Proteklih dana kritizirali ste Branka Hrvatina, predsjednika Vrhovnog suda RH, koji je suca Ivana Turudića abolirao nakon njegovih politiziranih javnih istupa. Zašto?
On drži da istup Ivana Turudića, suca i predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, “nije uobičajen i primjeren” jer je protivan stalnom i međusobnom poštovanju svih državnih vlasti i njihovih nositelja u cilju očuvanja dosegnutih demokratskih standarda. Ali, ipak smatra i da nema uvjeta ni pretpostavki za pokretanje stegovnog postupka protiv Turudića. Tim priopćenjem Hrvatin kao čelna osoba sudbene vlasti staje uz izjave Turudića i Đura Sesse, suca Vrhovnog suda i predsjednika Udruge sudaca, te suspendira vladavinu prava kao jednu od temeljnih vrednota hrvatskog ustavnog poretka.
Oni kao suci tako nešto valjda ipak ne bi činili radi uspostave bezvlašća, nego radi neke druge hijerarhizacije?
Svakako, pa i Hrvatin time inaugurira načelo vladavine sudaca, klasično kritokratski sustav utemeljen na vladanju sudaca i njihovoj nedodirljivosti. Suci se u tom i takvom sustavu skrivaju iza načela samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti, apsolutizirajući to načelo, i ne priznaju nikakve ustavom i zakonom priznate i propisane oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere državnih vlasti i njihovih nositelja, nego sve te oblike proglašavaju atakom na samostalnost sudbene vlasti i neovisnost sudaca u procesu odlučivanja. Jednako tako ignoriraju objektivizaciju zakonom propisanih uvjeta za izbor sudaca, koji se tiču kriterija u pogledu stručnosti, neovisnosti i dostojnosti, i te uvjete prilagođavaju kandidatima čije interese promiču. Tako da se primjenom prilagođenih kriterija sudbena vlast u Hrvatskoj reproducira unutar svojih redova. U njoj caruje nepotizam, a sudačka mjesta zauzimaju braće i drugovi, potomci i bliži rođaci, i osobe u “bliskim” odnosima sa sucima viših, visokih i najviših sudova u Hrvatskoj. Na taj način suci postaju zaštićena i privilegirana kasta u društvu, a članovi te skupine postaju nedodirljivim dužnosnicima izvan i iznad zakona.
Turudić izvršava partijsku zadaću
Sve je krenulo od Turudića i njegovih politiziranih istupa. Kako je trebala glasiti Hrvatinova reakcija?
Svojim posljednjim političkim istupima, a Zakon o sudovima uvodi načelo depolitizacije sudbene vlasti te sukladno njemu zabranjuje svaki oblik političkog djelovanja pravosudnim dužnosnicima, Turudić je učinio upitnom odnosno narušio je svoju neovisnost, autoritet – kako suca, tako i predsjednika Županijskog suda u Zagrebu – ali i dostojnost za obnašanje sudačke i predsjedničke dužnosti. Riječ je pritom o predsjedniku najvećeg županijskog suda u Hrvatskoj kojeg zakon oslobađa od obavljanja sudačke dužnosti. Čudno je da on još nalazi vremena i prostora za suđenje, a izrazito zabrinjavaju kriteriji po kojima uzima predmete od posebnog interesa za društvo i javnost. Mislim prvenstveno na suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu, jer je dojam da bi upravo Turudić bio posljednji koji bi to suđenje trebao voditi. On je svojedobno bio kandidat tog istog čovjeka za predsjednika Županijskog suda jer nije skrivao lojalnost prema, uvjetno rečeno, HDZ-u.
S tim u vezi spominjala se i njegova navodna krajnja namjera: da u slučaju izborne pobjede HDZ-a zauzme funkciju ministra pravosuđa?
