Ideologija privatizacije se provodi četvrt stoljeća i stalno se nešto rasprodaje, stalno se zaziva još, stalno se nalaze načini konfekcioniranja robe. Javni dug ionako je počeo ubrzano rasti nakon privatizacije banaka, a rast će još brže s novom prodajom proizvodnih resursa
Na margini jedne hokejske utakmice u Domu sportova prije nepunih mjesec dana Tihomir Orešković našao je vremena da umiri javnost: ‘Ono što su strateške firme, vode i šume, nećemo dirati. O njima uopće ne raspravljamo, ali moramo vidjeti kako stoje, u fazi smo analize.’ Dodao je i da će sve nove privatizacije biti provedene ‘fer i balansirano’, a radi smanjenja javnog duga. Za one koji se lako zabroje u tolikim formalnim najavama rasprodaje državnih i javnih poduzeća i dobara koja ionako stalno traje, podsjetimo se: radilo se o najavi mogućeg izlaska države iz trgovačkih društava u kojima je (su)vlasnik, dok je u opticaj gurnuta lista s njih 54, zajedno sa spomenutima Hrvatskim vodama i Hrvatskim šumama.
‘To ne znači da ćemo prodati sve tvrtke koje ste vidjeli na listi, to je opcija’, nastavio je hrvatski premijer tumačiti istu, zapravo savršeno jasnu temu, i prošlog tjedna. Ali sad je bila riječ o novom popisu, svedenom na osam kuća. A ovaj put se dopunska nastava održala na margini sukoba interesa prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka oko Ine i Mola, koji nisu zabavni kao hokej na ledu, no i to je podosta sklizak teren. I ponovno smo pogrešno shvatili reklamni blok Vladine akcijske prodaje, izgleda, jer to što je Vlada neke državne kompanije – sve državne kompanije, ispočetka – sasvim nedvosmisleno oglasila kao robu, u ovoj priči uopće ne znači da ih je oglasila kao robu. Što se tiče onih koje su tu samo pod ‘opcija’, počujmo dalje Oreškovića: ‘One su tamo da možemo neke procese ubrzati.’ I još malo konkretnije: ‘Podravka se tu vrti, Podravka nije uopće u igri.’
A potom je uslijedilo izvođenje konačne bilance, barem za ovu prigodu. ‘Na listi za prodaju će biti Končar, 25 posto, Sunčani Hvar, 17 milijuna eura, Eutelsat, 30 milijuna eura i Croatia osiguranje’, zaključio je premijer, dakle s četiri od osam. I tako priveo kraju makar jedan navodni nesporazum, započet inače sasvim praktičnom telefonskom sjednicom Vlade. No koje to procese treba ‘ubrzati’ i zašto se ‘vrti’ primjerice Podravka?
Sudeći po reakcijama koje se danima već roje nad famoznim reformskim zahuktavanjem u opisanoj formi naizgled amaterske licitacije državne imovine, odgovor je itekako poznat i očit. Naravno, nadležne osobe i njihovi adlatusi, oni poput većine medijskih komentatora i uglednih ekonomskih analitičara, i dalje će nužno odigravati istu ofucanu figuru čuđenja nad tobože pretjeranim efektom u javnosti. U sjeni Ine, doduše ne i Oreškovićeve ekskluzivne žrtve Plive, nižu se tako više ili manje uspješne interpretacije zbivanja. Prvo je valjda pod tim teretom zaškripao Most, uobičajeno rogoboreći u Saboru protiv većeg koalicijskog partnera HDZ-a, a zatim je krenuo SDP koji standardno samo čeka protivnikovu grešku.
