Redovita godišnja “Konferencija o sigurnosti u Münchenu” će se održati idućeg vikenda, od 17. do 19. veljače, a uoči skupa je objavljeno “Münchensko sigurnosno izvješće” (Munich Security Report 2017.), kojeg su napisali razni instituti. Izvješće svjedoči da je ova najvažnija međunarodna konferencija o sigurnosti “vrlo zabrinuta za našu budućnost”.
“Konferencija o sigurnosti u Münchenu – Raspad starog poretka?”
Kako prenosi Deutsche Welle, već se govorilo o post-demokraciji, sada je tu i “post-truth”, “post-order” i čak “post-west”. U radnom dokumentu konferencije stoji otvoreno pitanje: “Je li došao kraj poretku kakvog poznajemo?”
“Izazovi koji stoje pred nama, a nabrojani su u radnom dokumentu, svjedoče o teškim vremenima. Radni dokument navodi krizu liberalnih demokracija, teror islamističkih terorističkih skupina, teritorijalne pretenzije na prostoru Pacifika, a tu je i praznina koja će ostati iza Sjedinjenih Država, ako prestane biti faktor međunarodne sigurnosti”, piše njemački list.
Voditelj konferencije Wolfgang Ischinger već u uvodu piše kako je međunarodna sigurnost “trenutno fragilnija nego što je bila u bilo kojem trenutku od kraja Drugog svjetskog rata”.
“Nije isključeno da svijet stoji i pred “post-zapadnim” razdobljem, što znači da Zapadu i njegovom liberalnom poretku prijeti opasnost da prestane postojati. Razloga za tu brigu ima mnogo. Sve slabije su spone koje vežu članice Europske unije, novi tokovi informacija, a onda je tu i izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Analitičarima nije promaklo da Trump u svom inauguracijskom govoru niti jednom nije spomenuo riječi poput “demokracija”, “sloboda” ili “ljudska prava”, a to ne sluti na dobro za liberalne vrijednosti na čitavom svijetu”, misle autori radnog dokumenta.
Wolfgang Ischinger također smatra “kako protivnici otvorenog društva sve više jačaju i napreduju“.
Ljudi na Zapadu sve više gube povjerenje u svoj liberalni društveni model i njegove temeljne vrijednosti. Tako i jedna od studija u ovom dokumentu pokazuje da u sve više zemalja, među njima su na primjer i SAD, Njemačka ili Španjolska, danas više ljudi vjeruje kako je autoritativna vladavina bolje političko rješenje, nego demokracija, kako se mislilo prije 15 godina.
Deutsche Welle podsjeća kako svemu tome doprinosi i sve veća poplava “lažnih vijesti”.
“Problem su i automatizirana “mišljenja” u raspravama na društvenim mrežama, koja zapravo pišu računala po nalogu neke interesne skupine ili tajne službe. A onda je tu i otkrivanje tajnih podataka, opet politički motiviranih i samo onih koji odgovaraju tajnoj službi koja je to naložila. Sve se to vidjelo i u sukobu Rusije i Ukrajine, baš kao i u predizbornoj kampanji u Sjedinjenim Državama”, citirajući takozvani “radni dokument” nastavlja njemački list.
“Najveća opasnost leži u tome da građani još više izgube povjerenje u medije i političare. Iz toga nastaje začarani krug, jer vlade koje se smatraju demokratskima ne mogu uspostaviti nekakvu državnu službu koja će nadzirati što je istina, a što nije. To znači da ne mogu zabraniti lažne ili netočne vijesti bez da napuste vlastito načelo liberalnosti”, piše u dokumentu.
“Prijetnje “otvorenom društvu” ne nastaju samo unutar društva, iz informacija i nezadovoljstva zbog razvoja vlastite zajednice. One dolaze i iz inozemnih sukoba kao što je građanski rat u Siriji. Ujedinjeni narodi procjenjuju da je u tom sukobu od 2011. već preko 300 tisuća ljudi izgubilo život i da je preko pola stanovništva te zemlje u bijegu. Prosvjed dijela Sirijaca protiv vlastodršca Assada je već odavno postao međunarodni sukob. Ali dok se sve više sila i zemalja iz regije i izvan nje koji se upliću u zbivanja u Siriji, Zapad uglavnom ne čini ništa. Već tu se može naslutiti da Zapad kao institucija više ne postoji.”, piše u “Münchenskom sigurnosnom izvješću”.
“Kada se konkretno govori o terorizmu, najveća opasnost je i dalje samozvana “Islamska država“. Njezine pristaše su i u dijelovima zapadnog svijeta i neki teroristički napadi u Europi nose njihov potpis. Ali zemlje Europe na različite načine reagiraju na taj izazov. Francuska je proglasila izvanredno stanje, Njemačka provodi istragu i premetačine kod osoba i institucija koje bi mogle biti povezane, neke zemlje u kojima je vjerojatno da ima sljedbenika Islamske države čine još manje”, nastavlja radni dokument.
Dugoročno se Europa mora suglasiti o jedinstvenom postupku, piše u sigurnosnom izvješću.
“Samo ako Europska unija učvrsti svoju suradnju u borbi protiv terorizma i osnaži svoje snage koje bi reagirale, europske zemlje će se moći suprotstaviti džihadističkom izazovu, koji će vjerojatno potrajati duže vrijeme”, navode autori dokumenta, više pita koristeći riječ “džihad”, što je potpuno u skladu s teorijom sukoba civilizacija Samuela Huntingtona i nepoznavanjem islama i onoga što “džihad” uopće jest.
Dakle, već u procjeni prijetnje se svi muslimani označavaju kao potencijalni neprijatelji, jer perverzno tumačenje džihada od strane radikalnih selafijskih i takfirističkih skupina nije u skladu s islamskim učenjem, ali je u službi ostvarivanja geopolitičkih ciljeva upravo Zapada i srednjovjekovnih zaljevskih petromonarhija, koji su u združenom zločinačkom pothvatu stvorili Al-Qaedu i ISIL, Al-Shabab, Libijsku islamsku borbenu skupnu (LIFG), skupinu Ansar Al-Shariya i mnoge druge.
Ukratko, džihad je prema islamskom vjerovanju borba protiv zla i borba za ostvarenje dobra. Ne odnosi se nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu i unutarnju borbu, na primjer protiv strasti i grijeha. Muslimanima nije dozvoljen agresivni rat, ali im se naređuje obrana ako budu napadnuti, odnosno ako im egzistencija bude dovedena u pitanje. Samo takva vrsta rata se može zvati džihadom ili svetim ratom.
Autori “Münchenskog sigurnosnog izvješća” svoju pesimističku procjenu temelje na činjenici da je teroristima sve lakše pronaći potencijalne novake unutar Europe. Sve je više onih koji propagiraju “sveti rat”, a istovremeno je sve bolja povezanost terorizma s klasičnim kriminalom.
Ovogodišnje izvješće o sigurnosti na devedesetak stranica iznosi kratak pregled gorućih problema svjetske politike. Autori govore o izazovima koji bi lako mogli značiti kraj svjetskog poretka kakav je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata. Pritom ne ukazuju samo na moguće potrese u starim savezima i sukobe u kojima su umiješani međunarodni faktori, nego i na razvoj prilika prije svega unutar “demokratskih država”.
Radni dokument konferencije nije ni pisan da bi ponudio odgovore, nego je njegov smisao da se o tim problemima raspravlja u Münchenu i eventualno pronađu zajednički odgovori.
“Nadam se da ćemo svi govoriti potpuno otvoreno i iskreno iskazati i svoje razlike u mišljenjima, ali i o zajedničkim interesima i vrijednostima” rekao je voditelj konferencije Wolfgang Ischinger.
10. veljače 2007. je za Zapad bio dan kao i svaki drugi. Redovita godišnja međunarodna “Konferencija o sigurnosti u Münchenu” je bila rutina besmislenih govora, zaobljenih u diplomatske klišeje, laži, prijevare i demagogiju. Sve je bilo kao i ranije, a zbog Robert Gates, američki ministar obrane, doslovno se dosađivao, sve dok za govornicu nije došao Vladimir Putin.
Prije govora u Münchenu ruski čelnik nikada nije obećavao predstojeću političku oluju na planeti. Svijet je prestao biti poprište sukoba između dvije supersile i nakon sedamnaest godina se konačno smirio. Planet, koji je ranije bio raspoređena u dva tabora, odavno se pretvorio u hrpu geopolitičkih pijuna, bez političke volje za suverenitetom, čvrstim stavom, samostalnosti, a svi su naredbe primali iz “cara” u inozemstvu.
Robert Gates nije očekivao nikakve teškoće i bio je pri tom mišljenju sasvim opravdano.
