Kratka pamet

Rekli su mi neki da posebnu pozornost u povodu nedavnog 29. novembra obratim na Hrvatsku radioteleviziju jer su bili sigurni da godišnjicu zasjedanja AVNOJ-a ona neće ni spomenuti. Ipak jeste. Ali to je jedva ugurala u "TV kalendar", poznat po tome da ponekad prikazuje nevažne ili jedva važne događaje i ličnosti, na što je očito spao i AVNOJ. To je, blago rečeno, pokazatelj kratke pameti jer je Dan Republike bio izraz ne samo jugoslavenskog nego i hrvatskog republikanstva, što znači da se Hrvatska odriče jednog od najvažnijih segmenata svoje povijesti. AVNOJ ne samo da je bio raskid s monarhijom i sa skorim završetkom vlasti nacifašizma, nego je značio i dolazak najnaprednije i najmodernije države na ovim prostorima sve do danas. Ta država osigurala je ekonomski prosperitetno društvo, do tada nezabilježen rast životnog standarda, napredak znanosti, školstva, zdravstva, kulture i da ne nabrajam dalje. Dakle, Hrvatska se odriče najboljeg dijela svoje povijesti jer je preko ZAVNOH-a bila i sama sudionik AVNOJ-a, kako rekoh, najvažnije prekretnice u svom razvoju. Ponavljam, odraz je kratke pameti to što je ta prekretnica zaboravljena, iako je to bio ne samo vrhunski jugoslavenski nego i hrvatski praznik. Doduše, on nikada nije bio sakraliziran jer je bio poznatiji po masovnim svinjokoljama nego po povijesnim događajima koji su mu bili povod, ali svejedno, taj datum zaslužuje da bude upamćen jer je doista značio prekretnicu, ali ga je dokrajčio već standardni pristup da "povijest počinje s nama", pa onda valjda i završava s nama.

Neki misle da je sve ovo povezano s velikom krizom socijalizma, štoviše, ima mišljenja da je on sam kriv za ovu krizu jer su ispunjeni njegovi ciljevi (recimo osamsatno radno vrijeme ili ravnopravnost spolova) pa treba potražiti nešto drukčije. U tome sigurno ima istine, o čemu svjedoči uzlet lijevo-zelenih stranaka i koalicije. Ali ipak, to je daleko od cijele istine. Prije svega, socijalno raslojavanje između bogatih i siromašnih ne samo da je i dalje tu, nego nikada nije bilo veće. Rovovi između njih i dalje se produbljuju time što se bogatima ide na ruku stalno novim poreznim olakšicama, tako da siromašni preko PDV-a na osnovne životne potrepštine preuzimaju glavni teret za financiranje država i društava u cjelini. Socijalizam je imao volje i sposobnosti da to izbjegne, tako da se i u zapadnim zemljama sve češće čuje da bi trebalo uvesti njegove egalitarne instrumente kako stvari ne bi sasvim ispale iz ravnoteže. Ali kod nas toga nema, socijalizam je nešto što se nitko ne usudi taknuti ni štapom pa on nema službenog sljednika i, ne računajući Radničku frontu, nema izgleda ni da će imati.

Ovdje u priču ulazi Socijaldemokratska partija koja je čak legalni, zakonski nasljednik hrvatskih komunista (SKH), ali to se nimalo ne osjeća jer je socijalizam za SDP jednako mrtav kao i za HDZ. Jednako vrijedi za tradiciju partizanstva, koju on više ignorira nego njeguje. Istinabog, Ranko Ostojić je prije nekoliko godina tražio da Sabor bude pokrovitelj obilježavanja 75. godišnjice bitke na Sutjesci, ali dojam je bio da je to bila više njegova osobna inicijativa nego inicijativa stranke u cjelini. Uostalom, Andrej Plenković je slanjem vijenca na spomenik na Sutjesci za 76. obljetnicu oteo SDP-u i tu priču i o njoj se više ne govori. Naravno, nitko ne očekuje da SDP kopira modele svojih socijalističkih i partizanskih prethodnika, ali bi barem morao pokazati dio inovativnosti i idejne radoznalosti kojom su oni doveli na ovaj prostor najoriginalniji model države i društva iz svoga vremena. Umjesto toga, SDP strelovito ide prema dnu. Postoji čak i novi paralelni klub zastupnika u Saboru, a da pritom nije u stanju naći ni suvislu temu idejne diferencijacije, nego se sve svodi na to tko je platio, a tko nije partijsku članarinu.

Ovim je stranka Peđe Grbina pala ispod razine Ivice Račana, koji je također bio sklon kreativnom tumačenju povijesti (bio je prvi socijalist koji se došao pokloniti "svim žrtvama Bleiburga"), ali barem nije krio da time želi spasiti SDP od utapanja i čak mu osigurati vlast, u čemu je na kraju i uspio. Sadašnji SDP uprskao je stvar i na prvom i na drugom planu. Jasno, ovim ne želim reći da je za srozavanje SDP-a kriv samo odnos prema prošlosti, ali kako je od svojih komunističkih prethodnika preuzeo ono najgore (autokratski oblik vladavine), a odbacio najbolje (ekonomski prosperitet i unošenje modernosti u sve sfere društva, uključujući zdravstvo, što je posebno aktualno u svjetlu sadašnje kovid-krize), ni to nije daleko od istine. Uostalom, isti stav prema socijalističkoj ostavštini ima hrvatska politička klasa u cjelini, ali od SDP-a se očekuje da bude glavni zastupnik najboljih tradicija 20. stoljeća i zato je njegova odgovornost najveća.

Što će dalje biti, nitko ne zna. Na nedavnim unutarstranačkim izborima u SDP-u moglo se čuti da se stranka mora vratiti svojim ideološkim izvorima, a na nekim biračkim mjestima dalo se vidjeti i Titove portrete. To svakako zvuči ohrabrujuće, ali pitanje je da li prelazi okvire ritualnog samoohrabrivanja, jer za prekretnicu nije dovoljno. Padanje SDP-a rezultat je idejne zapuštenosti, još gore, samozapuštenosti, zbog čega neki misle da bi ta stranka trebala nestati. Ali polako. Hrvatski stranački sustav bazira se na bipolarnosti dviju najvećih stranaka, s jedne strane desnice (HDZ), s druge ljevice (SDP), i teško je prognozirati što bi napuštanje toga donijelo. Ljevica je, rekosmo, pala na ispitu, ali je barem bila tampon zona između Plenkovićeve stranke i radikalne desnice, a sada bi i to malo dobrog otpalo. HDZ bi s druge strane ostao sam s radikalnom desnicom, koja bi sigurno povećala pritisak na njega i on bi najvjerojatnije skrenuo više, ili još više, udesno. Zato se, razumljivo, od SDP-a očekuje da učini sljedeće. Da zaraćene frakcije u toj stranci iznesu stavove o stvarno bitnim pitanjima društva ili stranke, o kojima uostalom ništa ne znamo, i onda bismo znali koja je od njih zaslužila opstati, a koja nestati.

portalnovosti