Krik i bijes Ive Banca

Ono što prvo upada u oči za vrijeme čitanja ovog nesuvislog teksta je evidentan autorov napor da ga uopće privede kraju. U čemu je nekako i uspio. No drugi problem nije riješio. Radi se o pitanju kome je tekst zapravo namijenjen i zašto? Banac nas tako u prvoj rečenici uvodi u svoj intimni svijet obilaska muzeja, potom polemizira s Velimirom Viskovićem, hinjski ga izbjegavajući imenovati. To ga, naravno, nije omelo da mu se u tekstu izravno obraća prijetećim pitanjima. No radnu temperaturu doseže tek u nastavku teksta, kad se prvo obraća imaginarnim sljedbenicima Titovog kulta, a potom javnosti nudi svoje historiografske zaključke, koji ujedno predstavljaju najzabavniji dio pamfleta. Zaključku, unutar kojeg se Banac potpuno razotkriva kao čovjek mračnih političkih poriva, posvetit ćemo se na kraju.

Općenito promatrajući ovaj obračun sa svima, teško se oteti dojmu kako se autor nalazi u svojevrsnoj mentalnoj hibernaciji iz koje ga bude nervozni proplamsaji svijesti, koje odmah potom grčevito zapisuje, prije no iščeznu. Odatle i tako rastrzan, logički nepovezan tekst, prepun zagrada i vječno docirajućeg tona. Ne treba zanemariti ni autorovo loše poznavanje hrvatskog jezika, zahvaljujući kojem i koristi izraze poput name dropper, a o količinama neumjerene patetike koja se razlijeva papirom, bolje je ne trošiti previše riječi. Kako uostalom drukčije ocijeniti rečenicu: ‘Razmišljam o svim onim prijateljima koji su na obalama Babilona sanjali Hrvatsku, za koje Hrvatske nije bilo upravo zbog Tita’. No najveća tragedija Bančevog teksta leži u činjenici da sve do sada pobrojano predstavlja njegov manji problem. Čovjek naprosto otvoreno falsificira povijesne činjenice koje su mu dobro poznate, ismijava se s antifašističkim pokretom, posredno rehabilitira fašistički režim u Španjolskoj i na koncu ne odolijeva svojoj tihoj patnji da se u svakoj prigodi, na bilo koji način očeše o Srbe. Najzabavnije od svega je što svoju totalitarnu svijest, falsificiranje činjenica i žudnju za uvođenjem verbalnog delikta, nevješto pokušava umotati u celofan obračuna s totalitarizmom.

Krenimo od posljednjeg. Ivo Banac koordiniranu akciju Karamarka i Turudića o tome što je dopušteno misliti i govoriti u javnosti, a što ne dočekuje raširenih ruku sljedećom tvrdnjom: ‘Pogodba koja je ponuđena pripadnicima Titova kulta bila je više nego dobrohotna: svoje tajne misterije slavite u privatnosti. Nitko vas ne tjera da javno ispovijedate liberalnu demokraciju i pluralizam bilo kakve vrste. Zadržite svoju vjeru u superiornost Velikog Vođe i njegovu providonosnu mudrost, ali shvatite da vaša pseudoreligija više nikad neće biti obavezna-državna. Pripremite se za dan, on je tek počeo, kad će svako javno priznanje vašeg božanstva u javnosti biti uklonjeno-čak i u srcu kulta na Brijunima i u Kumrovcu’. Kako da se čovjek nakon ovog ne upita zašto su nacionalisti toliko bolno netalentirani? Da ne bi bilo zabune, citat je izvorno prepisan, bez svih zareza koji u rečenicama nedostaju. Jedino što je od ovog rečeničnog galimatijasa gore jest činjenica da Banac nikako ne uspijeva uočiti u kolikoj je mjeri posvađan s logikom i zdravim razumom. Ovdje imamo posla s čovjekom koji se obračunava s totalitarizmom, a uvodio bi verbalni delikt. S čovjekom koji smatra da su liberalna demokracija i pluralizam najviše vrijednosti društva, a istovremeno se grozi konzumacije tih vrijednosti, pluralizma posebno. Za njega je rezervirao geto unutar četiri zida.

No daleko najzabavniji dio ovog nadahnutog pasusa je moment u kojemu slavodobitno oglašava činjenicu kako ‘njihova’ pseudo religija više nikad neće biti obavezna i državna. Dakle, pokušajmo shvatiti. Profesor istovremeno likuje nad prijedlogom da se neki stavovi ne smiju koristiti u javnosti, jer naravno remete ‘državne istine’, dok s druge strane euforično tvrdi kako Titov kult više nikad neće biti obavezan-državni. Drugim riječima, ne smeta mu logika, nego predznak. Trećim riječima, nema nikakve suštinske razlike između njegove i staljinističke totalitarne svijesti. Četvrtim riječima, svjedočimo rijetko viđenom nesporazumu čovjeka koji javno zagovara liberalnu demokraciju i pluralizam mišljenja, a već na prvoj temi bi ih suspendirao iz javnosti. Petim riječima, jedini koji u ovom društvu ultimativno zahtijevaju uspostavu neupitnih državnih istina i suspenziju slobode mišljenja i govora su Banac i ‘banci’ iz Savske, s Kaptola, Trga žrtava fašizma i ostalih adresa. Činjenica da pritom to rade na način da histerično urlaju o prošlosti s revizionističkih pozicija, da bi potom druge optuživali da se bave ‘ustašama i partizanima’, a ne ozbiljnim temama, samo dodatno naglašava čitav nacionalistički cirkus kojem svjedočimo.

