Kuku Todore, a nama još gore! (Drugi dio)

Ladislav Babić: Kuku Todore, a nama još gore! (Prvi dio)

No, kao što reče Mumford, nacionalna država, koja u osnovi ne predstavlja servis potreba svojih građana, već prvenstveno zastupa interese društvenih elita (kapitala), imala je – podređena interesima kapitala - tendenciju širenja. Riječima Hardta i Negrija („Imperij“):

„Pribavljanje dodatnoga promjenljivoga kapitala, uposlenje nove radne snage i stvaranje proletera, nasuprot, podrazumijeva kapitalistički imperijalizam. Produženje radnoga dana postojećih radnika u kapitalističkom području može, naravno, stvoriti dodatnu radnu snagu, ali postoji granica toga povećanja. Za ostatak te nove radne snage, kapital mora stalno stvarati i upošljavati nove proletere među nekapitalističkim skupinama i zemljama. Postupna proletarizacija nekapitalističkoga okruženja predstavlja stalno ponovno otvaranje procesa prvobitne akumulacije - pa prema tome i kapitalizaciju samoga nekapitalističkoga okoliša. Luxemburg (Rosa Luxemburg) vidi u tome stvarnu povijesnu novinu kapitalističkoga osvajanja: “Svi su osvajači slijedili cilj porobljavanja i iskorištavanja zemlje, ali nijednoga nije zanimalo da orobi ljudima njihove proizvodne snage i razori njihovu društvenu organizaciju”. U tom procesu kapitalizacije vanjsko je usvojeno. Kapital stoga mora ne samo imati otvorenu razmjenu s nekapitalističkim društvima ili samo prisvojiti njihovo bogatstvo, on ih mora i preobraziti u sama kapitalistička društva. To je središnje mjesto u Rudolf Hilferdingovoj definiciji izvoza kapitala: “Pod ‘izvozom kapitala’ podrazumijevam izvoz vrijednosti kojoj je svrha stvoriti višak vrijednosti vani”. Izvozi se odnos, društveni odnos koji će sebe umnožiti. Poput misionara ili vampira, kapital dodiruje ono što je strano i čini ga vlastitim. “Buržoazija”, pišu Marx i Engels, “prisiljava sve narode, pod prijetnjom nestanka, da usvoje buržoaski način proizvodnje; ona ih prisiljava da u svoju sredinu uvedu ono što ona naziva civilizacijom, tj. da sami postanu buržuji. Jednom riječju, ona stvara svijet na vlastitu sliku i priliku”. Ekonomskim rječnikom, ta civilizacija i modernizacija znače kapitalizaciju, to jest, uključivanje u sve širi krug kapitalističke proizvodnje i akumulacije. Na taj je način nekapitalistički okoliš [teritorij, društveni oblici, kulture, proizvodni procesi, radna snaga i tako dalje] formalno podvrgnut kapitalu.“

U tu svrhu vršena su kolonijalna osvajanja praćena nizom imperijalističkih ratova, pod izgovorom širenja, prvotno navodne civilizacije a potom demokracije i ljudskih prava. No, kapital je u svojoj nezajažlivoj opsjednutosti profitom i tržištima gdje će ga ostvarivati (dobavljanjem jeftinih sirovina i radne snage, te tržišta za svoje proizvode) prerastao okvire nacionalnih država, transformirajući se postepeno iz pozadinskog upravljanja vladama, u posve otvorenu vladavinu Globusom, u – Imperij! Suverenitet država i naroda tek je reminiscencija na nešto što je možda i postojalo u prošlosti, a danas je tek utjeha onima koji ne razumiju tko upravlja, a tko biva upravljan. Slijepcima koji ne vide eksploataciju vlastite radničke klase niti drugih naroda, u svrhu ostvarivanja profita – tog pokretača kapitalističkog društva - ni riječi bivšeg američkog predsjednika Trumana:

