Odlazak u Ahmiće predstavlja državnički i civilizacijski čin, iako on neće naići na odobravanje većeg dijela njezinog biračkog tijela. Njezina gesta imala bi veći odjek da je napravljena javno i samosvjesno, a ne krišom, bez medija, no to je danak što ga predsjednica države plaća opskurnom političkom miljeu kojem se dodvorava.
Kolinda Grabar Kitarović ipak je nenajavljeno posjetila Ahmiće. Poklonila se bošnjačkim žrtvama koje su snage HVO-a masakrirale 16. travnja 1993. godine. Samo u jednom danu ubijeno je 116 bošnjačkih civila, od čega 32 žene i 11-ero djece. Predsjednica je otišla i u Križančevo Selo, u kojem su postrojbe Armije BiH nekoliko mjeseci nakon pokolja u Ahmićima likvidirale 74 hrvatska civila i ratna zarobljenika.
Odlazak u Ahmiće predstavlja državnički i civilizacijski čin, iako on neće naići na odobravanje većeg dijela njezinog biračkog tijela. Njezina gesta imala bi veći odjek da je napravljena javno i samosvjesno, a ne krišom, bez medija, no to je danak što ga predsjednica države plaća opskurnom političkom miljeu kojem se dodvorava.
Njezin prethodnik Ivo Josipović prvi je 2010. odlaskom u Ahmiće uputio povijesnu ispriku Bošnjacima. Njegov prethodnik Stipe Mesić, premda oštar kritičar politike Franje Tuđmana prema BiH, nikad se nije odlučio na takav čin. Dok su Josipovića u Ahmićima pratile kamere i predstavnici Bošnjaka i Hrvata, aktualna predsjednica bila je u Ahmićima skoro potajice.
No ipak je riječ o važnom činu, koji zaslužuje pohvalu. Time je aktualna predsjednica potvrdila da je riječ o kontinuitetu hrvatske politike prema BiH, koja u ovom pitanju ne ovisi o stranačkim i političkim preferencijama aktualnog vladara – ili vladarice – na Pantovčaku. I zato ta gesta predstavlja državnički potez.
Samo dan ranije predsjednica je nakon razgovora s članovima predsjedništva BiH, pokušavajući opravdati opsjednutost hrvatske politike susjednom državom, uvjeravala kako nije riječ o miješanju u unutarnja pitanja BiH, jer je Hrvatska kao potpisnica Washingtonskog i jamac provedbe Daytonskog sporazuma dužna brinuti o BiH.
U tome i jest ključ nesporazuma između Hrvatske i BiH. Hrvatska nije nikakav jamac provedbe Daytonskog sporazuma, nego je bila jedna od strana u ratu u BiH. Zato je Tuđman s Alijom Izetbegovićem i Slobodanom Miloševićem potpisao Daytonski sporazum. Hrvatska i Srbija bile su aktivne i izravne sudionice tog rata. Preciznije, rata protiv BiH. Dakle, Hrvatska je bila dio problema u BiH. O tome svjedoči i nedavna presuda čelnicima Herceg-Bosne, a tu činjenicu, osim nekoliko časnih iznimaka, hrvatska politika ni danas nije u stanju prihvatiti i osvijestiti.
Zato je odlazak predsjednice u Ahmiće nesumnjivo važan, ali nedovoljan. Pohvalno je što predsjednica u Sarajevu nije stvarala nove probleme, nego je ublažavala posljedice svojih ranijih gafova. Zato i jest ponovno proglašena Kraljicom Balkana. Za stvarni zaokret, međutim, potrebna je promjena politike. Odlazak u Ahmiće podrazumijeva i promjenu odnosa prema hrvatskim ratnim zločincima, ali i prema Tuđmanu, iako je to malo vjerojatno. U Sarajevu je predsjednica doslovno poručila kako Hrvatska grli BiH, no Hrvatska pritom mora pripaziti da kontraproduktivnim patroniziranjem ne uguši susjednu državu. BiH nije igračka Zagreba, niti Zagreb ima pravo pisati zakone Sarajevu, a pogotovo ne zakon koji bi zajamčio da svaki izabrani Hrvat u BiH bude iz HDZ-a BiH. Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone, kaže stara izreka, a donošenje zakona jedna je od temeljnih odlika suverenosti.
novilist