Imajući to u vidu, ne treba čuditi činjenica da čovjek koji bi trebao biti ozbiljan sveučilišni profesor povijesti, mrtav-hladan tvrdi kako zbog Tita nije bilo Hrvatske. Pri čemu to radi, neovisno o tome što je savršeno svjestan činjenice kako je upravo u antifašističkoj borbi, pod Titovim vodstvom stvorena Hrvatska. Što god tko mislio o tom čovjeku i njegovom djelovanju, o kojem se po svim osnovama može i treba raspravljati, ovu činjenicu ne može izbrisati, niti zanemariti. Osim ako nije netko tko iskazuje prijezir prema činjenicama, ukoliko mu one ne idu u prilog.

Još jedan dokaz u prilog tvrdnji o tome kako Banac ne slijedi nikakav princip, već se vodi za osobnim simpatijama i ideološkim predznacima odnosi se na njegovo, ničim izazvano glorificiranje Josipa Jelačića. Slijedeći jeftinu nacionalističku mitologiju koja je ovog poslušnog carskog oficira, ujedno i čovjeka koji je oružjem štitio carski režim od demokratskih zahtjeva pretvorila u nacionalnog heroja, Banac iz skrivenih zakutaka toka svijesti izvlači zaključak o tome kako je nenarodni režim maknuo njegov spomenik s glavnog zagrebačkog trga. Koristeći pri tom argumentaciju u Jelačićevu korist na sljedeći način: ‘Pored toga, ni Jelačićevi propusti, zbog kojih su pravaši i bili protiv njegovog spomenika, nikad nisu bili do te mjere prijeporni, da bi zasjenili ljubav koju je uživao u narodu’. Banac, da pojasnimo slabije upućenima, dakle potpuno abolira čovjeka čije su trupe ostavile nevjerovatno krvav trag iza sebe dok su gušile mađarsku i austrijsku revoluciju 1848. godine, proslavljajući se ubojstvima civila i silovanjima, na ime ljubavi koju je neki imaginarni narod osjećao prema njemu. S druge pak strane, zbog poslijeratnih obračuna i činjenica egzistencije jednopartijskog sistema, traži uklanjanje imena Titovog trga, posve zaboravljajući činjenicu da je taj čovjek zaista bio obožavan u tom mitskom narodu. I to s razlogom.

U prilog ovoj tezi dovoljno je spomenuti splitsku utakmicu između Hajduka i Crvene zvezde i reakciju publike nakon što je saznala vijest o Titovoj smrti. Javnu podršku, koja je bila samo jedna u nizu takvih, Jelačić nikad nije dobio. Pri tom ove rečenice uopće ne treba shvaćati kao glorifikaciju Josipa Broza Tita, već kao jednostavno suočavanje Ive Banca s vlastitom logikom. Zašto onda tom čovjeku nije neugodno pisati ovakve tekstove? S jedne strane očito se drži neupitnim autoritetom koji neće naići na oponiranje, a s druge je vjerojatno, makar i podsvjesno uvjeren kako mu tekstove više nitko ne čita. Jer ovi koji bi ih odobrili, u pravilu rijetko čitaju, a oni s razvijenim logičkim sklopom nemaju vremena za probijanje kroz ovaj proustovski izričaj.

Stigosmo konačno i do kraja ove kratke analize Bančevog zlonamjernog uratka. Koji pravu narav, ujedno i motivaciju za nastanak ovog teksta, otkriva tek u zadnjem pasusu. U njemu se Banac otvoreno ismijava s Poveljom Antifašističke lige RH, pridajući joj značenje kojeg nema, i to bez ikakve argumentacije. Koliko perfidno to radi, svjedoči sljedeća rečenica: ‘Taj je čudesan dokument savršenstvo u kamufliranju titoizma, koji se humanizira kao antifašizam (za pun učinak posjetite mrežne stranice Srpskog narodnog vijeća www.snv.hr)’. U ovoj zagradi sadržana je sva zlokobnost onoga što Banac poručuje javnosti. Iako je, naime, Povelja javno dostupna na čitavom nizu internetskih stranica, uvaženi profesor izdvojio je samo jednu, onu od SNV-a, napisavši ujedno i puni naziv institucije, ako je kome slučajno ostalo nejasno. To bi zapravo imalo značiti da je taj hinjeni antifašizam, tj. ‘kamuflirani titoizam’, još jedna srpska podvala nedužnom nacionalnom biću. Koje uopće ne uzgaja neofašističke pojave na svojim ulicama i javnim prostorima, a mirno bi slavilo Jelačića i pluralizam za one kojima nisu namijenjena četiri zida, samo da nije tih Srba i lažnih antifašista. Drugim riječima, radi se o jednoj vrsti ‘mrakobjesja’, koju profesor hrabro raskrinkava.