Ali je Gates, veteran svih faza Hladnog rata, instinktivno osjetio da nešto s Putinom i njegovim govorim “nešto nije u redu”. No, američki ministar se, unatoč nervozi, još uvijek smatrao predstavnikom najmoćnije države na svijetu, pravedne Amerike, koja gdje god dođe dobiva kolonijalne pohvale.
Putin je govor počeo s riječima: “Dragi prijatelji i partneri, ovaj put nemam potrebu okolišati, ugodno i u praznom diplomatskim smislu!”
Na kraju je svima u publici bilo jasno da je, sedamnaest godina od raspada Sovjetskog Saveza, Rusija najavila svoju čvrstu namjeru da se vrati u društvo geopolitičkih supersila. Od tada, prije deset godina, svaku sljedeću godinu je to bilo sve više naglašavano, što potvrđuje da Vladimir Putin u Münchenu 2007. nije blefirao.
“Ne želim da netko posumnja u naše agresivne namjere. No, mi smo kao zemlja dužni reagirati na vanjske prijetnje. (…) Gradite proturaketni sustav vrijedan milijarde dolara? Mi ćemo, prema našim trenutnim mogućnostima – ekonomskim, financijskim i drugim pružiti asimetrični odgovor”, rekao je 2007. Putin.
“Asimetrični odgovor” je postao bit ruske vanjske politike i vojne doktrine svih kasnijih godina. To je zapravo poruka da će odgovora biti, ali da Rusija neće pristati na besmislenu i neopravdanu utrku u naoružanju. Naravno, pratit će sve akcije Sjedinjenih Država i NATO pakta u odgovarati kako misli da je primjereno. Od tada su asimetrične reakcije zaista postale prepoznatljiv alat ruske politike o vojne doktrine.
Nedavno, umjesto da kao odgovor zabrani ulaz u Rusiju za stotine zapadnih dužnosnika, Rusija je zabranila uvoz europskih proizvoda, ali je opet na Krimu, dok oko sankcija već nastaje prijepor među NATO satelitima.
Umjesto pokušaj zbližavanja s Washingtonom i Bruxellesom, Rusija se okrenula prema istoku.
Zapad je uveo sankcije za određene sektore. Snizio je cijene energenata. Izgradio je niz diplomatskih prepreka za Rusiju. Aktivno potiče utrku u naoružanju, a u svemu tome se Kremlj drži standarda od prije deset godina.
Čak je i izgradnja proturaketnog sustava dobila neočekivan, ali vrlo učinkovit odgovor, koji je tražio puno manje sredstava.
Umjesto očekivane izgradnje stalnih vojnih baza, što bi iscrpilo ruski proračun, ruska vojska je na borbene dužnosti poslala veliki broj nuklearnih podmornica četvrte generacije, rasporedila najmodernije sustave za obranu i angažirala taktičke sustave “Iskander” na Krim i područje Kalinjingrada i projektile koji su preko Sjevernog pola sposobni pogoditi SAD, a dodani su i sustavi protuzračne obrane u Bjelorusiji i Kazahstanu.
Ruska vojska je odbila i raspoređivanje radara očekivanog pariteta. Umjesto njih, uvela je triju nova sustava i radarske postaje “Voronjež“, koji po prvi put od vremena Sovjetskog Saveza ponovno pokrivaju cijeli državni teritorij, ali u puno i šire.
Oprezni “asimetrični pristup” sa sustavima “Iskander” pouzdano na distanci drži sve zemlje istočne Europe, koje su plačući tražile da ugoste američku proturaketnu obranu. Većina ruskih nuklearnih podmornica putuje kroz Tihi ocean, neposredno u blizini američke teritorije, a krstareći projektili u bilo koje vrijeme mogu pogoditi NATO zemlje u EU ili preletjeti preko Sjevernog pola.
U političkoj sferi, nepredvidivost ruskih reakcija nema granica. Govoru iz 2007. u Münchenu uključuje upozorenje Washingtonu da se ne upliće u pitanja ruske ekonomske sigurnosti. Ali, naravno, Zapad se pretvarao da to nije čuo.
Godinu dana kasnije je Washington Gruziju nagovorio da pokrene rat u Južnoj Osetiji, a 2014. pokrenuo burne događaje u Ukrajini. Vojni odgovor je opet bio iznenađujuće “asimetričan”.
Umjesto istom razinom odgovora, Rusija je prosvjedovala na diplomatskoj razini i odgovorila u ekonomskom smislu. Na prijetnje da će biti isključna iz sustava međunarodnog poravnanja Swift, Središnja banka Rusije je odmah pokrenula swap liniju s Narodnom bankom Kine, a njezina vrijednost iznosi oko 150 milijardi eura. Doduše u kineskom juanu, ali to nije posebno važno. Istovremeno se unutar skupine BRICS proveo “probni financijski stres“, tijekom kojeg je isproban prijenos sredstava iz Moskve do Pekinga i nazad. I što je najvažnije, sve je učinjeno bez pretvorbe u američki dolar.
Jedna jedina transakcija je svijetu pokazala da je novi mehanizam sposoban u bilo koje vrijeme zamijeniti ranije nezamjenjivi američki sustav Swift. Zapadne elite su upozorile da se time potkopala vjerodostojnost njihovog sustava i da će odgovor uslijediti odmah. Međutim, od tog dana se više nije spominjalo isključenje Rusije iz te strukture.
Asimetrični odgovor koristi Rusiji i u unutarnjim pitanjima, kao što su rasprave o izvozu koji mora biti konkurentan.
Dakle, uz veliko zalaganje ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova je postalo očito da unipolarni svijet ne može dugo opstati i potrebna mu je vanjska prijetnja. Ako je neprijatelj “jučer” bila Rusija, čini se da su “otvoreno društvo” i “liberalni poredak” danas sami sebi najveći neprijatelji.
Posebno je važno da to počinje shvaćati i Washington, jer su za očuvanje poretka u rasulu neki spremni cijele regije doslovno utopiti u krvi.
Iz današnje perspektive, govor Vladimira Putina u Münchenu nije bio samo prelazak Rubikona, nego u svjetskoj politici rijetko ostvareno proročanstvo.
Prije deset godina, jednako kao i danas, ruski predsjednik neprestano ponavlja da će unipolarni svijet u bliskoj budućnosti nestati. Na pitanje: “Zašto?”, još je 2007. dao jasan odgovor.
I on će zaista biti uništen iznutra. Dolazak Donalda Trumpa, a iza njega i nacionalne američke elite, bio je epohalni neuspjeh transnacionalne korporativne i financijske elite. Još se ne zna kakav će biti kraj njegova mandata, ali je nesporna činjenica da je s Hillary Clinton uklonjena bezumna intervencionistička prijetnja, otkazani su ugovori TTP i TTIP, a i ugovoru NAFTA prijeti otkazivanje s američke strane.
Oni koji su raspadom Sovjetskog Saveza stajali na čelu unipolarnog svijeta sada su izgubili bitku za izravnu kontrolu u Bijeloj kući.
Predsjednik Rusije 2007. godine nije uzalud pitao svjetske vođe “jesu li zadovoljni trenutnim moćnim vladarom“?
Nažalost, proteklih nekoliko godina, budući da dvije Obamine administracije nisu odustajale od ovog projekta, ne samo da nosu ugašena stara žarišta, nego su stvorena nova.
Unipolarni globalni svijet ne funkcionira, a danas njegovi tvorci na televizijskim ekranima nijemo prate destruktivne procese koji se odvijaju.
S dolaskom Trumpa je Bijela kuća odmah najavila svoju namjeru da resetira odnose i riješi se “rodbinskih” utega akumuliranih tijekom desetljeća. Početak reformi velikih razmjera zahvaća domaće gospodarstvo, koje kani razvijati nacionalne industrije i zamijeniti trulu socijalnu strukturu zemlje.
U takvim okolnostima se nazire suočavanje između Sjedinjenih Država i Kine, ali i Sjedinjenih Država i europskih gospodarstva, koja su u promjeni geopolitičke paradigme za SAD postala dodatni teret.
Ruski je predsjednik 2007. u Münchenu rekao: “Svijet je u trenutku kada svi trebamo ozbiljno razmisliti o trenutnoj globalnoj sigurnosnoj arhitekturi. I u tom smislu, prije svega je važno poći od potrage za razumnom ravnotežom interesa između svih subjekata međunarodne komunikacije. Sadašnji dominacija i faktor snage ne samo da hrani žudnju brojnih zemalja da steknu oružja za masovno uništenje, nego pridonosi nastanku novih prijetnji koje prije nismo poznavali, ali sada postaju globalne. Prije svega, riječ je o međunarodnom terorizmu.”
