u neizbježnim kratkim susretima
s licima koja poznajem odavno odnekud,
raspitujemo se o ostvarenom,
zamislima i ciljevima –
brzo kao što brzo trče trkači
na kratkim prugama. s prijateljima sam
trčao maratone. nekada, ne više.
i dok s tim licima trčim 100 ili 200 metara,
najviše u trgovinama, na tržnici, kolodvoru,
na ulicama, u kafeima i mailovima –
ja im kazujem kratke priče o kismetu
i kajanju. svom kajanju, svijesti o
postojanju drugih staza i drugih lica. o vjeri
u predodređenost koja je dio
nje same i uzrok njenog ispunjenja.
kratki susreti kratki su spojevi
u kojima ostajem kratkih rukava
jer tek poslije kratke utrke srce pulsira
usklađeno s proteklim naprezanjem.