Ksenija Marinković se još kao osmogodišnja djevojčica u rodnoj Virovitici počela baviti glumom. Sredinom 1980-ih upisala je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a danas je jedna od najcjenjenijih hrvatskih i postjugoslavenskih glumica. Igrala je u nekim hvaljenim kazališnim predstavama kao što su ‘Magic & Loss’, ‘Pijana noć 1918.’, ‘S druge strane’, ‘Leda’, ‘Moj sin samo malo sporije hoda’ i brojne druge, a prošlogodišnji film ‘S one strane’ Zrinka Ogreste, u kojem uz Lazara Ristovskog tumači glavnu ulogu, na festivalu u Puli odnio je pregršt Zlatnih arena i proglašen je jednim od 50 najboljih evropskih filmova.
Na probi prvog čina ‘Ljudi od voska’ dogodilo se da smo se svi rasplakali. Na kraju smo rekli sebi: ne, mi ne smijemo plakati, publika mora plakati. Naši likovi samo nose svoj život
U jednom ste razgovoru rekli da se ne smijete obazirati na trenutke kada vam je profesionalno teško. Što je teško u poslu kojim se bavite?
U mom poslu je teško ostati zdrave glave, bez obzira na to o kakvoj ulozi je riječ. S jedne strane nije dobro raditi previše, jer onda se više nema što dati, a nije dobro ni raditi premalo, jer onda sam sebe zakočiš i teško ponovno podižeš vlastiti umjetnički aparat. Treba znati pronaći srednju vrijednost: moja srednja vrijednost je da stalno radim pomalo i da ne stanem. S umjetničke strane moraš pronaći početnu točku vlastite uloge, znati kuda cilja projekt u kojem radiš i zadržati taj pravac u suradnji s drugima. To je zahtjevno. Moraš ostati svjež i s dobrom voljom za rad.
Kako ta zahtjevnost izgleda na probama?
Sve ovisi o procesu rada: o partnerima, o režiseru i o konkretnima prilikama. Kada ima vremena, sve se stigne, a ponekad se za čitav proces nema vremena, nego moraš ulogu napraviti kod kuće i doći spreman na probe. Kada su čitaće probe, za stolom se diskutira o pitanjima vezanima uz tekst, a nekada i ne. To ovisi o režiseru: neki vole pričati, a kod nekoga, po njegovim postupcima i gestama, moraš hvatati što hoće. Neki režiseri ne govore ništa i onda se snalaziš: koliko znaš, znaš…
Slušamo kako publika diše
Kako biste opisali onaj trenutak kada ste u svom poslu zaista sretni?
Nisam pristalica glamuroznih uspjeha i sretna sam onda kada radimo predstavu koja ljudima nešto znači, kada izaziva reakcije i kada publika nešto doživi. Ako publika u predstavama, kao na primjer u ‘Tri zime’ i ‘Ljudima od voska’ koje sada igramo u HNK-u, prepozna sebe, svoj život i druge ljude. Mi glumci osjećamo veliku empatiju prema publici: slušamo kako publika diše i pričamo o njoj nakon predstave.
Radu Šerbedžiju i Miru Furlan su otjerali fašizam i politička ograničenost koji su zakucani u ovu sredinu i koji do danas nisu prevladani. Jako je dobro da su sada tu i da rade
Na koji način diše publika?
Sretni smo ako publika diše s nama. Ima različitih disanja publike: mi bismo htjeli da ona diše onako kako se nama čini da bi trebalo i ako to postignemo, to je naš najveći dobitak. To nas hrani. Ima tu puno pitanja za nas u procesu rada, ali i za publiku: možemo li ovako ili onako pristupiti temi, je li to poigravanje s istinom i je li to moralno, je li ta istina u predstavi za nas preteška, smijemo li je tako predstaviti publici, kako se u tome snalazimo? Radimo zajedno, ali i svatko sam prolazi svoja pitanja u procesu rada.
Čini se da je u predstavama ‘Tri zime’ i ‘Ljudi od voska’, u kojima trenutno igrate, puno traumatične stvarnosti provalilo na pozornicu. Kako se nosite s tim?
To je moj posao i moram se znati nositi s tim ako sam odlučila biti glumica. Moram biti u stanju sve to propustiti kroz sebe i pronaći razlog zašto tako tešku emociju saopćavam publici. Želim da publika doživi tu emociju: ako ne na razini katarze, onda barem na razini prepoznavanja. To kaže glumački moral. Da u ‘Tri zime’ i ‘Ljudima od voska’ prikažemo publici tu nemoguću mješavinu svega i svačega u životu, tu neurozu sedamsto paralelnih svemira oko nas i da se, prije nego što nam pukne glava, pomirimo sa samima sobom.
