Lijepo je što je žiri pulskog festivala dao vjetar u leđa debitantima dugog metra, pobjedniku Igoru Bezinoviću i Hani Jušić, no bilo bi još ljepše da pritom nije zakinut najbolji film festivala, ‘Agape’ Branka Schmidta
Još jedan pulski festival je iza nas. Po imenima (Hana Jušić, Igor Bezinović, Kristijan Milić, Branko Schmidt, Rajko Grlić, Stanislav Tomić, Nevio Marasović) očekivalo se jedno od jačih izdanja u proteklih podosta godina, ali na kraju nije tako ispalo. Žiri predvođen Zrinkom Ogrestom u prvi plan je stavio velike mlade nade Igora Bezinovića i Hanu Jušić, potvrđene i na međunarodnoj sceni, te preiskusnog Rajka Grlića, čemu se ne bi imalo što prigovoriti da istovremeno nije posve marginaliziran Branko Schmidt, autor s jednim od najjačih opusa u hrvatskom dugom igranom metru u proteklih desetak godina koji je ovog ljeta u Puli opet bio u punoj formi ostvarenjem ‘Agape’, strukturom i dometima usporedivim s njegovim kreativnim vrhuncem, ‘Ljudožderom vegetarijancem’. Zapravo ‘Agape’ je jedini pulski film ove godine koji zaslužuje epitet izvanrednog djela – najkompaktniji je i izvedbeno najintenzivniji, a pri tom se na hrabar način bavi provokativnom temom takozvane pedofilije (takozvane jer je apsurdno u prostor pedofilije smještati erotsku naklonost prema spolno sazrelim i seksualno samosvjesnim tinejdžerima). Schmidt je, zajedno sa svojim scenaristima Sandrom Antolić, Ivom Balenovićem i Katarinom Zrinkom Matijević, u središte stavio mladog svećenika i vjeroučitelja (solidni Goran Bogdan) koji vozi motocikl velike kubikaže i prijateljski se druži sa svojim učenicima što se pripremaju za krizmu, pritom za neke od njih osjećajući više od prijateljstva. Vrlo je prisan s domskim učenikom Goranom (sjajni Denis Murić) koji mu je izrazito privržen, ali s vremenom se zaljubi u vrlo inteligentnog, fragilnog, viscontijevski oblikovanog Gabrijela (zanimljivi Pavle Čemerikić), čime se stvara intrigantan ljubavni trokut. Ono što je hrabro kod Schmidta jest da tu erotsku situaciju promatra vođen idejom da ljubav, ako doista jest ljubav, ne može biti pogrešna. Posve je jasno da je odnos svećenika i domskog štićenika, neovisno o tome sadrži li realiziranu seksualnu dimenziju ili ne (na to se u filmu ne odgovara jer je suštinski irelevantno), oličenje tople i nevine ljubavi gdje se, ako nije pretjerano reći, susreću eros i agape. Isto je tako jasno da se svećenik dječački čisto zaljubio u drugog učenika (neovisno o tome je li prisutna seksualna želja, čime se film ne bavi jer je također dubinski irelevantno), odnosno da cijelo vrijeme djeluje iz plemenitih pobuda. Kako je Schmdt s pravom naglašavao, vjeroučitelj je dobar čovjek, a jedini mu je grijeh što je drugačiji od onog što represivna društvena dominanta može i želi prihvatiti. Svakako, na njemu je odgovornost za Goranov ljubavni gubitak, ali to je odgovornost koju ima dionik svakog erotskog odnosa kad se pokraj osobe s kojom je u stanju ljubavi zaljubi u nekog drugog, s tim da svećenik nije napustio svog izvornog ljubimca, i dalje osjeća za njega, ali svježini nove ljubavi, intenzitetu zaljubljenosti nemoguće je odoljeti. Film odlično prikazuje složenost takve situacije, iako ne ulazi u psihološke finese, a istovremeno je smješta u opipljiv socijalni kontekst rubnog zagrebačkog naselja u kojem Crkva i živopisni političari imaju velik utjecaj, pri čemu se