U kuću u kojoj su nekada živjeli tata, mama i baka, volim doći između jutra i podneva, kada se dan već odlučio kakvu će ćud pokazati. Ne tražim više ništa. Ni danas. Sestra i ja sve smo njihovo uzeli, razdijelili, bacili. Otvaram vrata i prozore, puštam ostatke noći, promatram novi namještaj koji je unio novi stanar, njihov unuk. Teško mi je zamisliti nekadašnji raspored stvari, ali zato jasno čujem vesele glasova koji me pozivaju objedovati, jer hrana je zauzimala veliko značenje u našim životima, a blagovanje je bilo jednako iskazivanju ljubavi. Nosnice mi se instinktivno šire, a u ustima nakuplja slina.

Sin je na poslu i osjetim se poput uljeza. Izlazim na dvorište. Okružuju me ispucali beton, žilavi otoci mahovine, suha ručna pumpa, neko novo cvijeće u širim trakama od zemlje pored zidova i novo razvijanje vinove loze koju je osakatio otac odlučivši ukloniti brajdu. Ljeti je davala neprobojni hlad, ali s jeseni bi masovno odbacivala suncobrane od lišća kao obilno smeće. Tako smo razočarani obrazlagali njegov udar nasilja.

Dok sjedim na stepenicama nenadano pomislim da je otac pred kraj života zapravo htio osloboditi nebo, kako je htio ukloniti žive, bujajuće prepreke između sebe i nas kada ga više ne bude bilo. Kao da se nadao da ćemo tako opravdati njegovo nerazborito činjenje. Vinova loza opet se penje po stupovima i žicama, ali ma koliko gusta bila neće zakriliti nebeski svod, dragi stari moj!