Dok u Chicagu traje javna rasprava o sudbini 40-tak spomenika kulture, među kojima su i dvije skulpture „Indijanaca“ našeg čuvenog kipara Ivana Meštrovića, o tome da li će i dalje krasiti javne površine toga grada ili ne, hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman primljen je u gradskom vijeću Chicaga.
„Danas sam iz prve ruke dobio od zamjenika gradonačelnice i vijećnika u gradskom vijeću informaciju kako u samom gradskom vijeću zapravo ne vlada raspoloženje da bi se taj spomenik maknuo, što nas čini radosnim“, kazati će novinarima naš ministar vanjskih poslova Grlić-Radman poslije susreta sa vijećnicima i zamjenikom gradonačelnice. Sav sretan što je dogurao tako visoko da kao ministar vanjskih poslova suverene, neovisne i samostalne države Hrvatske, zemlje članice UN, članice EU i NATO saveza, bude primljen kod zamjenika gradonačelnice Chicaga, gdje je čuo kako za Meštrovićeve „Indijance“ ima nade. Te spomenike posvećene američkim starosjediocima Indijancima visine pet a s postoljem i 11 metara, Ivan je Meštrović izradio u Zagrebu te postavio u Chicagu 1928. godine. Danas, gotovo 100 godina od postavljanja oni su simboli grada, nešto po čemu je Chicago poseban i prepoznatljiv. Kada su prije nekoliko godina kod mene u Blacama ljetovale studentice iz Chicaga, bile su nemalo iznenađene da je „njihove Indijance“ isklesao netko u Hrvatskoj. A ja sam, naravno, s Meštrovićem i „Indijancima“ bio ponosan i važan u njihovim očima. Taj osjećaj ponosa bi bilo šteta izgubiti, tim više što uz Josipa Broza i Nikolu Teslu, drugih osoba po kojima možemo biti prepoznati i s kojima se možemo podičiti u cijelom svijetu i osoba koje imaju svjetsku karizmu, mi i nemamo.
Javna rasprava o spomeničkoj baštini Chicaga otvorena je formiranjem posebnog odbora „The Chicago Monuments Project“, koji je sačinio spisak 40-tak spomenika oko kojih postoje određene dileme sa obzirom na jednostran ili selektivan prikaz različitih povijesnih događaja i razdoblja. Uz Meštrovićeve „Indijance“ vežu se različite sumnje u karakteristike koje mogu biti shvaćene i ponižavajuće. Osnovna je primjedba odbora da spomenik pruža „romantiziran i reduciran prikaz Indijanaca“.
Kakva je klima stvorena u SAD-u dovoljno govori činjenica da je voljom gradskih vijećnika diljem Amerike uklonjeno 36 spomenika Cristofora Columba, kao i 40-tak spomenika vezanih uz kolonijalističku povijest Amerike. Da takva sudbina ne bi pogodila i brončane skulpture „Indijanaca“, ustale su u obranu umjetnosti i autorova stila različite institucije RH. Tako su se dva hrvatska ministarstva, Ministarstvo kulture i medija, te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova zajedničkim dopisom obratili spomenutoj komisiji grada Chicaga, a ministar Grlić-Radman se i osobnu ukazao vijećnicima i zamjeniku gradonačelnice, te skrenuo pažnju na moguće štetne posljedice dođe li do micanja „Indijanaca“ sa Trga Congress Plaza u Chicagu.