‘Problem je to što su ove tvrtke već prodane u zadnjih 15-20 dana kada je predsjednica prodavala ACI, neću govoriti kojim zemljama. Predsjednica je prodavala i neke druge tvrtke’, izjavila je Milanka Opačić o Kolindi Grabar-Kitarović. Bilo je to svega nekoliko sati prije negoli će Orešković progovoriti o fizikalnim fenomenima ubrzavanja i vrtnje. Svoj obol raspravi dao je i Radimir Čačić koji, za razliku od sada vladajućih, nikad nije skrivao što točno znači ono ‘reformisti’ u nazivu njegove stranke: ‘Ne može to ići tako telefonski, bez javne rasprave i javnog stava što je analiza i podloga, zašto se ide u nekom smjeru.’ Kao strastveni zagovornik povlačenja države ispred privatnika, teško bi se pak svrstao u kategoriju ‘elita koja ne bi privatizirala’.
Taj citat pripada udruzi Lipa, zagovaračkoj grupaciji koja teži što liberalnijoj ekonomskoj politici, pa u svakom otporu privatizaciji nalazi urotu žilavih uhljeba. Lipin donedavni šef zove se Davor Huić, a odnedavno je angažiran kao savjetnik – Tihomira Oreškovića. Pojavio se uza nj i na onoj press konferenciji gdje su dnevni meni sveli na četiri firme. Lipa sve to dosljedno prati i može joj se vjerovati dok se osvrće na poteze vlade Tihomira Oreškovića. Dok nam recimo u proglasu kazuje da ‘najvažniji učinak privatizacije neće biti financijski’ – bit će politički, što ta udruga tumači kao redukciju moći političara, a prešućuje se obaranje vrijednosti države kao zajedničkog servisa. Drugim riječima, sve društvene i pojedinačne dobrobiti najbolje ćemo obraniti afirmiranjem privatnih inicijativa i posjeda. I zato ‘Lipa očekuje još ambiciozniji intenzitet privatizacije’ i očekuje ga s razlogom – ta oni sjede u izvršnoj vlasti. Ideologija im se provodi četvrt stoljeća, nimalo ‘fer i balansirano’, i stalno se nešto rasprodaje, stalno se zaziva još, stalno se nalaze načini konfekcioniranja robe. Javni dug ionako je počeo ubrzano rasti nakon privatizacije banaka, a rast će još brže s novom prodajom proizvodnih resursa. ‘Pri kreiranju liste vodilo se računa za koje tvrtke ima interesa, npr. od mirovinskih fondova’, istaknuo je ovih dana Tomislav Boban, šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.
Mirovinski fondovi – pisali smo već – nisu ništa doli oruđe banaka za preotimanje radničke štednje. Taj novac zatim ulažu u daljnju otimačinu, kupujući udjele u državnim firmama i muljajući kako to ustvari pripada svim osiguranicima. Najdrastičniji slučaj daljnjeg zapleta jest Petrokemija, državna tvornica umjetnih gnojiva koju su te iste banke koje drže manjinske pakete njezinih dionica bacile na koljena. Godinama su joj uskraćivale kratkoročne i srednjoročne kredite, mada ih je poduzeće uredno servisiralo, te podršku uvjetovale – privatizacijom. Za ostalo su se pobrinule vlade HDZ-a i SDP-a, udarajući Petrokemiji i HEP-u daleko najveću cijenu plina, a radi ekstraprofita za, s oproštenjem, Inu. Petrokemija je danas jedna od nakratko pošteđenih strateških tvrtki s liste njih osam, jedna koja se još ‘vrti’.
Pa, osvrt ćemo zaključiti primjerom drukčijeg odnosa prema javnom dobru, iz novog pisma njihova sindikalnog vodstva Vladi i Saboru: ‘(…) Nemoguće je razložno odvojiti proizvodnju u Kutini od strateškog interesa svake normalne države da svojim građanima osigura neovisnost u proizvodnji hrane. Hrvatska poljoprivreda, devastirana kakva je danas, bez Petrokemije može samo potpuno nestati izlažući nas sve još većoj ovisnosti o uvozu. (…) Nećemo prihvatiti ništa što bi moglo dovesti u pitanje radna mjesta i proizvodnju od iznimnog značaja za hrvatsku poljoprivredu, transport, energetiku i sveukupno hrvatsko gospodarstvo – što god Vi o tome mislili.’
