospije u neke godine, pod pretpostavkom da nije idiot, čovjek počinje relativizirati svoje ranije predodžbe o raju, pa ovaj postaje sve maglovitiji i neizvjesniji, naročito ako je izvanzemaljskog porijekla. Radi li se, međutim, o ‘raju na zemlji’, o konkretizaciji metaforičkog klišeja, isti se, ovisno o ukusu i slobodi prepuštanja dokolici, sve češće prepoznaje u skromnim i dohvatljivim detaljima, na primjer u grani koja se povija pod težinom ploda rogača, ili u načinu na koji val opći sa stijenom (s tim da nam ostaju nepoznate spolne posebnosti i jednog i druge), ili u letu galeba koji se spustio tako nisko jedino zato da bi impresionirao svoj odraz na površini vode, ili u već nekom četvrtom dostupnom prizoru kojim isluženo oko pokušava sanirati posljedice gadosti kojih se nagledalo u ranijem iskustvu. Izuzme li se nešto umjetnosti, samo je jedna stvar koja tim sitnim (i sasvim privatnim) izvorima užitka, tom jeftinom nakitu životnoga preostatka, osigurava rajske, da ne kažem božanske osobine: netaknutost ljudskom rukom.
No drugačije na to gledaju načelnik našeg otoka i novinarka lokalnoga dnevnog lista koja s njim pretresa performanse budućega ‘raja na zemlji’. Otok je Šolta, dnevni list je Slobodna Dalmacija, a načelnik je načelnik. Novinarka, u tko zna kojem po redu članku na istu temu, prepričava čitateljima ushit što ga je osjetila kada joj načelnik ‘pokazuje na 3D dokumentaciji obrise planiranog raja na zemlji’, a ovaj – eden, ne načelnik – teži nekih 40 milijuna eura, zauzet će kompletnu ‘prekrasnu uvalu Šipova’ kod Maslinice, stvorit će ga ‘fond s Mauricijusa’ kojim ‘upravljaju bogati investitori’, i već sada se službeno vodi kao ‘luksuzni resort ‘Secret bay project’’ – možda zbog izolacije koju će nuditi budućim gostima duboka džepa, a možda zbog tajnovitosti operacije kojom je 170 tisuća četvornih metara jedinstvene prirodne ljepote pretvoreno u privatni izvor profita.
‘Raj na zemlji’ će, ukratko, činiti: ‘disperzirani sklop od 82 hotelska suitea, svaki veličine od po 120 kvadrata, 21 hotelski apartman, pet ekstra luksuznih vila, hotelska recepcija i beach restoran’, sve će to pratiti ‘vanjski prelijevajući bazeni’ i ‘opuštajući lounge prostori’, a bit će tu ‘i mala marina’, tj. ‘prihvat za jahte i jedrilice’, pa ‘terma spa centar’, pa ‘umjetna jezerca’… ‘Atraktivni prateći sadržaji opravdat će ideju o čistom luksuzu za goste resorta, koji će u svakom centimetru uživati u pet planiranih zvjezdica’, oduševljeno precizira novinarka.
‘To je nevjerojatno značajan projekt za naš otok’, nadovezuje se načelnik, pa opet: ‘Resort za nas znači ogromnu stvar!’ Jer otvorit će se 170 radnih mjesta, otprilike po jedno na svaki četvorni kilometar zauzeta terena. Tako barem obećavaju predstavnici ‘fonda s Mauricijusa’ kojim ‘upravljaju bogati investitori’ i koji su načelniku rekli da ‘ovakvog objekta do sada nema nigdje u našoj zemlji’. Općina će stoga u najhitnijem roku napraviti sve što se od nje traži: uskoro započinje izgradnja pristupne ceste do uvale Šipova, dovršava se prostorno-planska dokumentacija… ‘Itekako smo sretni da su baš nas odabrali za mjesto realizacije projekta’, kaže načelnik. A zašto su odabrali baš nas? ‘Mislim da je presudilo to da je vodeći čovjek fonda toliko zaljubljen u našu Dalmaciju i Maslinicu da je baš tu odlučio realizirati ideju.’
