Dok „Europska komisija poziva zemlje na balkanskoj ruti da se drže dogovorenih mjera, ne prosljeđuju izbjeglice u drugu državu i vode računa o posljedicama njihovih postupaka po susjede“, pa ih još i „poziva da pripreme plan za izvanrednu situaciju, uključujući i povećanje smještajnih kapaciteta“, svakodnevno se po dvoje djece utapa u Egejskom moru, na sve teže probijanje preko Grčke i Makedonije bjegunci odgovaraju povratkom na sredozemnu pučinu i traganjem za zaobilaznim smjerovima (preko Gruzije, Rusije…), u zemljama koje su primile tisuće nesretnika raste napetost i umnožavaju se znaci zaoštravanja odnosa prema njima i političarima (Angeli Merkel) koji su ih primili „previše i bez jasne strategije“… a učestali su incidenti i među samim izbjeglicama.
Prirodno, jer da su oni koji bježe od rata, gladi i očaja do jednog sami anđeli, psihoza neizvjesnosti, drastično suženog izbora opcija i arbitrarne selekcije (razdvajanja ekonomskih migranata od bjegunaca iz ratnog meteža) čini svoje – čak i u inertnoj malograđanskoj sredini poput Kranja, gdje je konsternaciju izazvala pojava djece-azilanata bez roditeljske pratnje. Da se ne zavaravamo, stvarno stanje stvari tek se pokazuje u punom sjaju.
Ne bih ni riječi o idiotskim porukama tustih činovnika iz Bruxellesa i drugih središta moći, a najvećih, često i jedinih krivaca (što osobito vrijedi za Washington, London i Pariz) za tragediju milijuna rasijanih privremenim boravištima, zemljama i gradovima pretvorenim u ruševine; možda ima smisla samo iznova upitati jesu li bešćutni gadovi u vladajućim kastama „izvoznika demokracije“ svjesni kakav se grijeh slaže na njihove račune u bilo kojega Boga, ako u nj vjeruju? Golema nepravda kotrlja se prostorom od istočnog Sredozemlja do zapadnih obronaka Himalajskoga gorja, generirajući pogubnu smjesu ekstremizama svih vrsta, tragedije nevinih – obitelji, zajednica, naroda – i nasilja što ga velesile koje su ga i potpalile već godinama gase benzinom. Dopremom oružja i ostale ratne opreme – srce zaboli čovjeka kad vidi psihopate u novim Toyotama, opremljene kao na filmskom setu, dok djeca umiru od bolesti i gladi! – politikantskim smicalicama, cijepanjem dlake na četvoro u obnovljenim trvenjima s Moskvom. Francuzi, last but not least, iskrcavaju se u Benghaziju da bi poduprli jednu od zaraćenih frakcija u zemlji čijem su uništenju itekako pridonijeli, njemačko ratno zrakoplovstvo premijerno sudjeluje u sirijskom užasu…
Europa se suočava s posljedicama svoga zločinačkog odnosa prema Sredozemlju: htjela-ne-htjela vraća se na kontinentalni jugoistok, na obalu nad kojom se nadvijaju oblaci rata mnogo opasnijeg od izraelsko-arapskih sukoba u drugoj polovici 20. stoljeća, jer su na prosceniju novi konflikti i novi protagonisti. Urušava se Turska, godinama oslonac NATO-a i moćan američki igrač u crnomorsko-bliskoistočnoj regiji – sada i pribježište za izbjeglice o trošku Njemačke i EU; Kurdi, razjedinjeni, ali i nikada jači, vjeruju da su nepovratno zagrabili dio razorenoga Iraka i sjever Sirije, a teror turske vojske kao da utire put i njihovom odvajanju jugoistoka Erdoganova neostvarenog imperija. Autističan u najboljoj diktatorskoj maniri, sirijski predsjednik vjeruje da mu Rusi – braneći ipak svoje interese – daju placet za nastavak terora nad vlastitim narodom. Krvavi režim saudijskih prinčeva tmine uništio je Jemen, Kuvajt i Emirati kupuju oružje kao pobješnjeli… nikako kao „prazne puške“ – a sve to jamči eskalaciju rata i nove tisuće izbjeglica, da ne smetnemo s uma one po logorima u Egiptu, Jordanu i Libanonu, koji neće još dugo moći životariti u uvjetima za koje je humanitarna katastrofa blag eufemizam.
Europska unija, međutim, nije sposobna ni na papiru artikulirati valjan strateški pristup tom izazovu, a kamoli odgovoriti usklađenim gašenjem ratnih poprišta i uspostavom nadzora nad izbjegličkim stampedom. Troma i birokratizirana, ustanovā napučenih vrtnim patuljcima oportunističke škole mišljenja i nikakve djelotvornosti, Unija je propustila naučiti lekciju iz „jugoslavenske krize“, kada su i lucidni novinski komentatori bili u stanju izvući zaključke iz provale arogantnih nacionalizama, shvatiti da se zloduh „etničkog čišćenja“ ne vraća u bocu pregovorima i ustupcima, nego samo odlučnom primjenom oružane sile.
A balkanski ratovi ranih devedesetih, s trajnim urodom koji nekadašnji jugoslavenski prostor čini područjem političke nestabilnosti, divljanja klerofašizama, razorne ekonomske krize, vegetiranja bantustana fiktivna suvereniteta, nastavka raseljavanja i nepravde u znaku terora partitokratske kaste, licemjerja vladajućih zdrugova, pljačke i korupcije, bili su eksperiment iz koga je EU morala izvući pouke za reprizu na mnogo većem „modelu“. Da ne spominjemo svemirsku razliku između kulturološkog identiteta, a time i asimilacijskih kapaciteta, izbjeglica iz bivših jugoslavenskih republika (osim nekadašnje srbijanske „južne pokrajine“) i onih koji nadiru s prostranstava od Afganistana do Sjeverne Afrike.
Uspaničena Europa, upravo stoga što nema globalne vizije ni scenarija konkretnih rješenja – dok u sramotno inkompetentnu Grčku dnevno stiže po tri tisuće novih bjegunaca – koprca se između zamisli o sabirnim centrima (hoće li oni koji u njih dospiju ostati „dok se kriza ne riješi sama od sebe“?!) i prešutnog odobrenja ovijanja granica žilet-žicom, izvođenja vojske na kritična mjesta i prebacivanja odgovornosti na paradržavice na „balkanskoj ruti“. U nas, za bivšim ministrom unutarnjih poslova ostali su izbjeglički logor u Slavonskom Brodu i procedura registracije izbjeglica, koja ničemu ne služi, kao ni razdvajanje ekonomskih migranata od ljudi koji bježe iz ratom razorenih područja. Svi su oni, a i mi s njima, u istom brodu – prekrcanom, oštećena korita i s beskrupuloznim profiterima kaosa u bijegu sa zapovjednog mosta.
seebiz
