Otkad je došla na poziciju hrvatske ministrice kulture, Nina Obuljen Koržinek nastoji osujetiti plasman naslijeđenih sredstava iz europskih fondova za neprofitne medije. Kako novce ne može vratiti, a neprofitni mediji uglavnom nisu kadrovski i ideološki podobni, na repertoaru su svakojake smicalice.
Okosnicu hrvatske državne medijske politike, a to govori dosta o aktualnoj vladi, pouzdano nalazimo u relacijama prema onome što je naizrazitije gurnuto na marginu. Bez iole potentne konkurencije, dakle, u pitanju su neprofitni mediji. A glavni aspekt odnosa prema njima jest njihovo javno subvencioniranje. Ministarstvo kulture izrazito se aktivno drži prema toj svojoj zadaći, usprkos svim dojmovima o nezainteresiranosti.
Dok je prošli ministar Zlatko Hasanbegović s napadnom lakoćom ukinuo financiranje tog medijskog sektora, naime, njegova nasljednica Nina Obuljen Koržinek ulaže u istu politiku upravo impresivne napore. Nema što nije poduzela da ih ostavi tamo gdje jesu. Njezin problem, međutim, činjenica je da su na ministarskom radnom stolu zaostala namjenska sredstva za neprofitne još iz vlade SDP-a i HNS-a, od 2015. godine. Ukupno 30,6 milijuna kuna, od čega 85 posto iz Europskog socijalnog fonda. To ujedno znači da ih se ne može preusmjeriti drugdje. No ministrica poduzima sve u baš tom smislu, o čemu preživjeli neprofitni mediji izvještavaju već dvije i pol godine.
Prilagođavanje natječaju
Najsvježiji pokušaj obznanjen je prije nekoliko dana, u vidu najave Poziva na dostavu projektnih prijedloga “Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija”. Ključna inovacija sastoji se u iznenadnoj diobi navedene sume na dva dijela. Najprije zasad pola, tj. 15 milijuna kuna, a ostatak u drugoj fazi, neznano kad.
Otkako je taj novac zakaparen u svrhu razvoja dotičnih medija, nijednom se nije govorilo o njegovu razdvajanju na dijelove. No sad je to izvedeno, kako se moglo čuti, da bi se do druge faze dočekalo novi Zakon o elektroničkim medijima, kao i tzv. smjernice za novu medijsku politiku. Ostaje da se podsjetimo kakve točno veze imaju ta dva netransparentno, ali zato kilavo pripremana akta s financiranjem neprofitnih medija. Nije to nikakva tajna niti ekskluzivno otkriće, budući da je krajnji cilj HDZ-ove egzekutive odavno prepoznatljiv. I sama je Obuljen Koržinek više puta naglašavala kako treba voditi računa i o komercijalnim medijima, ne samo neprofitnim.
Primjedba je smiješna, dabome, znamo li da su u godini prije HDZ-a neprofitni dobili oko pet milijuna kuna, a komercijalnim je kroz razne olakšice bilo prepušteno oko 160 milijuna. Ipak se nitko ne smije, nažalost, osim komercijalnih igrača. Naročito privatni i poluprivatni televizijski i radijski izdavači lokalnog dosega, okupljeni u udruge NUT i HURIN. Zrela je pretpostavka da u ovom času intenzivno traje institucionalna transformacija dijela njih u medije zajednice koji će na koncu obrati skorup s one tranše iz ESF-a. Na to dodatno upućuje jedan detalj iz lanjske skice Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima.
Tamo, uz članak 48. koji definira neprofitne medije, uvrštena je bila radna opaska: “Dodati i medije zajednice, jesu li to neprofitni ili nisu, što s nisko-prihodovnim medijima na lokalnim razinama? Treba li uvesti i programske obaveze za utvrđivanje neprofitnosti.” Ne radi se o neobaviještenosti oko davno definiranih razlika između tipova medija – i ne samo medija – po kriteriju (ne)profitnosti. Posrijedi je ono isto stalno nastojanje da se komercijalne, pa što košta da košta, kandidira za sredstva iz ESF-a.