Iz moje laičke – i valjda ekonomski neodgovorne – perspektive, uvala Šipova na otoku Šolti može sličiti ‘raju na zemlji’ u sadašnjem stanju, ali načelnik i servilna novinarka smatraju da ona takvom može postati tek kada se u nju izliju tone betona, kada se opskrbi luksuznim vilama, prelijevajućim bazenima, marinom i umjetnim jezerima, i kada bunkerirana priroda postane zaokruženi poslovni sistem: samo bogati guzonje će tu ubirati dobit, samo bogati guzonje će se tu odmarati, a ostalima će pristup biti dopušten tek ako pripadaju potplaćenoj posluzi. ‘Raj na zemlji’ rezerviran je za ekskluzivnu klijentelu. Štoviše, rajska kvaliteta raja leži upravo činjenici da će, zbog grijeha niske platežne moći, iz njega biti protjerani suvišni adami i eve, osim ako su tu u svojstvu konobara i sobarica, dok kapital preuzima ovlasti Svevišnjeg.
Jedina riječ koja mi se uz takav napad na prirodu i društvo čini prikladnom je okupacija. Kada čovjek bolje razmisli, ne postoje te tatarske horde, turske konjice ili oklopne divizije Wehrmachta koje bi bile u stanju okupacijske poslove obaviti uspješnije od vojski koje opslužuju Veliki novac. Između ostaloga i zbog toga što su uzurpacije potonjih praćene himničkim napjevima o općem progresu, sreći i blagostanju.
Stoga i propagandni nastup otočkog načelnika i novinarke – već tko zna koji po redu – odiše karakterističnom vulgarnošću, pa ‘nevjerojatno značajan projekt’, dostojan da se proglasi ‘rajem na zemlji’ i preduvjetom opstanka, biva zagovaran istim tipom istinoljubiva entuzijazma kakvim je moskovska štampa u tridesetim godinama prošloga stoljeća navještavala trijumf besklasnoga društva, ili ona berlinska dolazak arijevskog mesije (koji je, u našoj varijanti, tajanstveni bogataš s Mauricijusa ‘toliko zaljubljen u Dalmaciju i Maslinicu da…’).
Onih navodnih 170 radnih mjesta u dva i pol ljetna mjeseca tu mu dođe poput staklenih perli radi kojih bi nas trebala preplaviti domorodačka ozarenost, groznica kakva već ozbiljno trese načelnika. Jer krupni kapital ima svoje sitne emisare, ovjerene na lokalnim izborima i ovlaštene donositi potrebe odluke; moglo bi se pomisliti da je nositelj općinske vlasti, kao ‘naš čovjek na terenu’, već pristupio jeftinoj radnoj snazi, sa zadaćom da, za minimalan šićar, pronosi mit o spasonosnoj ulozi bogatih investitora prije nego što su ovi sunuli prvi milijunčić i istresli prvu miješalicu betona na pješčanu plažu. Hoće li to zaista napraviti, ili će projekt preprodati nakon što općina izgradi pristupnu cestu i podigne cijenu terena, tek će se vidjeti. A kad se vidi, ionako će biti svejedno.
Budući da na otoku o kojem je riječ boravim znatan dio godine, poznati su mi modaliteti njegova propadanja, a i neke cijene izostanka samodovoljnosti: da otočani, na primjer, moraju putovati na kopno kako bi se ošišali; ili da si na tom istom kopnu – udaljenom manje od sata vožnje – zbog skromnih trajektnih veza ne mogu priuštiti večernji posjet kinu ili kazalištu; ili da su otočke ceste u raspadajućem stanju; ili da su mnoga stambena naselja u potpunome mraku, iako su rasvjetni stupovi podignuti prije par godina i još uvijek čekaju da netko na njih nakači lampe; ili da znamenita i u turističkim brošurama opjevana ljetna rezidencija Marka Marulića, proglašena kulturnim spomenikom, tek uz ozbiljne intervencije može dosegnuti razinu napuštene štale… A svejedno će se, kao prioritet nad prioritetima, najprije graditi cesta do zabačene uvale gdje bi imao niknuti ‘Secret bay project’, trasom što ju je zacrtao mistični investitor s Mauricijusa, kako bi stvorio armiranobetonski ‘raj na zemlji’, strogo ogradio izvor profita i prodavao zalaske sunca bogatim protuhama sličnim sebi.