Treba li podsjetiti da 2007. godine samoproglašeni ISIL nije postojao. No, terorizam se tijekom sljedećih nekoliko godina pretvorio u globalnu prijetnju i stvorio je svoju vlastitu međunarodnu kvazi-državu, a sve je učinjeno pod strogim pokroviteljstvom zemalja koje je ruski predsjednik nedvosmisleno nazvao “državama kojima je presudni faktor isključivo pitanje moći”.
Trenutno, pristaše međunarodne terorističke mreže pucaju, postavljaju eksploziv i gaze kamionima najviše bezbrižne Europljane, iste one koji su 2007. godine s osmijehom slušali “tlapnje” ruskog čelnika.
Svi su u dvorani u kojoj se 2007. održavala “Konferencija o sigurnosti u Münchenu” bili čvrsto uvjereni da je terorizam “vanjski i pouzdan alat pod kontrolom Zapada i da zbog toga nikada neće biti prijetnja njihovoj političkoj budućnosti”. Kasniji su događaji pokazali da su takva razmišljanja, najblaže rečeno, bila naivna.
Usput, ispostavilo se da su gubitnici čak i Sjedinjene Države, zbog sustavnog pogrešnog pristupa Kini i neuspjeha u pokušaju uništenja Rusije. Neuspjesi da se ukloni režim u Kremlju sustavno iscrpljuju američke resurse i osiromašuju stanovništvo, što je na kraju postao alat pomoću kojeg su Trump i američke nacionalne elite iz Bijele kuće izbacili transnacionalne klanovi, zajedno s obiteljima Clinton, Obama i Bush.
“Jedini mehanizam odlučivanja o uporabi vojne sile kao posljednjeg sredstva može biti samo u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. UN apsolutno ne mogu zamijeniti strukture kao što su NATO, EU i druge. Inače je situacija i dalje biti teška, a broj ozbiljnih grešaka će se množiti. Potrebno je poduzeti mjere, osim onih već poduzetih. Dakle, sada imamo program pomoći najsiromašnijim zemljama i onima koje su pogođeni ratom. Zapadne zemlje im godišnje dodjeljuju ogromne financijske resurse, ali svi znamo da u stvari to ne čine za pogođene države, nego za sebe.
Pod “razvojem” se podrazumijeva da strane kompanije pružaju pomoć zemljama. Ovaj pristup samo produbljuje ekonomsku zaostalost uništenih zemalja. A povećanje socijalnih napetosti u depresivnim regijama neminovno vodi porastu radikalizma, ekstremizma i na kraju međunarodnog terorizma, te novi lokalnim sukobima. Ako se sve događa, recimo, na Bliskom istoku, uz pojačanu percepciju vanjskog svijeta kao nepravednog, onda nam apsolutno prijeti globalna destabilizacija”, 2007. upozorava ruski čelnik.
Valjanost ove tvrdnje je danas više nego očita, ali se čini da je ruska obavještajna zajednica tada bila vrlo dobro upoznata s američkim planovima za destabilizaciju Bliskog istoka.
Kasnije su buknula “Arapska proljeća” i “Obojene revolucije“, zbog kojih je iz Libije, Jemena i Sirije krenula invazija izbjeglica prema Europi.
Naravno, kolaps Ukrajine, Brexit i epohalni zakulisni rat američkih klanova su se odvijali istovremeno. Drugim riječima, sve ono na što je tada dosadni Putin upozorio strane zemlje se obistinilo. Jedina razlika je u tome što je, za razliku od drugih, on savjetovao da se to izbjegne i upozorio je okupljene da svoje planove ne provode u djelo.
Otvoreno je upozorio međunarodnu zajednicu na imaginarni osjećaja da će se nakon završetka Hladnog rata svi problemi riješiti nevojnim sredstvima – diplomacijom, pregovorima, tržišnim natjecanjem i trgovinom. Sve to su bile samo fantazije “medenog mjeseca” politike tadašnjeg američkog hegemona.
Stojeći za govornicom 2007. godine, nakon ratova u Jugoslaviji i Iraku, ruski lider ipak je naglasio ovu istinu sljedećim riječima:
“Danas smo svjedoci gotovo nekontrolirane upotrebe sile u međunarodnim poslovima. Vojne sile, sile koje u svijet gura u ponor uzastopnih sukoba. Svjedoci smo sve većeg prezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava, a da se nitko ne osjeća sigurno! I sve to zahvaljujući akcijama pojedinih zemalja koje se, kao nekada, više ne mogu sakriti iza međunarodnog prava kao kamenog zida. Ova politika je katalizator koji će neizbježno dovesti do strašnih posljedica, uključujući i neobuzdanu utrku u naoružanju…”
U određenoj mjeri upotreba sile je uvijek bila uobičajena praksa u rješavanju svjetskih problema, a ne i među dva suprotstavljena geopolitička pola. Štoviše, oni su održavali ravnotežu. U tom smislu, naivnost Europe je posebno upečatljiva.
Naravno da je svima bilo jasno da će, prije ili kasnije, nakon raspada Sovjetskog Saveza Sjedinjene Države zbaciti masku “mirotvorca”, što se i dogodilo. Moć “civiliziranog i demokratskog” sustava, kada više nije bilo protuteže Sovjetskog Saveza, vrlo brzo se svela na očekivanu i krvavu politiku američkog diktata.
“Star Wars nije znanstvena fantastika – to je stvarnost, a daljnja nekontrolirana militarizacija svemira bi mogla imati nesagledive posljedice za međunarodnu zajednicu, ne manje od početka nuklearne ere. Danas bih vas želio obavijestiti da smo pripremili nacrt ugovora o sprečavanju razmještanja oružja u svemiru”, dio je govora ruskog predsjednika iz 2007.
Ugovor još uvijek nije usvojen i nakon deset godina međunarodno pravo još uvijek nema pravila, niti zabranjuje raspoređivanje oružja u svemiru. Možda je izuzetak oružje za masovno uništenje. Zašto?
Budući da je 2014. godine na inicijativu Rusije i Kine Opća skupština Ujedinjenih naroda ipak uspjela usvojiti početno rješenje za “neraspoređivanje tog oružja u svemiru“.
No, tijekom glasovanja su 124 zemlje glasale “za”, a Sjedinjene Države, Izrael, Gruzija i Ukrajina “protiv”. Osim toga, rezolucija je još uvijek samo preporuka i zapravo nije puno promijenila situaciju.
“…Očito je da širenje NATO-a nema veze s modernizacijom saveza ili jačanjem sigurnosti u samoj Europi. Naprotiv, to predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje ionako nisku razinu međusobnog povjerenja. Imajući to na umu, imamo pravo pitati: protiv koga je usmjereno vaše proširenje”, pitao je Putin kolege 2007.
Suština pitanja ruskog predsjednika, koje je samo po sebi ironično, pa čak i danas ima niz vrlo “posebnih” implikacija.
Činjenica je da je u početku Zapad puzajuće širenje NATO pakta pravdao željom brojnih država da postanu članice, a raspoređivanje proturaketne obrane je za cilj imalo braniti se od Irana.
U tom smislu, ruski predsjednik ironično primjećuje “kako su proturaketni sustavi u Europi protiv iranskih ili sjevernokorejskih raketa u suprotnosti sa zakonima fizike i pravilima balistike kao takve”, što je kao “pokušavati se desnom rukom povući za lijevo uho”. Naravno, to uopće nije bilo tako kako su tvrdili zapadni partneri Rusije.
No, 1999. godine, iako “ne protiv Rusije“, NATO uključuje Poljsku, Češku i Mađarsku. 2004. godine prima još sedam država, a NATO pravda svoje širenje “povećanom raketnom opasnošću islamskog Irana”. Kasnije ulaze Hrvatska i Albanija, a danas su u završnoj fazi pregovori i ulasku Crne Gore u NATO. Odobren je i Akcijski plan za članstvo Makedoniji i Bosni i Hercegovini.
Najviše odbojnosti prema američkom licemjerju uzrokuje činjenica da je s Iranom zaključen nuklearni dogovor, kojeg je potvrdila i jamac mu je i Rusija. Nedugo potom, NATO drsko izjavljuje da je europski proturaketni sustav ipak usmjeren protiv Rusije. Zašto?
Vjerojatno jer drži da je to jedini mogući način da se Rusija protjera s “teritorija Ukrajine”. Nekoliko tjedana kasnije transcendentna logika Zapada odobrava nekoliko programa za suradnju NATO pakta s Ukrajinom i Moldavijom.