Račun zadržanog nadzora
A tek ćemo vidjeti da bi nas to moglo koštati više od 15 ili čak svih ovih 30 milijuna. No dodajmo najprije još jednu taktičku mogućnost kojoj bi HDZ mogao biti sklon. Ranije nije bilo dovoljno pripremljenih (etno)desničarskih medija koji bi se svrstali među neprofitne. Pogotovo onih koji bi izravno konkurirali za javno medijsko subvencioniranje. Jednostavno, nisu mogli samo tako zadovoljiti kriterij zastupanja ustavno zacrtanih univerzalnih društvenih vrijednosti. Ukoliko zagovaraš pozicije Hrvatske biskupske konferencije, znakovlje izvjesnih “povijesnih postrojbi”, ili heteronormativnost, recimo, vrlo si očito sebi porekao svaku širu inkluzivnost.
Ali i to se dade ušminkati, ako se osnuju vješto zamaskirani mediji koji bi zaobišli takve formalne prepreke. I ako bi im se dalo vremena da budućem natječaju pristupe s određenim neophodnim dotadašnjim radom, kao uvjetom za subvencioniranje. No ta je opcija svejedno manje vjerojatna, reklo bi se. HDZ je već u solidnoj ljubavi s NUT-om i HURIN-om, usporedimo li s time stav potonjih spram prethodne vlasti, odnosno njihovu kivnost zbog javne podrške razvoju neprofitnih medija onomad.
Neprofitni predstavljaju kost u grlu komercijalnima iz jasnog razloga. Uzimaju im sve značajniji dio publike i, što je važnije, mijenjaju dominantnu medijsko-političku paradigmu. Komercijalni mediji iznevjerili su dugo isturano očekivanje kako će slobodnotržišno zasnovanim pluralizmom ispuniti sve društvene potrebe za informiranjem, te medijskim nadzorom vlasti i educiranjem javnosti. Traumatičnim se ispostavilo to što tržište medijima nameće još teže ovisnosti, ekonomske. One uključuju utjecaje ozbiljnije od npr. stranačko-političkih.
A smetnju HDZ-u neprofitni znače utoliko što bi njima on zavladati mogao puno teže. U neprofitnim medijima zasad nikako ne figuriraju lokalni javni funkcioneri koji se u pravilu roje oko spomenutih radija i televizija. Prebacivanjem sredstava iz ESF-a prema komercijalnima, HDZ osigurava tamo već zadržanu moć s kojom itekako računa.
Neodmjereni futur
Naznačeni (etno)desničarski mediji, poznati kao npr. crkveni ili braniteljski, i takvi komercijalni mediji, desničarski po liberalnom ekonomsko-političkom rezonu, dakle, i u ovom su slučaju samo dvije strane istog novčića. U tako aranžiranim okolnostima, nagađanja o budućim potezima Ministarstva kulture u ovom kontekstu neizbježno su turobna. Realna perspektiva nudi ponajprije vremensko odmicanje polovine sredstava za neprofitne u još neodmjereni futur. Zahvaljujući fleksibilnim propisima Europske unije u baš ovom predmetu, subvencije iz konkretnog davanja ESF-a za medije zajednice smiju se navodno (ne) dodijeliti sve do kraja daleke 2023. godine.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, inače, pozvala je ovih dana i Hrvatsko novinarsko društvo da se uključi u proces pripreme medijskih zakona. Točno godinu dana nakon početka rada na Zakonu o elektroničkim medijima. Neovisno o tome tko je sve istinski krivac za tajming, a glavna strukovna udruga u zemlji svakako nije, indikativnom bismo doživjeli već i golu činjenicu da HND nije sudjelovao u tom procesu. Ona sama po sebi govori dovoljno o stanju državne politike, medijske demokracije i dubioznih pokrajnjih interesa.
