Kao nastavak kultnog igranofilmskog klasika 'Tko pjeva zlo ne misli' Kreše Golika, serija 'Dnevnik jednog Perice' nosi težak teret očekivanja, međutim već je prva sezona naišla na iznimno pozitivnu recepciju
Već nakon prve epizode druge sezone nostalgično humorističkog TV serijala ‘Dnevnik velikog Perice’ postaje jasno kako izgleda uspješan role model dobre ‘hrvatske dramske serije’ i praktični primjer te dokaz zašto je Vinko Brešan najbolji hrvatski redatelj. Kao i zašto od prve sezone Smogovaca nismo imali ovoliko štosnu i dramaturški konačno smislenu seriju u svim autorskim segmentima od skripta, režije, glume, kamere, montaže, atmosfere in general.
Šarm duha 60.-ih iz perspektive Vinka Brešana je iznimka od pravila da HTV dramski program već godinama u prime timeu nudi i producira multimilijunska smeća tipa Gore ili jedva gledljivih Bijelih puta koji opravdaju put love nabacivanjem milijuna kuna i stotina tisuća Eura producentima prijateljima ili kućnim inhouserima bez ikakvih naknadnih odgovornosti. S te pozicije svaka čast svima odgovornima jer konačno dočekujemo nešto pričem s veseljem čekaš i treću i četvrtu i petu sezonu na startu druge.
Druga sezona donosi balans nostalgije i moderne dinamike
Nova, druga sezona serijala ‘Dnevnik velikog Perice’ nastavlja priču o životima likova koji su ostali duboko urezani u kolektivno sjećanje istovremeno gradeći vlastiti identitet, balansirajući između nasljeđa kultnog filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’ i suvremenog televizijskog pripovijedanja. Prva sezona, s minimalističkom, ali promišljenom narativnom strukturom koju su stvorili Renato Baretić i Vinko Brešan, fokusirala se na tranziciju iz zlatnog međuratnog doba u poratne godine dajući hommage originalnom filmu kroz pažljivo osmišljene odnose i atmosferu. Uvođenje novih scenarista u drugoj sezoni — Sandre Antolić, Nikoline Bogdanović i Marka Hrenovića — donijelo je svježinu, ali i različite perspektive. Njihov rad se osjeti kroz slojevitije priče i jaču dinamiku među likovima, no povremeno djeluje da se narativ preopterećuje dodatnim temama i motivima, što narušava koherentnost i ton prve sezone.
Dok je prva sezona gradila polako nostalgično šarmirajući ‘zlatne godine’ s naglaskom na suptilne emocionalne interakcije i razvoj odnosa među glavnim likovima druga sezona donosi više dramskih konflikata i situacijskih catcheva između Perice i žena te managera, što seriju čini relativno modernijom s ciljem privući širu, mlađu publiku.
Vinko Brešan ostaje dosljedan stvaranju vizualnog identiteta serijala majstorski balansirajući između nostalgije i modernizma. Njegova režija suptilna je u scenama kolektivnih okupljanja i intimnih trenutaka, posebno u prikazu socijalnih i generacijskih razlika. Međutim, u drugoj sezoni osjeti se nešto brži tempo i veći fokus na dijaloge te dinamičnije razrađivani situacionizam između likova (Perica Živka Anočića i glazbeni manager Radeta Šerbedžije, te Perice i svih mu okolnih žena).
Sjajne glumačke izvedbe obilježile novu sezonu
Hrvatske dramske glumice Iva Babić, Hana Hegedušić i Csilla Barath Bastaić briljiraju u svojim rolama donoseći humorističnu slojevitost likovima koje igraju. Babićkino portretiranje melankolične, ali duhovite nastavnice glazbenog osvaja autentičnošću i šarmom, dok Barath Bastaić kao policijska inspektorica unosi energiju i humor čime podsjećaju na duh originalnog filma. Lana Ujević a la Mila Majherica, u ulozi koja evocira Minu iz ‘Tko pjeva zlo ne misli’, pokazuje izvanredan glumački nerv i kuženje uloge. Njena izvedba donosi toplinu i suptilnost čime liku daje posebnu težinu. Iznenađuje koliko Ujević uspijeva reinterpretirati klasičan arhetip bez pretjerane karikaže vrlo nenametljivo osvajajući prostor u kadru.
Pjer Meničanin i Dušan Bućan samo dodatno potvrđuju o kako se klasnim i premalo korištenim glumcima radi, dočim Goran Navojec uspijeva ne biti tretiran kao postava nove reklame za tepihe i teleoperatere već funkcionalno glumačko ime i standard koji ne samo fizički i voluminoznošću odgovara pojavi kultnog srpskog glumca Nikole Koje kao simpatičnog zastavnika Žegara. S druge strane, najveće glumačko ime i catch serijala Rade Šerbedžija, nedvojbeno karizmatičan, djeluje pomalo disonantno unutar serijala. Njegova uloga, interpretirana je pompoznom teatralnošću čime odskače od jednostavnosti i šarmantnog nostalgičnog realizma ostalih likova, ostavljajući dojam da dolazi iz sasvim drugačijeg narativnog konteksta. Dok je njegovo prisustvo privlačno ‘na papiru’, u izvedbi istovremeno ‘narušava’ glumačku niveliranost i koherentnost ostataka casta serije.
U pokušaju građenja vlasititog identiteta
Music supervisor i conductor Coco Jinx Mosquito i dalje je ne samo papirni garant za razumijevanje duha 60-ih i kasnije, a hrpetina cameo minijatura poput angažman Psihomodo Popa kao zatvorskog benda, a Marka Petrića kao redatelja Kreše Golika, a kamera direktora fotografije Gonza Jovanova jednako se upotrebljivo uklapa u reinvenciju duha prve sezone i samo pridonosi pečatu sjajno obavljena posla.
Kao nastavak kultnog igranofilmskog klasika ‘Tko pjeva zlo ne misli’ Kreše Golika, serija nosi težak teret očekivanja, međutim već je prva sezona naišla na iznimno pozitivnu recepciju. Originalni film je bio poetska oda Zagrebu, obitelji i životnim radostima. Serija, s druge strane, produbljuje likove i proširuje priču, ali pritom gubi dio originalnog filmskog šarma jer arhaiku tog tipa u vrijeme hiperprodukcije bijaše prilično teško očekivati. Premda uspijeva zadržati duh vremena i dijelom uspješno modernizirati priču, povremeno se čini kako pokušava zadovoljiti preširoku publiku mainstreamizirajući i ljuljuškajući se prema pretjeranom ‘slatkarenju’, što mjestimice rezultira određenim dramskim neskladima.
Nevezano za činjenicu kako se ne radi o remek djelu, u kontekstu konkurencije i ponuđenog, druga sezona ‘Dnevnika velikog Perice’ pruža složeniju priču i bogatije karakterizacije glavnih likova, sve više se udaljavajući od originalnog filma u pokušaju građenja vlastitog identiteta, no ostaje vrijedan dodatak hrvatskoj televizijskoj produkciji uspješno balansirajući nostalgiju i suvremenost, bivajući još jednom istaknutom iznimkom koja potvrđuje pravilo recentnih dramskih failova domaće TV produkcije.
