DNEVNIK TRI
Njihove predstave su u oscilacijama i kad to degažiraju, postići će cijenu – kaže Ćiro Blažević Tončici Čeljuski, odgovarajući na pitanje hoće li hrvatski reprezentativci biti skuplji kad završi prvenstvo Evrope. Što je pjesnik htio reći? Fali titl, jer nema te kumice s placa koja će razmeti sadržaj ovog kalambura. A stvar se svodi na ovo: naši nogometaši danas igraju odlično, a sutra katastrofalno, pa ako se nekim čudom koncentriraju i ujednače razinu nastupa, ode im cijena nebu pod oblake…
Netko je davno rekao kako svaki nastup Ćire Blaževića, Tončija Vrdoljaka ili Zdravka Mamića diže gledanost televizije ili nakladu novina. Sasvim točno. Oni su skloni verbalnim ekscesima, govore apodiktički, zažareno, a to je idealna roba za masmedij. To su terminatori dosade. Ćiro se i ovaj put pobrinuo da sve ne završi na pristojnim, mada nerazumljivim procjenama konjunkture na tržištu nogoloptača. Naime, sam se pozvao prokomentirati homofobni istup nekog evropskog selektora. “U nogometu nema homoseksualaca”, prisegnuo je Ćiro, “to vam jamčim. Njihova profinjena, suptilna duša ne može odgovoriti zahtjevima surovog sporta…”
Ćirine izjave su u oscilacijama, no ako ih degažira, na medijskom tržištu odmah će mu pasti vrijednost…
PULS NACIJE
I Bilićeve predstave su u oscilacijama. BB proizvodi emisije u rasponu od visokoegzaltiranog treša (možemo ga, recimo, zamisliti kako, u mogućoj ulozi života, kao propovjednik u nekoj od južnih država SAD-a uz gospel predvodi nabrijanu kršćansku misu i najavljuje strašni sud) do katkad odličnih studijskih rasprava, kakva je bila ona o genezi i profilu hrvatske nove klase. U studio je pozvao troje pametnih ljudi, tri rijetke ptice na našim ekranima, Snježanu Banović, Matu Matišića i Ivicu Buljana, kako bi razgovarali o našim tajkunima, o gospodi Glembajevima. U ovoj emisiji lansirao je dvije nove riječi, “pohlepništvo” i “izvrsnici”. Ni jedna ne postoji i ne znači ništa, pa u njih možemo upisati sadržaj kakav god želimo, to su prazne table koje nam je Brane darovao nadahnut Duhom Svetim. “Sve je to”, rekla je Snježana Banović o pljački stoljeća, “izvedeno u ime malograđanske ljubavi spram hrvatstva.”
Naslov čuvenog Krležinog teksta doista je pogodio u sridu. Nacionalizam, ovakav kakav poznajemo, samo je srce problema. Pišući američki ustav i druge temeljne zakone, pametni državnici Jefferson, Madison i Jay pošli su od vrlo jednostavne antropološke premise. Ljudi su po naravi skloni da, birajući između osobne koristi i općeg interesa, uvijek odluče u svoju korist, makar to bilo na štetu kolektiva. Mogu li nešto ukrasti, zakinuti, jamiti, učinit će to. U tome će ih savjest spriječiti samo iznimno. Brana krađi i korupciji može zato biti samo drugi pojedinac, podjela vlasti, nepovjerenje, opća kontrola. Kod nas je, međutim, u ime “malograđanske ljubavi spram hrvatstva” (srpstva etc.), sva vlast prepuštena jednoj, kako se pokazalo, neopisivo gramzivoj sljedbi, koja je u dvadeset godina uspjela pokrasti ono što su generacije stotinama godina stvarale. Nacija je postala totem koji se ne propituje, oko kojeg se pleše u transu, dok uokolo traje pljačka, baš zato nesmetana.