Čovjek bi gotovo pomislio, koja zadivljujuća briga i požrtvovnost naših ljudi i dužnosnika predvođenih ministrom Radmanom, za kulturu našeg naroda i njegovu prezentaciju na svjetskoj sceni. Zar je moguće da su to oni isti ljudi, one iste institucije RH pred čijim se očima već 30 godina sustavno i temeljito uništava spomenička baština Hrvatske? Dok Grlić-Radman i ekipa njegovih mangupa i licemjera glume u inozemstvu brigu za kulturu kod kuće su polupali 3 tisuće spomenika! Tako je od 6 tisuća različitih spomeničkih obilježja podignutih u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, od kojih su mnogi bili visoke umjetničke vrijednosti te također i zaštićeni spomenici kulture RH, njih čak 2.964 uništeno ili do neprepoznatljivosti oštećeno. Kada su ti spomenici letjeli u zrak pred podmetnutim minama, uglavnom spomenici antifašizma, nije se čulo ni Radmana ni Ministarstvo unutarnjih poslova, a pojedinci iz Hrvatske vojske za rušenje hrvatskih kulturnih dobara su unapređivani čak i generalskim činovima. O tome zorno svjedoči rušenje „Spomenika pobjedi Revolucije naroda Slavonije“ kipara Vojina Bakića podignutog u selu Kamenica 1968. godine, a kojeg je srušila Hrvatska vojska, o čemu se javno novinarima hvalio „kako je to uspio iz devetog pokušaja“ sam Miljenko Crnjac koji će kasnije biti unaprijeđen u čin generala. Taj je spomenik predstavljao remek djelo apstraktne umjetnosti, i sa 30 metara je bio najviši apstraktni spomenik na svijetu, a mnogi povjesničari umjetnosti ga drže jednim od najvećih djela hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Gdje si tada bio Grlić-Radmane kada su se pred tvojim nosom uništavala grandiozna djela hrvatske kulture? Ili si pak šutio jer je to bila državna politika?
Za „Indijance“ u Chicagu svoj glas je digla i Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti HAZU, poručivši da „spomenike Indijancima treba promatrati u umjetničkom rukopisu i stilu“. Ako je to uistinu HRVATSKA Akademija trebalo bi ih upitati zar isti princip ne vrijedi, pa još i više, i za hrvatsku spomeničku baštinu koja se 30 godina uništava pred očima naših akademika? Zašto šute? Zašto i danas ne dignu glas i ne zaštite naše spomenike neprocjenjive kulturne vrijednosti? Zašto ne dignu svoj glas i ne založe svoj ugled te zatraže od hrvatskih vlasti angažman na obnovi hrvatskog nacionalnog kulturnog dobra? Zašto ne zaštite naš hrvatski identitet?
Ali ne, oni, naši hrvatski akademici nisu digli svoj glas ni kada su uništavani spomenici člana Akademije HAZU, kada su rušena djela njihovog kolege i akademika Antuna Augustinčića. Odšutjeli su rušenje Augustinčićeva spomenika u Livnu 1992. godine od strane HVO-a, micanje spomenika „Tuđe nećemo – svoje ne damo“ sa Viške rive, prešutjeli su i mine pod spomenik Josipu Brozu Titu u Kumrovcu, kao i rušenje Augustinčićeva spomenika u Gradcu na moru 12.1.1992. godine. A Antun Augustinčić je bio njihov kolega i prijatelj, akademik i suradnik, bio je član njihove HAZU.
Tih 90-tih srušeni su mnogi spomenici, srušena su mnoga poznata i vrijedna djela naših čuvenih kipara koji predstavljaju kremu našeg kiparstva i hrvatske spomeničke baštine. Srušeni su spomenici naših najvećih kipara, naših velikana, Antuna Augustinčića, Vojina Bakića, Frane Kršinića, Vanje Radauša. A sve hrvatske institucije, uključujući i HAZU su to nijemo promatrale.
Razmjeri kulturocida izvršenog u Hrvatskoj posljednjih 30 godina nadmašuju sve okupatore koji su prošli ovim prostorima. Najveća je odgovornost na stranci HDZ kojoj to nije smetalo 90-tih godina, a ne smeta im ni danas. Štete počinjene nad hrvatskim kulturnim blagom i spomeničkom baštinom su nemjerljive i tolike da se traži odgovor! Gdje je Državno odvjetništvo? Zašto se štite izvršioci najvećeg kulturocida u povijesti hrvatskog naroda?
Dok čekamo odgovor na postavljena pitanja, možemo reći, što se hrvatske spomeničke baštine tiče živimo u jednom od najsramotnijih razdoblja hrvatske povijesti!
