Zbog čega Europska unija surađuje s balkanskim političarima poput Aleksandra Vučića i Nikole Gruevskog, a dijelom ih i podržava, kakav je imidž Hrvatske u Europi i kako se percipira njeno vanjskopolitičko glavinjanje, slijedi li EU vlastite interese nauštrb ovdašnjih građana, kakve su šanse za priključenje Zapadnog Balkana Uniji u svjetlu njene ozbiljne krize uslijed „Brexita“ te uspona desnice, zbog čega je propala ekonomska konvergencija perifernih i bogatijih EU članica te kakve su šanse da balkanske zemlje još zadugo ostanu siromašna periferija pod vlašću autoritarnih vođa?
O ovim je temama Lupiga razgovarala s politologom i povjesničarom Florianom Bieberom, stručnjakom za politiku balkanskih zemalja, dobro upućenim u odnose ovdašnjih elita sa zemljama i institucijama Europske unije. Ravnatelj Centra za povijest i politiku Jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu, Bieber, u prošlosti je predavao na nizu europskih sveučilišta. Član je uredništva brojnih stručnih publikacija, a osim što posjeduje višegodišnje iskustvo rada u Beogradu i Sarajevu, objavio je i knjige o nacionalizmu u Srbiji od smrti Tita do pada Miloševića, te o postratnom bosansko-hercegovačkom društvu i politici. U veljači je objavio i satirični tekst „Deset pravila za balkanskog princa“ koji je privukao pažnju u balkanskim medijima.
"Hrvatska još nije pronašla svoje mjesto unutar EU" - Florian Bieber (FOTO: Sissi Furgler)
Protekli je period u Hrvatskoj obilježen nacionalističko-autoritarnom kampanjom vođenom od strane vlade, naročito HDZ-a, usredotočenom na gušenje slobode medija i civilnog društva. Sve je praćeno povijesnim revizionizmom, protiv čijeg su predvodnika, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, europski intelektualci potpisivali peticiju. Čak su i veleposlanici zemalja Europske unije akreditirani u Hrvatskoj reagirali na stanje medijskih sloboda. Kako, po vašem mišljenju, vlade u Njemačkoj i Austriji gledaju na razvoj situacije u Hrvatskoj, uključujući i najavljene izvanredne izbore?
- Nestabilnost i pad vlade ispostavili su se kao njen najveći uspjeh. Propao je pokušaj da se Hrvatsku odvede u konzervativni autoritarizam poput onog u Mađarskoj i Poljskoj. U obje te zemlje vladajuće su stranke dobile snažnu izbornu podršku, čak i ako se tu radilo više o glasanju protiv njihovih prethodnika na vlasti nego li o njihovoj konzervativnoj i autoritarnoj agendi. U Hrvatskoj su dijelovi slabe vlade pokušali isto i doživjeli neuspjeh. Upečatljiva je brzina kojom se vlada otuđila od svojih susjeda, od partnera unutar Unije i od mnogih građana unutar zemlje – i konačno je dovela do svoje propasti. Revizionizam i igranje na podjele unutar zemlje su opsesija manjine, a ne stajalište većine.
Postoji li razočaranje politikom Hrvatske prema drugim balkanskim zemljama, uključujući i blokadu pristupnih pregovora Srbije i EU-a? Nedavno je član njemačkog Bundestaga, Gunther Krichbaum, snažno kritizirao Hrvatsku, ali naši političari umanjivali su te kritike kao „izolirano mišljenje“, a ministar vanjskih poslova Miro Kovač izjavio je da u Uniji to uopće nije tema.
- Hrvatska blokada bila je vrlo kratkovidan potez. Malo se time moglo dobiti i izgleda da se više radilo o dokazivanju nacionalističkog kredibiliteta vlade. Upotreba veta tijekom pristupnih pregovora je moguća, ali ima svoju političku cijenu unutar Unije ukoliko se upotrebljava bez široke podrške. Mnogim zemljama EU, naročito Njemačkoj i Austriji, čini se da Hrvatska još nije odgovorna članica. To je upečatljivi zaokret u odnosu na prethodnu vladu, koja se nastojala pozicionirati kao zagovornik proširenja i politike suradnje sa Zapadnim Balkanom. Veto je loš i za odnose sa Srbijom i za odnose s drugim parterima unutar EU. Naravno, naročito je upadljivo da je hrvatski parlament 2011. godine donio rezoluciju - izglasanu i HDZ-ovim glasovima - po kojoj neće zbog bilateralnih pitanja opstruirati integraciju drugi zemalja u Uniju. Sada je Hrvatska to napravila. Imali smo nesretnu upotrebu veta - ili prijetnju vetom - prvo od strane Italije prema Sloveniji, potom Slovenije prema Hrvatskoj, a sada Hrvatske prema Srbiji. Svaki puta bi slabija zemlja obećala da neće raditi isto, ali na kraju se tako ponašala. Dakle, ako je i Srbija izložena vetu, veća je šansa da će ga i sama koristiti protiv drugih.
Kako EU vidi ulogu Hrvatske od njenog pristupanja Uniji? Čini se da se Hrvatska odnedavno nastoji – oko čega se naročito trudi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović – približiti srednjoeuropskim zemljama, odnosno Višegradskoj skupini. Međutim, ne samo da su te zemlje sve autoritarnije, nego su i često u sukobu s „jezgrom“ Unije.
- Hrvatska još nije pronašla svoje mjesto unutar EU. Naravno, koalicije se mijenjaju i ne ovise samo o zemljopisu, nego i o pogledima vlade. Očekujem da će naredna vlada - koja god došla na vlast - ponovno zauzeti drugačiju liniju. Višegradske zemlje trenutačno nisu sretni partneri. Ne samo da se sve više pomiču prema autoritarizmu i revizionizmu - naročito Mađarska, ali i Poljska - nego su i unutar Unije izolirane. Njihovi neprijateljski stavovi prema migracijama i prihvaćanju izbjeglica možda su popularni kod kuće, ali su se dužnosnici starijih članica osjećali izdanima. Sjećam se nizozemskog dužnosnika koji je izjavio da je postao nepovjerljiviji prema proširenju nakon što je svjedočio nedostatku solidarnosti srednjoeuropskih zemalja po pitanju izbjeglica. Nisam siguran da je to dobro društvo za Hrvatsku. Svakako bi koristilo gledati i drugdje, ili prema mediteranskim zemljama poput Italije, ili prema Njemačkoj i Austriji. Izglasavanje „Brexita“ može, s jedne strane, ohrabriti euroskeptičnije stranke u zemljama Višegradske skupine, a s druge strane time gube partnere. Poljska stranka Pravo i pravda je u Europskom parlamentu bila u istoj grupi s britanskim konzervativcima. Tko će im sada biti partner?
