Komentar: Donosimo Vam ekskluzivan SOTT-ov prijevod članka autora Johna F. Schumakera u kojem kvalitetno objašnjava zašto ljudi slijede zapadnjačke "vrijednosti" bezumne potrošnje, na koji način dolazi do kolektivne demoraliziranosti društva u kojoj život postaje 'uzaludan', lišen smisla i zadovoljstva, te što je potrebno činiti kako bi se čovjek oslobodio tih okova i pruža li društvo uopće dovoljno otpora kako bi promijenilo smjer prema boljoj budućnosti.
Zapadnjačka potrošačka kultura stvara psiho-spiritualnu krizu koja nas ostavlja dezorijentiranima i lišenima svrhe. Kako se možemo odnositi prema našoj bolesnoj kulturi i ozdraviti sebe?
Naš silazak u Doba depresije izgleda nezaustavljiv. Prije tri desetljeća, prosječna starost osobe kod prvog nastupanja depresije bila je 30 godina. Danas je 14. Istraživači poput Stephena Izarda sa Sveučilišta Duke ističu da se stopa depresije u zapadnjačkim industrijaliziranim društvima udvostručuje sa svakom sljedećom generacijom. Pri ovoj brzini, više od 50% naše mlađe generacije, u dobi od 18 do 29 godina starosti, podleći će depresiji do svojih sredovječnih godina života. Ekstrapolirajući jednu generaciju dalje, dolazimo do strašnog zaključka da će praktično svi postati žrtvom depresije.
U kontrastu s mnogim tradicionalnim kulturama gdje depresija uopće nije prisutna, čak ni riječ za nju, zapadnjačka potrošačka kultura je zasigurno sklona depresiji. Međutim, depresija je već toliko u našem rječniku da je sama riječ počela opisivati mentalna stanja koja bi se trebala shvaćati drukčije. Zapravo, kada se ljude s dijagnozom depresije pregleda pobliže, većina njih se uopće ne uklapa u ovu dijagnozu. U najopsežnijoj studiji ove vrste, Ramin Mojtabai iz Škole javnog zdravstva John Hopkins Bloomberg prikupio je podatke od preko 5600 slučajeva i otkrio da je samo 38% njih zadovoljilo kriterije za dijagnosticiranje depresije.
Ono što doprinosi zbunjenosti je jednako podmukla epidemija demoralizacije koja također pogađa suvremenu kulturu. Budući da dijeli neke simptome s depresijom, demoralizacija je često pogrešno označena i tretirana kao da je u pitanju depresija. Glavni razlog za slabu 28-postotnu uspješnost antidepresiva je to što je visoki postotak slučajeva 'depresije' zapravo demoralizacija, stanje koje ne reagira na te lijekove.
Egzistencijalni poremećaj
U prošlosti je naše shvaćanje demoralizacije bilo ograničeno na specifične ekstremne situacije, poput onesposobljujuće fizičke ozljede, terminalne bolesti, kampova ratnih zarobljenika, te vojnih taktika usmjerenih protiv morala neprijatelja. Međutim, također postoji i kulturalna vrsta koja sebe može izraziti suptilnije i razviti se iza scene normalnog svakodnevnog života pod patološkim kulturalnim uvjetima kakve imamo danas. Ovu kulturalno stvaranu demoralizaciju je suvremenom 'potrošaču' gotovo nemoguće izbjeći.
Prije nego depresivni poremećaj, demoralizacija je tip egzistencijalnog poremećaja koji je povezan sa slomom 'kognitivnog svjetonazora' osobe. To je sveobuhvatna psiho-spiritualna kriza u kojoj se žrtve općenito osjećaju dezorijentiranima i u nemogućnosti locirati smisao, svrhu ili izvore upotpunjavanja svojih potreba. Svijet gubi svoju vjerodostojnost, a prijašnja vjerovanja i uvjerenja se rastapaju u sumnju, nesigurnost i gubitak smjera. Frustracija, ljutnja i gorčina su uobičajeni pratioci, kao i unutarnji osjećaj osobe da je sudionik u izgubljenom cilju ili da gubi bitku. Oznaka 'egzistencijalna depresija' nije prikladna jer, za razliku od većine oblika depresija, demoralizacija je realističan odgovor na okolnosti koje pogađaju život osobe.
