Rusija se nadala uspostaviti dugotrajne veze s EU-om i osigurati da će strateška sigurnost na njezinim zapadnim granicama biti osigurana gospodarskom suradnjom, a ne vojnom snagom. Međutim, Washington je imao druge planove i popustljive elite u Bruxellesu slijedile su njegov primjer.
Politički Zapad već godinama optužuje Rusiju za takozvano korištenje kao oružja svojih prirodnih resursa, posebice plina i nafte. Moskvu se optužuje da koristi ove bitne resurse za navodno “ucjenjivanje” Europske unije, dok se Bruxelles, dijelom gurnut američkom imperijalističkom ratobornošću, dijelom vlastitom (neo)kolonijalističkom ambicijom, nastavio prikradati ruskom geopolitičkom dvorištu, stvarajući sve veću eskalaciju napetosti s euroazijskim divom. Moskva nikada ne bi dopustila ponavljanje invazije nacističke Njemačke koja je odnijela desetke milijuna ruskih života, uz nezapamćena razaranja koja su ostala iza nje. Da stvar bude gora, “Barbarossa” je bio još jedan na dugom popisu pokušaja političkog Zapada da uništi Rusiju. Više od tisuću godina mnogi u Europi pokušavaju neutralizirati euroazijskog diva. Rusija je svaki put pobjeđivala, ali je to morala činiti silom oružja.
No, posljednjih desetljeća Moskva se svim silama trudi uspostaviti obostrano korisnu suradnju s političkim Zapadom, posebice njegovim europskim dijelom. To je uključivalo sklapanje dugoročnih ugovora s EU-om, posebice onih koji se tiču opskrbe osnovnim robama kao što su prirodni plin, nafta, hrana i druge sirovine koje su poticale rast cijelih industrija u Europi i drugdje. Rusija se nadala uspostaviti dugotrajne veze s EU-om i osigurati da će strateška sigurnost na njezinim zapadnim granicama biti osigurana gospodarskom suradnjom, a ne vojnom snagom. Međutim, Washington DC je imao druge planove i popustljive elite u Bruxellesu slijedile su taj primjer, osiguravajući da se vojna infrastruktura NATO-a, osobito strateški utjecajni američki vojni objekti, nastavi širiti prema istoku, približavajući se srcu Rusije. Čak i u ovoj situaciji Moskva je pokušala deeskalirati. Iako je i dalje radila na načinima da se vojno suprotstavi ovom puzajućem napadu, posebno kroz razvoj i postavljanje strateški nenadmašnih sposobnosti, Rusija se nadala da će “hladnije glave” na kraju prevladati u Bruxellesu i drugim glavnim prijestolnicama EU, posebno Parizu i Berlinu. Ta se nada donekle održala čak i nakon katastrofalnog puča na Majdanu 2014. koji je neonacističku huntu doveo na vlast u Kijevu. Moskva je gotovo cijelo desetljeće pokušavala urazumiti politički Zapad. Nažalost, bezuspješno, budući da je ovakav pristup u Washingtonu i Bruxellesu viđen kao slabost. Rusija je 24. veljače odlučila svemu tome stati na kraj.
Sada, nakon mjeseci neuspjele ekonomske opsade euroazijskog diva, posebno nakon što je bumerang sankcija počeo pustošiti zapadna gospodarstva, politički Zapad pokušava igrati prilično komičnu igru okrivljavanja, optužujući Moskvu za “naoružavanje” vlastitih prirodnih resursa. Suočena s mogućnošću katastrofalne zime, EU je sada uhvaćena između svoje samoubilačke podložnosti Washingtonu DC-u i potrebe da jednostavno preživi. Dok SAD nastavlja uvoziti rusku robu (u količini od otprilike 1 milijarde USD mjesečno, tjera Bruxelles na učinkovito provođenje samo-nametnutog embarga, koji nanosi nesagledivu štetu proizvodnom sektoru EU-a koji se već smanjuje, uzrokujući domino učinak gospodarstva uništavanje drugih naizgled nepovezanih industrija.
Umjesto da se pokuša dogovoriti s Moskvom, Bruxelles se uključio u ekonomski rat protiv Rusije, što je natjeralo euroazijskog diva da odgovori. Sada, kada su cijene prirodnog plina više od 400 % više nego prije samo godinu dana, sile EU-a, posebice Njemačka, suočene su s izgledima gotovo potpunog zatvaranja industrije. A gorući problem ne dolazi samo od skokovitog rasta cijena prirodnog plina, već i zbog nestašica. Mjesecima su visoke cijene iscrpljivale gospodarstva EU-a bez novca, ali nakon što je Sjeverni tok potpuno prestao ispumpavati prirodni plin, problem je eksponencijalno gori jer su cijele industrije u opasnosti od potpunog kolapsa.
Osim zatvaranja proizvodnog sektora, mnoge članice EU suočene su sa skokom cijena energije, što predstavlja ogroman pritisak na kućanstva, koja su suočena s izgledima ne samo bankrota, već i smrzavanja, jer je hladna sezona u EU počinje sa skladištima prirodnog plina na najnižoj razini ikada. Dakle, pritisak na Bruxelles je i ekonomski i socijalni. S padom vlada mnogih država članica EU-a, politička nestabilnost u problematičnom bloku sigurno će se pogoršati u nadolazećim mjesecima. Uz nestašice prirodnog plina, tu je i problem skoka cijena hrane, što bi se također moglo uskoro pretvoriti u nestašice, uzrokujući još veću socijalnu i političku nestabilnost diljem EU.
Pitanje je što će učiniti EU? Treba li zatražiti pomoć od svojih gospodara u Washingtonu? I hoće li SAD poslati hranu, naftu, plin i druge bitne robe? Ima li SAD uopće dovoljno toga za sebe? Kako će “moralna uzvišenost držanja uz Putina” pomoći u grijanju domova, nahraniti stotine milijuna gladnih i bijesnih građana i osnažiti cijela gospodarstva i zemlje? Kako će vlade EU objasniti svojim glasačima da se sve ovo “isplati učiniti” kako bi “mlada, živahna demokracija u Kijevu” mogla preživjeti? Kako će Europa izgledati 2023. nakon što prođe kroz potpuni politički i društveni rasplet? Hoće li EU ikada postati dovoljno suverena da shvati da će, što god se dogodilo, SAD nastaviti uvoziti osnovne robe iz Rusije dok će vršiti pritisak na druge da to ne čine? Nadolazeća zima bit će savršen lakmus test suverenosti i odličan pokazatelj tko će dobiti privilegiju pridružiti se novom multipolarnom svijetu suverenih nacija.