"Izglasavanje „Brexita“ može, s jedne strane, ohrabriti euroskeptičnije stranke u zemljama Višegradske skupine, a s druge strane time gube partnere" (FOTO: Hina)
Često se čini da EU podupire autoritarnu vlast Aleksandra Vučića u Srbiji. Povjerenik EU-a za proširenje Johannes Hahn jednom je rekao da su „potrebni dokazi za gušenje medija“ – premda ih Vučić čvrsto kontrolira, što ilustriraju i nedavne čistke na RTV Vojvodine. U Njemačkoj također nema mnogo kritike Vučića. Zašto?
- Mislim da je EU tijekom posljednje godine postala svjesnija tih problema nego li je to bila ranije. Razlozi su dvostruki. Prvo, kontrola medija i javnog prostora u velikoj se mjeri ostvaruje indirektno i bez jasnih dokaza. Stoga je lako otpisati optužbe, naročito zato jer Vučić u Berlinu i Bruxellesu govori što treba. Drugo, Vučić surađuje po pitanjima Kosova i Bosne te je viđen kao umjeren političar u regiji, što je imidž koji on pažljivo gradi. Slika poštenog i vrijednog reformatora je nešto što zapadni partneri vole vidjeti, pa je prisutan element namjernog potiskivanja nepovjerenja. Što duže bude na vlasti, a djela ne budu odgovarala retorici, vjerojatnije je da će kritika biti oštrija. Naročito bih očekivao da će Njemačka iza zatvorenih vrata biti kritičnija, ali s obzirom da Vučić igra i na rusku kartu, u stanju je zastrašiti Uniju, koja ga tretira pažljivije nego što bi on zasluživao.
Vučić često otvoreno manipulira da bi dobio potporu Unije, primjerice predstavljajući situaciju takvom da će, ukoliko on izgubi, radikalna desnica doći na vlast – što Unija često prihvaća. Nedavni izbori su u europskim medijima komentirani naslovima poput „izbori za Europu“ – iako ti izbori s pro ili anti EU stavovima nisu imali ništa. A jedan od razloga Vučićeve europske potpore je i očekivanje da on može dovršiti pregovore s Kosovom?
- On razumije i da građani žele pristup Uniji – barem toliko da političar na vlasti mora na tome raditi – i da mora držati takvu retoriku prema EU. U odnosu prema Kosovu pomaže mu njegov pragmatizam. Također je u mogućnosti predstaviti se kao posljednja obrana prema proruskim snagama - a dok on igra tu ulogu, pogledajte deklaraciju koju je SNS-ov Marko Đurić nedavno potpisao s Jedinstvenom Rusijom. Toliko dugo dok je srbijanska opozicija slaba i podijeljena, komentar koji se čuje u zapadnim zemljama glasi – „Tko ili što je alternativa?“ Naravno, to fatalno podsjeća na Miloševića tijekom devedesetih – ne u smislu da Vučić vodi katastrofalnu politiku kao što je radio Milošević, nego u smislu spremnosti zapada da radi sa sve autoritarnijim liderom.
Hoće li Unija striktno inzistirati na priznanju Kosova od strane Srbije?
- Ne mogu zamisliti da bi Srbija mogla pristupiti bez priznanja Kosova. Njemačka je jasno izrazila taj stav i siguran sam da će druge članice inzistirati, zato što podupiru nezavisnost Kosova i zato što ne žele u Uniju unositi nejasne važne granice. Međutim, vjerojatno će do priznanja doći pri kraju pristupnog procesa, dakle govorimo o nečemu što je još sedam-osam godina udaljeno.
"S obzirom da Vučić igra i na rusku kartu, u stanju je zastrašiti Uniju, koja ga tretira pažljivije nego što bi on zasluživao" (FOTO: Hina)
Nedavni događaji oko rušenja četvrti Savamala izazvali su - zbog vjerojatne umiješanosti centara moći u Srbiji - snažne prosvjede u Beogradu. Hoće li od strane EU biti iskrenog pritiska da se ti slučajevi istraže?
- Siguran sam da Unija po ovom pitanju vrši pritisak, jer je riječ o jednom od ključnih prioriteta – vladavini zakona. Zemlja ne može pristupiti Uniji ukoliko po tom pitanju stanje nije adekvatno, jer bi članice skeptične prema proširenju – poput Nizozemske – blokirale svako proširenje dok se to ne razjasni, a vladavina prava profunkcionira. Dakle, EU će vjerojatno vršiti pritisak po ovom konkretnom pitanju, ali će i na strukturnoj razini pažljivo promatrati stanje tijekom pregovora. Naravno, pritisak Unije bit će čvrsto vezan s reakcijama samog društva u Srbiji. Snažni prosvjedi će svakako Uniji olakšati vršenje pritiska na vladu Srbije.
Još jedna balkanska zemlja u ozbiljnim problemima je Makedonija. Unija je od početka bila uključena u pokušaj rješavanja krize, ali njen pristup – posredovati između duboko korumpirane i autoritarne vlasti, opozicije i potlačenog društva i pronaći rješenje negdje u sredini je bio promašen.
- Da, pristup Unije bio je zasnovan na pretpostavci da je ovo problem između vlade i opozicije, ali u osnovi je to bio problem korumpirane i autoritarne vlasti. Kao što možemo vidjeti tijekom prosvjeda, opozicija vladi je mnogo šira nego li je to sama najveća opozicijska stranka. Postojali su dobri trenuci u angažmanu EU, poput prošlogodišnjeg vrlo poštenog i kritičnog izvještaja Reinharda Priebea, koji je identificirao slabosti makedonske vlade. Međutim, nije bilo dovoljno pritiska da se provedu reforme, a istovremeno postoji paradoks zahtijevanja reformi i spremnosti da se radi s vodstvom oko Gruevskog, koje nema interesa za bilo kakvim reformama koje bi ugrozile njihovu vlast. Dakle, jednostavno je naivno vjerovati da će vladari koji riskiraju zatvor poduzimati takav rizik u ime reformi ili pristupa EU. Moć Unije je također vrlo ograničena, jer ona malo toga može ponuditi što se tiče grčkog veta protiv makedonskog članstva, čak i ako se reforme provedu. Treba shvatiti da nije samo intervencija Unije ponekad naivna, nego su i mogućnosti njenog djelovanja ograničene.