Kako se apsorbira, potrošačka kultura nameće brojne utjecaje koji oslabljuju strukture osobnosti, podrivaju suočavanje i polažu temelje za neizbježnu demoralizaciju. Glavne karakteristike ovakve kulture - individualizam, materijalizam, hiperkonkurencija, pohlepa, pretjerano kompliciranje, pretjerani rad, užurbanost i dugovi - sve od toga je negativno povezano sa psihološkim zdravljem i/ili socijalnim blagostanjem. Razina intimnosti, povjerenja i pravog prijateljstva u životima ljudi je uvelike opala. Izvori mudrosti, potpore zajednice i društva, duhovne utjehe, intelektualnog razvoja i životnog obrazovanja su presušili. Pasivnost i ograničeni izbor su izbacili kreativnost i vještine. Osobine otpornosti poput strpljenja, samokontrole i moralne čvrstine prepustile su svoja mjesta smanjenoj pozornosti, pretjeranom samoudovoljavanju i masturbacijskom pristupu životu.
Istraživanje pokazuje da je, za razliku od ranijih vremena, većina ljudi danas nesposobna identificirati bilo koju vrstu filozofije života ili strukture usmjeravajućih principa. Bez egzistencijalnog kompasa, komercijalizirani um gravitira prema 'filozofiji uzaludnosti', kako je Noam Chomsky naziva, u kojoj se ljudi osjećaju bespomoćnima i beznačajnima izvan svoje uvjetovane uloge povodljivih konzumera. U nedostatku suštine i dubine, udaljujući se od drugih i sebe, tanko i krhko konzumersko ja se lako fragmentira i gubi duh.
Po njihovom dizajnu, središnja organizirajuća načela i prakse potrošačke kulture održavaju 'egzistencijalni vakuum' koji prethodi demoralizaciji. Ova unutarnja praznina se često doživljava kao kronični i neizbježivi osjećaj dosade, što i nije iznenađujuće. Unatoč površinskom izgledu koji ukazuje na suprotno, potrošačko doba je smrtonosno dosadno. Dosadu stvara ne to što je neka aktivnost inherentno dosadna, nego što nije od značaja i ispunjavajuća toj osobi. Budući da se život potrošača okreće oko pretjeranog zadovoljavanja svojih beznačajnih i umjetno proizvedenih materijalnih želja nižeg nivoa, brzo ga preuzme dosada, kao i osjećaji iscrpljenosti, letargije i nezadovoljstva. Ovo postupno prerasta u 'egzistencijalnu dosadu' u kojoj osoba sav život vidi kao nezanimljiv i lišen zadovoljstva.
Moralna mreža
Potrošnja je sama po sebi pogrešna motivacijska platforma za društvo. Neprekidna konzumacija želja, bez ograničavanja, samo služi da stvori naviku kod ljudi i umanji budući potencijal zadovoljstva u onome što se konzumira. Ovo se postupno razvija u 'potrošačku anhedoniju', u kojoj konzumacija gubi kapacitet za zadovoljstvo i pruža samo skretanje pažnje i ritualnu vrijednost. Konzumerizam i psihička umrtvljenost su neumoljivi partneri.
Individualistički modeli uma su blokirali naše razumijevanje mnogih poremećaja koji su prvenstveno kulturalnog porijekla. Međutim, zadnjih godina raste interes za teme kulturalnog zdravlja i lošeg zdravlja koji pogađaju opću dobrobit. Istovremeno, odmičemo se od naivnih modela ponašanja i vraćamo se očiglednoj činjenici da ljudsko biće ima temeljnu prirodu, kao i poseban skup ljudskih potreba kojima kulturalni nacrt mora posvetiti pozornost.