Dakle, još od 1999. su u NATO paktu imali zacrtani cilj i sve je danas završilo sa širenjem do Ukrajine, ili barem jednog dijela te devastirane zemlje, gdje je prije davno prije odlučeno da treba zaustaviti “rusku prijetnju”. Iran i Sjeverna Koreja su doslovno bili izgovor za malu djecu.
U najciničnijoj tradiciji anglo-saksonskog saveza se tvrdi da je NATO nastao kako bi se suzdržao Sovjetski Savez, a danas, unatoč nestanku ideološkog arhineprijatelja, pakt se i dalje bori i provodi sve vrste vojnih intervencija u svijetu, često pod lažnim, prljavim i izuzetno licemjernim opravdanjima.
“Želim naglasiti činjenicu da se trenutno OESS i druge autoritativne međunarodne organizacije pokušavaju pretvoriti u vulgarni instrument vanjske politike interesa jedne skupine zemalja prema drugima”, dio je govora ruskog predsjednika iz 2007.
I doista, ne samo da se pokušalo, nego i uspjelo u naumu. OESS je u sukobu u Donbasu pokazao dvostruke standarde i da nije međunarodna organizacija, kao što su u Rusiji tvrdili prije deset godina.
Upravo ovih dana internetom kruži fotografija dva vozila OESS-a samo nekoliko metara iza ukrajinskih tenkova u gradu Avdejevki, gdje se nekoliko tjedana vode teške borbe. OESS tvrdi da tenkova tamo nema. No, zahvaljujući društvenim mrežama, jasno se vidi kako predstavnici OESS-a razgovaraju s ukrajinskim tenkistima, koji su granatirali civilne četvrti Jasinovataje i sjeverne dijelove Donjecka. Prilično je nemoguće objasniti iz kojih razloga članovi misije promatrača “nisu bili u stanju” primijetiti “mala” vojna vozila, takoreći nadohvat ruke. Posebno čudi zašto to nije navedeno u izvješću, kao ni kada se navodi broj poginulih civila. U svojim uopćenim redovitim izvješćima, OESS navodi kako je u sukobu ukrajinskih i snaga samoproglašenih republika poginulo toliko, a ranjeno toliko civila, među kojima je bio određeni broj žena i djece. Ako se i navede mjesto stradanja, nikada se otvoreno ne kaže da su to gotovo uvijek civili na području Donbasa, a nikada na “ukrajinskoj” strani.
Naime, snage Donbasa izbjegavaju i gotovo nikada ne koriste teško i dalekometno oružje protiv civila u dijelu regija koje su još uvijek pod nadzorom ukrajinskih snaga, jer ta područja smatraju svojim privremeno okupiranim teritorijima, a civili koji su tamo ostali živjeti su uglavnom rodbina i prijatelji boraca vojske Donjecke i Luganske Narodne Republike. Za neupućenog čitatelja izvješća OESS-a zvuče kao da se tuku dvije vojske, koje ubijaju civile na jednoj i drugoj strani, što naprosto nije istina.
Dakle, kao što sam u više navrata govorio, govor Putina u Münchenu 2007. je bio izuzetno značajan događaj. On je označilo je kraj Jeljcinove ere i njegove vanjske politike, a svijetu je jasno poručeno koje su ruske granice i crvene linije iza kojih se ne namjerava povući.
Tog dana nije baš svatko ozbiljno slušao ruskog predsjednika, a Washington je i dalje smatrao kako je na dobro putu da Rusija postane još jedna u nizu “liberalnih i demokratiziranih” kolonija i drsko je s govornice raspravljao o njegovim geopolitičkim željama.
No, odgovor se nije trebao dugo čekati, a onda ih je uslijedilo nekoliko. Prvi je bio u Gruziji, zemlji koju su naoružali i obučavali NATO instruktori, kao kasnije u Ukrajini. Nakon dva izgubljena rata se počelo s ekonomskim pritiscima i širenjem rusofobije, koja je prisutna i u najnovijem “Münchenskom sigurnosnom izvješću” o kojem će se raspravljati sljedećeg vikenda na sigurnosnoj konferenciji.
No, na sreću je to Moskvu prisililo da pronađe učinkovita rješenja, što, za razliku od Europljana, čini generacijama i zna se realna cijena suvereniteta i neovisnosti. Supstitucija uvoza, ulaganja u poljoprivredu i industriju i sve ostale sektore realnog gospodarstva već daju rezultate i poništili su učinak sankcija. Istina, bilo je nekoliko teških mjeseci, ali podrška naroda vodstvu u Moskvi nikada nije padala. Naprotiv, neprestano raste, vjerojatno jer se vide učinci odluka političkog vrha. Dovoljno je usporediti rezultate s neostvarenim iluzijama ukrajinskih “demokrata” i sve postaje jasnije.
Deset godina nakon “povijesnog Münchena” Moskva pruža najveći otpor zapadnom establišmentu, ali ne prestaje slati poruke o poželjnoj suradnji. Naravno, samo ako je na obostranu korist. Upravo zbog toga su primjetne optužbe političara, diplomata i proameričkih medijima, na svakom frontu, u svakom smjeru. Kao što je bilo i ranije u povijesti, udružile su se i ujedinile snage ovaj put “obrazovane” u Europskoj uniji.
Međutim, paradoks je da je ruski narod uvijek bio neposlušniji kada je imao više neprijateljskih zemalja i kada je vanjski pritisak bio najveći. Nekome na Zapadu je nepojmljivo kako i zašto se Rusi ne bune ako za jedan zapadni automobil ili traperice moraju davati dvostruko više rubalja nego 2013. godine? Odgovor je jednostavan – postoji nešto što je vrednije od novog Mercedesa ili novih traperica koje su ranije stajale 2 500, a danas 5 000 rubalja. Kada to shvate na Zapadu, onda će izvješće poput ovog najnovijeg i izjave Wolfganga Ischingera možda izgledati drugačije.
U dva mandata je Barack Obama “pošteno” pokušavao dokazati svijetu pravo na američku izuzetnost. Dva mandata je potrošio u napadima na “buntovnog protivnika”, zaboravljajući da je Brzezinski rekao “da su Rusi najbuntovniji narod na svijetu i da ih se može samo uništiti“. Sve ostale taktike i strategije neće dati rezultate. No, pokušaj uništenja zemlje i naroda od skoro 150 milijuna ljudi bi bila katastrofa svjetskih razmjera. Na kraju, rezultat dugog procesa “soft powera” i podrivanja Rusije drugim metodama uopće nije bio onakav kakvog su očekivali u Bijeloj kući i na Zapadu općenito.
Nije Rusija bila ta koja je nesretno propala, nego američka “žandarmerija”. Obamina hegemonija je ustupila mjesto Putinovoj multipolarnosti, koja se pretvorila u ideju sve primamljiviju u svijetu.
Život je potvrdio ispravnost teza iz Münchena iz 2007. godine, koje danas mnogi nazivaju proročanskima. Međutim, vjerojatnije je da je to bio nacrt, okvirni plan i strategija za sljedećih 10 godina ruske vanjske politike i da je malo toga prepušteno slučaju. U svakom slučaju, 10 godina od govora u Münchenu se Rusija od statusa “regionalne sile” vratila u rang vodećih geopolitičkih aktera. Vraćajući se unatrag, više od 10 godina se Rusi preispituju što im je donijela devastirajuća “demokracija” 1990. i čini se da ne namjeravaju mijenjati kurs.
“Rusija je zemlja s više od tisuću godina povijesti i uvijek je imala sreću da je zasluženo mogla voditi vlastitu, neovisnu i suverenu vanjsku politiku“, rekao je ruski predsjednik 2007.
Tako je bilo prije i teško će se dogoditi neke radikalne promjene u budućnosti.
Dakle, sigurnosno izvješće koje će biti tema “Konferencije o sigurnosti u Münchenu” i izjave Wolfganga Ischingera, umjesto da traže “vanjskog neprijatelja” i krivca u Rusiji za “urušavanje liberalnog poretka i otvorenog društva”, bolje bi bilo da pozorno slušaju prijedloge za suradnju “suprotne” strane.
Konačno, za sve što se događa u Europi i Sjedinjenim Državama, ipak su najmanje krivi Rusi. No, moramo razumjeti i eurobirokrate u Bruxellesu i čelnike europskih kancelarija, jer bi priznanjem vlastite krivnje izvršili političko samoubojstvo, na što će teško pristati.
logično
“Konferencija o sigurnosti u Münchenu – Raspad starog poretka?”
Kako prenosi Deutsche Welle, već se govorilo o post-demokraciji, sada je tu i “post-truth”, “post-order” i čak “post-west”. U radnom dokumentu konferencije stoji otvoreno pitanje: “Je li došao kraj poretku kakvog poznajemo?”