„Stari imperijalizam - eksploatacija radi profita stranaca - nema mjesta u našim planovima“, (predsjednik Harry S. Truman, 20. siječnja 1949.)

neće puno pomoći. Možemo ih shvatiti nagovještajem pretvorbe imperijalističkog kapitalizma u Imperij – globalnu i otvorenu nadvladu kapitala (i to ne samo mehanizmima MMF-a, Evropske komisije, Evropske centralne i Svjetske banke, te Svjetske trgovinske organizacije) nad svjetskim procesima, narodima, kulturama, slobodama i vrijednosnim kriterijima - što se dan danas dešava pred našim očima. Kao što autori knjige definiraju:

„Koncept Imperija ima svoje temeljno obilježje u nedostatku granica: vladavina Imperija nema granica. Znači, koncept Imperija, u prvom redu, pretpostavlja režim koji djelotvorno obuhvaća prostornu ukupnost, ili koji stvarno vlada cijelim “civiliziranim” svijetom. Nikakve teritorijalne granice ne ograničavaju njegovu vladavinu. Drugo, koncept Imperija predstavlja se, ne kao povijesni režim nastao u osvajanju, već prije kao poredak koji djelotvorno dokida povijest pa stoga uspostavlja za vječnost postojeće stanje stvari. Sa stajališta Imperija, tako će uvijek biti i tako se uvijek mislilo da bude. Imperij predstavlja svoju vladavinu ne kao prijelazni trenutak u kretanju povijesti, već kao režim bez vremenskih granica i u tom smislu izvan povijesti ili na kraju povijesti. Treće, vladavina Imperija djelatna je na svim ravnima društvenog poretka šireći se sve dolje do dubina društvenoga svijeta. Imperij ne samo što upravlja teritorijem i stanovništvom već i stvara sam svijet koji ono nastanjuje. On ne samo što uređuje međusobne ljudske radnje već neizravno nastoji vladati samom ljudskom naravi. Predmet njegove vladavine je društveni život u svojoj cjelini pa tako Imperij predstavlja paradigmatski oblik biomoći. Naposljetku, iako se praksa Imperija stalno kupa u krvi, koncept Imperija uvijek je posvećen miru - stalnom i općem miru izvan povijesti. Imperij s kojim smo suočeni iskazuje ogromnu moć potlačivanja i razaranja, ali ta nas činjenica ne smije nipošto učiniti nostalgičnima prema starim oblicima dominacije. Prijelaz prema Imperiju i njegovim procesima globalizacije nudi nove mogućnosti snagama oslobađanja. Globalizacija, naravno, nije samo jedno, a višestruki procesi koje prepoznajemo kao globalizaciju nisu ujedinjeni ni jednoznačni. Naša politička zadaća, mi ističemo, nije samo opirati se tim procesima već ih reorganizirati i preusmjeriti prema novim ciljevima. Stvaralačke snage mnoštva koje odražavaju Imperij također su sposobne autonomno izgraditi Protuimperij, alternativne političke organizacije globalnih tijekova i razmjena. Bitke za osporavanje i potkopavanje Imperija, kao i one za izgradnju stvarne alternative, tako će se odvijati na samom imperijalnom terenu - u stvari te nove bitke već su počele. Tim će i mnogim sličnim bitkama mnoštvo morati izmisliti nove demokratske oblike i novu konstitutivnu moć koja će nas jednoga dana odvesti kroz Imperij i izvan njega… Logika vladavine koja je u određenom smislu nastala u Evropi i Sjedinjenim Državama sada ustoličuje praksu prevlasti na cijeloj zemaljskoj kugli. Još je važnije da snage koje se suprotstavljaju Imperiju i djelotvorno prefiguriraju alternativno globalno društvo nisu same ograničene na bilo koju zemljopisnu regiju. Zemljopis tih alternativnih moći, novi zemljopis, tek treba zacrtati - ili u stvari njega danas zacrtavaju otpori, bitke i želje mnoštva.“