Sva je prilika da bi uzbudljivo novinsko štivo moglo nastati izučavanjem kriminalne prošlosti aktualnog projekta. Tko je kome preprodavao zemljište i po kojoj cijeni? I u kojem se trenutku – i za čiju korist – cijena zemljišta mijenjala zahvaljujući općinskoj odluci o prenamjeni, kada teren postaje ‘građevni’? Tko je kupio prije, a prodao – ili će tek prodati – poslije?
Početna točka istraživanja, recimo, mogla bi biti sjednica Općinskog vijeća (30. lipnja o. g.) na kojoj prijedlog izmjena prostornog plana za uvalu Šipova vijećnicima izlaže – predstavnica fonda s Mauricijusa. Pa onda krotki vijećnici taj prijedlog usvoje većinom glasova. A k tome rečena predstavnica ima u vlasništvu i nekoliko policijskih prijava, jer je zadnjih godina zastupala i mnoge druge fondove (češće s Malte nego s Mauricijusa), optužene za pranje novca i mešetarenje zemljištem na susjednim otocima, Hvaru i Braču. A k tome znamo da je u neke od tih operacija bio uključen i bivši ministar Lovro Kuščević, smijenjen zbog korupcije…
Ako nas je zagrljaj krupnog kapitala i domorodačkog mentaliteta dosad ičemu naučio, to je da iza svijetlih perspektiva stoji crna kronika. ‘Secret bay project’, suprotno radosnim recitacijama načelnika i njegove novinarke, nije nikakvo jamstvo blagostanja, nego tek jedan od nasilničkih ataka na prirodu i društvo kakvi se u ovoj zemlji redovno prakticiraju već trideset godina, od eksploatacije do eksploatacije, od betona do betona, od okupacije do okupacije, od pljačke do pljačke, i to traje li ga traje, bez raja i konca.
portalnovosti
Kada greškom prirode dospije u neke godine, pod pretpostavkom da nije idiot, čovjek počinje relativizirati svoje ranije predodžbe o raju, pa ovaj postaje sve maglovitiji i neizvjesniji, naročito ako je izvanzemaljskog porijekla. Radi li se, međutim, o ‘raju na zemlji’, o konkretizaciji metaforičkog klišeja, isti se, ovisno o ukusu i slobodi prepuštanja dokolici, sve češće prepoznaje u skromnim i dohvatljivim detaljima, na primjer u grani koja se povija pod težinom ploda rogača, ili u načinu na koji val opći sa stijenom (s tim da nam ostaju nepoznate spolne posebnosti i jednog i druge), ili u letu galeba koji se spustio tako nisko jedino zato da bi impresionirao svoj odraz na površini vode, ili u već nekom četvrtom dostupnom prizoru kojim isluženo oko pokušava sanirati posljedice gadosti kojih se nagledalo u ranijem iskustvu. Izuzme li se nešto umjetnosti, samo je jedna stvar koja tim sitnim (i sasvim privatnim) izvorima užitka, tom jeftinom nakitu životnoga preostatka, osigurava rajske, da ne kažem božanske osobine: netaknutost ljudskom rukom.
No drugačije na to gledaju načelnik našeg otoka i novinarka lokalnoga dnevnog lista koja s njim pretresa performanse budućega ‘raja na zemlji’. Otok je Šolta, dnevni list je Slobodna Dalmacija, a načelnik je načelnik. Novinarka, u tko zna kojem po redu članku na istu temu, prepričava čitateljima ushit što ga je osjetila kada joj načelnik ‘pokazuje na 3D dokumentaciji obrise planiranog raja na zemlji’, a ovaj – eden, ne načelnik – teži nekih 40 milijuna eura, zauzet će kompletnu ‘prekrasnu uvalu Šipova’ kod Maslinice, stvorit će ga ‘fond s Mauricijusa’ kojim ‘upravljaju bogati investitori’, i već sada se službeno vodi kao ‘luksuzni resort ‘Secret bay project’’ – možda zbog izolacije koju će nuditi budućim gostima duboka džepa, a možda zbog tajnovitosti operacije kojom je 170 tisuća četvornih metara jedinstvene prirodne ljepote pretvoreno u privatni izvor profita.
