Posjet kosovske predsjednice Vjose Osmani-Sadiru Hrvatskoj, završio je, očekivano, kao potpuni diplomatski trijumf, toliki da je teško bilo razlučiti gdje prestaju njeni zaključci, a gdje počinju oni trojice čelnih ljudi Hrvatske, predsjednika Zorana Milanovića, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Sabora Gorana Jandrokovića.
I sve to skupa, imajući u vidu da se najveći dio razgovora vodio oko barikada u Banjskoj i da Hrvatska ima slična iskustva s početka devedesetih jeste logično, kao što je logična i neupitna podrška Hrvatske nezavisnom Kosovu. Općenito gledajući, ne postoji nijedan moment većeg međusobnog razumijevanja u procesima raspada Jugoslavije od onoga koji postoji između Hrvatske i kosovskih Albanaca, koji je dodatno osnažen činjenicom da ne graniče neposredno i da shodno tome ne postoje nikakve međusobne teritorijalne pretenzije, a albanska zajednica u Hrvatskoj, kao ni ostaci hrvatske zajednice na Kosovu ne predstavljaju nikakav relevantan politički faktor u unutrašnjoj politici.
Međutim, upravo na ovom pitanju otkriva se sva moralna problematičnost i cinizam etnonacionalizma. Jer dok po pitanju Banjske i kritike medijskog istupa Aleksandra Vučića čak i Zoran Milanović može zvučati suvislo i argumentirano, prava vijest iz ove posjete nije ono o čemu se jeste primarno razgovaralo, nego ono što je tek usputno spomenuto od strane Gorana Jandrokovića, a to je institucionalna zaštita i angažman oko rijetkih preostalih Janjevaca, odnosno Hrvata na Kosovu, koji doista žive zaboravljeni od svijeta i preostali su tamo da zaključe bogato povijesno poglavlje kada i ti rijetki ljudi biološki odu.
Njihova je pak sudbina ključni grijeh Tuđmanove Hrvatske, koji je proizišao iz strukturalne politike i samog Tuđmanovog uvjerenja da je tzv. humano preseljenje ispravna stvar i može pomoći u etničkom inženjeringu. Zbog toga su uostalom Janjevci i organizirano dovedeni u Hrvatsku za vrijeme rata na Kosovu te naseljeni u nekoć većinski srpske krajeve, s idejom da, na isti način kao Hrvati iz Bosne i Hercegovine, promijene etničku sliku tih pograničnih krajeva Hrvatske iz kojih je najveći dio Srba otišao.
Taj projekt, koji je bio i ostao najvidljiviji u Kistanjama kod Knina, jasno nije mogao uspjeti, jednako zbog malobrojnosti tih ljudi, potom zbog opće besperspektivnosti kraja u koju su dovedeni, a na koncu i zbog prirodnog razumijevanja domicilnih Hrvata i Srba koji na čitav proces nisu blagonaklono gledali.
Danas, nakon svega, načine i razloge zbog kojih su ti ljudi došli u Hrvatsku službena Hrvatska ne spominje, a još manje spominje ideju njihovog povratka na Kosovo, uspostavljajući se tako kao cinični skrbnik preostalih staraca na Kosovu. Iskreno govoreći, ne postoji niti masovna želja tih ljudi za povratkom na Kosovo pa samim tim tema njihovog povratka jeste danas bespredmetna. No, sa stanovišta vanjske politike i odnosa prema svim aspektima raspada Jugoslavije pa i prema srpskom nacionalizmu i njegovom modusu operandi jeste relevantna, jer moralnu nadmenost službene hrvatske politike čini smiješnom.
Posebno u svjetlu vijesti koja je praktično istog dana prošla medijskim prostorom, o tome kako općinske vlasti u okolici Zadra zahtijevaju od jedne porodice da ukloni ćirilični natpis s obiteljske grobnice, pozivajući se cinično na zakon o pravu na upotrebu jezika nacionalnih manjina. To je inače onaj isti zakon kojeg su nacionalisti željeli rušiti svojevremeno u Vukovaru, jedva dočekavši novi popis stanovništva da i formalno izglasaju uklanjanje ćiriličnih natpisa s javnih institucija.
Drugim riječima, koliko god u pogledu analize srpskog nacionalizma bili u pravu, fingiranje Hrvatske da je ona isključivo zapadna zemlja liberalnih vrijednosti i zaslužena članica Europske unije koja je spremna pomoći Kosovu pa i čitavoj regiji na putu u euroatlantske integracije, svaki put se sudari sa stvarnosti ukorijenjenog nacionalizma koji je jedva malo popustio u odnosu na devededesete godine, o kojima se pak smije govoriti samo u superlativima.