“Izazovi koji stoje pred nama, a nabrojani su u radnom dokumentu, svjedoče o teškim vremenima. Radni dokument navodi krizu liberalnih demokracija, teror islamističkih terorističkih skupina, teritorijalne pretenzije na prostoru Pacifika, a tu je i praznina koja će ostati iza Sjedinjenih Država, ako prestane biti faktor međunarodne sigurnosti”, piše njemački list.
Voditelj konferencije Wolfgang Ischinger već u uvodu piše kako je međunarodna sigurnost “trenutno fragilnija nego što je bila u bilo kojem trenutku od kraja Drugog svjetskog rata”.
Wolfgang Ischinger – Bahr Kuhlmann
“Nije isključeno da svijet stoji i pred “post-zapadnim” razdobljem, što znači da Zapadu i njegovom liberalnom poretku prijeti opasnost da prestane postojati. Razloga za tu brigu ima mnogo. Sve slabije su spone koje vežu članice Europske unije, novi tokovi informacija, a onda je tu i izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Analitičarima nije promaklo da Trump u svom inauguracijskom govoru niti jednom nije spomenuo riječi poput “demokracija”, “sloboda” ili “ljudska prava”, a to ne sluti na dobro za liberalne vrijednosti na čitavom svijetu”, misle autori radnog dokumenta.
Wolfgang Ischinger također smatra “kako protivnici otvorenog društva sve više jačaju i napreduju“.
Ljudi na Zapadu sve više gube povjerenje u svoj liberalni društveni model i njegove temeljne vrijednosti. Tako i jedna od studija u ovom dokumentu pokazuje da u sve više zemalja, među njima su na primjer i SAD, Njemačka ili Španjolska, danas više ljudi vjeruje kako je autoritativna vladavina bolje političko rješenje, nego demokracija, kako se mislilo prije 15 godina.
Deutsche Welle podsjeća kako svemu tome doprinosi i sve veća poplava “lažnih vijesti”.
“Problem su i automatizirana “mišljenja” u raspravama na društvenim mrežama, koja zapravo pišu računala po nalogu neke interesne skupine ili tajne službe. A onda je tu i otkrivanje tajnih podataka, opet politički motiviranih i samo onih koji odgovaraju tajnoj službi koja je to naložila. Sve se to vidjelo i u sukobu Rusije i Ukrajine, baš kao i u predizbornoj kampanji u Sjedinjenim Državama”, citirajući takozvani “radni dokument” nastavlja njemački list.
“Najveća opasnost leži u tome da građani još više izgube povjerenje u medije i političare. Iz toga nastaje začarani krug, jer vlade koje se smatraju demokratskima ne mogu uspostaviti nekakvu državnu službu koja će nadzirati što je istina, a što nije. To znači da ne mogu zabraniti lažne ili netočne vijesti bez da napuste vlastito načelo liberalnosti”, piše u dokumentu.
Sirija
“Prijetnje “otvorenom društvu” ne nastaju samo unutar društva, iz informacija i nezadovoljstva zbog razvoja vlastite zajednice. One dolaze i iz inozemnih sukoba kao što je građanski rat u Siriji. Ujedinjeni narodi procjenjuju da je u tom sukobu od 2011. već preko 300 tisuća ljudi izgubilo život i da je preko pola stanovništva te zemlje u bijegu. Prosvjed dijela Sirijaca protiv vlastodršca Assada je već odavno postao međunarodni sukob. Ali dok se sve više sila i zemalja iz regije i izvan nje koji se upliću u zbivanja u Siriji, Zapad uglavnom ne čini ništa. Već tu se može naslutiti da Zapad kao institucija više ne postoji.”, piše u “Münchenskom sigurnosnom izvješću”.
“Kada se konkretno govori o terorizmu, najveća opasnost je i dalje samozvana “Islamska država“. Njezine pristaše su i u dijelovima zapadnog svijeta i neki teroristički napadi u Europi nose njihov potpis. Ali zemlje Europe na različite načine reagiraju na taj izazov. Francuska je proglasila izvanredno stanje, Njemačka provodi istragu i premetačine kod osoba i institucija koje bi mogle biti povezane, neke zemlje u kojima je vjerojatno da ima sljedbenika Islamske države čine još manje”, nastavlja radni dokument.
Dugoročno se Europa mora suglasiti o jedinstvenom postupku, piše u sigurnosnom izvješću.
“Samo ako Europska unija učvrsti svoju suradnju u borbi protiv terorizma i osnaži svoje snage koje bi reagirale, europske zemlje će se moći suprotstaviti džihadističkom izazovu, koji će vjerojatno potrajati duže vrijeme”, navode autori dokumenta, više pita koristeći riječ “džihad”, što je potpuno u skladu s teorijom sukoba civilizacija Samuela Huntingtona i nepoznavanjem islama i onoga što “džihad” uopće jest.
Dakle, već u procjeni prijetnje se svi muslimani označavaju kao potencijalni neprijatelji, jer perverzno tumačenje džihada od strane radikalnih selafijskih i takfirističkih skupina nije u skladu s islamskim učenjem, ali je u službi ostvarivanja geopolitičkih ciljeva upravo Zapada i srednjovjekovnih zaljevskih petromonarhija, koji su u združenom zločinačkom pothvatu stvorili Al-Qaedu i ISIL, Al-Shabab, Libijsku islamsku borbenu skupnu (LIFG), skupinu Ansar Al-Shariya i mnoge druge.
Ukratko, džihad je prema islamskom vjerovanju borba protiv zla i borba za ostvarenje dobra. Ne odnosi se nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu i unutarnju borbu, na primjer protiv strasti i grijeha. Muslimanima nije dozvoljen agresivni rat, ali im se naređuje obrana ako budu napadnuti, odnosno ako im egzistencija bude dovedena u pitanje. Samo takva vrsta rata se može zvati džihadom ili svetim ratom.
Autori “Münchenskog sigurnosnog izvješća” svoju pesimističku procjenu temelje na činjenici da je teroristima sve lakše pronaći potencijalne novake unutar Europe. Sve je više onih koji propagiraju “sveti rat”, a istovremeno je sve bolja povezanost terorizma s klasičnim kriminalom.
Ovogodišnje izvješće o sigurnosti na devedesetak stranica iznosi kratak pregled gorućih problema svjetske politike. Autori govore o izazovima koji bi lako mogli značiti kraj svjetskog poretka kakav je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata. Pritom ne ukazuju samo na moguće potrese u starim savezima i sukobe u kojima su umiješani međunarodni faktori, nego i na razvoj prilika prije svega unutar “demokratskih država”.
Radni dokument konferencije nije ni pisan da bi ponudio odgovore, nego je njegov smisao da se o tim problemima raspravlja u Münchenu i eventualno pronađu zajednički odgovori.
“Nadam se da ćemo svi govoriti potpuno otvoreno i iskreno iskazati i svoje razlike u mišljenjima, ali i o zajedničkim interesima i vrijednostima” rekao je voditelj konferencije Wolfgang Ischinger.
Nakon 10 godina od Putinovog govora u Münchenu se ispostavilo da je bio u pravu
10. veljače 2007. je za Zapad bio dan kao i svaki drugi. Redovita godišnja međunarodna “Konferencija o sigurnosti u Münchenu” je bila rutina besmislenih govora, zaobljenih u diplomatske klišeje, laži, prijevare i demagogiju. Sve je bilo kao i ranije, a zbog Robert Gates, američki ministar obrane, doslovno se dosađivao, sve dok za govornicu nije došao Vladimir Putin.
Prije govora u Münchenu ruski čelnik nikada nije obećavao predstojeću političku oluju na planeti. Svijet je prestao biti poprište sukoba između dvije supersile i nakon sedamnaest godina se konačno smirio. Planet, koji je ranije bio raspoređena u dva tabora, odavno se pretvorio u hrpu geopolitičkih pijuna, bez političke volje za suverenitetom, čvrstim stavom, samostalnosti, a svi su naredbe primali iz “cara” u inozemstvu.
Robert Gates nije očekivao nikakve teškoće i bio je pri tom mišljenju sasvim opravdano.
Ali je Gates, veteran svih faza Hladnog rata, instinktivno osjetio da nešto s Putinom i njegovim govorim “nešto nije u redu”. No, američki ministar se, unatoč nervozi, još uvijek smatrao predstavnikom najmoćnije države na svijetu, pravedne Amerike, koja gdje god dođe dobiva kolonijalne pohvale.
Putin – Gates
Putin je govor počeo s riječima: “Dragi prijatelji i partneri, ovaj put nemam potrebu okolišati, ugodno i u praznom diplomatskim smislu!”