portalnovosti
Na margini jedne hokejske utakmice u Domu sportova prije nepunih mjesec dana Tihomir Orešković našao je vremena da umiri javnost: ‘Ono što su strateške firme, vode i šume, nećemo dirati. O njima uopće ne raspravljamo, ali moramo vidjeti kako stoje, u fazi smo analize.’ Dodao je i da će sve nove privatizacije biti provedene ‘fer i balansirano’, a radi smanjenja javnog duga. Za one koji se lako zabroje u tolikim formalnim najavama rasprodaje državnih i javnih poduzeća i dobara koja ionako stalno traje, podsjetimo se: radilo se o najavi mogućeg izlaska države iz trgovačkih društava u kojima je (su)vlasnik, dok je u opticaj gurnuta lista s njih 54, zajedno sa spomenutima Hrvatskim vodama i Hrvatskim šumama.
‘To ne znači da ćemo prodati sve tvrtke koje ste vidjeli na listi, to je opcija’, nastavio je hrvatski premijer tumačiti istu, zapravo savršeno jasnu temu, i prošlog tjedna. Ali sad je bila riječ o novom popisu, svedenom na osam kuća. A ovaj put se dopunska nastava održala na margini sukoba interesa prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka oko Ine i Mola, koji nisu zabavni kao hokej na ledu, no i to je podosta sklizak teren. I ponovno smo pogrešno shvatili reklamni blok Vladine akcijske prodaje, izgleda, jer to što je Vlada neke državne kompanije – sve državne kompanije, ispočetka – sasvim nedvosmisleno oglasila kao robu, u ovoj priči uopće ne znači da ih je oglasila kao robu. Što se tiče onih koje su tu samo pod ‘opcija’, počujmo dalje Oreškovića: ‘One su tamo da možemo neke procese ubrzati.’ I još malo konkretnije: ‘Podravka se tu vrti, Podravka nije uopće u igri.’
A potom je uslijedilo izvođenje konačne bilance, barem za ovu prigodu. ‘Na listi za prodaju će biti Končar, 25 posto, Sunčani Hvar, 17 milijuna eura, Eutelsat, 30 milijuna eura i Croatia osiguranje’, zaključio je premijer, dakle s četiri od osam. I tako priveo kraju makar jedan navodni nesporazum, započet inače sasvim praktičnom telefonskom sjednicom Vlade. No koje to procese treba ‘ubrzati’ i zašto se ‘vrti’ primjerice Podravka?
Sudeći po reakcijama koje se danima već roje nad famoznim reformskim zahuktavanjem u opisanoj formi naizgled amaterske licitacije državne imovine, odgovor je itekako poznat i očit. Naravno, nadležne osobe i njihovi adlatusi, oni poput većine medijskih komentatora i uglednih ekonomskih analitičara, i dalje će nužno odigravati istu ofucanu figuru čuđenja nad tobože pretjeranim efektom u javnosti. U sjeni Ine, doduše ne i Oreškovićeve ekskluzivne žrtve Plive, nižu se tako više ili manje uspješne interpretacije zbivanja. Prvo je valjda pod tim teretom zaškripao Most, uobičajeno rogoboreći u Saboru protiv većeg koalicijskog partnera HDZ-a, a zatim je krenuo SDP koji standardno samo čeka protivnikovu grešku.
‘Problem je to što su ove tvrtke već prodane u zadnjih 15-20 dana kada je predsjednica prodavala ACI, neću govoriti kojim zemljama. Predsjednica je prodavala i neke druge tvrtke’, izjavila je Milanka Opačić o Kolindi Grabar-Kitarović. Bilo je to svega nekoliko sati prije negoli će Orešković progovoriti o fizikalnim fenomenima ubrzavanja i vrtnje. Svoj obol raspravi dao je i Radimir Čačić koji, za razliku od sada vladajućih, nikad nije skrivao što točno znači ono ‘reformisti’ u nazivu njegove stranke: ‘Ne može to ići tako telefonski, bez javne rasprave i javnog stava što je analiza i podloga, zašto se ide u nekom smjeru.’ Kao strastveni zagovornik povlačenja države ispred privatnika, teško bi se pak svrstao u kategoriju ‘elita koja ne bi privatizirala’.
