Kukavičje jaje uvaljeno hrvatskom društvu

„Recesivni gen

Negativna selekcija, recesivni gen

Pismen polako mutira u nepismen

Dlaka, Nokat, Pljuvačka, Mitiser, Cerumen

Za civilizaciju ipak malo previše rumen“

Antonije Pušić

Volim raditi na fakultetu. Kolege su načitane i obrazovane. Studenti pristojni. Ili se prave da jesu. Barem dok ne polože ispit. Ali kada čovjek napusti predavaonicu i kabinet, shvati da živi u velikom balonu od sapunice. Doživljaj je to društva drugačijeg no što ono zaista jest. Jer u njemu caruje nešto drugo. Sjajno bi bilo da su to samo neobrazovanost, neznanje, nepristojnost i primitivizam. No to su samo vanjska obilježja zapuštenog društva, u kojem s druge strane stoji tendenciozna zloća, naličje licemjernih podjela pod egidom „zajedništva“, i vulgarna agresija prema onima koje se stalno optužuje da su krivi, neprijatelji, kojima manjka patriotizma. To je arhitektura našeg društva. Ona koja se potiče i hrabri.

Uglađenost je maska koja se lako skida. Tanka opna oko stvarnosti. Izvana pozivi na velike vrijednosti, tradiciju. Vjerske ideale i povijesna djela. Iznutra jad neodgovornosti, sile i prevare. Taj svijet dvostrukih stvarnosti, nametnutih konotacija, vidjeli smo prošloga ponedjeljka, na dan koji je bio u znaku dočeka zaslužnih sportaša, sjajnih rukometaša.

Ono što nedvojbeno jest sportski uspjeh dobilo je svoju političku i društvenu kulisu. Loša glazbena podloga, ne slučajna, poslužila je kao pokazatelj u kakvom društvu živimo. Signal onima koji ne plješću tome kako naše društvo izgleda. Možda rukometaši i mogu misliti da im se na dočeku treba pustiti njihova playlista, samo tada bi i glazbu i tribinu, ozvučenje i svjetlosne efekte trebali sami platiti. Kao što slavlje diplome ili doktorata plate obitelj ili slavljenik. Pa onda sami biraju i lokal i sljedove.

Zašto to govorim? Stvar je jednostavna, kad se na pozornicu punog Trga bana Josipa Jelačića popne gospodin Perković, on sa sobom donosi „društvenu prtljagu“ koja neupitno nije bezazlena. I nije slika društvenog pomirenja djece ustaša i partizana u našoj domovini. Ili baš jest „pomirenja“. Ne treba Marko Perković ni zapjevati svoje poznate stihove, a da bismo znali zbog čega je pozvan pjevati. I kad prešuti onu s domom i spremnošću ili preskoči onu o Čapljini i Gradišci Staroj, jasno je zašto je tu. Ne valjda zbog stihova „Gdje je moja ljubav nestala, Kose crne, duge rasplela, Kome oni divni nokti, Sreću toče sad u vodki, A usne joj šapću volim te“. Svakom je jasno da je Thompson glazbena istoznačnica za jedan, neki kažu povijesni i operni, pozdrav. (Jednako kao što Skejini brčići i sklonost crnoj odjeći nisu samo neobičan modni hommage Karlu Lagerfeldu.) Pa Thompsona zovu da pjeva upravo zbog toga. Ne, pobogu, zbog melosa, Gotovčevog „Završnog kola“ iz „Ere“ ili rifa iz „Thunderstrucka“. Kad zovete Thompsona, nije riječ o zajedništvu, veselju i slavlju. Bit je u perpetuiranju podjela na nas i njih, prave Hrvate i „one koji Hrvatsku nikad nisu prihvatili“, lijeve i desne, krive i prave, zovite ih kako hoćete. Kod Thompsona glazba je sekundarna – show služi normalizaciji nenormalnog. Umivanju prljavog. Konstitucionalizaciji nekonstitucionalnog.

No pustimo i necivilizacijski aspekt, kukavičje jaje uvaljeno hrvatskom društvu, čak i to što neslužbena „himna“ reprezentacije, pjesma „Ako ne znaš šta je bilo“, veze sa sportom nema. (Osim ako stihovi „Ti si rođen sine u vrijeme slobode, Rasti da je braniš kad ti stari ode“ impliciraju da slobodu braniš na rukometnom golu. Ili „Je l’ moguće da ste zaspali na straži, Zakletva barjaku da više ne važi, Je l’ moguće da ste zavezali oči, I ne čujete tuđe korake u noći“ znači da je pivot zaspao u bloku, da su mimo njega prošla oba vanjska igrača.) Nego hajdemo razvidjeti literarnu vrijednost suvremene nacionalne lirike Marka Perkovića te Nenada i Jadrana Ninčevića.

Već kod naslova u oči upada „Ako ne znaš ŠTA je bilo“. I, kao mnogo puta dosad, gramatika i pravopis ispadaju moćno sredstvo kojim su Beč, Budimpešta, Beograd i Bruxelles, a uz to i Soros, Gaj i Broz, razbijali nacionalno jedinstvo i hrvatski identitet. Pardon, uz „šta“ bolje ide „nacijonalno jedinstvo“ i „hrvacki identitet“. Naravno, svi znadu tko je Soros, no valja pojasniti da je Gaj nesretni Ljudevit koji je Hrvate, neuspješno, pokušao poučiti pravopisu. A Broz nije mrski Josip, već Ivan, kojem isto s pravopisom nije dobro prošlo.