“Format konferencije mi omogućava da izbjegnem prekomjernu pristojnost i da kažem ono što stvarno mislim o međunarodnim sigurnosnim problemima današnjice”, ovim je riječima Putin počeo govor zbog kojeg ovog tjedna u Münchenu predviđaju kraj “otvorenog društva” i “liberalnog poretka”.
Na kraju je svima u publici bilo jasno da je, sedamnaest godina od raspada Sovjetskog Saveza, Rusija najavila svoju čvrstu namjeru da se vrati u društvo geopolitičkih supersila. Od tada, prije deset godina, svaku sljedeću godinu je to bilo sve više naglašavano, što potvrđuje da Vladimir Putin u Münchenu 2007. nije blefirao.
“Ne želim da netko posumnja u naše agresivne namjere. No, mi smo kao zemlja dužni reagirati na vanjske prijetnje. (…) Gradite proturaketni sustav vrijedan milijarde dolara? Mi ćemo, prema našim trenutnim mogućnostima – ekonomskim, financijskim i drugim pružiti asimetrični odgovor”, rekao je 2007. Putin.
“Asimetrični odgovor” je postao bit ruske vanjske politike i vojne doktrine svih kasnijih godina. To je zapravo poruka da će odgovora biti, ali da Rusija neće pristati na besmislenu i neopravdanu utrku u naoružanju. Naravno, pratit će sve akcije Sjedinjenih Država i NATO pakta u odgovarati kako misli da je primjereno. Od tada su asimetrične reakcije zaista postale prepoznatljiv alat ruske politike o vojne doktrine.
Nedavno, umjesto da kao odgovor zabrani ulaz u Rusiju za stotine zapadnih dužnosnika, Rusija je zabranila uvoz europskih proizvoda, ali je opet na Krimu, dok oko sankcija već nastaje prijepor među NATO satelitima.
Umjesto pokušaj zbližavanja s Washingtonom i Bruxellesom, Rusija se okrenula prema istoku.
Zapad je uveo sankcije za određene sektore. Snizio je cijene energenata. Izgradio je niz diplomatskih prepreka za Rusiju. Aktivno potiče utrku u naoružanju, a u svemu tome se Kremlj drži standarda od prije deset godina.
Čak je i izgradnja proturaketnog sustava dobila neočekivan, ali vrlo učinkovit odgovor, koji je tražio puno manje sredstava.
Umjesto očekivane izgradnje stalnih vojnih baza, što bi iscrpilo ruski proračun, ruska vojska je na borbene dužnosti poslala veliki broj nuklearnih podmornica četvrte generacije, rasporedila najmodernije sustave za obranu i angažirala taktičke sustave “Iskander” na Krim i područje Kalinjingrada i projektile koji su preko Sjevernog pola sposobni pogoditi SAD, a dodani su i sustavi protuzračne obrane u Bjelorusiji i Kazahstanu.
Ruska vojska je odbila i raspoređivanje radara očekivanog pariteta. Umjesto njih, uvela je triju nova sustava i radarske postaje “Voronjež“, koji po prvi put od vremena Sovjetskog Saveza ponovno pokrivaju cijeli državni teritorij, ali u puno i šire.
Radar Voronjež
Oprezni “asimetrični pristup” sa sustavima “Iskander” pouzdano na distanci drži sve zemlje istočne Europe, koje su plačući tražile da ugoste američku proturaketnu obranu. Većina ruskih nuklearnih podmornica putuje kroz Tihi ocean, neposredno u blizini američke teritorije, a krstareći projektili u bilo koje vrijeme mogu pogoditi NATO zemlje u EU ili preletjeti preko Sjevernog pola.
U političkoj sferi, nepredvidivost ruskih reakcija nema granica. Govoru iz 2007. u Münchenu uključuje upozorenje Washingtonu da se ne upliće u pitanja ruske ekonomske sigurnosti. Ali, naravno, Zapad se pretvarao da to nije čuo.
Godinu dana kasnije je Washington Gruziju nagovorio da pokrene rat u Južnoj Osetiji, a 2014. pokrenuo burne događaje u Ukrajini. Vojni odgovor je opet bio iznenađujuće “asimetričan”.
Umjesto istom razinom odgovora, Rusija je prosvjedovala na diplomatskoj razini i odgovorila u ekonomskom smislu. Na prijetnje da će biti isključna iz sustava međunarodnog poravnanja Swift, Središnja banka Rusije je odmah pokrenula swap liniju s Narodnom bankom Kine, a njezina vrijednost iznosi oko 150 milijardi eura. Doduše u kineskom juanu, ali to nije posebno važno. Istovremeno se unutar skupine BRICS proveo “probni financijski stres“, tijekom kojeg je isproban prijenos sredstava iz Moskve do Pekinga i nazad. I što je najvažnije, sve je učinjeno bez pretvorbe u američki dolar.
Jedna jedina transakcija je svijetu pokazala da je novi mehanizam sposoban u bilo koje vrijeme zamijeniti ranije nezamjenjivi američki sustav Swift. Zapadne elite su upozorile da se time potkopala vjerodostojnost njihovog sustava i da će odgovor uslijediti odmah. Međutim, od tog dana se više nije spominjalo isključenje Rusije iz te strukture.
Asimetrični odgovor koristi Rusiji i u unutarnjim pitanjima, kao što su rasprave o izvozu koji mora biti konkurentan.
Dakle, uz veliko zalaganje ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova je postalo očito da unipolarni svijet ne može dugo opstati i potrebna mu je vanjska prijetnja. Ako je neprijatelj “jučer” bila Rusija, čini se da su “otvoreno društvo” i “liberalni poredak” danas sami sebi najveći neprijatelji.
Posebno je važno da to počinje shvaćati i Washington, jer su za očuvanje poretka u rasulu neki spremni cijele regije doslovno utopiti u krvi.
Iz današnje perspektive, govor Vladimira Putina u Münchenu nije bio samo prelazak Rubikona, nego u svjetskoj politici rijetko ostvareno proročanstvo.
Prije deset godina, jednako kao i danas, ruski predsjednik neprestano ponavlja da će unipolarni svijet u bliskoj budućnosti nestati. Na pitanje: “Zašto?”, još je 2007. dao jasan odgovor.
“Jedan centar moći, jedna sila, jedan centar odlučivanja i svijet s jednim gospodarom i vladarom je u konačnici poguban ne samo za sve one koji nisu dio sustava, nego i za hegemona, jer se svijet time jednostavno uništava iznutra”, rekao je Putin u Münchenu 2007.
I on će zaista biti uništen iznutra. Dolazak Donalda Trumpa, a iza njega i nacionalne američke elite, bio je epohalni neuspjeh transnacionalne korporativne i financijske elite. Još se ne zna kakav će biti kraj njegova mandata, ali je nesporna činjenica da je s Hillary Clinton uklonjena bezumna intervencionistička prijetnja, otkazani su ugovori TTP i TTIP, a i ugovoru NAFTA prijeti otkazivanje s američke strane.
Oni koji su raspadom Sovjetskog Saveza stajali na čelu unipolarnog svijeta sada su izgubili bitku za izravnu kontrolu u Bijeloj kući.
Predsjednik Rusije 2007. godine nije uzalud pitao svjetske vođe “jesu li zadovoljni trenutnim moćnim vladarom“?
“Sve što se događa u svijetu je posljedica uspostave unipolarnog. A što je rezultat? Unilateralni projekt nije riješio nijedan problem. Štoviše, uzrokovao je nove ljudske tragedije i stvara džepove rastućih napetosti diljem svijeta”, rekao je 2007.
Nažalost, proteklih nekoliko godina, budući da dvije Obamine administracije nisu odustajale od ovog projekta, ne samo da nosu ugašena stara žarišta, nego su stvorena nova.
Unipolarni globalni svijet ne funkcionira, a danas njegovi tvorci na televizijskim ekranima nijemo prate destruktivne procese koji se odvijaju.
S dolaskom Trumpa je Bijela kuća odmah najavila svoju namjeru da resetira odnose i riješi se “rodbinskih” utega akumuliranih tijekom desetljeća. Početak reformi velikih razmjera zahvaća domaće gospodarstvo, koje kani razvijati nacionalne industrije i zamijeniti trulu socijalnu strukturu zemlje.
U takvim okolnostima se nazire suočavanje između Sjedinjenih Država i Kine, ali i Sjedinjenih Država i europskih gospodarstva, koja su u promjeni geopolitičke paradigme za SAD postala dodatni teret.
