Možeš istjerati curu iz sela, al' ne možeš selo iz cure. Ta bi uzrečica sjajno sumirala večer uoči Uskrsa i koncert Mostar Sevdah Reuniona. No, da sažetak ne pišem prije nego li sam išta zapravo i sažela, krenut ću ispočetka. Uostalom, u ovo uskršnje vrijeme najprikladnije bi bilo osvrt na koncert, ali i na neke druge događaje i pojavnosti, početi - ab ovo.
Gotovo slučajno, pružila mi se prilika uživo poslušati rečeni bend. Iako se ne radi o nečemu što bi bio moj prvi izbor što se glazbe tiče, smatram se eklektičnoga ukusa i dovoljno otvorenom za nova iskustva da poziv ne odbijem nego da dopustim da me Mostar Sevdah Reunion iznenadi, zavede i možda pronađe u meni novo vjerno uho. U najavi je stajalo da će se koncert, s početkom u 21h, održati u dvorani „Brod“. Nešto prije tog vremena, kao zagrijavanje publike za „pravu stvar“, sa svirkom je počeo đakovački tamburaški sastav Slavonski san. Momci su se većinu vremena držali junački, najavivši na samom početku da ne kane izvoditi tamburašku glazbu, uzevši, razumljivo, u obzir žanr, zvuk i ugođaj glazbe koju stvaraju glavni izvođači, te pretpostavljene odgovarajuće afinitete publike koja se u dvorani te večeri okupila. No, kako je vrijeme prolazilo, potrošivši prikladni set, naši su tamburaši sve odlučnije prelazili na, rekla bih, njima svojstveniji repertoar; međutim, publika se nije bunila. Dapače, uživala je, nerijetko zvučeći kao (jedno)glasna pratnja mladeži na sceni. Napokon, gotovo neprimjereno mnogo vremena nakon službenog početka koncerta, već nervozne poglede koje su među sobom izmjenjivali članovi tamburaškog sastava prekinula je najava benda kojeg su svi čekali - Mostar Sevdah Reuniona. Ironično, najavljivač se prigodno našalio oko izbora dvorane i „opuštenosti“ koju ista, sa svojim improviziranim gledalištem, neudobnim tribinama, a napose točenim pivom i drugim napicima, posjetiteljima pruža. Nisam sigurna radi li se o istinskoj uvjerenosti organizatora u takvu tobožju „opuštenost“ koju omogućava dvorana „Brod“ i njezin doprinos koncertnom ugođaju ili o marketinškom triku, prodavanju magle i magarčenju posjetitelja. Kako bilo - bijedan pokušaj.
Koncert je imao potencijala. Na Facebook stranici organizatora, tvrtke Brod Media, najavljen je kao „nezaboravan koncert vrhunskih umjetnika i kultnih predstavnika 'Bosanskog bluesa'“, a tek kratko istraživanje lika i opusa rečenih glazbenika dalo je naslutiti ugođaj i kvalitetu događaja. Nažalost, potencijal - sadržan u talentu, znanju, iskustvu i onome za što ne mogu pronaći izraz, a može se opisati kao ljubav prema glazbi, življenje, udisanje i osjećanje iste - za subotnjeg se koncerta nije ostvario. Naime, i nakon što je bend već razbio led svojom autentičnošću i šalom na vlastiti račun te isprikom zbog kašnjenja, i nakon što je prevalio i nekoliko taktova, pa i pjesama, brodska publika i dalje je čavrljala, nadvikivala se, naručivala, plaćala, ispijala i proljevala piće. Buka je bila tolika da se tiše dionice skladbi gotovo uopće nisu čule bez naprezanja, a o nekakvom uranjanju u zvuk i prepuštanju glazbi, njezinim vibracijama, ritmu i melodiji, da i ne govorim. Nevjerojatna je bila razina bezobrazluka i bezobzirnosti publike koja se ponašala kao da je u kakvoj birtiji, ili, još preciznije, pod kakvom me'anom, i kao da su na pozornici obični amateri koji će za svoje nevješto tamburanje dobiti dvije gajbe piva, pa kao da nije ni bitno što oni tamo udaraju i zavijaju, nego se može i dalje veselo nastaviti sa žamorom, dobacivanjem i razdraganim nadvikivanjem. Eh, još da je bilo i janjca okrenuti... Moje je neugodno iznenađenje bilo tim veće jer se mahom radilo o starijoj publici, a ulaz na koncert se plaćao, stoga je sasvim razumljivo bilo moje očekivanje da okupljeni sugrađani vrlo dobro znaju kamo su i zašto došli, osobito zato što je čak i potpunom glazbenom laiku poput mene jasno da glazba koju stvara Mostar Sevdah Reunion nije za svačije uši i svačiji ukus, da zahtijeva određenu razinu koncentracije i da od slušatelja traži da utone u posebnu vrst raspoloženja u kojemu nema mjesta intenzivnoj interakciji s okolinom. Da se razumijemo, publika pred umjetnicima ovog kalibra nipošto nije statist niti pasivan promatrač; ona svojim uživanjem, svojim prepuštenim plutanjem na valovima glazbe postaje aktivnim sudionikom događaja koji se pretvara u intimni čin izmjene emocije između glazbenika i slušatelja, čin u kojem nema mjesta ometajućim perceptima i radnjama. Nažalost, takvo je međudjelovanje u dvorani „Brod“ izostalo. Uživanje publike u glazbi bilo je plošno, jednodimenzionalno; glazba je doživljena kao pozadinski šum, kao zvučna kulisa za prostodušno ćaskanje i naklapanje bez kraja i konca, s povremenim intermezzom u vidu slabašnog aplauza.
A bend... Profesionalci bez premca, no ne mogu se oteti dojmu da glazbenici koji čine Mostar Sevdah Reunion umiju biti mnogo više od profesionalaca, dobiju li za to priliku. S obzirom na to da, nažalost, prilike pred brodskom publikom nije bilo, koncert je - odrađen. Umjereno, odmjereno, profesionalno i, ako smijem primijetiti, bez trunke uživanja. Korektno, ali mlako.
Uza sve okolnosti, u dvorani zalivenoj pivom i žamorom, vjerojatno najbolje što se moglo. Ne mogu ušutkati dojam da dio odgovornosti za ovaj podbačaj snosi organizator i njegov odabir neugledne, nepraktične i koncertu ugođajem posve neprilagođene dvorane. Ipak, nikakve okolnosti ne mogu poslužiti kao opravdanje Brođanima za potpuni izostanak pristojnosti i poštivanja nečijeg talenta i truda, te za sramotno nisku razinu otvorenosti prema glazbi drugačijoj od buke koja im svakodnevno puni uši. Naposljetku, nema ni opravdanja ni isprike za sebičnost i egocentrizam većine posjetitelja koji su uzeli za pravo manjini gotovo nasilno oduzeti priliku da intimno, u dragocjenom iskustvu isprepleteni s drugima, uživaju u nesvagdanjem događaju. Na ispitu tolerancije, slobode neinvazivnih granica, pristojnosti, glazbene i kulturne zrelosti, moji su dragi sugrađani - pali k'o kruške.