sklonost korupciji takoreći podrazumijeva. Nemali dio kritičara prigovara Schmidtu da je otvorio više podtema nego što ih je zatvorio, da su neke stvari ostale nejasne, ali riječ je o nedostatku razumijevanja strukture konkretnog filma – ono bitno, ono što je u središtu, a to je afirmacija ljubavi i dobrote usprkos predrasudama i nasilju većine, posve je zaokruženo i jasno, svi su ostali motivi sporedni, tek naznačeni, i upravo takvi upotpunjuju sliku svijeta kojim se film bavi. Ako nešto eventualno treba prigovoriti, onda je to vezivanje Gabrijela kao trećeg člana ljubavnog trokuta uz provoditelje regresivnih društvenih vrijednosti; naime psihološki su intrigantnije situacije u kojima se bira između dvojice (dvije, dvoje) dobrih, nego kad je gledateljima tzv. navijanje olakšano karakternim i moralnim slabostima jednog od učesnika. Naravno sve napisano o sadržajnom sloju djela bilo bi nedostatno za izvanrednost da Branko Schmidt iznova nije demonstrirao redateljsku snagu takoreći od prve do posljednje scene, a posebno će se pamtiti fascinantnim totalom snimljen odlučujući susret svećenika i Gabrijela na željezničkim tračnicama, te sama završnica s očajničkom vožnjom motorom duboko poniženog i povrijeđenog protagonista.
Žiri je međutim smatrao da ‘Agape’ ne vrijedi previše pa ga je nagradio tek za montažu, istovremeno ‘Goranu’ Nevija Marasovića, jednom od najvećih promašaja hrvatske kinematografije zadnjih godina, dodjelujući dvije Zlatne arene – za najbolju glazbu i scenografiju, što je doista rijetko bizarna odluka. Kontroverzna je i Velika zlatna arena za najbolji film Igoru Bezinoviću i ‘Kratkom izletu’, uratku koji je osim glavne nagrade osvojio tek Zlatnu arenu za oblikovanje zvuka. Najveća vrlina Bezinovićeve adaptacije istoimenog Šoljanovog romana, kojoj je velik doprinos dao i koscenarist te glavni glumac Ante Zlatko Stolica, ona je kontekstualna – ‘Kratki izlet’ drugačiji je od bilo čega viđenog u hrvatskom dugom metru zadnjih mnogo godina. Riječ o spoju dokumentarističkog pristupa i alegorije o prirodi ljudske egzistencije, pri čemu je prvih petnaestak minuta, dokumentaristički snimljenih u Motovunu za vrijeme filmskog festivala, antologijskih dosega. Dojmljiva je i završnica kad dvojica preostalih izletnika napokon stignu do svog cilja, crkvice s navodno osobitim ikonama, i tamo osvijeste iluziju o smislu, ali da te iluzije nije bilo ne bi bilo ni razloga za put, tj. za život, stoga je upravo iluzija, takva kakva je, dragocjena. Okvir Bezinovićeva filma je besprijekoran, ali problematično je ono između, putovanje, preciznije hodanje unutrašnjošću Istre. Dojam je da je čitava ta jezgra previše tanka, ne samo zato što likovi kao individualno profilirani entiteti ne postoje, pa tako ni njihovi odnosi (to je uračunato u alegorijski sloj koncepcije filma), nego i stoga što taj dugi put zapravo nije dovoljno dug, tj. nedostaje mu epičnosti, a od niza epizoda, u kojima se premalo koriste specifičnosti prirodne ambijentacije, stvarno je upečatljiva samo jedna, ona jezerska. ‘Kratki izlet’ je kao i ‘Ne gledaj mi u pijat’ Hane Jušić dobar film, ali od oboje debitanata u dugom igranom metru njihovi su kritičkiji poklonici, među koje ubrajam i sebe, očekivali više. Svejedno, lijepo je da im je žiri dao vjetar u leđa, no bilo bi još ljepše da pritom nije zakinut najbolji film festivala, ‘Agape’ Branka Schmidta.