Ali sve to ministričino izmotavanje moglo bi, rekosmo, koštati i skuplje od ESF-ova davanja za hrvatske neprofitne medije iliti medije zajednice. Ne samo zato što bi čitav slučaj zbog njezina reinterpretiranja osnovnih pojmova lako mogao završiti na sudu. Loša ili troma ili nepotpuna realizacija europsko-unijskih subvencija u jednom dotacijskom ciklusu, za posljedicu može imati značajno smanjena sredstva iste namjene u idućem navratu, umjesto eventualnog osjetnog povećanja. A to hoće reći kako se Obuljen Koržinek nije potrudila da nam osujeti samo tekuću prigodu, nego i one predstojeće.
bilten
Okosnicu hrvatske državne medijske politike, a to govori dosta o aktualnoj vladi, pouzdano nalazimo u relacijama prema onome što je naizrazitije gurnuto na marginu. Bez iole potentne konkurencije, dakle, u pitanju su neprofitni mediji. A glavni aspekt odnosa prema njima jest njihovo javno subvencioniranje. Ministarstvo kulture izrazito se aktivno drži prema toj svojoj zadaći, usprkos svim dojmovima o nezainteresiranosti.
Dok je prošli ministar Zlatko Hasanbegović s napadnom lakoćom ukinuo financiranje tog medijskog sektora, naime, njegova nasljednica Nina Obuljen Koržinek ulaže u istu politiku upravo impresivne napore. Nema što nije poduzela da ih ostavi tamo gdje jesu. Njezin problem, međutim, činjenica je da su na ministarskom radnom stolu zaostala namjenska sredstva za neprofitne još iz vlade SDP-a i HNS-a, od 2015. godine. Ukupno 30,6 milijuna kuna, od čega 85 posto iz Europskog socijalnog fonda. To ujedno znači da ih se ne može preusmjeriti drugdje. No ministrica poduzima sve u baš tom smislu, o čemu preživjeli neprofitni mediji izvještavaju već dvije i pol godine.
Prilagođavanje natječaju
Najsvježiji pokušaj obznanjen je prije nekoliko dana, u vidu najave Poziva na dostavu projektnih prijedloga “Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija”. Ključna inovacija sastoji se u iznenadnoj diobi navedene sume na dva dijela. Najprije zasad pola, tj. 15 milijuna kuna, a ostatak u drugoj fazi, neznano kad.
Otkako je taj novac zakaparen u svrhu razvoja dotičnih medija, nijednom se nije govorilo o njegovu razdvajanju na dijelove. No sad je to izvedeno, kako se moglo čuti, da bi se do druge faze dočekalo novi Zakon o elektroničkim medijima, kao i tzv. smjernice za novu medijsku politiku. Ostaje da se podsjetimo kakve točno veze imaju ta dva netransparentno, ali zato kilavo pripremana akta s financiranjem neprofitnih medija. Nije to nikakva tajna niti ekskluzivno otkriće, budući da je krajnji cilj HDZ-ove egzekutive odavno prepoznatljiv. I sama je Obuljen Koržinek više puta naglašavala kako treba voditi računa i o komercijalnim medijima, ne samo neprofitnim.
Primjedba je smiješna, dabome, znamo li da su u godini prije HDZ-a neprofitni dobili oko pet milijuna kuna, a komercijalnim je kroz razne olakšice bilo prepušteno oko 160 milijuna. Ipak se nitko ne smije, nažalost, osim komercijalnih igrača. Naročito privatni i poluprivatni televizijski i radijski izdavači lokalnog dosega, okupljeni u udruge NUT i HURIN. Zrela je pretpostavka da u ovom času intenzivno traje institucionalna transformacija dijela njih u medije zajednice koji će na koncu obrati skorup s one tranše iz ESF-a. Na to dodatno upućuje jedan detalj iz lanjske skice Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima.
Tamo, uz članak 48. koji definira neprofitne medije, uvrštena je bila radna opaska: “Dodati i medije zajednice, jesu li to neprofitni ili nisu, što s nisko-prihodovnim medijima na lokalnim razinama? Treba li uvesti i programske obaveze za utvrđivanje neprofitnosti.” Ne radi se o neobaviještenosti oko davno definiranih razlika između tipova medija – i ne samo medija – po kriteriju (ne)profitnosti. Posrijedi je ono isto stalno nastojanje da se komercijalne, pa što košta da košta, kandidira za sredstva iz ESF-a.
