Sjećate li se što je Nadan Vidošević učinio nakon što je uhićena njegova najbliža suradnica Zdenka Peternel? Kupio je još jednu nekretninu, točnije vilu i to za 2,1 milijun kuna. Dva tjedna nakon ovog događaja je i on uhićen.
Je li Vidošević znao da se nalazi pod istragom i da postoji velik stupanj izvjesnosti da će i on biti uhićen? Naravno da je, ali nije htio mijenjati vlastito ponašanje.
Kriminalni um ne funkcionira modelom racionalne, pa onda i moralne prosudbe, nego metodom demonstriranja barbarske snage. Toga barbarizma kriminalnog uma smo se nagledali u ovih nekoliko desetljeća barbarske samostalnosti naše države. Ne postoji područje u koje nije ušao barbarizam kriminalnog uma – od Crkve do politike, od obrazovanja do zdravstva.
Ovaj barbarizam je toliko jak i općeprihvaćen da je, nekom čudnom inverzijom, potisnuo pravednost kao temeljnu društvenu vrijednost, bez koje nije moguće izgraditi ljudsko društvo, i na njeno mjesto inaugurirao bestijalnu kriminalnu aktivnost odnoseći se prema njoj kao prema sitnoj anomaliji unutar nesumnjive sposobnosti državotvornog domoljublja, a od te sposobnosti, ako slušamo tzv. javno mnijenje, društvo ima samo i jedino korist, za razliku od, za kriminal uglavnom nesposobne, oporbe, od nje društvo trpi štetu.
Oporba – a pod oporbom mislim na političke opcije od centra prema ljevici, sve desnije od HDZ-a je ionako gore od HDZ-a jer su to opcije koje za HDZ-om žude – ne bi znala voditi ovakvu državu, prvenstveno zbog toga što, još uvijek, u njima odzvanja jeka moralnosti. Zato i jesu alternativa ovoj vlasti, točnije – oni su antipod sadašnjem stanju.
Kome ovo stanje odgovara, neće tražiti alternativu, kome ovo stanje barbarizma ne odgovara, alternativa, ma kakva ona bila, ipak postoji.
Meni je sasvim dovoljna spoznaja da postoji prava oporba (doduše, postoji i hinjena oporba, ali mi se ne da trošiti biološko-energetske potencijale na pisanje o toj hinjenoj oporbi), da ona ne baštini kriminalni um i da bi mogla upravljati državom bez posezanja za metodama političkog barbarizma.
Smatram – a imam i ponešto osobnog iskustva sa sadašnjom koruptivnom desnom oporbom koja se prije osam godina lažno predstavljala kao Most nezavisnih lista, da bi se potom krajnje zaprljala nastupajući u najrigidnijoj i najprljavijoj formi ksenofobne, sektaške, racionalno insuficijentne stranačke desnice u tolikoj mjeri da je Most nezavisnih lista koruptivnim prljanjem odbacio nezavisnost te napokon i konačno promijenio naziv stranke u Most (on, razumije se, namjerava jednog predsjednika HDZ-a premostiti nekim drugim predsjednikom tog istog HDZ-a) – da je pitanje moralne i političke higijene da se u oporbu ne ubraja hinjena oporba.
Politički aktivan segment hrvatskog društva, a tu mislim na one koje sudjeluju, kao birači i glasači, u političkim procesima, većinom je korumpiran, kriminalan i nemoralan. Riječ je o biračima koji biraju kriminalni um, biračima koji žele da njihova ekipa pljačka, laže, uništava i da se besprizorno, pred očima javnosti, iživljava nad posljednjim tragovima same mogućnosti pravednosti u ovoj državi.
Kriminalni um je izabrao Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, prije toga je izabrao Plenkovića. Kriminalni um je lagao, iživljavao se nad procedurom i idejom pravednosti kako bi zaštitio vlastitu kriminalnu aktivnost.
Turudić je lako ucjenjiv i lako je smjenjiv. On zna pod kojim uvjetima, u kakvoj atmosferi i s kojom osobnom poviješću je došao na mjesto glavnog državnog odvjetnika. Njegov zadatak je da pleše po glazbi Banskih dvora ili, u suprotnom, leti s plesnog podija.
