I baš kad je došao čas da se optimistično zapitamo jesu li se neki katolički biskupi u Hrvatskoj napokon našli na istom poslu s predsjednikom Srpskoga narodnog vijeća Miloradom Pupovcem, kadli stiže vijest da se sisački biskup Vlado Košić opet dao u potjeru za »protudržavnim, protuhrvatskim i komunističkim pojedincima« te da je, štoviše, građane ove zemlje stao proglašavati »dezerterima« – jer sele u potrazi za pristojnijim životom ondje gdje, bit će, nikakvih košića nema. Dakle, taj Vlado Košić, biskup u Sisku, uistinu vidi neku samo njegovu, naopaku stvarnost: već mjesecima taj čovjek javno izriče neistine, veliča i malne svecem proziva ratnog zločinca Darija Kordića, otvoreno desničarski kadrovira hrvatskim vladama, na sve strane pronalazi neprijatelje i komuniste, postiđujući time ama baš svakoga katoličkog vjernika kojeg potpisani autor poznaje – a pouzdano i mnogo više njih – dok nevjernike uvijek iznova utvrđuje u uvjerenju da je iracionalni politički ultrakonzervativizam beznadna sudbina bar dijela Katoličke crkve u Hrvatskoj.
A opet, u posljednje je vrijeme sve više suprotnih, ohrabrujućih primjera, koji na ovome mjestu zavređuju biti spomenuti, jer je jasno da bez otvorene, tolerantne i demokraciji privržene Katoličke crkve u Hrvatskoj nema ni zdrave države, ni otvorenoga društva. Najprije je požeški biskup Antun Škvorčević, na najosjetljivijem mjestu, na vukovarskome memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, na misi o obljetnici okupacije grada, izrekao dosad još nečuvene pomirbene poruke. Hrvati i Srbi, rekao je, »pozvani su otvoriti se Božjem projektu pomirbe, omogućiti Isusu Kristu da svojim najmoćnijim sredstvom božanske ljubavi uđe u najdublje odrednice našega bića te nas liječi od naših rana, pomiri nas s nama samima i međusobno, učini nas mirotvorcima. Želio bih danas u Vukovaru izraziti nadu da će Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele, kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mir, te nam Hrvatska bude zajednički dom«.
Mjesec kasnije, Škvorčević je intervjuu, koji je Večernji list spektakularno najavio na naslovnici, ponovio i osnažio te mirotvorne poruke. »Činjenica je da su Hrvati i Srbi te drugi građani na ovim prostorima upućeni jedni na druge i da nam nema budućnosti ako se trajno bavimo onim što razara naš suživot i ne promiče razumijevanje, uzajamno prihvaćanje i poštovanje«.
Potom je, u novom broju Globusa, intervju sličnoga tona dao Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, nasljednik umirovljenoga Mile Bogovića kojega, blago rečeno, nismo baš zapamtili po žustrome zauzimanju za pomirenje. Križić poručuje kako je »na području ekumenizma potrebno napraviti puno više«. »Fali nam više susreta i dijaloga«, kaže, i nastavlja kako »govorim našim svećenicima da, gdje god mogu, uspostave kontakte s pravoslavnim parosima«. S katoličke strane, poručuje biskup nacionalno osjetljivoga područja Like, »svakako postoji otvorenost, i jako bih volio da naš dijalog bude bliskiji«.
Sve su to svakako ohrabrujuće poruke. Čak i jučer objavljena božićna poruka nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića, premda ambivalentna, može se čitati kao napredak u odnosu na Bozanićeve nedavne propovijedi; sjetimo se samo njegove prošlogodišnje uskrsne poruke, u kojoj je medije implicitno optužio za »djelovanje Zloga«. Ovoga Božića, dobronamjernije bi čitanje Bozanićev »Savez za dobro« možda moglo protumačiti kao poziv na poštovanje jedinstva u različitosti, a protiv isključivosti i sijanja straha.
Upućeni u crkvene odnose kazat će da ti znakovi ozdravljenja crkve u Hrvatskoj – ali i upadljivo nastojanje utjecajnih medija da se ti znakovi prepoznaju – imaju izvor u nedavnome dolasku državnoga tajnika Svete stolice u Zagreb. Kardinal Pietro Paolin, kojega je Večernji list predstavio kao »drugog čovjeka Katoličke crkve«, u Zagrebu je odaslao jasne pomirbene i ekumenske poruke, a posve je jasno odgovorio i na novinarsko pitanje o odnosima pravoslavne i katoličke crkve u regiji. »Crkva treba biti faktor jedinstva, zajedništva i pomirenja. Ta zadaća proizlazi iz njezine zbilje i na tome pravcu rade se prvi koraci«, odgovorio je, znakovito dodajući da mu je žao zbog glasova koji su ponekad »izvan zbora«, ali da treba biti strpljiv i »ići naprijed polako«.
I tu, što se katoličke strane tiče, opet dolazimo do Košića. Politička – bolje rečeno, »politička« – uvjerenja tog čovjeka jasno su protiv pomirbene misije sadašnjega pape. Biskup Košić postao je sinonimom za najretrogradnija i najopasnija politička uvjerenja u Hrvatskoj, kojima posve očito šteti vlastitim vjernicima i vlastitoj zemlji. Da nije njegovih verbalnih ispada, poput ovoga posljednjeg u Sisku, mogli bismo se početi nadati da dio hrvatskih biskupa i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac počinju govoriti sličnim civilizacijskim jezikom. Pupovac je, naime, u programatskome tekstu u novome broju »Globusa« pozvao na obranu »ustavne države« od aktualnoga pokušaja pretvaranja Hrvatske u »identitetsku državu«, koja bi odbacivala »Druge«, i u kojoj bi Hrvati – i to samo neki Hrvati – imali veća prava, samo zato što su Hrvati. No ovako – sa svim tim Košićevim »dezerterima«, »protudržavnim, protuhrvatskim i komunističkim pojedincima« – normalizaciju ove zemlje možemo zaboraviti, a s njom i biskupsko »pomirenje« i Pupovčevu »ustavnu državu«. Valja se samo nadati da mudrim i dobronamjernim ljudima u Vatikanu – jer o njima u ovoj maloj zemlji mnogo toga ovisi – neće promaknuti »pastoral« uparađenog biskupa iz Siska.