U njegovoj izuzetnoj knjizi The Moral Order [Moralni red, op. prev.], antropolog Raoul Naroll je upotrijebio izraz 'moralna mreža' kako bi ukazao na kulturalnu infrastrukturu koja je potrebna za mentalno blagostanje njenih članova. Koristio je brojne primjere kako bi pokazao da cijela društva mogu postati predisponirana za mnoštvo mentalnih bolesti ako pogoršanje njihove 'moralne mreže' prijeđe određenu točku. Kako bi to izbjegli, moralna mreža društva mora biti sposobna ispuniti ključne psiho-socijalno-spiritualne potrebe svojih članova, uključujući osjećaj identiteta i pripadanja, kooperativne aktivnosti koje povezuju ljude u zajednicu, te zajedničke rituale i uvjerenja koja pružaju uvjerljivu egzistencijalnu orijentaciju.
Slično ovome, u knjizi The Sane Society [Razumno društvo, op. prev.], autor Erich Fromm je citirao 'okvir orijentacije' kao jednu od naših vitalnih 'egzistencijalnih potreba', no istaknuo je da su današnja 'marketinška lica' okovana kulturalnim programom koji aktivno blokira ispunjenje ove i drugih potreba, uključujući potrebu za pripadanjem, ukorijenjenosti, identitetom, transcendencijom i intelektualnom stimulacijom. Živimo u uvjetima 'kulturalnog ludila', izraz koji se odnosi na patološki nesklad između akulturacijskih strategija kulture i intrapsihičkih potreba njenih sljedbenika. Biti normalan više nije zdrava ambicija.
Ljudska kultura je mutirala u sociopatsku marketinšku mašineriju kojom dominiraju ekonomski prioriteti i psihološka manipulacija. Nikada prije kulturalni sustav nije usadio u svoje sljedbenike da potisnu toliko svoje ljudskosti. Ovim neprijateljskim preuzimanjem kolektivne psihe rukovodi sve sofisticiranija propagandna i dezinformacijska industrija koja upravlja iluzijom sreće potrošača preko neobuzdanog pojačavanja naših očekivanja o materijalnom svijetu. Današnji potrošači su daleko najviše propagandizirani ljudi u povijesti. Nemilosrdni ponavljajući efekt snažno hipnotizira, umanjuje kritičke sposobnosti, smanjuje osjećaj sebstva kod osobe, te preobražava i postavlja komercijalnu nestvarnost kao zamjenu za smisao i svrhu.
Što su ljudi izgubljeniji, dezorijentiraniji i duhovno poraženiji, time postaju podložniji utjecaju uvjeravanja, a to rezultira većim prepuštanjem lažnim očekivanjima u vezi konzumacije. Međutim, u kulturi nestvarnosti, hiper-napuhana očekivanja se kontinuirano sudaraju sa stvarnošću iskustva. Zbog toga što ništa na kraju ne ispuni njihova velika očekivanja, svijet potrošača je zapravo neprekidno vježbanje razočaranja. Dok se većinom radi o manjim razočaranjima koja se lako zaboravljaju, ona se ipak nakupljaju u emocionalnu pozadinu frustracija jer se u procesu zanemaruju duboke ljudske potrebe. Kontinuirano izgladnjivanje ovih potreba vodi osobu do razotkrivanja iluzija koje ima o svom cjelokupnom pristupu životu. Tijekom vremena, temeljne pretpostavke ljudi mogu postati nestabilne.
Iskušavanje kulture
U svojoj biti, demoralizacija je uopćen gubitak vjerodostojnosti u pretpostavkama koje temelje naše postojanje i usmjeravaju naše postupke. Pretpostavke koje podupiru našu vjernost konzumerizmu su naročito krhke budući da su u svom temelju dehumanizirajuće. Dok se klupko pretpostavki razmrsuje, postaje sve teže poistovjetiti se s vrijednostima, ciljevima i težnjama koje su jednom bile dijelom naše potrošačke stvarnosti. Zbog posljedičnog osjećaja da smo napušteni i na pogrešnom životnom putu lako se pomisli da je u pitanju depresija, ili čak nesretnost, no činjenica je da većina potrošača zapravo doživljava demoralizaciju u nekoj mjeri.