‘Raj na zemlji’ će, ukratko, činiti: ‘disperzirani sklop od 82 hotelska suitea, svaki veličine od po 120 kvadrata, 21 hotelski apartman, pet ekstra luksuznih vila, hotelska recepcija i beach restoran’, sve će to pratiti ‘vanjski prelijevajući bazeni’ i ‘opuštajući lounge prostori’, a bit će tu ‘i mala marina’, tj. ‘prihvat za jahte i jedrilice’, pa ‘terma spa centar’, pa ‘umjetna jezerca’… ‘Atraktivni prateći sadržaji opravdat će ideju o čistom luksuzu za goste resorta, koji će u svakom centimetru uživati u pet planiranih zvjezdica’, oduševljeno precizira novinarka.
‘To je nevjerojatno značajan projekt za naš otok’, nadovezuje se načelnik, pa opet: ‘Resort za nas znači ogromnu stvar!’ Jer otvorit će se 170 radnih mjesta, otprilike po jedno na svaki četvorni kilometar zauzeta terena. Tako barem obećavaju predstavnici ‘fonda s Mauricijusa’ kojim ‘upravljaju bogati investitori’ i koji su načelniku rekli da ‘ovakvog objekta do sada nema nigdje u našoj zemlji’. Općina će stoga u najhitnijem roku napraviti sve što se od nje traži: uskoro započinje izgradnja pristupne ceste do uvale Šipova, dovršava se prostorno-planska dokumentacija… ‘Itekako smo sretni da su baš nas odabrali za mjesto realizacije projekta’, kaže načelnik. A zašto su odabrali baš nas? ‘Mislim da je presudilo to da je vodeći čovjek fonda toliko zaljubljen u našu Dalmaciju i Maslinicu da je baš tu odlučio realizirati ideju.’
Iz moje laičke – i valjda ekonomski neodgovorne – perspektive, uvala Šipova na otoku Šolti može sličiti ‘raju na zemlji’ u sadašnjem stanju, ali načelnik i servilna novinarka smatraju da ona takvom može postati tek kada se u nju izliju tone betona, kada se opskrbi luksuznim vilama, prelijevajućim bazenima, marinom i umjetnim jezerima, i kada bunkerirana priroda postane zaokruženi poslovni sistem: samo bogati guzonje će tu ubirati dobit, samo bogati guzonje će se tu odmarati, a ostalima će pristup biti dopušten tek ako pripadaju potplaćenoj posluzi. ‘Raj na zemlji’ rezerviran je za ekskluzivnu klijentelu. Štoviše, rajska kvaliteta raja leži upravo činjenici da će, zbog grijeha niske platežne moći, iz njega biti protjerani suvišni adami i eve, osim ako su tu u svojstvu konobara i sobarica, dok kapital preuzima ovlasti Svevišnjeg.
Jedina riječ koja mi se uz takav napad na prirodu i društvo čini prikladnom je okupacija. Kada čovjek bolje razmisli, ne postoje te tatarske horde, turske konjice ili oklopne divizije Wehrmachta koje bi bile u stanju okupacijske poslove obaviti uspješnije od vojski koje opslužuju Veliki novac. Između ostaloga i zbog toga što su uzurpacije potonjih praćene himničkim napjevima o općem progresu, sreći i blagostanju.
Stoga i propagandni nastup otočkog načelnika i novinarke – već tko zna koji po redu – odiše karakterističnom vulgarnošću, pa ‘nevjerojatno značajan projekt’, dostojan da se proglasi ‘rajem na zemlji’ i preduvjetom opstanka, biva zagovaran istim tipom istinoljubiva entuzijazma kakvim je moskovska štampa u tridesetim godinama prošloga stoljeća navještavala trijumf besklasnoga društva, ili ona berlinska dolazak arijevskog mesije (koji je, u našoj varijanti, tajanstveni bogataš s Mauricijusa ‘toliko zaljubljen u Dalmaciju i Maslinicu da…’).