Hrvatski nacionalizam već stoljećima počiva na premisi da bi država bila bogata da nema stranaca, korozivnog elementa na zdravom čeliku nacije. Međutim, akademik Vladimir Stipetić u svojoj sjajnoj knjizi “Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva” razorno demantira neke popularne predodžbe iz kompendija malograđanskog nacionalizma. Stipetić, recimo, pokazuje kako je Rijeka pod Mađarima doživjela briljantan gospodarski i kulturni razvoj (grad je postojao na svim gospodarskim mapama svijeta), ali je taj period u kolektivnoj memoriji ostao upisan kao razdoblje propasti. A Rijeka najjače propada upravo danas.
Krležini Glembajevi nisu postojali, ni 1913. ni kasnije, kaže Ivica Buljan. Fakat, oni su za ove današnje tajkune Rottschildi. Zato danas razne barunice Castelli svakoga dana gaze sirote proletere ostajući nekažnjene ili prolazeći s malom kaznom, dok kulturna razina naših novobogataša više odgovara likovima iz Nušićevih ili Brešanovih tekstova nego Krležinim virtualnim svjetovima. “Glembajevština sa scene nikad nije bila tako jaka kao ova u životu, koja je puno jača”, dodaje Snježana Banović. Dikan vs. Leone? Neusporedivo!
Snježana Banović – bila je to njezina emisija – sjajno je ukazala na još jedan element bijede naših skorosteka. Među njima se, naime, nije pojavio ni jedan značajniji mecena velikog stila. Švercer oružjem, ratni profiter J. P. Morgan, bio je jedan od najvećih donatora američke kulture, Rockefeller je potrošio 350 milijuna kuna na kulturu, obrazovanje i javne poslove, a kod nas – nitko ništa. Kila kobasice našoj je eliti uvijek važnija od Shakespearea i tu, čini se, nema pomoći. Čak ni Slavko Linić iz stranke kulturne avangarde ni jednom nije došao na pomisao da investiranje u kulturu uvrsti u porezne olakšice, pa što onda možemo očekivati od Luke Rajića, koji je pola života prodavao sir na placu? “Biznis koji proizvodi samo novac jadan je biznis”, kaže Snježana Banović. Ovaj naš – možda baš zbog svoje nekulture – još je jadniji: on ne proizvodi ni novac, on ga krade…
ZABA SPOTOVI
Vrag zna zašto banke uvijek igraju na seksepil mladih djevica, ali to rade stalno i k tome iritantno. Svakoga dana barem dva puta – u terminu iza emisije “Dobro jutro, Hrvatska” i navečer oko Dnevnika – mlade nas djevojke maltretiraju plaćenim minutama za senzacionalne bankarske ideje. Ljepotica vam, tako, upadne u kadar i onda naveliko obrazlaže ljepotu ovog ili onog programa, ne spominjući promjenjive kamate, plaćanje naknada za svaku moguću operaciju osim ulaska i izlaska u banku (naplatili bi i to da mogu) i sl.
Što to ove djevojke, svojim iritantnim manekenskim pojavama, reklamiraju? Uvijek jednu te istu stvar – ulazak u dobrovoljno ropstvo. Njihova lijepa lica trebaju sakriti odvratnu bit bankarskog sustava u kojem bankama pripada sve, a građanima, pa čak i državi, ništa. Banke su, inače, u cijelom svijetu iskoristile kapital panike koja je nastala 1929., kad je njihov kolaps doveo do svjetskog rata. One nas i dan-danas ucjenjuju kako ćemo se, propadnu li, zaputiti ravno u kanibalizam i svjetski rat. To je tako na cijeloj zapadnoj hemisferi. Ove naše banke učinile su i nešto gore: kartelizirale su se, isključile i ostatke ostataka tržišne utakmice, pa u nedokazivom ali očitom dogovoru utanačile uvjete igre: visinu i način određivanja kamata, ubijanje tržišne utakmice, izbjegavanje prave konkurencije itd. Novog, velikog igrača na tržište nitko ne želi pripustiti (a kandidata ima) jer bi, kao u svijetu telekoma, odmah došlo do rušenja tarifa i bitke za svakog klijenta. Tad bi se puno lakše disalo, no svakog jutra uleti vam na ekrane neka cakana kako bi vam objasnila da ste sa Zabom ili PBZ-om zapravo sretni i zadovoljni. Fuj, bljuv, zgad – ne vjerujte im ni riječ, lažu čim zinu! I dalje od banaka, ako u njih baš ne morate.