Slušam dalje: „da ih pitam“, „rasti da je braniš“, „da više ne važi“, „da ste zavezali oči“… Znao sam da ima ganga, rera i ojkalica. No ova je pjesma dadakalica. Konstrukcije koje s hrvatskim jezikom mnogo veze nemaju. Ali, eto, neće si Thompson i Ninčević dopustiti robovanje Hrvatskom institutu za jezik. Malo mi je, naravno, bilo čudno što u nastavku nije bilo i „ima da ti kaže Lika“ i „pitaj klisure Šibenika“, a umjesto „Rasti da je braniš kad ti stari ode“ stih „Rasti da je braniš kad ti matori ode“.

Znam, dalo bi se zapitati gdje je lingvistika bila kad su Hrvati krvlju izborili svoje mjesto uz more ili gdje su bili svi pravopisni znanstvenici i akademici dok se ginulo pod Klisom i u Sinju. Neki će reći i „Dolje jugo-europski pravopis!“ Ili „Pjevaj hrvacki – da te cijeli svijet razumi. Ovaj, razumje.“ Samo to nipošto ne mijenja na stvari da upravo koliko Marko Perković i Ninčević znadu o pravopisu i gramatici, toliko im dobro ide i s poviješću, toponimima, svim našim ratovima, lošom četrdeset petom, vucima, vilama i hajducima. Mogao bih biti slikovit pa reći da bi u njihovoj lingvističkoj maniri Biograd na moru mogao biti – Beograd. Na moru. A svejedno se usuđuju poučavati nas. Podgrijavati ružne reminiscencije. Stvarati neprijatelje!

Izrugujem se. Nisam komunikacijski čistunac, isključivi lingviSSt. No činjenica jest da će se isti oni koji pljeskaju kada se u Saboru zagovara čistoća hrvatskog jezika društvenom borbom protiv „hiljadu“, a za korist „tisuću“, u odgovor na diskusiju zastupnice srpske manjine, mirno odslušati iskrivljeni jezični pristup Thompsonove poskočice. Jer to je ono isto pojednostavljenje, selektivna principijelnost koja i inače vrijedi na toj strani političke scene. Istovremeno karikaturalna i šaljiva, ali i opasna.

Sad dolazimo do problema. Možemo se ismijavati sa stihovima, pravopisom i gramatikom, estetikom onog što smo slušali i gledali. No opasna je „etika“ koja iza toga stoji. Možda nekog i ponese kičasti stih, no mnogo je više onih koji znadu zašto vole ovaj melos. Zato što on, unatoč svim zalaganjima za „zajedništvo“ ljudi i „ujedinjenje“ društva, podržava isključivost, podjele, mržnju. Netko je uvijek kriv!

U suvremenoj Hrvatskoj proizvodnja „krivaca“ i „neprijatelja“ jedina je relevantna industrija. Komunisti, leftardi, jugoliberali, salonski kritičari, ljevičari na aparatima, srbočetnici, orjunaši, jugonostalgičari… Sve je to rječnik vulgarnih nadimaka, smišljen radi diskreditiranja i diskvalificiranja. Zato pjesme koje to eksploatiraju – zgodnim dosjetkama u rimi prozivaju i vrijeđaju – ne mogu biti pjesme slavlja niti bi ih u tu svrhu trebalo izvoditi. Opasne su. Čak i ako to ne shvaćate!

Samo, naravno, čemu se čudimo? Nije to od jučer. Ni od prekjučer. Desetljećima slušamo razne laži, revizionističke falsifikate, popise žrtava Jasenovca na kojima su valjda tri, četiri imena (od kojih su dva umrla od pankreatitisa nakon prejedanja pancetom, jedan je umro od gihta, a četvrti od, bit će, upale Davidove zvijezde na rukavu). Čudimo se i ništa ne poduzimamo. Ako više, nakon ovih godina, išta poduzeti i možemo. Škola i obrazovanje tu više ne mogu pomoći. Od rješenja su se pretvorili u problem; dok čitate neke udžbenike, još će vam se učiniti i da je Thompson blag, a Skejo domobran.

U Lijepoj Našoj mudrost i pamet posve su nevažne, suradnja i uvažavanje opskurni. Živimo društvo maskirane agresije. Sa svrhom i ciljem. I poznatim neprijateljima. Neznanje i neobrazovanost, nestručnost i nesposobnost tu služe svrsi. Jednako kao i brutalno ignoriranje istine kad ti ne ide u korist. A narod to oportunistički ili koristoljubivo prihvaća dok ozbiljni ljudi ostaju kod kuće. Umorni od vlastite pameti čekaju rezultate političke nevidljivosti.

Da, nije bit u Thompsonu i rukometu. Nije ni u pravopisu i gramatici. Problem je primitivizam. I indolencija kojom ga prihvaćamo. Divno je kako se slažemo u tome da ništa ne poduzimamo. Pravo zajedništvo. Pravih i krivih. Lijevih i desnih.

nacional