Tri mantre su bile razlog da cijeli liberalni zapad na pandemiju koronavirusa odgovori masovnim zaključavanjem stanovništva, jednako kao i mrski autoritarni režim u Kini: virus je opasniji i virulentniji od gripe, nema lijeka ni cjepiva, strateški cilj je „poravnanje krivulje“ rasta broja zaraženih. To je moguće postići zatvaranjem domaćina koronavirusa, a domaćini su ljudi. Nakon Italije, uvjeravanje stanovništva da je lockdown jedino rješenje išlo je neočekivano lako i brzo.
I onda, najednom, preokret – iako je i dalje cirkulirao planetom, SARS-coV-2 je nestao iz našeg vidokruga. U Hrvatskoj je to podrazumijevalo da nijedna mjera opreza više nije obavezna, da se panično dozivaju turisti iz svih krajeva svijeta, otvaraju koridori, maše zastavicama i da su zakazani parlamentarni izbori. U roku od 24 sata vratio se dobar stari običaj fizičke intimnosti između posjetitelja javnih prostora, a ljudi s maskama na licu postali su čudnovati kljunaši.
Prije deset dana svi su mediji objavili vijest da je zbog „teniskog spektakla“ u Zadru u Hrvatsku sletio Novak Đoković, tek na dnu napomenuvši da „nije sve idealno“, jer Đoković stiže iz Srbije u kojoj svakodnevno ima oko 60 novozaraženih koronavirusom, „a on sam je bio na utakmici u kojoj je igrao zaraženi košarkaš Nikola Janković“.
Samo koji dan prije, ista bi stvar bila objavljena pod naslovom „U Hrvatsku sletio smrtonosni koronavirus“.
Mediji i vlast sklopili su prešutni sporazum da vijesti poput ove treba prezentirati tako da ne potiče razmišljanje o opasnosti od zaraze, nego zadovoljno trljanje ruku. Zadar će biti krcat slavnim tenisačima, spektakl će promatrati tisuće ljudi, a vijest o tome će obići svijet i dovući goste u cijelu Dalmaciju.
Izvan epidemiološkog jezičnog vokabulara to se zove ruski rulet, a Hrvatsku je u toj igri dopao metak najvećeg mogućeg kalibra. Bolest opet hara zemljom kao u najboljim danima, pa iako neki drže da je manje smrtonosna, nitko ne negira da će uništiti i najmanju šansu da ekonomski efekt ne bude stravičan.
Spletom uobičajeno nenormalnih okolnosti, veliki dio bijesa zbog toga sručio se na Đokovića, koji je u međuvremenu i sam zaražen. Njemu sad dio Dalmacije poručuje da crkne, dok neki drugi dijelovi Hrvatske nisu baš za smrtnu presudu, ali drže da je karma pametno dodijelila virus kretenu koji se ne bi cijepio. Ovome se pridružilo premijerovo odbijanje izolacije nakon što je boravio na turniru, medijska obuzetost mjerenjem razmaka između Đokovića i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, razmatranje položaja premijerske šake u odnosu na tenisačko rame i ostali bizarni detalji ove antologijske epizode u respektabilnoj povijesti hrvatskog političkog i medijskog ludila.
Usred toga, epidemiolozi uporno hladno konstatiraju da smo se „previše opustili“, kao da smo bili na kolektivnom kondicijskom treningu za uspon na Mt. Everest, a ne pod javnozdravstvenom dresurom koja je završila hepiendom, da bi je Vlada i eksperti neočekivano pretvorili u javnozdravstveni i politički skandal stoljeća. Tko smo to, uostalom, mi?
Ukoliko javnost još nije čula za štetočinsko djelovanje HDZ-a, sad možda ipak jest, kad iz "vedra neba" raste broj zaraženih, a šačica turista upravo bježi iz ionako praznih dalmatinskih gradova.
Da se prije mjesec i po dana obavezalo ljude da nose maske u zatvorenim prostorima i drže razmak od dva metra, a smanjilo broj besmislenih preporuka za sve životne prilike i neprilike, ništa se od ovoga možda ne bi dogodilo. Kome bi u svijetu bile atraktivne slike sportskih događaja koji vizualno podsjećaju na masovna lječilišta?
Kakve veze s time ima Đoković, čija zemlja još gluplje i neodgovornije vodi korona krizu, nitko normalan ne može povezati. Slično je i s pitanjem zašto su kritike u ovoj situaciji najmanje pogodile Vilija Beroša, ministra zdravstva i kandidata HDZ-a u desetoj izbornoj jedinici.
Kao što se očito ne zna i ne razumije, pravna osnova za sve političke i epidemiološke poteze je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, jer je Hrvatska proglasila stanje epidemije, ne i izvanredno stanje. Prema tom zakonu, ministar zdravstva jedini ima sve moguće ovlasti u donošenju epidemioloških mjera, iako on kroz sve ovo pliva kao simpatični glasnogovornik Centralnog epidemiološkog komiteta i HDZ-a, drugim riječima, kao poslušni vojnik partije. Sukladno tome, pripisuju mu se zasluge dobrog komunikatora, a otpisuju golemi grijesi ministra zdravstva.
I to je nekako funkcioniralo, dok tikva nije pukla. Da je kao ministar zdravstva zaista ozbiljno vodio ovu krizu, pa na kraju Plenkovića upozorio da se mora izolirati, HDZ bi u očima birača možda rastao do izbora, a sad raste šansa da sreća pogodi Škoru i njegov pokret, možda čak i SDP u njegovom najjadnijem izdanju. Razboli li se ovaj, pa osim ludovanja na spektakularnom turniru postane odgovoran i za širenje zaraze, Beroš će se konačno uvjeriti do koje je mjere SARS-coV-2 nepredvidiv. Nekoga uništi, a nekome pomogne da nađe posao na kojemu će biti sretniji i uspješniji. Na primjer, neurokirurga.