VIJESTI NOVE TV
Jadranka Kosor, kroz suze, žali se što je zovu Suzana. Kaže da je uzorno odgajala svog sina, a oni njoj ovako. Još jučer je s Hermanom, Barackom i Angelom uvodila Hrvatsku u EU, a sad – cipela. Šmrc.
Nema ničeg osamljenijeg od samuraja, osim možda tigra u džungli, kaže Jean-Pierre Melville u filmu “Samuraj”. Nije dobri Melville vidio političara koji je dobio vritnjak: u njegovoj blizini manje je života nego u pustinji Gobi. Jadranku Kosor izdali su svi, vjerna Martina, odana Đurđica, lojalni Gordan. Samo je Šeks odlučio ostati uz nju (u tom potezu garant ima nešto opako huljski, samo to još ne vidimo), pa je Jadranka Kosor dospjela u situaciju u koju je, netom prije, dovela Ivu Sanadera, pokazujući se u onoj rečenici vidovitom. Kojoj, pitate. “Kud Ivo, tud i ja”, ta kojoj bi drugoj!
Dobar potez Tomislava Karamarka, kao “Bronhi” bombon. Lakše se diše.
REKLAMA ZA OSJEČKO PIVO
Ovca Gregor iritantna je jer iskače iz svake paštete, reklame za banke iritantne su jer predstavljaju “karakternu masku kapitalizma”, Bruno Kovačević iritantan je jer nas svaki dan ubija iz kuta ekrana novom zvizdarijom, ali reklame za Osječko pivo iritantnije su od svega što smo dosad vidjeli zbog dosad neviđenog seksizma i primitivizma.
“Mojoj snaši bolji sam neg’ Messi, svaku večer hat-trick mi se desi”; “Mala moja, dobro si mi sjela, čim te uzmem orosiš se cijela”; “Mala moja, prirodno se nosi, nikad svoju livadu ne kosi”; ”Kad sam kući, zabijem u trenu, al’ slađe je na tuđem terenu…” Može li dublje? Teško!
Izvor: www.novossti.com
Njihove predstave su u oscilacijama i kad to degažiraju, postići će cijenu – kaže Ćiro Blažević Tončici Čeljuski, odgovarajući na pitanje hoće li hrvatski reprezentativci biti skuplji kad završi prvenstvo Evrope. Što je pjesnik htio reći? Fali titl, jer nema te kumice s placa koja će razmeti sadržaj ovog kalambura. A stvar se svodi na ovo: naši nogometaši danas igraju odlično, a sutra katastrofalno, pa ako se nekim čudom koncentriraju i ujednače razinu nastupa, ode im cijena nebu pod oblake…
Netko je davno rekao kako svaki nastup Ćire Blaževića, Tončija Vrdoljaka ili Zdravka Mamića diže gledanost televizije ili nakladu novina. Sasvim točno. Oni su skloni verbalnim ekscesima, govore apodiktički, zažareno, a to je idealna roba za masmedij. To su terminatori dosade. Ćiro se i ovaj put pobrinuo da sve ne završi na pristojnim, mada nerazumljivim procjenama konjunkture na tržištu nogoloptača. Naime, sam se pozvao prokomentirati homofobni istup nekog evropskog selektora. “U nogometu nema homoseksualaca”, prisegnuo je Ćiro, “to vam jamčim. Njihova profinjena, suptilna duša ne može odgovoriti zahtjevima surovog sporta…”
Ćirine izjave su u oscilacijama, no ako ih degažira, na medijskom tržištu odmah će mu pasti vrijednost…
PULS NACIJE
I Bilićeve predstave su u oscilacijama. BB proizvodi emisije u rasponu od visokoegzaltiranog treša (možemo ga, recimo, zamisliti kako, u mogućoj ulozi života, kao propovjednik u nekoj od južnih država SAD-a uz gospel predvodi nabrijanu kršćansku misu i najavljuje strašni sud) do katkad odličnih studijskih rasprava, kakva je bila ona o genezi i profilu hrvatske nove klase. U studio je pozvao troje pametnih ljudi, tri rijetke ptice na našim ekranima, Snježanu Banović, Matu Matišića i Ivicu Buljana, kako bi razgovarali o našim tajkunima, o gospodi Glembajevima. U ovoj emisiji lansirao je dvije nove riječi, “pohlepništvo” i “izvrsnici”. Ni jedna ne postoji i ne znači ništa, pa u njih možemo upisati sadržaj kakav god želimo, to su prazne table koje nam je Brane darovao nadahnut Duhom Svetim. “Sve je to”, rekla je Snježana Banović o pljački stoljeća, “izvedeno u ime malograđanske ljubavi spram hrvatstva.”