Još jedan pulski festival je iza nas. Po imenima (Hana Jušić, Igor Bezinović, Kristijan Milić, Branko Schmidt, Rajko Grlić, Stanislav Tomić, Nevio Marasović) očekivalo se jedno od jačih izdanja u proteklih podosta godina, ali na kraju nije tako ispalo. Žiri predvođen Zrinkom Ogrestom u prvi plan je stavio velike mlade nade Igora Bezinovića i Hanu Jušić, potvrđene i na međunarodnoj sceni, te preiskusnog Rajka Grlića, čemu se ne bi imalo što prigovoriti da istovremeno nije posve marginaliziran Branko Schmidt, autor s jednim od najjačih opusa u hrvatskom dugom igranom metru u proteklih desetak godina koji je ovog ljeta u Puli opet bio u punoj formi ostvarenjem ‘Agape’, strukturom i dometima usporedivim s njegovim kreativnim vrhuncem, ‘Ljudožderom vegetarijancem’. Zapravo ‘Agape’ je jedini pulski film ove godine koji zaslužuje epitet izvanrednog djela – najkompaktniji je i izvedbeno najintenzivniji, a pri tom se na hrabar način bavi provokativnom temom takozvane pedofilije (takozvane jer je apsurdno u prostor pedofilije smještati erotsku naklonost prema spolno sazrelim i seksualno samosvjesnim tinejdžerima). Schmidt je, zajedno sa svojim scenaristima Sandrom Antolić, Ivom Balenovićem i Katarinom Zrinkom Matijević, u središte stavio mladog svećenika i vjeroučitelja (solidni Goran Bogdan) koji vozi motocikl velike kubikaže i prijateljski se druži sa svojim učenicima što se pripremaju za krizmu, pritom za neke od njih osjećajući više od prijateljstva. Vrlo je prisan s domskim učenikom Goranom (sjajni Denis Murić) koji mu je izrazito privržen, ali s vremenom se zaljubi u vrlo inteligentnog, fragilnog, viscontijevski oblikovanog Gabrijela (zanimljivi Pavle Čemerikić), čime se stvara intrigantan ljubavni trokut. Ono što je hrabro kod Schmidta jest da tu erotsku situaciju promatra vođen idejom da ljubav, ako doista jest ljubav, ne može biti pogrešna. Posve je jasno da je odnos svećenika i domskog štićenika, neovisno o tome sadrži li realiziranu seksualnu dimenziju ili ne (na to se u filmu ne odgovara jer je suštinski irelevantno), oličenje tople i nevine ljubavi gdje se, ako nije pretjerano reći, susreću eros i agape. Isto je tako jasno da se svećenik dječački čisto zaljubio u drugog učenika (neovisno o tome je li prisutna seksualna želja, čime se film ne bavi jer je također dubinski irelevantno), odnosno da cijelo vrijeme djeluje iz plemenitih pobuda. Kako je Schmdt s pravom naglašavao, vjeroučitelj je dobar čovjek, a jedini mu je grijeh što je drugačiji od onog što represivna društvena dominanta može i želi prihvatiti. Svakako, na njemu je odgovornost za Goranov ljubavni gubitak, ali to je odgovornost koju ima dionik svakog erotskog odnosa kad se pokraj osobe s kojom je u stanju ljubavi zaljubi u nekog drugog, s tim da svećenik nije napustio svog izvornog ljubimca, i dalje osjeća za njega, ali svježini nove ljubavi, intenzitetu zaljubljenosti nemoguće je odoljeti. Film odlično prikazuje složenost takve situacije, iako ne ulazi u psihološke finese, a istovremeno je smješta u opipljiv socijalni kontekst rubnog zagrebačkog naselja u kojem Crkva i živopisni političari imaju velik utjecaj, pri čemu se sklonost korupciji takoreći podrazumijeva. Nemali dio kritičara prigovara Schmidtu da je otvorio više podtema nego