Za mlađe generacije, smjer dosađivanja, razočaranja, gubitka iluzije i demoralizacije gotovo je neizbježan. Kao proizvodi nevidljivih roditelja, komercijaliziranog obrazovanja, 'od kolijevke do groba' marketinga i izrazito dosadnog i bezumnog kulturalnog programa, moraju se također asimilirati u potrošačku kulturu pri čemu na samom početku znaju da ta djelovanja uništavaju planet i ugrožavaju njihovu budućnost. Razumljivo, postali su generacija transa, s nezasitnim apetitom za bilo kojom tehnologijom koja može smanjiti svjesnost i otupiti emocije. S društvom u egzistencijalnoj krizi i emocionalnim životom na strmoj silaznoj putanji, trans je današnje najbrže rastuće potrošačko tržište.
Jednom kada naše slomljene pretpostavke oslobode put demoralizaciji, problem postaje kako ponovo izgraditi nesvjesne temelje naših života. U njihovom sadašnjem obliku, profesije psihologije i psihijatrije su od malo koristi u liječenju poremećaja koji su ukorijenjeni u kulturi i 'normalnosti'. Individualna terapija ne može početi liječiti demoralizirano društvo. Kako bi bili učinkoviti, takvi pristupi moraju biti usmjereni prema unutarnjim shvaćanjima i fokusirani na kulturalne izvore ljudskih pretpostavki, identiteta, vrijednosti i težišta smisla. Kulturalno deprogramiranje je nužno, zajedno sa strategijama 'iskušavanja kulture', vježbanja neposlušnosti i razvijanja karaktera, sve u cilju konstruktivnog svjetonazora koji bolje povezuje osobu sa samom sobom, drugima i prirodnim svijetom.
Pravi zadatak je radije nekako liječiti bolesnu kulturu nego njene oboljele pojedince. Erich Fromm sažima ovaj izazov: 'Ne možemo učiniti ljude razumnima tako što ćemo ih prilagođavati na ovakvo društvo. Trebamo društvo koje je prilagođeno potrebama ljudi.' Frommovo rješenje uključuje i Vrhovno vijeće za kulturu koje bi služilo kao kulturalni nadglednik i savjetovalo vlade na korektivno i prevencijsko djelovanje. No, ta vrsta rješenja je još prilično daleka, kao što je i znanost o mijenjanju kulture. Demokracija u svojem sadašnjem ruhu je čuvarica kulturalnog ludila.
Dugo već čekamo na kulturalnu revoluciju koja bi prisilila na temeljito prepravljanje političkog procesa, ekonomije, rada, obitelji i našeg odnosa prema prirodi. Točno je da se društvo demoraliziranih ljudi najvjerojatnije neće pobuniti čak ni sada dok sjedi na ogromnoj bačvi baruta potisnutih frustracija. Međutim, vjerodostojnost neutralizira demoralizaciju, a ova frustracija se može otpustiti s neizmjernom energijom kada se vjerodostojan cilj, ili vjerodostojni vođe, dodaju ovoj jednadžbi.
Možda se čini da bi vjerodostojnost, smisao i svrhovito djelovanje proizašli iz višestrukih prijetnji našoj sigurnosti i preživljavanju koje predstavlja fatalna neusklađenost između potrošačke kulture i potreba ovog planeta. Činjenica što nije tako zapravo ističe stupanj demoralizacije koja pogađa potrošačko doba. Sa svojom čvrsto ukopanom infrastrukturom, te minimalnim znakovima kolektivnog otpora, svi znakovi ukazuju da će naš zastarjeli sustav - kojeg neki nazivaju 'kapitalizmom katastrofe' - prevladati sve dok nam globalna katastrofa ne bude izdiktirala nove kulturalne smjerove.