Javlja li se zbog tih prejakih emocija nešto poput glumačkog PTSP-a?
Protiv PTSP-a služe probe na kojima se čistimo, kada nas boli duša i kada nam je teško. Sve te jake emocije moramo preživjeti, objasniti ih sebi i naučiti baratati njima. Na probi prvog čina ‘Ljudi od voska’ dogodilo se da smo se svi rasplakali. Na kraju smo rekli sebi: ne, mi ne smijemo plakati, publika mora plakati. Naši likovi samo nose svoj život. Kao ova moja junakinja Jevresa iz Pirota koja dolazi u Zagreb da nađe vanbračnog oca svojeg sina, koji je u međuvremenu postao kriminalac i ubojica.
Odlično ste odigrali ženu iz Pirota.
To je pitanje traženja granice. Već trideset godina surađujem s redateljem Kicom i on ima dobro oko za tu finu crtu između različitih karaktera. Moja junakinja je kuharica, a kada bi bila frizerka, već bi bila drugačija. Nisam je radila potpuno naturalistički, već ‘kao da je to ona’. Onda smo tražili njezin jezik i pronašli jednu varijantu na pola puta do Beograda, neku mješavinu koja je brža od urbanog, beogradskog govora. Zatim, ona dolazi u Zagreb i mora malo pripaziti…
Vašu glumu publika naziva prirodnom, neposrednom i autentičnom. Kako to postižete?
Uvijek studiram svoje likove: nekada je inspiracija jedna rečenica, nekada moram, kako se to kaže, kopati, a nekada me potakne čitav tekst. Nekada je dobro samo pronaći bazu, a ostalo se odigra samo: neprestano učimo vrste karaktera, govor tijela, jezik i ponekad sve drugo ide automatski a da nisi ni svjestan što si napravio. Recimo, kada sam radila onaj monolog u predstavi ‘Žena bomba’, melodija i ritam su već bili upisani u tekst. Autorica Ivana Sajko pazi na svaku riječ i kao da vas vodi kroz tekst. Upisani su odmak i ironija prema stvarnosti, koje onda možeš slijediti.
U hvaljenom filmu ‘S one strane’ igrate ženu haškog optuženika, u filmu ‘Dobra žena’ prijateljicu supruge ratnog zločinca, u ‘Ustavu Republike Hrvatske’ ženu Srbina kojem život u Hrvatskoj u najmanju ruku nije lak. Kako se privatno nosite s histerijom ovih prostora?
Na ovim prostorima je neprestana frka i imam osjećaj kako stalno netko nekoga pokušava gadno preveslati i kako nema konsenzusa oko toga da se stane na loptu i da smire strasti. Kao da izgradnja normalnog života uopće nije važeća opcija. Ljudi se pokušavaju zaštititi tako da prave svoj vlastiti svemir da bi u njemu mogli živjeti i da ih sve ovo ne bi pojelo. U tom smislu, jako sam sretna sa svojim poslom, jer uz njega relativno jednostavno mogu prolaziti kroz sve ovo. Ne znam uopće kako bih se snalazila u ovakvom životu da nemam glumački posao koji me ispunjava. Cijela slika je jako depresivna i kada god se susretnem s tim frkama, moram na neko liječenje autosugestijom.
I situacija u svijetu danas je opasna i narogušena…
Čini mi se kao da živimo u vremenu pred kataklizmu, gdje tlo neprimjetno podrhtava, a mi ne znamo točno odakle dolazi opasnost. Moja mi djeca malo u šali a malo u zbilji kažu: ‘Mama, ne brini se, mi znamo gdje su atomska skloništa.’ U posljednje dvije-tri godine im govorim da se spašavaju kako god znaju: uspjela sam ih odgojiti tako da su s uspjehom stigli do fakulteta, a sada im savjetujem da isključivo idu za onim što ih životno interesira, jer bi to mogao biti jedini izvor njihovog preživljavanja. Kažem im da grade i šire svoj mikroprostor koji će stjecati radom. Ne znam što bih im drugo rekla, jer tako i ja funkcioniram: ne znam praviti novac, nego radim i živim.
Što mislite o sudbini vaših kolega, glumaca Mire Furlan i Rade Šerbedžije?
Njih dvoje je otjerao fašizam i politička ograničenost koji su zakucani u ovu sredinu i koji do danas nisu prevladani. Nisu trebali proći tako kako su prošli: Rade se ipak uspio vratiti, na Brijunima osnovati kazalište i pristati na vječnu borbu s vjetrenjačama, a Mira, koja je vjerojatno osjetljivija, dugo se nije vraćala i tek je nedavno ušla u angažman u riječkom HNK-u. Jako je dobro da su sada tu i da rade. Igrala sam u nekoliko projekata na Brijunima i znam da Radi nije bilo nimalo lako: glumci teško mogu živjeti izvan svoje sredine i svog jezika. Mogu samo reći da im u poslu i u životu želim sve najbolje.