novilist
A opet, u posljednje je vrijeme sve više suprotnih, ohrabrujućih primjera, koji na ovome mjestu zavređuju biti spomenuti, jer je jasno da bez otvorene, tolerantne i demokraciji privržene Katoličke crkve u Hrvatskoj nema ni zdrave države, ni otvorenoga društva. Najprije je požeški biskup Antun Škvorčević, na najosjetljivijem mjestu, na vukovarskome memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, na misi o obljetnici okupacije grada, izrekao dosad još nečuvene pomirbene poruke. Hrvati i Srbi, rekao je, »pozvani su otvoriti se Božjem projektu pomirbe, omogućiti Isusu Kristu da svojim najmoćnijim sredstvom božanske ljubavi uđe u najdublje odrednice našega bića te nas liječi od naših rana, pomiri nas s nama samima i međusobno, učini nas mirotvorcima. Želio bih danas u Vukovaru izraziti nadu da će Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele, kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mir, te nam Hrvatska bude zajednički dom«.
Mjesec kasnije, Škvorčević je intervjuu, koji je Večernji list spektakularno najavio na naslovnici, ponovio i osnažio te mirotvorne poruke. »Činjenica je da su Hrvati i Srbi te drugi građani na ovim prostorima upućeni jedni na druge i da nam nema budućnosti ako se trajno bavimo onim što razara naš suživot i ne promiče razumijevanje, uzajamno prihvaćanje i poštovanje«.
Potom je, u novom broju Globusa, intervju sličnoga tona dao Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, nasljednik umirovljenoga Mile Bogovića kojega, blago rečeno, nismo baš zapamtili po žustrome zauzimanju za pomirenje. Križić poručuje kako je »na području ekumenizma potrebno napraviti puno više«. »Fali nam više susreta i dijaloga«, kaže, i nastavlja kako »govorim našim svećenicima da, gdje god mogu, uspostave kontakte s pravoslavnim parosima«. S katoličke strane, poručuje biskup nacionalno osjetljivoga područja Like, »svakako postoji otvorenost, i jako bih volio da naš dijalog bude bliskiji«.
Sve su to svakako ohrabrujuće poruke. Čak i jučer objavljena božićna poruka nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića, premda ambivalentna, može se čitati kao napredak u odnosu na Bozanićeve nedavne propovijedi; sjetimo se samo njegove prošlogodišnje uskrsne poruke, u kojoj je medije implicitno optužio za »djelovanje Zloga«. Ovoga Božića, dobronamjernije bi čitanje Bozanićev »Savez za dobro« možda moglo protumačiti kao poziv na poštovanje jedinstva u različitosti, a protiv isključivosti i sijanja straha.
Upućeni u crkvene odnose kazat će da ti znakovi ozdravljenja crkve u Hrvatskoj – ali i upadljivo nastojanje utjecajnih medija da se ti znakovi prepoznaju – imaju izvor u nedavnome dolasku državnoga tajnika Svete stolice u Zagreb. Kardinal Pietro Paolin, kojega je Večernji list predstavio kao »drugog čovjeka Katoličke crkve«, u Zagrebu je odaslao jasne pomirbene i ekumenske poruke, a posve je jasno odgovorio i na novinarsko pitanje o odnosima pravoslavne i katoličke crkve u regiji. »Crkva treba biti faktor jedinstva, zajedništva i pomirenja. Ta zadaća proizlazi iz njezine zbilje i na tome pravcu rade se prvi koraci«, odgovorio je, znakovito dodajući da mu je žao zbog glasova koji su ponekad »izvan zbora«, ali da treba biti strpljiv i »ići naprijed polako«.
I tu, što se katoličke strane tiče, opet dolazimo do Košića. Politička – bolje rečeno, »politička« – uvjerenja tog čovjeka jasno su protiv pomirbene misije sadašnjega pape. Biskup Košić postao je sinonimom za najretrogradnija i najopasnija politička uvjerenja u Hrvatskoj, kojima posve očito šteti vlastitim vjernicima i vlastitoj zemlji. Da nije njegovih verbalnih ispada, poput ovoga posljednjeg u Sisku, mogli bismo se početi nadati da dio hrvatskih biskupa i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac počinju govoriti sličnim civilizacijskim jezikom. Pupovac je, naime, u programatskome tekstu u novome broju »Globusa« pozvao na obranu »ustavne države« od aktualnoga pokušaja pretvaranja Hrvatske u »identitetsku državu«, koja bi odbacivala »Druge«, i u kojoj bi Hrvati – i to samo neki Hrvati – imali veća prava, samo zato što su Hrvati. No ovako – sa svim tim Košićevim »dezerterima«, »protudržavnim, protuhrvatskim i komunističkim pojedincima« – normalizaciju ove zemlje možemo zaboraviti, a s njom i biskupsko »pomirenje« i Pupovčevu »ustavnu državu«. Valja se samo nadati da mudrim i dobronamjernim ljudima u Vatikanu – jer o njima u ovoj maloj zemlji mnogo toga ovisi – neće promaknuti »pastoral« uparađenog biskupa iz Siska.
novilist