Zanimljivo, neki makedonski političari također su imali potporu u Europi, poput Gruevskog koji je imao jake veze sa Zakladom Konrad Adenauer. Također i na Kosovu EU surađuje s korumpiranim i toksičnim elitama. Istovremeno su te elite proeuropske – jednom ste izjavili da „paradoksalno, na Balkanu je moguće biti diktator i verbalno proeuropski usmjeren“. Čini se da je to više pravilo nego li iznimka – i da je također moguće biti diktator i partner Europske unije.
- Taj je paradoks proizvod činjenice da je daljnje proširenje nisko na listi Unijinih prioriteta. Ne mislim da bi mnoge vlade unutar EU, kao i EU institucije htjele imati Vučića ili Gruevskog kao partnere unutar Unije. Međutim, unutar EU znaju da je riječ o dugotrajnim procesima – znači, moguće je da oni koji čine sadašnje vlade neće biti na vlasti u trenutku kada do proširenja dođe. Dosljedno tome, toleriraju problematičnije ponašanje nego li je bio slučaj deceniju ili više ranije. Pogledajte Vladimíra Mečiara u Slovačkoj – kada je tijekom devedesetih on bio na vlasti, nije bilo nade za pristupanje EU i Unijina poruka je tu bila jasna. To je također dalo energiju opoziciji i on je bio pometen s vlasti. Na zapadnom Balkanu nema takve dinamike. Dijelom je to posljedica toga da se Europska komisija boji slanja jasnih signala, jer bi to ubilo proširenje. Dvije predvodnice na putu prema Uniji, Crna Gora i Srbija, imaju poluautoritarne vođe, kao što je to slučaj i s Makedonijom, dok su Kosovo i Bosna i Hercegovina duboko disfunkcionalne države. Situacija u Albaniji je ponešto bolja, ali i tamo je polarizacija vlade i opozicije toksična.
"Crna Gora i Srbija, imaju poluautoritarne vođe, kao što je to slučaj i s Makedonijom, dok su Kosovo i Bosna i Hercegovina duboko disfunkcionalne države" (FOTO: Naum Panovski)
Jednom ste spomenuli da možemo analizirati Vučića, Gruevskog ili Đukanovića, ali da su oni proizvodi lokalnih sistema, a ne slučajnosti. Što su razlozi tome i koliko je Unija odgovorna za takav razvoj? U tri zemlje – Makedoniji, BiH i Kosovu – EU je snažno prisutna, ali sve tri bi se možda barem djelomično mogle opisati kao promašene države. Može li se govoriti o generalnom promašaju balkanske politike Europske unije?
- Naravno, Vučić, Gruevski i Đukanović nisu slučajnost, nego izraz slabih institucija i državnih struktura. Vladaju putem neformalnih struktura moći, zasnovanih na osobnoj lojalnosti i partijskoj pripadnosti, i to je važnije od apstraktnih pravila i zakona. Prvo i najvažnije - to su domaći promašaji, a ne promašaji politike Unije. Razlozi zbog čega Unija nije bila efikasnija te je djelomično promašila su u tome da se previše fokusirala na formalna pravila, zanemarujući neformalnu politiku. To odgovara poluautoritarnim vođama koji su sretni s tim da imaju formalna pravila te da ih istovremeno podrivaju. Nadalje, Unija nije dovoljno nastojala na snaženju institucija tijekom perioda kada su njene mogućnosti i kredibilitet da potiče reforme bili veći. Pogledajte Srbiju - dominacija Vučića je produkt Tadićeve ere, kada je predsjednik posjedovao moć daleko van formalnih ustavnih ovlaštenja, a svi su gledali na drugu stranu. Što se Kosova, BiH i Makedonije tiče – ne bih ih nazvao promašenim državama, riječ je o kompliciranim državama sa znatnim izazovima. Mogle bi funkcionirati bolje ako bi imale veće izglede za članstvo u Uniji. Institucije su slabe i u sve tri države postoje znatne poteškoće, iako se ti izazovi razlikuju. Ipak, oni nisu proizvod dijeljenja vlasti ili etničkih tenzija, nego iste vrste neformalnih struktura moći koje vidimo u Srbiji i Crnoj Gori.
Proširenje trenutačno uopće nije prioritet. I Vi ste pisali u ovom kontekstu o implikacijama nizozemskog odbijanja sporazuma EU i Ukrajine za aspiracije balkanskih zemalja. Koliko su šanse ovdašnjih zemalja da postanu članice uopće realne – spomenuli ste da se čini kao da EU simulira želju za proširenjem, a lokalne članice simuliraju reforme?
- U narednih sedam-osam godina izgledi za priključenje su slabi. Proširenje će ponovno postati moguće jedino ako se Unija promjeni. Postoji rizik da će se oko proširenja održati referendumi u Francuskoj i Nizozemskoj i nema razloga vjerovati da će rezultati biti pozitivni. To su visoke prepreke koje se mogu i pogoršati ako uzmemo u obzir atmosferu u EU nakon Brexita. Dvadeset i sedam članica shvaća da je EU trenutačno nepopularna i neće „provocirati“ svoje građane s nepopularnim mjerama kao što je proširenje. Međutim, čak i da ovo nije slučaj, Srbija i Crna Gora, koje su najnaprednije na tom putu, neće biti spremne još šest ili sedam godina. Dakle, to je dugo vremena na kraju kojeg će EU izgledati mnogo drugačije i sigurno će se neki rašireni stavovi promijeniti – na bolje ili na gore. Da savjetujem vlade zapadnog Balkana, rekao bih – reformirajte se, nastojte raditi na pristupu Uniji i budite spremni onda kada je Unija spremna. Konačno, bit stvari nije u danu primitka u članstvo, nego u provođenju reformi koje Unija zahtjeva.
Postoje prijedlozi da Unija značajno snizi kriterije i prihvati ubrzano pristupanje zapadnobalkanskih zemalja, inače bi se one mogle umoriti od beskrajnih ciljeva i geopolitički reorijentirati. Po toj tezi bi primanje blagotvorno djelovalo na njihova društva i političku scenu – kako komentirate tu ideju?
- Simpatiziram s tim pogledom, ali on nije realan. Građani previše EU zemalja skeptični su prema balkanskim proširenjima i opirali bi se brzom proširenju. Nema realnih izgleda za takav pristup. Izglasavanje Brexita će tako nešto učiniti još manje vjerojatnim. Jedini scenarij koji bi uključivao takvu mogućnost je da se EU transformira u strukturu s dvije razine, pa bi vanjski krug zemalja, koji bi uključivao Ujedinjeno Kraljevstvo i zapadnobalkanske zemlje, podrazumijevao niži stupanj integracije i niže kriterije. Međutim, govoreći kao građanin Unije, duboko sam zabrinut mađarskom i poljskom vladom unutar EU koje potkopavaju liberalno-demokratsku vladavinu. Sumnjam da bi brz pristup zemalja kojima vladaju Vučić ili Đukanović građanima tih zemalja učinio ikakve usluge.