Želim živjeti puno sporije
Danas ste članica HNK-a u Zagrebu, a godinama ste pripadali tzv. zlatnoj generaciji Zagrebačkog kazališta mladih. Kako objašnjavate uspjeh te generacije?
Krajem 1980-ih nas desetak mladih glumaca primljeno je u ZKM zaslugom tadašnjih kreatora tog kazališta, Vjerana Zuppe, Paola Magellija i Mladena Ivekovića, koji su željeli stvoriti pravo, punokrvno i kritičko kazalište. Tada je postojala samo kazališna akademija u Zagrebu (i neko vrijeme odjeljci akademije u Splitu i Osijeku), bilo je novca za kulturu i smatrali smo da je naša jedina zadaća da glumimo i da to radimo najbolje što znamo. Pritom su važni bili kolektivni rad i kritičko promišljanje onoga što radimo. Bilo je puno diskusija, slaganja i neslaganja oko mnogih stvari, ali nekako smo svi bili složni u tome da ne smijemo pasti ispod razine koju smo sebi zadali. Nismo dozvoljavali da bude ‘trulih misli’ među nama: svatko je morao suspregnuti vlastiti i relativizirati tuđi ego. Poštovali smo jedni druge i nije bilo malih i velikih uloga i solo-igrača. Tekst, komad i predstava bili su svetinja i to je jedino čemu smo kao glumačka ekipa bili vjerni.
Redatelji s kojima ste najviše radili bili su Magelli, Janusz Kica i Bobo Jelčić. Što su vas oni naučili?
Oni su me naučili sve. To su ljudi koji iznimno vole kazalište i uvijek imaju potrebu suočiti glumce, predstavu i gledatelje sa sadašnjim trenutkom života. Iako su različiti redatelji, od njih sam puno naučila o odnosu prema tekstu, kazalištu i glumi te da budem otvorena prema novim načinima i situacijama u teatru.
Kako vidite današnju situaciju u našem glumištu?
Kazalište se uvijek brani ispočetka. Sa sviješću da nam je svaka predstava ona posljednja. I uvijek se nanovo trudimo da kazališta opet ima. Naravno da treba povećati proračun za kulturu, jer ovo danas je strahota i o tome bi se trebali brinuti intendanti i ministri kulture. Kada bi novca bilo više, bilo bi više predstava i tada bi čitava scena bila bolja i puno bi više ljudi bilo zadovoljno. Danas kultura sliči na jednu povlaštenu kastu koja živi manje-više dobro, a ostali tavore i preživljavaju kako god znaju. Kazalište se već dugo pravi iz neke vrste očaja, jer nema konsenzusa koliki bi značaj kultura trebala imati. Postoji samo ta brojka od 0,49 posto izdvajanja za kulturu, čime bi se trebala nahraniti ta masa ljudi koja tamo radi, bez osjećaja koliko to zaista vrijedi. Nema nikakve garancije da će kazališta biti, osim naše ljubavi i volje da se bavimo ovim poslom.
Ili što bi rekao glumac Vili Matula, u slučaju atomskog rata glumci će i u skloništima praviti predstave i biti će zadnji svjedoci onoga što se događalo na površini zemlje…
Potpuno se slažem s Vilijem: da bi se ta poezija umjetnosti ponovno uspostavila, potrebno je novo kreiranje društvenih uvjeta, a mi glumci ćemo uvijek učiniti sve ono što je do nas. Ne znam jeste li svjesni da smo mi našim radom odgojili čitave generacije mladih ljudi koji će se baviti kazalištem ili koji su ljubitelji kazališta. Zajednički rad u kazalištu – izvan svake patetike – akumulira dobru energiju koja se širi i s kojom se preživljavaju mnogi problemi.
Na kraju, koji je vaš osobni paket važnih stvari, do kojih vam je stalo?
Čini se da sam donijela cijeli svoj život na ovaj razgovor. Važno mi je to da ne želim ugrožavati nikoga: ako ne mogu pomoći, onda barem ne želim drugome odmagati. Moram imati svoj umjetnički prostor i želim živjeti puno sporije nego što se danas živi. Ne mogu neprestano slušati informacije o ratovima, opsadnim stanjima, svjetskim zavjerama i napetostima. Dosta mi je toga. Treba mi malo vlastitog mira, za mene i moju djecu. I još nešto mi je važno: i u najgoroj situaciji želim pronaći malu rupicu za vlastiti komadić radosti.