što ih je zatvorio, da su neke stvari ostale nejasne, ali riječ je o nedostatku razumijevanja strukture konkretnog filma – ono bitno, ono što je u središtu, a to je afirmacija ljubavi i dobrote usprkos predrasudama i nasilju većine, posve je zaokruženo i jasno, svi su ostali motivi sporedni, tek naznačeni, i upravo takvi upotpunjuju sliku svijeta kojim se film bavi. Ako nešto eventualno treba prigovoriti, onda je to vezivanje Gabrijela kao trećeg člana ljubavnog trokuta uz provoditelje regresivnih društvenih vrijednosti; naime psihološki su intrigantnije situacije u kojima se bira između dvojice (dvije, dvoje) dobrih, nego kad je gledateljima tzv. navijanje olakšano karakternim i moralnim slabostima jednog od učesnika. Naravno sve napisano o sadržajnom sloju djela bilo bi nedostatno za izvanrednost da Branko Schmidt iznova nije demonstrirao redateljsku snagu takoreći od prve do posljednje scene, a posebno će se pamtiti fascinantnim totalom snimljen odlučujući susret svećenika i Gabrijela na željezničkim tračnicama, te sama završnica s očajničkom vožnjom motorom duboko poniženog i povrijeđenog protagonista.
Žiri je međutim smatrao da ‘Agape’ ne vrijedi previše pa ga je nagradio tek za montažu, istovremeno ‘Goranu’ Nevija Marasovića, jednom od najvećih promašaja hrvatske kinematografije zadnjih godina, dodjelujući dvije Zlatne arene – za najbolju glazbu i scenografiju, što je doista rijetko bizarna odluka. Kontroverzna je i Velika zlatna arena za najbolji film Igoru Bezinoviću i ‘Kratkom izletu’, uratku koji je osim glavne nagrade osvojio tek Zlatnu arenu za oblikovanje zvuka. Najveća vrlina Bezinovićeve adaptacije istoimenog Šoljanovog romana, kojoj je velik doprinos dao i koscenarist te glavni glumac Ante Zlatko Stolica, ona je kontekstualna – ‘Kratki izlet’ drugačiji je od bilo čega viđenog u hrvatskom dugom metru zadnjih mnogo godina. Riječ o spoju dokumentarističkog pristupa i alegorije o prirodi ljudske egzistencije, pri čemu je prvih petnaestak minuta, dokumentaristički snimljenih u Motovunu za vrijeme filmskog festivala, antologijskih dosega. Dojmljiva je i završnica kad dvojica preostalih izletnika napokon stignu do svog cilja, crkvice s navodno osobitim ikonama, i tamo osvijeste iluziju o smislu, ali da te iluzije nije bilo ne bi bilo ni razloga za put, tj. za život, stoga je upravo iluzija, takva kakva je, dragocjena. Okvir Bezinovićeva filma je besprijekoran, ali problematično je ono između, putovanje, preciznije hodanje unutrašnjošću Istre. Dojam je da je čitava ta jezgra previše tanka, ne samo zato što likovi kao individualno profilirani entiteti ne postoje, pa tako ni njihovi odnosi (to je uračunato u alegorijski sloj koncepcije filma), nego i stoga što taj dugi put zapravo nije dovoljno dug, tj. nedostaje mu epičnosti, a od niza epizoda, u kojima se premalo koriste specifičnosti prirodne ambijentacije, stvarno je upečatljiva samo jedna, ona jezerska. ‘Kratki izlet’ je kao i ‘Ne gledaj mi u pijat’ Hane Jušić dobar film, ali od oboje debitanata u dugom igranom metru njihovi su kritičkiji poklonici, među koje ubrajam i sebe, očekivali više. Svejedno, lijepo je da im je žiri dao vjetar u leđa, no bilo bi još ljepše da pritom nije zakinut najbolji film festivala, ‘Agape’ Branka Schmidta.