Koja je šansa da te zemlje zadugo ostanu siromašna vanjska periferija, kojom vladaju nacionalistički i autoritarni vođe – podržavani od strane EU-a?
- Taj rizik je realan i uglavnom ovisi o tome koliko će Unija sebe obnoviti. Ako bude stagnirala, a kriza EU i kriza demokracija se nastave i pogoršaju, bojim se da će to biti posljedica. Međutim, ako se neprestana kriza završi i Unija pronađe energiju da se fokusira na svoje vrijednosti i projicira na van, tada će to stanje doći kraju. Nacionalistički i autoritarni vođe su oportunisti te slijede širu europsku atmosferu.
"U narednih sedam-osam godina izgledi za priključenje su slabi" (FOTO: Lupiga.Com)
Unija je u prošlosti i sada istovremeno gurala ekonomske politike koje nisu koristile lokalnom stanovništvu. Liberalna opozicija u zemljama regije uvijek je sanjala o vladavini prava, građanskim slobodama i tako dalje, ali EU je voljna tolerirati njihovo gušenje i u nizu svojih članica. Što EU danas uopće nudi balkanskim nacijama – u smislu ekonomskog i društvenog napretka?
- Ekonomski napredak ili narativ o konvergenciji između EU zemalja je - u svjetlu ekonomske krize, pogledajmo za primjer Grčku - propao. Narativ o vrijednostima propao je na slučaju Mađarske, dakle - trenutačno postoji malo toga što EU može ponuditi, ukoliko nju zemlje ne mogu ili ne žele slijediti. Ne vidim korist od članstva u EU za bilo koju zapadnobalkansku zemlju, ako će njihova politika izgledati kao ona u Mađarskoj, ili ekonomija kao ona u Grčkoj. To prije svega zahtijeva nanovo promišljanje unutar EU o tome kako se postaviti prema zemljama koje se tako fundamentalno razlikuju od osnovnog razumijevanja Unije.
Na koji bi se način periferne zemlje trebale reformirate da postignu ekonomski prosperitet? U kontekstu trenutačnih ekonomskih politika EU-a to se čini teško moguće. Njihova jedina „komparativna prednost“ su niski troškovi rada, dok – unutar zajedničkog tržišta – slabost domaće industrija svodi periferne zemlje na tržište za proizvode iz razvijenijih članica. Konvergencija bi, moguće, zahtijevala opsežnu redistribuciju i investicije iz bogatijih zemalja prema siromašnijih, ali takav bi projekt zahtijevao fundamentalno promjenu principa ekonomske politike EU-a – da li je to zamislivo? Da li i slaba ekonomska pozicija tih zemalja pridonosi pojavi autoritarnih pokreta?
- Slabost nekih perifernih ekonomija i nedostatak ekonomske konvergencije nisu samo rezultat politika EU, nego su i velikim dijelom zasnovani na nemogućnosti efikasne upotrebe strukturnih EU fondova i drugih resursa. Tako su zemlje poput Irske bile efikasne, dok druge poput Grčke nisu. Naravno, čini se jasnim da je politika štednje posljednjih godina držala zemlje blokiranima u teškoj poziciji i to zahtijeva strateškije promišljanje politika EU. Teška ekonomska situacija dovela je do uspona desnih stranaka, ali također i novih ljevičarskih stranaka, kao što su Siriza i Podemos, koje nastoje ponuditi drugačiji pristup. Oboje jasno upućuje na činjenicu da postojeće stranke u zemljama naročito pogođenim krizom nisu u stanju zadržati legitimitet. Zanimljivo, kriza etabliranih stranaka se s periferije Unije pomakla prema njenom središtu, uključujući Njemačku i Francusku.
Kako objašnjavate veliki uspjeh radikalne desnice na austrijskim predsjedničkim izborima? Obojica mainstream kandidata nisu niti ušla u drugi krug, što govori o udaljavanju stanovništva od etabliranih elita. Komentari su upućivali na jaku podršku desnici u ruralnim regijama koje su propustile modernizaciju. Čini se da nacionalizam i šovinizam nisu više rezervirani za periferiju, nego da liberalna demokracija propada i u svojim središtima?
- Uspjeh krajnje desnice u Austriji dio je šireg rasta populizma u Europi i SAD-u – pogledajte Trumpa – koji se napaja ksenofobijom, anti-elitizmom i odbacivanjem etabliranih stranaka. U slučaju Austrije sve to je pojačano dolaskom izbjeglica, što je kod mnogih građana pobudilo strah od nepoznatog i od prividne – ne i stvarne – slabosti države. Slabe i promjenjive politike vladajućih stranaka doprinijele su potpori koju su dobili populisti i krajnja desnica. Slična je to dinamika kao kod britanskog referenduma o Brexitu. Laburisti nisu vodili energičnu kampanju za EU, konzervativci su bili podijeljeni, a branitelji ostanka u Uniji odustali su od borbe. U Austriji etablirane partije nisu bile u stanju ponuditi viziju i inspirirajuće kandidate. S obzirom da će sada doći do ponavljanja izbora, bit će zanimljivo vidjeti hoće li izglasavanje Brexita utjecati na rezultat. Ako rasprave oko Brexita nastave pokazivati da pobornici napuštanja Unije nisu imali nikakav plan ili viziju, nego da su se protivili statusu quo zbog vlastitih koristi, riskirajući kaos i nesigurnost, to bi moglo ojačati snage koje se protive krajnjoj desnici. Poruka je – populistički izazivači nemaju odgovore i vode u kaos. Ako se Brexit - nakon prvih deset kaotičnih dana - nastavi uspješno, bio bi to dobrodošao signal za krajnju desnicu u Austriji i drugdje. Poruka je – ako umjereni britanski konzervativci mogu, zašto mi ne možemo? Formalno gledajući, austrijski predsjednički izbori nisu jako važni. Riječ je o maloj zemlji u kojoj predsjednik ima malo ovlasti. Međutim, ukoliko kandidat krajnje desnice uspije u Austriji, bila bi to prekretnica koja bi i drugdje ohrabrila krajnju desnicu. Već je šokantna poruka to da je FPÖ dobio gotovo pedeset posto glasova. Do ovih izbora malo tko je mislio da kandidat krajnje desnice može dobiti potporu svakog drugog birača, naročito u zemlji koja nije teško pogođena ekonomskom krizom te i inače nije u teškoj situaciji. Austrijski izbori i referendum oko Brexita stvaraju fundamentalne izazove ne samo za Europsku uniju, nego i za liberalnu demokraciju u Europi. S obzirom da smo usred krize, teško je predvidjeti u kom smjeru će se stvari razvijati, no siguran sam da više nema nastavljanja po starom.