Račun zadržanog nadzora
A tek ćemo vidjeti da bi nas to moglo koštati više od 15 ili čak svih ovih 30 milijuna. No dodajmo najprije još jednu taktičku mogućnost kojoj bi HDZ mogao biti sklon. Ranije nije bilo dovoljno pripremljenih (etno)desničarskih medija koji bi se svrstali među neprofitne. Pogotovo onih koji bi izravno konkurirali za javno medijsko subvencioniranje. Jednostavno, nisu mogli samo tako zadovoljiti kriterij zastupanja ustavno zacrtanih univerzalnih društvenih vrijednosti. Ukoliko zagovaraš pozicije Hrvatske biskupske konferencije, znakovlje izvjesnih “povijesnih postrojbi”, ili heteronormativnost, recimo, vrlo si očito sebi porekao svaku širu inkluzivnost.
Ali i to se dade ušminkati, ako se osnuju vješto zamaskirani mediji koji bi zaobišli takve formalne prepreke. I ako bi im se dalo vremena da budućem natječaju pristupe s određenim neophodnim dotadašnjim radom, kao uvjetom za subvencioniranje. No ta je opcija svejedno manje vjerojatna, reklo bi se. HDZ je već u solidnoj ljubavi s NUT-om i HURIN-om, usporedimo li s time stav potonjih spram prethodne vlasti, odnosno njihovu kivnost zbog javne podrške razvoju neprofitnih medija onomad.
Neprofitni predstavljaju kost u grlu komercijalnima iz jasnog razloga. Uzimaju im sve značajniji dio publike i, što je važnije, mijenjaju dominantnu medijsko-političku paradigmu. Komercijalni mediji iznevjerili su dugo isturano očekivanje kako će slobodnotržišno zasnovanim pluralizmom ispuniti sve društvene potrebe za informiranjem, te medijskim nadzorom vlasti i educiranjem javnosti. Traumatičnim se ispostavilo to što tržište medijima nameće još teže ovisnosti, ekonomske. One uključuju utjecaje ozbiljnije od npr. stranačko-političkih.
A smetnju HDZ-u neprofitni znače utoliko što bi njima on zavladati mogao puno teže. U neprofitnim medijima zasad nikako ne figuriraju lokalni javni funkcioneri koji se u pravilu roje oko spomenutih radija i televizija. Prebacivanjem sredstava iz ESF-a prema komercijalnima, HDZ osigurava tamo već zadržanu moć s kojom itekako računa.
Neodmjereni futur
Naznačeni (etno)desničarski mediji, poznati kao npr. crkveni ili braniteljski, i takvi komercijalni mediji, desničarski po liberalnom ekonomsko-političkom rezonu, dakle, i u ovom su slučaju samo dvije strane istog novčića. U tako aranžiranim okolnostima, nagađanja o budućim potezima Ministarstva kulture u ovom kontekstu neizbježno su turobna. Realna perspektiva nudi ponajprije vremensko odmicanje polovine sredstava za neprofitne u još neodmjereni futur. Zahvaljujući fleksibilnim propisima Europske unije u baš ovom predmetu, subvencije iz konkretnog davanja ESF-a za medije zajednice smiju se navodno (ne) dodijeliti sve do kraja daleke 2023. godine.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, inače, pozvala je ovih dana i Hrvatsko novinarsko društvo da se uključi u proces pripreme medijskih zakona. Točno godinu dana nakon početka rada na Zakonu o elektroničkim medijima. Neovisno o tome tko je sve istinski krivac za tajming, a glavna strukovna udruga u zemlji svakako nije, indikativnom bismo doživjeli već i golu činjenicu da HND nije sudjelovao u tom procesu. Ona sama po sebi govori dovoljno o stanju državne politike, medijske demokracije i dubioznih pokrajnjih interesa.
Ali sve to ministričino izmotavanje moglo bi, rekosmo, koštati i skuplje od ESF-ova davanja za hrvatske neprofitne medije iliti medije zajednice. Ne samo zato što bi čitav slučaj zbog njezina reinterpretiranja osnovnih pojmova lako mogao završiti na sudu. Loša ili troma ili nepotpuna realizacija europsko-unijskih subvencija u jednom dotacijskom ciklusu, za posljedicu može imati značajno smanjena sredstva iste namjene u idućem navratu, umjesto eventualnog osjetnog povećanja. A to hoće reći kako se Obuljen Koržinek nije potrudila da nam osujeti samo tekuću prigodu, nego i one predstojeće.
bilten
