„Karlovački Apoksiomen“. Tako su hrvatski mediji nazvali malu arheološku senzaciju iz Karlovca, gdje su prije desetak dana, 1. listopada - u sklopu podvodnih istraživanja pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture - u muljevitom dnu rijeke Korane, na četiri metra dubine, ronioci otkrili tajanstveno brončano poprsje nepoznatog porijekla.
Jasno je da ambiciozni „karlovački Apoksiomen“ nema baš senzacionalnu težinu onog originalnog lošinjskog – brončanog grčkog atlete kojega je kraj otočića Vele Orjule prije dvadeset pet godina otkrio jedan belgijski turist, a Vlada mu nakon turneje od Louvrea do British Museuma u Malom Lošinju uredila posebni muzej – ali otkriće u Korani svejedno je izazvalo veliku pažnju: ne nalaze se svaki dan ljudske glave u hrvatskim rijekama. Ili barem ne one brončane.
Saznali smo tako da je na samom kraju dosta siromašnog urona – istraživači su našli svega nekoliko keramičkih ulomaka – jedan vanjski suradnik vidio nešto nalik amfori, samo bez ručki. „Kad sam ponovo zaronio, shvatio sam da je riječ o brončanoj glavi“, ispričao je ronilac svoju uzbudljivu priču na predstavljanju „karlovačkog Apoksiomena“ u Gradskom muzeju. Stručnjaci Hrvatskog restauratorskog zavoda objasnili su pak kako je za sad nemoguće znati tko je autor biste, koga ona predstavlja, gdje se točno nalazila i kako je uopće završila na dnu rijeke.
Sudeći po stiliziranim epoletama i karakterističnoj visokoj kragni, vjerojatno je riječ o oficiru austrougarske ili jugoslavenske kraljevske vojske, a po glavi „odrubljenoj“ od poprsja i izbušenoj mecima za pretpostaviti je da je stradala jedne od prevratničkih godina turbulentnog hrvatskog dvadesetog stoljeća – 1918., 1941. ili 1945., možda čak i 1991. Svakako, više o tajanstvenom „karlovačkom Apoksiomenu“ saznat ćemo valjda nakon čišćenja naslaga, konzervatorsko-restauratorskih radova i stručnog kunsthistoričarskog vještačenja koje slijedi.
Uzbudljiva epizoda „Korana Jones i kraljevstvo Brončane lubanje“ mene je pak odmah podsjetila na slučaj koji se istog dana dogodio u drugom jednom hrvatskom gradiću. I tamošnji je „Apoksiomen“, poput karlovačkog i lošinjskog, bio od bronce: i on je, baš poput karlovačkog, otkriven 1. listopada, i njega je, baš poput originalnog lošinjskog, slučajno otkrio jedan turist.
I tu otprilike prestaje svaka sličnost. Ovome Apoksiomenu, naime, ne samo da se zna vrijeme izrade, već mu je poznat i točan datum. I ne samo da mu je poznat čak i autor, već je upravo svjetski poznat: riječ je o čuvenom kiparu čije su monumentalne skulpture posijane po muzejima i trgovima širom svijeta, od Katowica do Adis Abebe, autoru glasovite brončane Vjesnice mira pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Pa ipak, spektakularno otkriće jedne monumentalne skulpture autora slavne njujorške jahačice, i to usred Hrvatske, istog dana kad je otkrivena karlovačka bista, ovdje nije bila nikakva senzacija. Umjesto u televizijskom dnevniku, gradskom muzeju, restauratorskoj radionici ili posebno uređenoj palači, ovaj Apoksiomen i danas je tamo gdje ga je onaj turist nekidan slučajno otkrio, zaboravljen na kamenom platou usred Gradca, malog turističkog mjesta na jugu Makarske rivijere.
Šetnja je toga dana, kažu, bila dosta siromašna, nema se bog zna što u Gradcu vidjeti ni u sezoni, a kamoli 1. listopada, grupica švicarskih penzionera vidjela je tek par pizzerija i jedan štand s Modrićevim dresovima, kad se jedan od njih popeo na plato na Gradini i doviknuo kako je vidio golemi kameni obelisk i pod njim nešto nalik superheroju s plaštem, Supermanu ili Batmanu, samo bez ruku. Nakon što se ponovo popeo, shvatio je da je riječ o pravom pravcatom velikom brončanom spomeniku.