lupiga
O ovim je temama Lupiga razgovarala s politologom i povjesničarom Florianom Bieberom, stručnjakom za politiku balkanskih zemalja, dobro upućenim u odnose ovdašnjih elita sa zemljama i institucijama Europske unije. Ravnatelj Centra za povijest i politiku Jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu, Bieber, u prošlosti je predavao na nizu europskih sveučilišta. Član je uredništva brojnih stručnih publikacija, a osim što posjeduje višegodišnje iskustvo rada u Beogradu i Sarajevu, objavio je i knjige o nacionalizmu u Srbiji od smrti Tita do pada Miloševića, te o postratnom bosansko-hercegovačkom društvu i politici. U veljači je objavio i satirični tekst „Deset pravila za balkanskog princa“ koji je privukao pažnju u balkanskim medijima.
"Hrvatska još nije pronašla svoje mjesto unutar EU" - Florian Bieber (FOTO: Sissi Furgler)
Protekli je period u Hrvatskoj obilježen nacionalističko-autoritarnom kampanjom vođenom od strane vlade, naročito HDZ-a, usredotočenom na gušenje slobode medija i civilnog društva. Sve je praćeno povijesnim revizionizmom, protiv čijeg su predvodnika, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, europski intelektualci potpisivali peticiju. Čak su i veleposlanici zemalja Europske unije akreditirani u Hrvatskoj reagirali na stanje medijskih sloboda. Kako, po vašem mišljenju, vlade u Njemačkoj i Austriji gledaju na razvoj situacije u Hrvatskoj, uključujući i najavljene izvanredne izbore?
- Nestabilnost i pad vlade ispostavili su se kao njen najveći uspjeh. Propao je pokušaj da se Hrvatsku odvede u konzervativni autoritarizam poput onog u Mađarskoj i Poljskoj. U obje te zemlje vladajuće su stranke dobile snažnu izbornu podršku, čak i ako se tu radilo više o glasanju protiv njihovih prethodnika na vlasti nego li o njihovoj konzervativnoj i autoritarnoj agendi. U Hrvatskoj su dijelovi slabe vlade pokušali isto i doživjeli neuspjeh. Upečatljiva je brzina kojom se vlada otuđila od svojih susjeda, od partnera unutar Unije i od mnogih građana unutar zemlje – i konačno je dovela do svoje propasti. Revizionizam i igranje na podjele unutar zemlje su opsesija manjine, a ne stajalište većine.
Postoji li razočaranje politikom Hrvatske prema drugim balkanskim zemljama, uključujući i blokadu pristupnih pregovora Srbije i EU-a? Nedavno je član njemačkog Bundestaga, Gunther Krichbaum, snažno kritizirao Hrvatsku, ali naši političari umanjivali su te kritike kao „izolirano mišljenje“, a ministar vanjskih poslova Miro Kovač izjavio je da u Uniji to uopće nije tema.
- Hrvatska blokada bila je vrlo kratkovidan potez. Malo se time moglo dobiti i izgleda da se više radilo o dokazivanju nacionalističkog kredibiliteta vlade. Upotreba veta tijekom pristupnih pregovora je moguća, ali ima svoju političku cijenu unutar Unije ukoliko se upotrebljava bez široke podrške. Mnogim zemljama EU, naročito Njemačkoj i Austriji, čini se da Hrvatska još nije odgovorna članica. To je upečatljivi zaokret u odnosu na prethodnu vladu, koja se nastojala pozicionirati kao zagovornik proširenja i politike suradnje sa Zapadnim Balkanom. Veto je loš i za odnose sa Srbijom i za odnose s drugim parterima unutar EU. Naravno, naročito je upadljivo da je hrvatski parlament 2011. godine donio rezoluciju - izglasanu i HDZ-ovim glasovima - po kojoj neće zbog bilateralnih pitanja opstruirati integraciju drugi zemalja u Uniju. Sada je Hrvatska to napravila. Imali smo nesretnu upotrebu veta - ili prijetnju vetom - prvo od strane Italije prema Sloveniji, potom Slovenije prema Hrvatskoj, a sada Hrvatske prema Srbiji. Svaki puta bi slabija zemlja obećala da neće raditi isto, ali na kraju se tako ponašala. Dakle, ako je i Srbija izložena vetu, veća je šansa da će ga i sama koristiti protiv drugih.
Kako EU vidi ulogu Hrvatske od njenog pristupanja Uniji? Čini se da se Hrvatska odnedavno nastoji – oko čega se naročito trudi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović – približiti srednjoeuropskim zemljama, odnosno Višegradskoj skupini. Međutim, ne samo da su te zemlje sve autoritarnije, nego su i često u sukobu s „jezgrom“ Unije.
- Hrvatska još nije pronašla svoje mjesto unutar EU. Naravno, koalicije se mijenjaju i ne ovise samo o zemljopisu, nego i o pogledima vlade. Očekujem da će naredna vlada - koja god došla na vlast - ponovno zauzeti drugačiju liniju. Višegradske zemlje trenutačno nisu sretni partneri. Ne samo da se sve više pomiču prema autoritarizmu i revizionizmu - naročito Mađarska, ali i Poljska - nego su i unutar Unije izolirane. Njihovi neprijateljski stavovi prema migracijama i prihvaćanju izbjeglica možda su popularni kod kuće, ali su se dužnosnici starijih članica osjećali izdanima. Sjećam se nizozemskog dužnosnika koji je izjavio da je postao nepovjerljiviji prema proširenju nakon što je svjedočio nedostatku solidarnosti srednjoeuropskih zemalja po pitanju izbjeglica. Nisam siguran da je to dobro društvo za Hrvatsku. Svakako bi koristilo gledati i drugdje, ili prema mediteranskim zemljama poput Italije, ili prema Njemačkoj i Austriji. Izglasavanje „Brexita“ može, s jedne strane, ohrabriti euroskeptičnije stranke u zemljama Višegradske skupine, a s druge strane time gube partnere. Poljska stranka Pravo i pravda je u Europskom parlamentu bila u istoj grupi s britanskim konzervativcima. Tko će im sada biti partner?