Da, a mislim da on ima i taj unutarnji zov te potrebu služenja svojoj partiji, prema kojoj niti ne skriva simpatije. Ima potrebu da u obnašanju sudačke dužnosti osobno vodi procese od najvećeg javnog interesa, i stječe se utisak da tako izvršava “partijsku zadaću”. Tu su još neki predmeti, naime, poput onog s Josipom Perkovićem. Govorim o činjenici da je to protivno uobičajenoj praksi, gdje predsjednici velikih sudova s preko 30 sudaca ne moraju suditi. Ali, prije svega se pitam po kojim kriterijima određeni predmeti dolaze baš Turudiću na stol. Ne znam poštuje li se redoslijed zaprimanja predmeta i rotacija županijskih sudaca u uskočkom odjelu, ili to ide mimo kriterija pa on sam uzima ono što želi jer opravdano drži da će tako biti u žiži medijske pažnje.
Bliskost HDZ-u često se predbacuje i sadašnjim sucima Ustavnog suda. Kako gledate na njihovu nedavnu odluku o referendumu o ćirilici?
Odluka o ocjeni ustavnosti referendumskog pitanja o ćirilici ima po svojoj pravnoj naravi dva dijela. Prvi čini ustavno-pravna odluka suda o neustavnosti pitanja, tj. o pravu na ravnopravnu uporabu manjinskog jezika i pisma u sredinama u kojima manjine čine više od pola ukupnog stanovništva. Sporan je drugi dio, ustavno-političkog karaktera. Njim se taj sud tko zna po koji put stavio u službu dnevne politike. Sukladno očekivanjima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i HDZ-a, dakle stranke koja je kreirala postojeći sastav Ustavnog suda, sud je donio odluku o stavljanju izvan snage Statuta Grada Vukovara, odluku o obvezi Gradskog vijeća Vukovara da u roku od godine dana uredi pitanje dvojezičnih ploča, kao i odluku o obvezi vlade da u istom roku u sabor uputi izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina s propisanim pravnim mehanizmom za slučaj da jedinice lokalne samouprave ne provode zakon ili opstruiraju njegovu provedbu.
Uveden je pravni nered
Ali dosadašnji zakonski mehanizam kojim je vlada mogla osigurati provedbu zakona stavlja se izvan snage?
Radi se o tome da, do donošenja zakona o izmjenama i dopunama, Ustavni sud na pravno dvojben i ustavno upitan način uvodi svojevrsni moratorij na provedbu tog zakona na području Vukovara uporabom prisilnih mjera. To znači da su srpskoj nacionalnoj manjini uskraćena prava iz tog zakona, Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i samog Ustava. A vladi je uskraćeno sredstvo prisile u slučaju kršenja tih prava, čime Ustavni sud te zakone lišava pravne sankcije i zapravo im oduzima značenje obvezujuće pravne norme. Tako da Ustavni sud, prepuštajući odluke o dvojezičnosti lokalnim šerifima koji su i prouzročili stanje u Vukovaru glede pitanja o uporabi manjinskoj pisma i jezika, zapravo, umjesto “pravnog reda”, uvodi posvemašnji “pravni nered”, a svojom odlukom uopće ne razrješava taj opasni vukovarski Gordijev čvor i usprkos svojim tvrdnjama nameće se protivno svojoj ustavnoj ulozi kao sudionik političkih rasprava i arbitar u rješavanju dnevnopolitičkih sporova. Pri svemu tomu sud zanemaruje jedinstvenost i nedjeljivost manjinskih prava kao i potrebu njihove primjene “ovdje i sada” te, što osobito zapanjuje, “potrebe većinskog hrvatskog naroda” temelji na percepciji i osjećajima onih koji su bez ikakvog legitimiteta nastupali u ime naroda kojemu i sam pripadam. Zaključno stoga moram priznati da na svom noćnom ormariću ne držim hrvatski ustav, tu svjetovnu Bibliju, kako ga je pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman volio nazivati. Jer, za razliku od pokojnog češkog predsjednika Vaclava Havela, na kojeg se voli pozivati aktualna predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, kraj takvog čuvara ustavnosti i zakonitosti kao što je Ustavni sud, ja ne samo da ne bih mogao spavati, nego ni zaspati.
novosti