– Ah, to – bezvoljno je odmahnuo vodič. – To su ostaci partizanskog spomenika, nekog Augusta, Augustinčića, tako nešto. Imoćani ga kamionom i sajlom srušili s obeliska devedeset druge.
– Čekajte, ne valjda Antun Augustinčić?
– E, taj.
– Zar je Augustinčić hrvatski kipar? – lijepo se iznenadio Švicarac. – Znate da jednu njegovu skulpturu imamo i ispred sjedišta Svjetske radničke organizacije u Genevi?
– Da? A imate li vi u Genovi župnu crkvu s Gospom od gipsa?
– U Genevi – oprezno ga je ispravio turist. – Nije talijanska Genova, nego švicarska Geneva.
– E, ta.
Tako je, eto, prije desetak dana jedan turist sasvim slučajno, šećući na tridesetak metara nadmorske visine, usred Gradca senzacionalno otkrio ostatke Augustinčićevog spomenika ustanku naroda Dalmacije, brončanog partizana oborenog s jedanaest metara visokog kamenog obeliska davne 1992. godine poslije Krista. Sve otada pa do ovog slučajnog otkrića, gotovo trideset godina, „grački Betmen“, „Supermen“, „Apoksiomen“, ili koji već „men“, obogaljen leži na kamenom platou Gradine, gdje ga je – ispostavilo se uskoro – prije onog Švicarca jednako tako, dakle sasvim slučajno, otkrilo još najmanje milijun turista koji su svih tih godina šetali Gradcem.
Milijun arheologa amatera više od četvrt stoljeća traži po Gradcu policajce i komunalne redare vičući kako su gore na Gradini pronašli ostatke monumentalnog brončanog kipa, pa ipak se iz nekog razloga nitko osobito ne uzbuđuje. Nema predstavljanja u muzeju, nema novinara i kamera, nema intervjua s vidno uzbuđenim turistima, nema dramatičnih priča o nalazu, nema konzervatorskih i restauratorskih radova, nema stručnog kunsthistoričarskog vještačenja, nema posebnog muzeja.
Da nije ležao nasred mjesta, nego na morskom dnu, da su ga te 1992. pripadnici Treće imotske bojne raskomadanog bacili u more – ili da su se barem toga kasnije sjetili ogorčeni mještani – već bi ga do sad pronašao kakav belgijski turist, ili neki podvodni arheolog u istraživanju makarskog podmorja na budžetu Ministarstva kulture: javljale bi o senzacionalnom nalazu svi hrvatski mediji, predstavljali bi zagonetnu skulpturu arheolozi u arboretumu Zavičajne zbirke Gradac, pričao bi uzbuđeni ronilac kako ga je opazio u moru pred gračkom plažom Gornja Vala, zaključivali bi stručnjaci po stiliziranom karakterističnom plaštu kako je vjerojatno riječ o grčkom nekom božanstvu ili rimskom caru, velika bi zvijezda bio grački Apoksiomen.
A još bi veća zvijezda bio kad bi eksperti na koncu otkrili kako je zapravo riječ o radu velikog hrvatskog kipara, autora slavne brončane jahačice pred sjedištem Ujedinjenih naroda u New Yorku. Ovako, umjesto da je ležao u moru pred plažom Gornja Vala, Augustinčićev golemi brončani partizan sve ove godine leži usred Gradca, turistima pod nogama, i nitko ga živ ne jebe. Ni novinari, ni stručnjaci, ni Ministarstvo kulture, ni Vlada.
Istina, prije šest godina Andrej Plenković – tada potpredsjednik Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta – bio je u Gradcu, i u arboretumu Zavičajne zbirke na godišnjicu ustanka zaista govorio o važnosti sjećanja na heroje veličanstvene borbe za slobodu domovine, ali nije mislio na ustanak 1941., već na Oluju 1995. godine. Augustinčićevog je palog partizana, naravno, vidio – arboretum je jedva stotinjak koraka daleko – ali nije mu se valjda uklapao u priču.