"Izglasavanje „Brexita“ može, s jedne strane, ohrabriti euroskeptičnije stranke u zemljama Višegradske skupine, a s druge strane time gube partnere" (FOTO: Hina)
Često se čini da EU podupire autoritarnu vlast Aleksandra Vučića u Srbiji. Povjerenik EU-a za proširenje Johannes Hahn jednom je rekao da su „potrebni dokazi za gušenje medija“ – premda ih Vučić čvrsto kontrolira, što ilustriraju i nedavne čistke na RTV Vojvodine. U Njemačkoj također nema mnogo kritike Vučića. Zašto?
- Mislim da je EU tijekom posljednje godine postala svjesnija tih problema nego li je to bila ranije. Razlozi su dvostruki. Prvo, kontrola medija i javnog prostora u velikoj se mjeri ostvaruje indirektno i bez jasnih dokaza. Stoga je lako otpisati optužbe, naročito zato jer Vučić u Berlinu i Bruxellesu govori što treba. Drugo, Vučić surađuje po pitanjima Kosova i Bosne te je viđen kao umjeren političar u regiji, što je imidž koji on pažljivo gradi. Slika poštenog i vrijednog reformatora je nešto što zapadni partneri vole vidjeti, pa je prisutan element namjernog potiskivanja nepovjerenja. Što duže bude na vlasti, a djela ne budu odgovarala retorici, vjerojatnije je da će kritika biti oštrija. Naročito bih očekivao da će Njemačka iza zatvorenih vrata biti kritičnija, ali s obzirom da Vučić igra i na rusku kartu, u stanju je zastrašiti Uniju, koja ga tretira pažljivije nego što bi on zasluživao.
Vučić često otvoreno manipulira da bi dobio potporu Unije, primjerice predstavljajući situaciju takvom da će, ukoliko on izgubi, radikalna desnica doći na vlast – što Unija često prihvaća. Nedavni izbori su u europskim medijima komentirani naslovima poput „izbori za Europu“ – iako ti izbori s pro ili anti EU stavovima nisu imali ništa. A jedan od razloga Vučićeve europske potpore je i očekivanje da on može dovršiti pregovore s Kosovom?
- On razumije i da građani žele pristup Uniji – barem toliko da političar na vlasti mora na tome raditi – i da mora držati takvu retoriku prema EU. U odnosu prema Kosovu pomaže mu njegov pragmatizam. Također je u mogućnosti predstaviti se kao posljednja obrana prema proruskim snagama - a dok on igra tu ulogu, pogledajte deklaraciju koju je SNS-ov Marko Đurić nedavno potpisao s Jedinstvenom Rusijom. Toliko dugo dok je srbijanska opozicija slaba i podijeljena, komentar koji se čuje u zapadnim zemljama glasi – „Tko ili što je alternativa?“ Naravno, to fatalno podsjeća na Miloševića tijekom devedesetih – ne u smislu da Vučić vodi katastrofalnu politiku kao što je radio Milošević, nego u smislu spremnosti zapada da radi sa sve autoritarnijim liderom.
Hoće li Unija striktno inzistirati na priznanju Kosova od strane Srbije?
- Ne mogu zamisliti da bi Srbija mogla pristupiti bez priznanja Kosova. Njemačka je jasno izrazila taj stav i siguran sam da će druge članice inzistirati, zato što podupiru nezavisnost Kosova i zato što ne žele u Uniju unositi nejasne važne granice. Međutim, vjerojatno će do priznanja doći pri kraju pristupnog procesa, dakle govorimo o nečemu što je još sedam-osam godina udaljeno.
"S obzirom da Vučić igra i na rusku kartu, u stanju je zastrašiti Uniju, koja ga tretira pažljivije nego što bi on zasluživao" (FOTO: Hina)
Nedavni događaji oko rušenja četvrti Savamala izazvali su - zbog vjerojatne umiješanosti centara moći u Srbiji - snažne prosvjede u Beogradu. Hoće li od strane EU biti iskrenog pritiska da se ti slučajevi istraže?
- Siguran sam da Unija po ovom pitanju vrši pritisak, jer je riječ o jednom od ključnih prioriteta – vladavini zakona. Zemlja ne može pristupiti Uniji ukoliko po tom pitanju stanje nije adekvatno, jer bi članice skeptične prema proširenju – poput Nizozemske – blokirale svako proširenje dok se to ne razjasni, a vladavina prava profunkcionira. Dakle, EU će vjerojatno vršiti pritisak po ovom konkretnom pitanju, ali će i na strukturnoj razini pažljivo promatrati stanje tijekom pregovora. Naravno, pritisak Unije bit će čvrsto vezan s reakcijama samog društva u Srbiji. Snažni prosvjedi će svakako Uniji olakšati vršenje pritiska na vladu Srbije.
Još jedna balkanska zemlja u ozbiljnim problemima je Makedonija. Unija je od početka bila uključena u pokušaj rješavanja krize, ali njen pristup – posredovati između duboko korumpirane i autoritarne vlasti, opozicije i potlačenog društva i pronaći rješenje negdje u sredini je bio promašen.
- Da, pristup Unije bio je zasnovan na pretpostavci da je ovo problem između vlade i opozicije, ali u osnovi je to bio problem korumpirane i autoritarne vlasti. Kao što možemo vidjeti tijekom prosvjeda, opozicija vladi je mnogo šira nego li je to sama najveća opozicijska stranka. Postojali su dobri trenuci u angažmanu EU, poput prošlogodišnjeg vrlo poštenog i kritičnog izvještaja Reinharda Priebea, koji je identificirao slabosti makedonske vlade. Međutim, nije bilo dovoljno pritiska da se provedu reforme, a istovremeno postoji paradoks zahtijevanja reformi i spremnosti da se radi s vodstvom oko Gruevskog, koje nema interesa za bilo kakvim reformama koje bi ugrozile njihovu vlast. Dakle, jednostavno je naivno vjerovati da će vladari koji riskiraju zatvor poduzimati takav rizik u ime reformi ili pristupa EU. Moć Unije je također vrlo ograničena, jer ona malo toga može ponuditi što se tiče grčkog veta protiv makedonskog članstva, čak i ako se reforme provedu. Treba shvatiti da nije samo intervencija Unije ponekad naivna, nego su i mogućnosti njenog djelovanja ograničene.
Zanimljivo, neki makedonski političari također su imali potporu u Europi, poput Gruevskog koji je imao jake veze sa Zakladom Konrad Adenauer. Također i na Kosovu EU surađuje s korumpiranim i toksičnim elitama. Istovremeno su te elite proeuropske – jednom ste izjavili da „paradoksalno, na Balkanu je moguće biti diktator i verbalno proeuropski usmjeren“. Čini se da je to više pravilo nego li iznimka – i da je također moguće biti diktator i partner Europske unije.