Naslov čuvenog Krležinog teksta doista je pogodio u sridu. Nacionalizam, ovakav kakav poznajemo, samo je srce problema. Pišući američki ustav i druge temeljne zakone, pametni državnici Jefferson, Madison i Jay pošli su od vrlo jednostavne antropološke premise. Ljudi su po naravi skloni da, birajući između osobne koristi i općeg interesa, uvijek odluče u svoju korist, makar to bilo na štetu kolektiva. Mogu li nešto ukrasti, zakinuti, jamiti, učinit će to. U tome će ih savjest spriječiti samo iznimno. Brana krađi i korupciji može zato biti samo drugi pojedinac, podjela vlasti, nepovjerenje, opća kontrola. Kod nas je, međutim, u ime “malograđanske ljubavi spram hrvatstva” (srpstva etc.), sva vlast prepuštena jednoj, kako se pokazalo, neopisivo gramzivoj sljedbi, koja je u dvadeset godina uspjela pokrasti ono što su generacije stotinama godina stvarale. Nacija je postala totem koji se ne propituje, oko kojeg se pleše u transu, dok uokolo traje pljačka, baš zato nesmetana.
Hrvatski nacionalizam već stoljećima počiva na premisi da bi država bila bogata da nema stranaca, korozivnog elementa na zdravom čeliku nacije. Međutim, akademik Vladimir Stipetić u svojoj sjajnoj knjizi “Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva” razorno demantira neke popularne predodžbe iz kompendija malograđanskog nacionalizma. Stipetić, recimo, pokazuje kako je Rijeka pod Mađarima doživjela briljantan gospodarski i kulturni razvoj (grad je postojao na svim gospodarskim mapama svijeta), ali je taj period u kolektivnoj memoriji ostao upisan kao razdoblje propasti. A Rijeka najjače propada upravo danas.
Krležini Glembajevi nisu postojali, ni 1913. ni kasnije, kaže Ivica Buljan. Fakat, oni su za ove današnje tajkune Rottschildi. Zato danas razne barunice Castelli svakoga dana gaze sirote proletere ostajući nekažnjene ili prolazeći s malom kaznom, dok kulturna razina naših novobogataša više odgovara likovima iz Nušićevih ili Brešanovih tekstova nego Krležinim virtualnim svjetovima. “Glembajevština sa scene nikad nije bila tako jaka kao ova u životu, koja je puno jača”, dodaje Snježana Banović. Dikan vs. Leone? Neusporedivo!
Snježana Banović – bila je to njezina emisija – sjajno je ukazala na još jedan element bijede naših skorosteka. Među njima se, naime, nije pojavio ni jedan značajniji mecena velikog stila. Švercer oružjem, ratni profiter J. P. Morgan, bio je jedan od najvećih donatora američke kulture, Rockefeller je potrošio 350 milijuna kuna na kulturu, obrazovanje i javne poslove, a kod nas – nitko ništa. Kila kobasice našoj je eliti uvijek važnija od Shakespearea i tu, čini se, nema pomoći. Čak ni Slavko Linić iz stranke kulturne avangarde ni jednom nije došao na pomisao da investiranje u kulturu uvrsti u porezne olakšice, pa što onda možemo očekivati od Luke Rajića, koji je pola života prodavao sir na placu? “Biznis koji proizvodi samo novac jadan je biznis”, kaže Snježana Banović. Ovaj naš – možda baš zbog svoje nekulture – još je jadniji: on ne proizvodi ni novac, on ga krade…
ZABA SPOTOVI
Vrag zna zašto banke uvijek igraju na seksepil mladih djevica, ali to rade stalno i k tome iritantno. Svakoga dana barem dva puta – u terminu iza emisije “Dobro jutro, Hrvatska” i navečer oko Dnevnika – mlade nas djevojke maltretiraju plaćenim minutama za senzacionalne bankarske ideje. Ljepotica vam, tako, upadne u kadar i onda naveliko obrazlaže ljepotu ovog ili onog programa, ne spominjući promjenjive kamate, plaćanje naknada za svaku moguću operaciju osim ulaska i izlaska u banku (naplatili bi i to da mogu) i sl.