Ne prepoznaje li netko u tim riječima globalno samo nastavak Marxovih i Engelsovih analiza kapitalističkog društvenog poretka (u novim okolnostim), a „lokalno“ pravog krivca za „marifetluke“ agrokorovog tajkuna, jednog čovjeka u posjedu ne samo 95% koncerna već praktički i cijele države koja je igrala po njegovim notama, dok nije prepoznala posljedice (ne i uzroke) falš svirke, njegov je problem. Sa stanovištva masa, gotovo je idiličan pojam proletarijata – eksploatiranog radničkog mnoštva, ali sa stalnim poslom koji osigurava ma i najminimalniji nivo egzistencije – u odnosu na sve više prevladavajući prekarijat sasvim nesigurne životne egzistencije, što bismo – ironično – gotovo mogli opisati poznatom partizanskom krilaticom: „snađi se druže“! Poput životinja u prirodi, iz koje je i potekao, još uvijek noseći više predatorskog naslijeđa kvazioplemenjenog socijalnim uslovima života, negoli istinske žudnje za humanošću i dostojanstvenim životom svih ljudskih bića, sa svih postojećih meridijana. I kad Gazda u obraćanju javnosti, a prvenstveno svojim radnicima, maže oči:

„Uprava Agrokora, zajedno s partnerima, intenzivno radi na repozicioniranju poslovanja i novom poslovnom modelu, kojim će se zaštititi interesi svih dionika, a pri čemu će se posebno voditi briga o vama, našim zaposlenicima“,

dobro bi bilo da se isti prisjete koliko je dosadašnji „poslovni model“ – uz izdašnu pomoć mafijaške države - vrlo uspješno doprinjeo bacanju iste na koljena, uz istovremeno bogaćenju „gazdine“ obitelji. Na koju je - ne daj bože jada pred kojim se upravo našao – shodno uobičajenom moralu onih koji su procesom pljačkaške privatizacije orobili državu i njene žitelje, prenio maltene cijelu imovinu, učinivši je nedodirljivim pravnom sistemu društva kojem je privatno vlasništvo svetinja veća od etičkih načela i ljudskih života. Nije da se nije imao na koga ugledati od bližih predaka, istovremeno prodajući mnoštvu „hrvatski san“ o „putovanju“ s dolačke tržnice do mogula, od čijih se nagomilanih pizdarija trese cijelo društvo. No, možda je važnije od toga - da se vratimo na rezultate ankete s početka teksta - što su ljudima gaće punije straha za sudbinu svojih radnih mjesta, negoli mozak shvaćanja zašto je do toga došlo, i zašto širom svijeta do toga dolazi i još će dolaziti. Shvaćanje istine je prvi korak prema promjenama. Ima onih koji su uvjereni kako će znanost i tehnologija izvući cjelokupno čovječanstvo na bolje puteve od onih kojima kroči. Za njih ostavljam riječi grčkog filozofa, dr Andreasa Karitzisa:

„Filozofija je vodič, tehnologija je alat.“, (Damir Pilić, „Marx nije mrtav“)

A čovjeka koji je poučavao ljude istini, dostojanstvu i načinu upotrebe mentalnih alata, kao da više cijene na londonskom groblju, sred epicentra svjetskog kapitalizma:



Doduše, možda s navadom kapitala da i svoje protivnike (sjetite se Chea!), nakon prirodne ili nasilne smrti, zna glorificirajući unovčiti. Začudo, spomenik nije – po uzoru na eksjugoslavenske kulturalne običaje – dignut u zrak, niti ispisan opscenim grafitima. Upitali Engleza, kako to da su im travnjaci tako savršeni, na što je on odgovorio: „Treba ih redovno održavati, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I tako stoljećima“. Možda je tako i s kulturom, nezavisno o kom se društvenom sistemu radilo.