- Taj je paradoks proizvod činjenice da je daljnje proširenje nisko na listi Unijinih prioriteta. Ne mislim da bi mnoge vlade unutar EU, kao i EU institucije htjele imati Vučića ili Gruevskog kao partnere unutar Unije. Međutim, unutar EU znaju da je riječ o dugotrajnim procesima – znači, moguće je da oni koji čine sadašnje vlade neće biti na vlasti u trenutku kada do proširenja dođe. Dosljedno tome, toleriraju problematičnije ponašanje nego li je bio slučaj deceniju ili više ranije. Pogledajte Vladimíra Mečiara u Slovačkoj – kada je tijekom devedesetih on bio na vlasti, nije bilo nade za pristupanje EU i Unijina poruka je tu bila jasna. To je također dalo energiju opoziciji i on je bio pometen s vlasti. Na zapadnom Balkanu nema takve dinamike. Dijelom je to posljedica toga da se Europska komisija boji slanja jasnih signala, jer bi to ubilo proširenje. Dvije predvodnice na putu prema Uniji, Crna Gora i Srbija, imaju poluautoritarne vođe, kao što je to slučaj i s Makedonijom, dok su Kosovo i Bosna i Hercegovina duboko disfunkcionalne države. Situacija u Albaniji je ponešto bolja, ali i tamo je polarizacija vlade i opozicije toksična.
"Crna Gora i Srbija, imaju poluautoritarne vođe, kao što je to slučaj i s Makedonijom, dok su Kosovo i Bosna i Hercegovina duboko disfunkcionalne države" (FOTO: Naum Panovski)
Jednom ste spomenuli da možemo analizirati Vučića, Gruevskog ili Đukanovića, ali da su oni proizvodi lokalnih sistema, a ne slučajnosti. Što su razlozi tome i koliko je Unija odgovorna za takav razvoj? U tri zemlje – Makedoniji, BiH i Kosovu – EU je snažno prisutna, ali sve tri bi se možda barem djelomično mogle opisati kao promašene države. Može li se govoriti o generalnom promašaju balkanske politike Europske unije?
- Naravno, Vučić, Gruevski i Đukanović nisu slučajnost, nego izraz slabih institucija i državnih struktura. Vladaju putem neformalnih struktura moći, zasnovanih na osobnoj lojalnosti i partijskoj pripadnosti, i to je važnije od apstraktnih pravila i zakona. Prvo i najvažnije - to su domaći promašaji, a ne promašaji politike Unije. Razlozi zbog čega Unija nije bila efikasnija te je djelomično promašila su u tome da se previše fokusirala na formalna pravila, zanemarujući neformalnu politiku. To odgovara poluautoritarnim vođama koji su sretni s tim da imaju formalna pravila te da ih istovremeno podrivaju. Nadalje, Unija nije dovoljno nastojala na snaženju institucija tijekom perioda kada su njene mogućnosti i kredibilitet da potiče reforme bili veći. Pogledajte Srbiju - dominacija Vučića je produkt Tadićeve ere, kada je predsjednik posjedovao moć daleko van formalnih ustavnih ovlaštenja, a svi su gledali na drugu stranu. Što se Kosova, BiH i Makedonije tiče – ne bih ih nazvao promašenim državama, riječ je o kompliciranim državama sa znatnim izazovima. Mogle bi funkcionirati bolje ako bi imale veće izglede za članstvo u Uniji. Institucije su slabe i u sve tri države postoje znatne poteškoće, iako se ti izazovi razlikuju. Ipak, oni nisu proizvod dijeljenja vlasti ili etničkih tenzija, nego iste vrste neformalnih struktura moći koje vidimo u Srbiji i Crnoj Gori.
Proširenje trenutačno uopće nije prioritet. I Vi ste pisali u ovom kontekstu o implikacijama nizozemskog odbijanja sporazuma EU i Ukrajine za aspiracije balkanskih zemalja. Koliko su šanse ovdašnjih zemalja da postanu članice uopće realne – spomenuli ste da se čini kao da EU simulira želju za proširenjem, a lokalne članice simuliraju reforme?
- U narednih sedam-osam godina izgledi za priključenje su slabi. Proširenje će ponovno postati moguće jedino ako se Unija promjeni. Postoji rizik da će se oko proširenja održati referendumi u Francuskoj i Nizozemskoj i nema razloga vjerovati da će rezultati biti pozitivni. To su visoke prepreke koje se mogu i pogoršati ako uzmemo u obzir atmosferu u EU nakon Brexita. Dvadeset i sedam članica shvaća da je EU trenutačno nepopularna i neće „provocirati“ svoje građane s nepopularnim mjerama kao što je proširenje. Međutim, čak i da ovo nije slučaj, Srbija i Crna Gora, koje su najnaprednije na tom putu, neće biti spremne još šest ili sedam godina. Dakle, to je dugo vremena na kraju kojeg će EU izgledati mnogo drugačije i sigurno će se neki rašireni stavovi promijeniti – na bolje ili na gore. Da savjetujem vlade zapadnog Balkana, rekao bih – reformirajte se, nastojte raditi na pristupu Uniji i budite spremni onda kada je Unija spremna. Konačno, bit stvari nije u danu primitka u članstvo, nego u provođenju reformi koje Unija zahtjeva.
Postoje prijedlozi da Unija značajno snizi kriterije i prihvati ubrzano pristupanje zapadnobalkanskih zemalja, inače bi se one mogle umoriti od beskrajnih ciljeva i geopolitički reorijentirati. Po toj tezi bi primanje blagotvorno djelovalo na njihova društva i političku scenu – kako komentirate tu ideju?
- Simpatiziram s tim pogledom, ali on nije realan. Građani previše EU zemalja skeptični su prema balkanskim proširenjima i opirali bi se brzom proširenju. Nema realnih izgleda za takav pristup. Izglasavanje Brexita će tako nešto učiniti još manje vjerojatnim. Jedini scenarij koji bi uključivao takvu mogućnost je da se EU transformira u strukturu s dvije razine, pa bi vanjski krug zemalja, koji bi uključivao Ujedinjeno Kraljevstvo i zapadnobalkanske zemlje, podrazumijevao niži stupanj integracije i niže kriterije. Međutim, govoreći kao građanin Unije, duboko sam zabrinut mađarskom i poljskom vladom unutar EU koje potkopavaju liberalno-demokratsku vladavinu. Sumnjam da bi brz pristup zemalja kojima vladaju Vučić ili Đukanović građanima tih zemalja učinio ikakve usluge.
