Na vrijednosnom području prevarante je lako prepoznati – nalaze se u neprestanoj potrazi za neprijateljima. Oni nisu oduševljeni s nekom idejom, idealom i vrijednošću, nego se, umjesto afirmiranja onoga što je njihovo, nalaze u grču i napadačkom stavu, negirajući ono što je tuđe.
Život je u osnovi jednostavan, njegove temeljne karakteristike su prolaznost, smrtnost, izloženost, ranjivost, zaboravljivost, samoća, odbačenost, ostavljenosti i izigranosti. Ovim stvarnostima, ako dovoljno dugo živimo, ne možemo pobjeći i nećemo pobjeći. Bilo bi korisno da se za njih pripremimo kako nas one, kada jednom uđu u naš život, ne bi svladale i slomile.
Ne postoji egzistencijalna situacija na koju nismo, pod uvjetom da to uistinu želimo, u stanju adekvatno odgovoriti. Sve ovisi o nama i o našem temeljnom opredjeljenju.
Ako smo se opredijelili za sreću, tražit ćemo sreću neovisno o okolnostima u kojima se nalazimo, a tražitelji sreće nisu nesretni. Ako smo se opredijelili za ljubav, od ljubavi nikada nećemo odustati, nema te traume koja može ubiti ljubav, ljubav uvijek pronađe model da se transformira u nešto, najčešće sjećanje.
Bol nije jača od ljubavi, to znaju svi oni kojima je smrt oduzela voljeno biće. Oni osjećaju bol, ali ta bol nema snagu da premreži i nadjača ljubav; oni, dakle, s ljubavlju ulaze u samo središte smrti, od nje otimaju voljeno biće i unose ga u sjećanje.
Smrt je nemoćna, ona se povlači pred čovjekom koji voli. Ljudi ljubavi sjećanjem uskrisuju voljene, oni su, u pravom smislu riječi, bogoliki.
Dva su božanska prerogativa, oba počivaju na ljubavi: stvaranje i spašavanje. Stvaranje je nadvladavanje, proboj početne točke ništavila, spašavanje je pobjeda nad ništavilom bića koje je smrću izdvojeno iz događaja života.
Tko ima snagu i moć da se suprotstavi smrti, da je zaustavi i otme joj biće prema kojoj se smrt namjerila, bogolik je. Smrt je poražena kada ostane bez onih koje je uzela.
Čovjeku nisu potrebni drugi bogovi osom boga ljubavi. To je, uostalom, prepoznalo i kršćanstvo, zbog toga je boga definiralo kao ljubav, a vječni život kao zaljubljenost, ono je i dobrotu identificiralo s ljubavlju jer moralno dobro, u kršćanskoj interpretaciji svijeta, svoje konačno dovršenje doživljava u eshatonskoj ljubavi.
Kršćanstvo mržnje i neprijateljstva, kršćanstvo osuda i zabrana, kršćanstvo nasilja, agresije i netolerancije osuđeno je na smrt. Takvih prevaranata se možemo sjećati, ali njih nitko ne ljubi, čak ni bog, bog prema njima osjeća nemoć i zato im pripada smrt.
Smrt su promovirali, smrt su drugima namijenili, nad mrtvima su se iživljavali i zbog toga im spasa nema – nikoga nisu voljeli i nitko ih nije volio.
Tražili su neprijatelje, drugima su bili neprijatelji, u potpunosti su bili zarobljeni kontekstom neprijateljstva. Spašeni mogu biti samo oni koji su, za života, druge ljubavlju od smrti oteli i preselili ih vlastito sjećanje.
Čovjek je sebedarno biće – sebe daje kada ljubi druge, sebe daje kada rađanjem u svijet unosi novo biće te, konačno, sebe daje kada sjećanjem druge oživljava. Sebedarni čovjek je bogolik.
Kada sam već kod sebedarja, navest ću još jednu pozitivnu vrijednost za koju se možemo opredijeliti, a to je svetost. Ako smo se opredijelili za svetost, od svetosti nećemo odustati kada se pred nama nađe netko tko misli da nam je neprijatelj – svetost nema neprijatelja odnosno nikakav neprijatelj nekoga tko se odlučio za svetost neće navesti da od svetosti odustane kako bi se prepustio neprijateljstvu. Ista stvar vrijedi i za one koji su se odlučili za ljubav – oni od ljubavi neće odustati kako bi se posvetili mržnji.