Udruga Lipa teži što liberalnijoj ekonomskoj politici, pa u svakom otporu privatizaciji nalazi urotu žilavih uhljeba. Lipin donedavni šef zove se Davor Huić, a odnedavno je angažiran kao savjetnik – Tihomira Oreškovića
Taj citat pripada udruzi Lipa, zagovaračkoj grupaciji koja teži što liberalnijoj ekonomskoj politici, pa u svakom otporu privatizaciji nalazi urotu žilavih uhljeba. Lipin donedavni šef zove se Davor Huić, a odnedavno je angažiran kao savjetnik – Tihomira Oreškovića. Pojavio se uza nj i na onoj press konferenciji gdje su dnevni meni sveli na četiri firme. Lipa sve to dosljedno prati i može joj se vjerovati dok se osvrće na poteze vlade Tihomira Oreškovića. Dok nam recimo u proglasu kazuje da ‘najvažniji učinak privatizacije neće biti financijski’ – bit će politički, što ta udruga tumači kao redukciju moći političara, a prešućuje se obaranje vrijednosti države kao zajedničkog servisa. Drugim riječima, sve društvene i pojedinačne dobrobiti najbolje ćemo obraniti afirmiranjem privatnih inicijativa i posjeda. I zato ‘Lipa očekuje još ambiciozniji intenzitet privatizacije’ i očekuje ga s razlogom – ta oni sjede u izvršnoj vlasti. Ideologija im se provodi četvrt stoljeća, nimalo ‘fer i balansirano’, i stalno se nešto rasprodaje, stalno se zaziva još, stalno se nalaze načini konfekcioniranja robe. Javni dug ionako je počeo ubrzano rasti nakon privatizacije banaka, a rast će još brže s novom prodajom proizvodnih resursa. ‘Pri kreiranju liste vodilo se računa za koje tvrtke ima interesa, npr. od mirovinskih fondova’, istaknuo je ovih dana Tomislav Boban, šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.
Mirovinski fondovi – pisali smo već – nisu ništa doli oruđe banaka za preotimanje radničke štednje. Taj novac zatim ulažu u daljnju otimačinu, kupujući udjele u državnim firmama i muljajući kako to ustvari pripada svim osiguranicima. Najdrastičniji slučaj daljnjeg zapleta jest Petrokemija, državna tvornica umjetnih gnojiva koju su te iste banke koje drže manjinske pakete njezinih dionica bacile na koljena. Godinama su joj uskraćivale kratkoročne i srednjoročne kredite, mada ih je poduzeće uredno servisiralo, te podršku uvjetovale – privatizacijom. Za ostalo su se pobrinule vlade HDZ-a i SDP-a, udarajući Petrokemiji i HEP-u daleko najveću cijenu plina, a radi ekstraprofita za, s oproštenjem, Inu. Petrokemija je danas jedna od nakratko pošteđenih strateških tvrtki s liste njih osam, jedna koja se još ‘vrti’.
Pa, osvrt ćemo zaključiti primjerom drukčijeg odnosa prema javnom dobru, iz novog pisma njihova sindikalnog vodstva Vladi i Saboru: ‘(…) Nemoguće je razložno odvojiti proizvodnju u Kutini od strateškog interesa svake normalne države da svojim građanima osigura neovisnost u proizvodnji hrane. Hrvatska poljoprivreda, devastirana kakva je danas, bez Petrokemije može samo potpuno nestati izlažući nas sve još većoj ovisnosti o uvozu. (…) Nećemo prihvatiti ništa što bi moglo dovesti u pitanje radna mjesta i proizvodnju od iznimnog značaja za hrvatsku poljoprivredu, transport, energetiku i sveukupno hrvatsko gospodarstvo – što god Vi o tome mislili.’
portalnovosti