Koja je šansa da te zemlje zadugo ostanu siromašna vanjska periferija, kojom vladaju nacionalistički i autoritarni vođe – podržavani od strane EU-a?
- Taj rizik je realan i uglavnom ovisi o tome koliko će Unija sebe obnoviti. Ako bude stagnirala, a kriza EU i kriza demokracija se nastave i pogoršaju, bojim se da će to biti posljedica. Međutim, ako se neprestana kriza završi i Unija pronađe energiju da se fokusira na svoje vrijednosti i projicira na van, tada će to stanje doći kraju. Nacionalistički i autoritarni vođe su oportunisti te slijede širu europsku atmosferu.
"U narednih sedam-osam godina izgledi za priključenje su slabi" (FOTO: Lupiga.Com)
Unija je u prošlosti i sada istovremeno gurala ekonomske politike koje nisu koristile lokalnom stanovništvu. Liberalna opozicija u zemljama regije uvijek je sanjala o vladavini prava, građanskim slobodama i tako dalje, ali EU je voljna tolerirati njihovo gušenje i u nizu svojih članica. Što EU danas uopće nudi balkanskim nacijama – u smislu ekonomskog i društvenog napretka?
- Ekonomski napredak ili narativ o konvergenciji između EU zemalja je - u svjetlu ekonomske krize, pogledajmo za primjer Grčku - propao. Narativ o vrijednostima propao je na slučaju Mađarske, dakle - trenutačno postoji malo toga što EU može ponuditi, ukoliko nju zemlje ne mogu ili ne žele slijediti. Ne vidim korist od članstva u EU za bilo koju zapadnobalkansku zemlju, ako će njihova politika izgledati kao ona u Mađarskoj, ili ekonomija kao ona u Grčkoj. To prije svega zahtijeva nanovo promišljanje unutar EU o tome kako se postaviti prema zemljama koje se tako fundamentalno razlikuju od osnovnog razumijevanja Unije.
Na koji bi se način periferne zemlje trebale reformirate da postignu ekonomski prosperitet? U kontekstu trenutačnih ekonomskih politika EU-a to se čini teško moguće. Njihova jedina „komparativna prednost“ su niski troškovi rada, dok – unutar zajedničkog tržišta – slabost domaće industrija svodi periferne zemlje na tržište za proizvode iz razvijenijih članica. Konvergencija bi, moguće, zahtijevala opsežnu redistribuciju i investicije iz bogatijih zemalja prema siromašnijih, ali takav bi projekt zahtijevao fundamentalno promjenu principa ekonomske politike EU-a – da li je to zamislivo? Da li i slaba ekonomska pozicija tih zemalja pridonosi pojavi autoritarnih pokreta?
- Slabost nekih perifernih ekonomija i nedostatak ekonomske konvergencije nisu samo rezultat politika EU, nego su i velikim dijelom zasnovani na nemogućnosti efikasne upotrebe strukturnih EU fondova i drugih resursa. Tako su zemlje poput Irske bile efikasne, dok druge poput Grčke nisu. Naravno, čini se jasnim da je politika štednje posljednjih godina držala zemlje blokiranima u teškoj poziciji i to zahtijeva strateškije promišljanje politika EU. Teška ekonomska situacija dovela je do uspona desnih stranaka, ali također i novih ljevičarskih stranaka, kao što su Siriza i Podemos, koje nastoje ponuditi drugačiji pristup. Oboje jasno upućuje na činjenicu da postojeće stranke u zemljama naročito pogođenim krizom nisu u stanju zadržati legitimitet. Zanimljivo, kriza etabliranih stranaka se s periferije Unije pomakla prema njenom središtu, uključujući Njemačku i Francusku.
Kako objašnjavate veliki uspjeh radikalne desnice na austrijskim predsjedničkim izborima? Obojica mainstream kandidata nisu niti ušla u drugi krug, što govori o udaljavanju stanovništva od etabliranih elita. Komentari su upućivali na jaku podršku desnici u ruralnim regijama koje su propustile modernizaciju. Čini se da nacionalizam i šovinizam nisu više rezervirani za periferiju, nego da liberalna demokracija propada i u svojim središtima?
- Uspjeh krajnje desnice u Austriji dio je šireg rasta populizma u Europi i SAD-u – pogledajte Trumpa – koji se napaja ksenofobijom, anti-elitizmom i odbacivanjem etabliranih stranaka. U slučaju Austrije sve to je pojačano dolaskom izbjeglica, što je kod mnogih građana pobudilo strah od nepoznatog i od prividne – ne i stvarne – slabosti države. Slabe i promjenjive politike vladajućih stranaka doprinijele su potpori koju su dobili populisti i krajnja desnica. Slična je to dinamika kao kod britanskog referenduma o Brexitu. Laburisti nisu vodili energičnu kampanju za EU, konzervativci su bili podijeljeni, a branitelji ostanka u Uniji odustali su od borbe. U Austriji etablirane partije nisu bile u stanju ponuditi viziju i inspirirajuće kandidate. S obzirom da će sada doći do ponavljanja izbora, bit će zanimljivo vidjeti hoće li izglasavanje Brexita utjecati na rezultat. Ako rasprave oko Brexita nastave pokazivati da pobornici napuštanja Unije nisu imali nikakav plan ili viziju, nego da su se protivili statusu quo zbog vlastitih koristi, riskirajući kaos i nesigurnost, to bi moglo ojačati snage koje se protive krajnjoj desnici. Poruka je – populistički izazivači nemaju odgovore i vode u kaos. Ako se Brexit - nakon prvih deset kaotičnih dana - nastavi uspješno, bio bi to dobrodošao signal za krajnju desnicu u Austriji i drugdje. Poruka je – ako umjereni britanski konzervativci mogu, zašto mi ne možemo? Formalno gledajući, austrijski predsjednički izbori nisu jako važni. Riječ je o maloj zemlji u kojoj predsjednik ima malo ovlasti. Međutim, ukoliko kandidat krajnje desnice uspije u Austriji, bila bi to prekretnica koja bi i drugdje ohrabrila krajnju desnicu. Već je šokantna poruka to da je FPÖ dobio gotovo pedeset posto glasova. Do ovih izbora malo tko je mislio da kandidat krajnje desnice može dobiti potporu svakog drugog birača, naročito u zemlji koja nije teško pogođena ekonomskom krizom te i inače nije u teškoj situaciji. Austrijski izbori i referendum oko Brexita stvaraju fundamentalne izazove ne samo za Europsku uniju, nego i za liberalnu demokraciju u Europi. S obzirom da smo usred krize, teško je predvidjeti u kom smjeru će se stvari razvijati, no siguran sam da više nema nastavljanja po starom.
lupiga