Pozitivne vrijednosti i temeljna opredjeljenja jača su od konteksta koji nas okružuje. Pozitivne vrijednosti privlače, one oduševljavaju, njih nije moguće nametnuti i propisati. Hoćemo li se za te vrijednosti opredijeliti, ovisi isključivo o nama.
Vrijednosni prevaranti pokušavaju oduzeti slobodu izbora, oni drugima nameću ono što su drugi njima nametnuli a da se za to, na fundamentalnoj egzistencijalnoj razini, nikada nisu opredijelili.
Možemo biti – i bit ćemo – odbačeni, usamljeni, izloženi nepravdi, proganjani ili oklevetani, ali ako smo vlastiti život, a on je ipak ono što je najviše ili, ako za to nemamo hrabrosti i odvažnosti, najmanje naše, usmjerili prema nečem pozitivnom, uspjet ćemo nadići i taj kontekst, on nas neće zarobiti.
No da bismo uspostavili kontrolu nad vlastitim životom, moramo donositi i izvršavati egzistencijalne izbore, a najbitniji od svih izbora je onaj koji se naziva temeljno opredjeljenje. Ako to nismo napravili, a koliko mogu, onako površnim uvidom, primijetiti, prevelik je broj onih koji se nisu, na fundamentalnoj egzistencijalnoj razini, opredijelili i svoj život učinili najviše svojim, njihov život je tada, zbog ovog propusta, najmanje njihov. Takvi su osuđeni na kretnje unutar zadanih, izvanjskih okolnosti. Oni će život provesti onako kako su ga proveli njihovi preci, učlanit će se u neku stranku i slušati odluke tzv. stranačkih tijela, spremno će se odazvati pozivu nadređenih ili jednostavno zadanom i pretpostavljenom zovu grupe da nekoga, zato što pripada drugom kontekstu, stranci ili grupi, izlože fizičkom, psihičkom, socijalnom, političkom, ekonomskom maltretiranju ili smrti.
Filozofija, književnost, umjetnost i religija uprisutnjuju vrijednosti, jačaju našu imaginaciju, ali i našu racionalnost te nas očovječuju.
Ove discipline nam pomažu da se opredijelimo na fundamentalnoj razini kako bi naš život bude bio uistinu naš.
Kada kritiziram religiju, a to činim često, ne kritiziram je zbog toga što religija postoji kao religija, nego upravo suprotno, to činim zbog toga što religija nije ono što bi trebala biti – a trebala bi biti, ponavljam još jednom, isključivo religija.
Zalažem se za savršeni religijski identitet – da religija bude jednaka sa samom sobom, da ne postane nešto drugo jer tada nije ni religija ali ni to što želi postati.
Mi smo se naviknuli da nam religija dolazi u političkom ruhu, ta navika ubija vjeru, a to ruho uništava religiju.
Religiji treba oduzeti političku moć kako bi bila društveno relevantna. Politički moćne religije su monstruozne, one ne odgajaju vjernike nego političke monstrume koji uništavaju sve pred sobom.
Hrvatski kontekst je posebno problematičan, njega obilježava konvertitstvo s političkim i financijskim posljedicama. Ako promatramo većinu naših vodećih figura iz suvremenog političkog i crkvenog života, od Tuđmana do Stepinca, razvidno je da su bili konvertiti nejasnih, nedovršenih identiteta.
Politiku su definirali kao religiju, religiju kao politiku, a vlastiti život kao uzaludnost koje se, doduše, nedovršeno sjećamo i oko koje se sporimo. Ta uzaludnost je osuđena na smrt jer širi neprijateljstvo, lišena je ljubavi i moralne dobrote.
Tko utemelji društveni život na nedefiniranim, prijetvornim identitetima, nikada se neće dovršiti i nestat će u nedovršenosti. A ljudski život je tako jednostavan i kratak – lako ga je usmjeriti u pravom smjeru, a još lakše ga je pretvoriti u uzaludnost.