Onih navodnih 170 radnih mjesta u dva i pol ljetna mjeseca tu mu dođe poput staklenih perli radi kojih bi nas trebala preplaviti domorodačka ozarenost, groznica kakva već ozbiljno trese načelnika. Jer krupni kapital ima svoje sitne emisare, ovjerene na lokalnim izborima i ovlaštene donositi potrebe odluke; moglo bi se pomisliti da je nositelj općinske vlasti, kao ‘naš čovjek na terenu’, već pristupio jeftinoj radnoj snazi, sa zadaćom da, za minimalan šićar, pronosi mit o spasonosnoj ulozi bogatih investitora prije nego što su ovi sunuli prvi milijunčić i istresli prvu miješalicu betona na pješčanu plažu. Hoće li to zaista napraviti, ili će projekt preprodati nakon što općina izgradi pristupnu cestu i podigne cijenu terena, tek će se vidjeti. A kad se vidi, ionako će biti svejedno.
Budući da na otoku o kojem je riječ boravim znatan dio godine, poznati su mi modaliteti njegova propadanja, a i neke cijene izostanka samodovoljnosti: da otočani, na primjer, moraju putovati na kopno kako bi se ošišali; ili da si na tom istom kopnu – udaljenom manje od sata vožnje – zbog skromnih trajektnih veza ne mogu priuštiti večernji posjet kinu ili kazalištu; ili da su otočke ceste u raspadajućem stanju; ili da su mnoga stambena naselja u potpunome mraku, iako su rasvjetni stupovi podignuti prije par godina i još uvijek čekaju da netko na njih nakači lampe; ili da znamenita i u turističkim brošurama opjevana ljetna rezidencija Marka Marulića, proglašena kulturnim spomenikom, tek uz ozbiljne intervencije može dosegnuti razinu napuštene štale… A svejedno će se, kao prioritet nad prioritetima, najprije graditi cesta do zabačene uvale gdje bi imao niknuti ‘Secret bay project’, trasom što ju je zacrtao mistični investitor s Mauricijusa, kako bi stvorio armiranobetonski ‘raj na zemlji’, strogo ogradio izvor profita i prodavao zalaske sunca bogatim protuhama sličnim sebi.
Sva je prilika da bi uzbudljivo novinsko štivo moglo nastati izučavanjem kriminalne prošlosti aktualnog projekta. Tko je kome preprodavao zemljište i po kojoj cijeni? I u kojem se trenutku – i za čiju korist – cijena zemljišta mijenjala zahvaljujući općinskoj odluci o prenamjeni, kada teren postaje ‘građevni’? Tko je kupio prije, a prodao – ili će tek prodati – poslije?
Početna točka istraživanja, recimo, mogla bi biti sjednica Općinskog vijeća (30. lipnja o. g.) na kojoj prijedlog izmjena prostornog plana za uvalu Šipova vijećnicima izlaže – predstavnica fonda s Mauricijusa. Pa onda krotki vijećnici taj prijedlog usvoje većinom glasova. A k tome rečena predstavnica ima u vlasništvu i nekoliko policijskih prijava, jer je zadnjih godina zastupala i mnoge druge fondove (češće s Malte nego s Mauricijusa), optužene za pranje novca i mešetarenje zemljištem na susjednim otocima, Hvaru i Braču. A k tome znamo da je u neke od tih operacija bio uključen i bivši ministar Lovro Kuščević, smijenjen zbog korupcije…
Ako nas je zagrljaj krupnog kapitala i domorodačkog mentaliteta dosad ičemu naučio, to je da iza svijetlih perspektiva stoji crna kronika. ‘Secret bay project’, suprotno radosnim recitacijama načelnika i njegove novinarke, nije nikakvo jamstvo blagostanja, nego tek jedan od nasilničkih ataka na prirodu i društvo kakvi se u ovoj zemlji redovno prakticiraju već trideset godina, od eksploatacije do eksploatacije, od betona do betona, od okupacije do okupacije, od pljačke do pljačke, i to traje li ga traje, bez raja i konca.
portalnovosti