Ne bih vam to ni pričao – jebeš Plenkovića – da samo dvije godine kasnije, 2017., sad već kao predsjednik Vlade, povodom dvadesetpete godišnjice primanja Republike Hrvatske u Ujedinjene narode, nije na East Riveru napuhan poput pauna pozirao uz slavnu Augustinčićevu Vjesnicu mira, pa mrtav ozbiljan pred zbunjenim njujorškim šetačima pompozno otkrio informativnu tablu s podacima o „velikom hrvatskom kiparu“. Na ploči, naravno, ni riječju nije spomenuto da je sedam i pol tona teška skulptura – kako, uostalom, i piše na njenom impozantnom desetmetarskom postolju od bračkog kamena – poklon „Federativne Narodne Republike Jugoslavije Ujedinjenim narodima“, jugoslavenski doprinos novoizgrađenoj palači UN-a u New Yorku, svečano otkriven 16. prosinca 1954. godine.
Šezdesetak godina kasnije, eto, hrvatski premijer praćen strogim okom UN-ova osiguranja svečano će otkriti malu metalnu pločicu, dva pedlja za pedalj, sve se hvaleći kako je Augustinčićev spomenik „poklon Republike Hrvatske Ujedinjenim narodima“ – ne zajebavam se, eno i danas tako stoji na Vladinom sajtu! – te kako je hrvatska vlada čak i obnovila skulpturu velikog hrvatskog umjetnika. Da, istog onog pored čije je jedne unakažene skulpture usred Hrvatske Plenković samo dvije godine ranije prošao kao pored partizanskog groblja.
Zašto Vlada uređuje Augustinčićevu skulpturu u Americi, a jedna njegova kod kuće joj temeljito uništena leži pod postamentom još od 1992.? Otkud Vladi dvjesto trideset hiljada dolara za čišćenje Augustinčićeve brončane Vjesnice mira u New Yorku, kad nema ni centa za tri-četiri puta jeftiniju obnovu njegova uništenog brončanog partizana u malom hrvatskom Gradcu?
Da je, recimo, Augustinčićev njujorški Apoksiomen – dobro, Apoksiowoman – uništen u onom ikonoklastičkom zanosu mladih američkih PC-revolucionara prošlog ljeta, do neba bi hrvatsko Ministarstvo kulture kričalo o neokomunističkom uništavanju hrvatske i svjetske baštine. A da ga, metnimo, neki američki Hrvati danas vežu sajlom, potegnu kamionom i raskomadaju, tri mjeseca crvenio bi se Plenković pred glavnim tajnikom i američkim novinarima: do ujutro bi se našle pare za obnovu, milijun, tri, ne bi se pitalo šta košta, jer sramota bi bila da raskomadani Augustinčić, dernek-djelo stroge hrvatske likovne kritike, leži usred onog platoa na Manhattanu. Nije New York ušljiva mala kasaba poput Gradca, pa da nas boli kurac što će reći urođenici.
Augustinčićev je spomenik pri tom samo jedan – vrijedan, ali jedan – od tri i pol hiljade partizanskih spomenika, brončanih i kamenih skulptura, poprsja, bista i spomen ploča, koje sustavno uništavane herojskih devedesetih do dana današnjeg leže na muljevitom dnu mirne hrvatske savjesti, tamo gdje ronioci na budžetu Ministarstva kulture nikad ne zalaze. Karlovac? Kad je prije pet godina na spomen kosturnici žrtvama fašizma na Židovskom groblju srušena kamena ploča sa stihovima Vladimira Nazora, bio je to posljednji antifašistički spomenik preostao u Karlovcu. Velebna brončana kompozicija na Banskom bastionu, recimo – djelo drugog jednog hrvatskog velikana, Vanje Radauša – minirana je još 1991., a njeni ostaci nikad nisu pronađeni.
Hrvatska država i slavno Ministarstvo kulture mirno tako obnavljaju ono poprsje iz Korane, znajući „po karakterističnoj visokoj kragni“ da nije partizan. Svejedno potiho moleći boga da nakon restauracije ipak ispadne neki austrijski carski časnik kojega su u rijeku bacili komunistički divljaci prevratničke četrdeset pete, a ne neki jugoslavenski kraljevski oficir kojega su naši vitezovi tamo bacili prevratničke devedeset prve.
Ili, daleko bilo, onaj jugoslavenski maršal čiju je bistu Plenkovićeva predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prevratničke 2015. uklonila iz svog ureda na Pantovčaku, pa vjerojatno pod okriljem noći bacila u rijeku Koranu.
Kakve je Hrvatska jebene arheološke sreće, otkrit će se na koncu, vidjet ćete, da je i ta Titova bista bila rad Antuna Augustinčića.