Što to ove djevojke, svojim iritantnim manekenskim pojavama, reklamiraju? Uvijek jednu te istu stvar – ulazak u dobrovoljno ropstvo. Njihova lijepa lica trebaju sakriti odvratnu bit bankarskog sustava u kojem bankama pripada sve, a građanima, pa čak i državi, ništa. Banke su, inače, u cijelom svijetu iskoristile kapital panike koja je nastala 1929., kad je njihov kolaps doveo do svjetskog rata. One nas i dan-danas ucjenjuju kako ćemo se, propadnu li, zaputiti ravno u kanibalizam i svjetski rat. To je tako na cijeloj zapadnoj hemisferi. Ove naše banke učinile su i nešto gore: kartelizirale su se, isključile i ostatke ostataka tržišne utakmice, pa u nedokazivom ali očitom dogovoru utanačile uvjete igre: visinu i način određivanja kamata, ubijanje tržišne utakmice, izbjegavanje prave konkurencije itd. Novog, velikog igrača na tržište nitko ne želi pripustiti (a kandidata ima) jer bi, kao u svijetu telekoma, odmah došlo do rušenja tarifa i bitke za svakog klijenta. Tad bi se puno lakše disalo, no svakog jutra uleti vam na ekrane neka cakana kako bi vam objasnila da ste sa Zabom ili PBZ-om zapravo sretni i zadovoljni. Fuj, bljuv, zgad – ne vjerujte im ni riječ, lažu čim zinu! I dalje od banaka, ako u njih baš ne morate.
VIJESTI NOVE TV
Jadranka Kosor, kroz suze, žali se što je zovu Suzana. Kaže da je uzorno odgajala svog sina, a oni njoj ovako. Još jučer je s Hermanom, Barackom i Angelom uvodila Hrvatsku u EU, a sad – cipela. Šmrc.
Nema ničeg osamljenijeg od samuraja, osim možda tigra u džungli, kaže Jean-Pierre Melville u filmu “Samuraj”. Nije dobri Melville vidio političara koji je dobio vritnjak: u njegovoj blizini manje je života nego u pustinji Gobi. Jadranku Kosor izdali su svi, vjerna Martina, odana Đurđica, lojalni Gordan. Samo je Šeks odlučio ostati uz nju (u tom potezu garant ima nešto opako huljski, samo to još ne vidimo), pa je Jadranka Kosor dospjela u situaciju u koju je, netom prije, dovela Ivu Sanadera, pokazujući se u onoj rečenici vidovitom. Kojoj, pitate. “Kud Ivo, tud i ja”, ta kojoj bi drugoj!
Dobar potez Tomislava Karamarka, kao “Bronhi” bombon. Lakše se diše.
REKLAMA ZA OSJEČKO PIVO
Ovca Gregor iritantna je jer iskače iz svake paštete, reklame za banke iritantne su jer predstavljaju “karakternu masku kapitalizma”, Bruno Kovačević iritantan je jer nas svaki dan ubija iz kuta ekrana novom zvizdarijom, ali reklame za Osječko pivo iritantnije su od svega što smo dosad vidjeli zbog dosad neviđenog seksizma i primitivizma.
“Mojoj snaši bolji sam neg’ Messi, svaku večer hat-trick mi se desi”; “Mala moja, dobro si mi sjela, čim te uzmem orosiš se cijela”; “Mala moja, prirodno se nosi, nikad svoju livadu ne kosi”; ”Kad sam kući, zabijem u trenu, al’ slađe je na tuđem terenu…” Može li dublje? Teško!
Izvor: www.novossti.com