Ako promatramo Turudićev karakter i povijest njegovog djelovanja, jasno je da bi u nekim drugim, pravno uređenim državama netko takav u državno odvjetništvo došao na ispitivanje. Kod nas on snagom kriminalnog političkog uma, dolazi na čelo državnog odvjetništva.
Glavni državni odvjetnik ima diskrecijsko pravo zaustavljanja svih postupaka, neovisno u kojoj su fazi ti postupci, on može inzistirati na pokretanju postupaka iako za to ne postoje opravdani razlozi.
Jasno je da je Turudić lagao, jasno je da je Plenković lagao. Nadalje, jasno je da se Turudić ponašao kao političar, baš kao i da se Plenković ponašao kao glavni državni odvjetnik. I jedan i drugi su zainteresirani za laž jer o uspjehu tih laži ovisi njihova budućnost.
Upravo kao što je i Nadan Vidošević, kada je javnost već znala kako je došao do bogatstva, toj javnosti, kupnjom nove nekretnine, demonstrirao da namjerava ustrajati u započetim aktivnostima, tako je i Andrej Plenković, prvenstveno zbog sebe, ali i zbog Marka Milića, Nine Obuljen Koržinek, pokojeg Erlića i ostalih baštinika političkog barbarizma s materijalnim posljedicama, odlučio kupiti još jednu nekretninu, ali i sve njezine stanare. Ta nekretnina je DORH.
DORH se, od izglasavanja Ivana Turudića, našao u stopostotnom vlasništvu Plenkovića i njegove stranke. I to više nitko ne krije. Uzalud je Milanović upozoravao kako Turudić ne smije postati glavni državni odvjetnik, suvišni su njegovi sadašnji apeli kako ovim izborom Plenković štiti sebe od kaznenog progona. I to je, više-manje, svima jasno.
Milanović sada govori o onome što je kao premijer propustio učiniti – mogao je procesuirati Turudića, ali nije. Ovo je, teološkim rječnikom rečeno, čisti grijeh propusta.
Da je, kojim slučajem, Milanović kršćanin, mogli bismo ovaj njegov govor shvatiti kao javnu ispovijed grešnika koji od kršćanske zajednice traži oprost zbog grijeha propusta, jer je napokon shvatio da zbog toga grijeha zajednica danas pati. To je upravo to – javna ispovijed i ništa više.
Neće Milanovićev govor ništa promijeniti jer živimo u državi odijeljenosti znanja od moralnog djelovanja. Znanje ovdje rijetko koga obvezuje na djelovanje. Uostalom, znanje o sucu Turudiću nije obvezivalo na djelovanje nekadašnjeg premijera Zorana Milanovića, pa zašto bi znanje o glavnom državnom odvjetniku obvezivalo na djelovanje političku zajednicu koja je izabrala ovakvog Milanovića i ovakvog Plenkovića? Ovaj Turudić je već godinama isti.
Osim toga, u Hrvatskoj se ne cijeni znanje, iznimka je jedino kada je riječ o znanju o koruptivnim aktivnostima u kojima se aktivno ili pasivno sudjeluje, a, koliko vidimo, Turudić je bio prilično živahan upravo u navedenoj aktivnosti.
Što nam je, dakle činiti? Odgovor je jednostavan – ili izabrati pravu alternativu ili napokon sebi priznati da smo toliko korumpirani da je, u odnosu na nas a ne na oporbu, Turudić bolji, dakle bolji je od nas, dok je Plenković bolji od Turudića.
Kada je Nadan Vidošević shvatio da se nalazi pod istragom zbog sumnje u korupcije, kupio je još jednu nekretninu, kada hrvatski građani shvate da su korumpirani, izabrat će još jednom HDZ. Tako djeluje barbarizam kriminalnog uma. Tko želi osvijestiti građane spoznajom da je HDZ korumpiran, radi za HDZ jer samo motivira te iste građane da još jednom izaberu HDZ.