Ruski je predsjednik 2007. u Münchenu rekao: “Svijet je u trenutku kada svi trebamo ozbiljno razmisliti o trenutnoj globalnoj sigurnosnoj arhitekturi. I u tom smislu, prije svega je važno poći od potrage za razumnom ravnotežom interesa između svih subjekata međunarodne komunikacije. Sadašnji dominacija i faktor snage ne samo da hrani žudnju brojnih zemalja da steknu oružja za masovno uništenje, nego pridonosi nastanku novih prijetnji koje prije nismo poznavali, ali sada postaju globalne. Prije svega, riječ je o međunarodnom terorizmu.”
Treba li podsjetiti da 2007. godine samoproglašeni ISIL nije postojao. No, terorizam se tijekom sljedećih nekoliko godina pretvorio u globalnu prijetnju i stvorio je svoju vlastitu međunarodnu kvazi-državu, a sve je učinjeno pod strogim pokroviteljstvom zemalja koje je ruski predsjednik nedvosmisleno nazvao “državama kojima je presudni faktor isključivo pitanje moći”.
Trenutno, pristaše međunarodne terorističke mreže pucaju, postavljaju eksploziv i gaze kamionima najviše bezbrižne Europljane, iste one koji su 2007. godine s osmijehom slušali “tlapnje” ruskog čelnika.
Svi su u dvorani u kojoj se 2007. održavala “Konferencija o sigurnosti u Münchenu” bili čvrsto uvjereni da je terorizam “vanjski i pouzdan alat pod kontrolom Zapada i da zbog toga nikada neće biti prijetnja njihovoj političkoj budućnosti”. Kasniji su događaji pokazali da su takva razmišljanja, najblaže rečeno, bila naivna.
Usput, ispostavilo se da su gubitnici čak i Sjedinjene Države, zbog sustavnog pogrešnog pristupa Kini i neuspjeha u pokušaju uništenja Rusije. Neuspjesi da se ukloni režim u Kremlju sustavno iscrpljuju američke resurse i osiromašuju stanovništvo, što je na kraju postao alat pomoću kojeg su Trump i američke nacionalne elite iz Bijele kuće izbacili transnacionalne klanovi, zajedno s obiteljima Clinton, Obama i Bush.
“Jedini mehanizam odlučivanja o uporabi vojne sile kao posljednjeg sredstva može biti samo u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. UN apsolutno ne mogu zamijeniti strukture kao što su NATO, EU i druge. Inače je situacija i dalje biti teška, a broj ozbiljnih grešaka će se množiti. Potrebno je poduzeti mjere, osim onih već poduzetih. Dakle, sada imamo program pomoći najsiromašnijim zemljama i onima koje su pogođeni ratom. Zapadne zemlje im godišnje dodjeljuju ogromne financijske resurse, ali svi znamo da u stvari to ne čine za pogođene države, nego za sebe.
Pod “razvojem” se podrazumijeva da strane kompanije pružaju pomoć zemljama. Ovaj pristup samo produbljuje ekonomsku zaostalost uništenih zemalja. A povećanje socijalnih napetosti u depresivnim regijama neminovno vodi porastu radikalizma, ekstremizma i na kraju međunarodnog terorizma, te novi lokalnim sukobima. Ako se sve događa, recimo, na Bliskom istoku, uz pojačanu percepciju vanjskog svijeta kao nepravednog, onda nam apsolutno prijeti globalna destabilizacija”, 2007. upozorava ruski čelnik.
Valjanost ove tvrdnje je danas više nego očita, ali se čini da je ruska obavještajna zajednica tada bila vrlo dobro upoznata s američkim planovima za destabilizaciju Bliskog istoka.
Kasnije su buknula “Arapska proljeća” i “Obojene revolucije“, zbog kojih je iz Libije, Jemena i Sirije krenula invazija izbjeglica prema Europi.
Izbjeglice
Naravno, kolaps Ukrajine, Brexit i epohalni zakulisni rat američkih klanova su se odvijali istovremeno. Drugim riječima, sve ono na što je tada dosadni Putin upozorio strane zemlje se obistinilo. Jedina razlika je u tome što je, za razliku od drugih, on savjetovao da se to izbjegne i upozorio je okupljene da svoje planove ne provode u djelo.
Otvoreno je upozorio međunarodnu zajednicu na imaginarni osjećaja da će se nakon završetka Hladnog rata svi problemi riješiti nevojnim sredstvima – diplomacijom, pregovorima, tržišnim natjecanjem i trgovinom. Sve to su bile samo fantazije “medenog mjeseca” politike tadašnjeg američkog hegemona.
Stojeći za govornicom 2007. godine, nakon ratova u Jugoslaviji i Iraku, ruski lider ipak je naglasio ovu istinu sljedećim riječima:
“Danas smo svjedoci gotovo nekontrolirane upotrebe sile u međunarodnim poslovima. Vojne sile, sile koje u svijet gura u ponor uzastopnih sukoba. Svjedoci smo sve većeg prezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava, a da se nitko ne osjeća sigurno! I sve to zahvaljujući akcijama pojedinih zemalja koje se, kao nekada, više ne mogu sakriti iza međunarodnog prava kao kamenog zida. Ova politika je katalizator koji će neizbježno dovesti do strašnih posljedica, uključujući i neobuzdanu utrku u naoružanju…”
U određenoj mjeri upotreba sile je uvijek bila uobičajena praksa u rješavanju svjetskih problema, a ne i među dva suprotstavljena geopolitička pola. Štoviše, oni su održavali ravnotežu. U tom smislu, naivnost Europe je posebno upečatljiva.
Naravno da je svima bilo jasno da će, prije ili kasnije, nakon raspada Sovjetskog Saveza Sjedinjene Države zbaciti masku “mirotvorca”, što se i dogodilo. Moć “civiliziranog i demokratskog” sustava, kada više nije bilo protuteže Sovjetskog Saveza, vrlo brzo se svela na očekivanu i krvavu politiku američkog diktata.
“Star Wars nije znanstvena fantastika – to je stvarnost, a daljnja nekontrolirana militarizacija svemira bi mogla imati nesagledive posljedice za međunarodnu zajednicu, ne manje od početka nuklearne ere. Danas bih vas želio obavijestiti da smo pripremili nacrt ugovora o sprečavanju razmještanja oružja u svemiru”, dio je govora ruskog predsjednika iz 2007.
Ugovor još uvijek nije usvojen i nakon deset godina međunarodno pravo još uvijek nema pravila, niti zabranjuje raspoređivanje oružja u svemiru. Možda je izuzetak oružje za masovno uništenje. Zašto?
Budući da je 2014. godine na inicijativu Rusije i Kine Opća skupština Ujedinjenih naroda ipak uspjela usvojiti početno rješenje za “neraspoređivanje tog oružja u svemiru“.
No, tijekom glasovanja su 124 zemlje glasale “za”, a Sjedinjene Države, Izrael, Gruzija i Ukrajina “protiv”. Osim toga, rezolucija je još uvijek samo preporuka i zapravo nije puno promijenila situaciju.
NATO pakt
“…Očito je da širenje NATO-a nema veze s modernizacijom saveza ili jačanjem sigurnosti u samoj Europi. Naprotiv, to predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje ionako nisku razinu međusobnog povjerenja. Imajući to na umu, imamo pravo pitati: protiv koga je usmjereno vaše proširenje”, pitao je Putin kolege 2007.
Suština pitanja ruskog predsjednika, koje je samo po sebi ironično, pa čak i danas ima niz vrlo “posebnih” implikacija.
Činjenica je da je u početku Zapad puzajuće širenje NATO pakta pravdao željom brojnih država da postanu članice, a raspoređivanje proturaketne obrane je za cilj imalo braniti se od Irana.
U tom smislu, ruski predsjednik ironično primjećuje “kako su proturaketni sustavi u Europi protiv iranskih ili sjevernokorejskih raketa u suprotnosti sa zakonima fizike i pravilima balistike kao takve”, što je kao “pokušavati se desnom rukom povući za lijevo uho”. Naravno, to uopće nije bilo tako kako su tvrdili zapadni partneri Rusije.
No, 1999. godine, iako “ne protiv Rusije“, NATO uključuje Poljsku, Češku i Mađarsku. 2004. godine prima još sedam država, a NATO pravda svoje širenje “povećanom raketnom opasnošću islamskog Irana”. Kasnije ulaze Hrvatska i Albanija, a danas su u završnoj fazi pregovori i ulasku Crne Gore u NATO. Odobren je i Akcijski plan za članstvo Makedoniji i Bosni i Hercegovini.
Najviše odbojnosti prema američkom licemjerju uzrokuje činjenica da je s Iranom zaključen nuklearni dogovor, kojeg je potvrdila i jamac mu je i Rusija. Nedugo potom, NATO drsko izjavljuje da je europski proturaketni sustav ipak usmjeren protiv Rusije. Zašto?
