U zaraslom jarku, u ljutoj zimi,
spletena s umrlom travom, uvela,
kopriva pokazuje kako kostimi
služe da bi se očekivanja zavela.
Pamtim ju zelenu, prijeteću, u cvatu,
trgao sam ju blago za čaj, za jelo.
Ipak, zazirem i od suhe na dohvatu,
i moja ruka smotrena je, uz tijelo,
Lišena života, razoružana, kopriva
izaziva podozrenje; ugled čuva žara,
ne postoji osoba koja nije obazriva,
na ruci da se ne sjeća njenih požara.