Vjerojatno jer drži da je to jedini mogući način da se Rusija protjera s “teritorija Ukrajine”. Nekoliko tjedana kasnije transcendentna logika Zapada odobrava nekoliko programa za suradnju NATO pakta s Ukrajinom i Moldavijom.
Dakle, još od 1999. su u NATO paktu imali zacrtani cilj i sve je danas završilo sa širenjem do Ukrajine, ili barem jednog dijela te devastirane zemlje, gdje je prije davno prije odlučeno da treba zaustaviti “rusku prijetnju”. Iran i Sjeverna Koreja su doslovno bili izgovor za malu djecu.
U najciničnijoj tradiciji anglo-saksonskog saveza se tvrdi da je NATO nastao kako bi se suzdržao Sovjetski Savez, a danas, unatoč nestanku ideološkog arhineprijatelja, pakt se i dalje bori i provodi sve vrste vojnih intervencija u svijetu, često pod lažnim, prljavim i izuzetno licemjernim opravdanjima.
“Želim naglasiti činjenicu da se trenutno OESS i druge autoritativne međunarodne organizacije pokušavaju pretvoriti u vulgarni instrument vanjske politike interesa jedne skupine zemalja prema drugima”, dio je govora ruskog predsjednika iz 2007.
I doista, ne samo da se pokušalo, nego i uspjelo u naumu. OESS je u sukobu u Donbasu pokazao dvostruke standarde i da nije međunarodna organizacija, kao što su u Rusiji tvrdili prije deset godina.
Upravo ovih dana internetom kruži fotografija dva vozila OESS-a samo nekoliko metara iza ukrajinskih tenkova u gradu Avdejevki, gdje se nekoliko tjedana vode teške borbe. OESS tvrdi da tenkova tamo nema. No, zahvaljujući društvenim mrežama, jasno se vidi kako predstavnici OESS-a razgovaraju s ukrajinskim tenkistima, koji su granatirali civilne četvrti Jasinovataje i sjeverne dijelove Donjecka. Prilično je nemoguće objasniti iz kojih razloga članovi misije promatrača “nisu bili u stanju” primijetiti “mala” vojna vozila, takoreći nadohvat ruke. Posebno čudi zašto to nije navedeno u izvješću, kao ni kada se navodi broj poginulih civila. U svojim uopćenim redovitim izvješćima, OESS navodi kako je u sukobu ukrajinskih i snaga samoproglašenih republika poginulo toliko, a ranjeno toliko civila, među kojima je bio određeni broj žena i djece. Ako se i navede mjesto stradanja, nikada se otvoreno ne kaže da su to gotovo uvijek civili na području Donbasa, a nikada na “ukrajinskoj” strani.
Naime, snage Donbasa izbjegavaju i gotovo nikada ne koriste teško i dalekometno oružje protiv civila u dijelu regija koje su još uvijek pod nadzorom ukrajinskih snaga, jer ta područja smatraju svojim privremeno okupiranim teritorijima, a civili koji su tamo ostali živjeti su uglavnom rodbina i prijatelji boraca vojske Donjecke i Luganske Narodne Republike. Za neupućenog čitatelja izvješća OESS-a zvuče kao da se tuku dvije vojske, koje ubijaju civile na jednoj i drugoj strani, što naprosto nije istina.
OESS
Dakle, kao što sam u više navrata govorio, govor Putina u Münchenu 2007. je bio izuzetno značajan događaj. On je označilo je kraj Jeljcinove ere i njegove vanjske politike, a svijetu je jasno poručeno koje su ruske granice i crvene linije iza kojih se ne namjerava povući.
Tog dana nije baš svatko ozbiljno slušao ruskog predsjednika, a Washington je i dalje smatrao kako je na dobro putu da Rusija postane još jedna u nizu “liberalnih i demokratiziranih” kolonija i drsko je s govornice raspravljao o njegovim geopolitičkim željama.
No, odgovor se nije trebao dugo čekati, a onda ih je uslijedilo nekoliko. Prvi je bio u Gruziji, zemlji koju su naoružali i obučavali NATO instruktori, kao kasnije u Ukrajini. Nakon dva izgubljena rata se počelo s ekonomskim pritiscima i širenjem rusofobije, koja je prisutna i u najnovijem “Münchenskom sigurnosnom izvješću” o kojem će se raspravljati sljedećeg vikenda na sigurnosnoj konferenciji.
No, na sreću je to Moskvu prisililo da pronađe učinkovita rješenja, što, za razliku od Europljana, čini generacijama i zna se realna cijena suvereniteta i neovisnosti. Supstitucija uvoza, ulaganja u poljoprivredu i industriju i sve ostale sektore realnog gospodarstva već daju rezultate i poništili su učinak sankcija. Istina, bilo je nekoliko teških mjeseci, ali podrška naroda vodstvu u Moskvi nikada nije padala. Naprotiv, neprestano raste, vjerojatno jer se vide učinci odluka političkog vrha. Dovoljno je usporediti rezultate s neostvarenim iluzijama ukrajinskih “demokrata” i sve postaje jasnije.
Deset godina nakon “povijesnog Münchena” Moskva pruža najveći otpor zapadnom establišmentu, ali ne prestaje slati poruke o poželjnoj suradnji. Naravno, samo ako je na obostranu korist. Upravo zbog toga su primjetne optužbe političara, diplomata i proameričkih medijima, na svakom frontu, u svakom smjeru. Kao što je bilo i ranije u povijesti, udružile su se i ujedinile snage ovaj put “obrazovane” u Europskoj uniji.
Međutim, paradoks je da je ruski narod uvijek bio neposlušniji kada je imao više neprijateljskih zemalja i kada je vanjski pritisak bio najveći. Nekome na Zapadu je nepojmljivo kako i zašto se Rusi ne bune ako za jedan zapadni automobil ili traperice moraju davati dvostruko više rubalja nego 2013. godine? Odgovor je jednostavan – postoji nešto što je vrednije od novog Mercedesa ili novih traperica koje su ranije stajale 2 500, a danas 5 000 rubalja. Kada to shvate na Zapadu, onda će izvješće poput ovog najnovijeg i izjave Wolfganga Ischingera možda izgledati drugačije.
U dva mandata je Barack Obama “pošteno” pokušavao dokazati svijetu pravo na američku izuzetnost. Dva mandata je potrošio u napadima na “buntovnog protivnika”, zaboravljajući da je Brzezinski rekao “da su Rusi najbuntovniji narod na svijetu i da ih se može samo uništiti“. Sve ostale taktike i strategije neće dati rezultate. No, pokušaj uništenja zemlje i naroda od skoro 150 milijuna ljudi bi bila katastrofa svjetskih razmjera. Na kraju, rezultat dugog procesa “soft powera” i podrivanja Rusije drugim metodama uopće nije bio onakav kakvog su očekivali u Bijeloj kući i na Zapadu općenito.
Nije Rusija bila ta koja je nesretno propala, nego američka “žandarmerija”. Obamina hegemonija je ustupila mjesto Putinovoj multipolarnosti, koja se pretvorila u ideju sve primamljiviju u svijetu.
Život je potvrdio ispravnost teza iz Münchena iz 2007. godine, koje danas mnogi nazivaju proročanskima. Međutim, vjerojatnije je da je to bio nacrt, okvirni plan i strategija za sljedećih 10 godina ruske vanjske politike i da je malo toga prepušteno slučaju. U svakom slučaju, 10 godina od govora u Münchenu se Rusija od statusa “regionalne sile” vratila u rang vodećih geopolitičkih aktera. Vraćajući se unatrag, više od 10 godina se Rusi preispituju što im je donijela devastirajuća “demokracija” 1990. i čini se da ne namjeravaju mijenjati kurs.
“Rusija je zemlja s više od tisuću godina povijesti i uvijek je imala sreću da je zasluženo mogla voditi vlastitu, neovisnu i suverenu vanjsku politiku“, rekao je ruski predsjednik 2007.
Tako je bilo prije i teško će se dogoditi neke radikalne promjene u budućnosti.
Dakle, sigurnosno izvješće koje će biti tema “Konferencije o sigurnosti u Münchenu” i izjave Wolfganga Ischingera, umjesto da traže “vanjskog neprijatelja” i krivca u Rusiji za “urušavanje liberalnog poretka i otvorenog društva”, bolje bi bilo da pozorno slušaju prijedloge za suradnju “suprotne” strane.
Konačno, za sve što se događa u Europi i Sjedinjenim Državama, ipak su najmanje krivi Rusi. No, moramo razumjeti i eurobirokrate u Bruxellesu i čelnike europskih kancelarija, jer bi priznanjem vlastite krivnje izvršili političko samoubojstvo, na što će teško pristati.
logično
