Iako se nakon, sad već mitskog intervjua Darka Hudelista s Tomislavom Karamarkom u Globusu, dalo naslutiti kako u ludilu ima sistema, protekli vikend razoružao je i najupornije skeptike. Prvo je Damir Šarac u subotnjem broju Slobodne Dalmacije objavio razgovor sa izvjesnom Brunom Esih, u kojem smo još jednom čitali kvazipovijesna naklapanja o partizanskim zločinima, da bi nedjeljni Jutarnji poentirao s favoritom tjedna, razgovorom sa neliječenim ustašom Vladimirom Fučekom, u izvedbi stanovite Silvije Glavić. Potegne li netko nakon ovoga pitanje zbog čega nas aktualna Vlada stalno vraća u prošlost, taj vrli pitac neki trebao bi smjesta dobiti godišnju nagradu „Davor Domazet Lošo“, za istraživanje jugokomunističkih aveti i ostalih vrsta ugroza.
S obzirom da je stvar vrlo jednostavna, prije nego prijeđemo na analizu navedenih tekstova, valja nam zaključiti kako je nakon ovakvih medijskih akcija, više nego očito da nas s mogućom budućom Vladom čeka daljnji ekonomski kolaps, potpomognut potpirivanjem najnižih nacionalističkih strasti u društvu. O Karamarkovom intervjuu u Globusu, već se dosta pisalo, objavljene su i neke reakcije, ali nitko nije uočio drugu stranu u razgovoru. Riječ je, naravno o Darku Hudelistu, čija servilnost iskazana u razgovoru s Karamarkom ozbiljno prijeti da s pijedestala poltronskog novinarstva sruši Branka Uvodića i njegov mitski dvosatni intervju s Franjom Tuđmanom.
Nabrijan na sugovornika i odlučan da mu postavi suštinska pitanja, Hudelist odmah kreće đonom: "Što god tko mislio o Karamarku, morat će priznati da je taj njegov program iznimno intrigantan, u nekim aspektima i provokativan, te da tjera na dugotrajna i dubinska razmišljanja". Odrađen u takvom oštrom i polemičkom tonu, intervju doseže napetost u momentu kad se Hudelist odlučio suprotstaviti sugovorniku: "A sada ću se ukratko osvrnuti i na onaj trenutak kad smo se Karamarko i ja donekle razišli". No, kako se Karamarko pokazao kao širokogrudan čovjek sve se u trenutku izgladilo, odvodeći razgovor u gotovo erotske momente. Nešto poput Tuđmanovog i Lustigovog došaptavanja u kinu.
"A gdje je onaj moj roker?" (FOTO: Lupiga.Com)
"Ali nakon toga je uslijedio jedan detalj koji mi je, upravo kod Karamarka, bio jako simpatičan. Na trenutak, on je izišao iz prostorije u kojoj smo razgovarali, mislim da ga je netko zvao na telefon, nije važno, a kad se za koju minutu vratio, vrlo me blagim tonom, nekako mi poručujući da baš želi reterirati, upitao: 'A gdje je onaj moj roker?'". Darka Hudelista već odavno više nitko ozbiljno ne doživljava, još od doba kad je „lucidno“ otkrio splitsku podjelu na Dioklecijanove i štovatelje Sv. Duje, ili optužio Gorana Bregovića da s koncertima Bijelog dugmeta obnavlja Jugoslaviju. Ipak jedno mu se mora priznati. Otvorena fascinacija koja mu se probudi pri bliskim susretima s nacionalističkim ideolozima, uhvatila je lagani kontinuitet. Bilo da je riječ o Dobrici Ćosiću, ili o Tomislavu Karamarku, Hudelist nikad zapravo ne oponira, niti se bavi novinarstvom. Pred sobom imamo idealnog autora hagiografija, koji se tek temeljem dosjelosti još uvijek izdaje za novinara.
Čovjek pred sobom ima sugovornika koji posve ozbiljno iznosi tezu kako je ključni problem hrvatskog društva opterećenje komunističkom prošlošću, a Hudelistu ni u jednom času ne pada na pamet da mu postavi pitanje, nije li možda veći problem činjenica kako osuđeni ratni zločinci iz Lore mirno hodaju gradom, kako je pola zemlje i dalje spaljeno, a kako se stranka kojom predsjeda ni na koji način nije oglasila o svemu ovome što se događalo dok je imala neupitnu vlast u zemlji. Precizno govoreći, čitav ovaj reklamni prostor kojeg je Karamarko dobio u Globusu, poslužio je isključivo kao najava obračuna s neistomišljenicima i novog vala ideološkog nasilja u čitavom društvu.
Intervju kojeg je Damir Šarac vodio s Brunom Esih u Slobodnoj Dalmaciji, još je tragikomičniji. Riječ je, naime o novinaru koji je, između ostalog, pišući o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, čudnim misaonim procesima povukao paralelu između ovakve odluke Vlade i Bleiburga, da bi par mjeseci nakon toga vodio razgovor s jednim ostarjelim ustašom. Koji je zaključio kako je nakon teške bitke njegova vojska oslobodila Kozaru, što Šarcu nije čudno zazvučalo, niti mu je postavio ikakvo dodatno pitanje na tu temu. Ovaj novinar Slobodne Dalmacije inače nema nikakvo historiografsko obrazovanje, jednako kao što se o temama o kojima piše, nikako, ili tek površno informira, što ga ne priječi da se redovito hvata ozbiljnih historiografskih tema i daje prostor kojekakvim sugovornicima. Ne problematizirajući naravno nijednu od iznesenih teza.
Da vidimo dakle, kako majstor iz Slobodne najavljuje razgovor s Brunom Esih? "Bruna Esih (39) predsjednica je udruge Hrvatski križni put kojoj je jedna od zadaća očuvanje uspomene na poslijeratnu tragediju Hrvata koje je kraj Drugog svjetskog rata zatekao s druge gubitničke strane; kako zarobljenih vojnika, tako i civila koji su stradali u osveti komunističke revolucije". Da ne bi bilo zabune, citat je doslovan, bez pripadajućih zareza i navodnika, što svjedoči i o deficitu pismenosti kod promatranog novinara. Unatoč tome što je već stekao naviku da događaje koji imaju uzročno-posljedičnu vezu opisuje u formi elementarnih nepogoda, pa su mu tako svojevremeno Hrvati iz srednje Bosne bili protjerani, dok su Srbi iz Drvara otišli, ovom rečenicom nadmašio je i vlastite autorske dosege. Čak i kad bismo zanemarili narativ o isključivo Hrvatima koji su bježali prema Austriji, fascinantan je zaključak o tome kako je te ljude kraj rata zatekao na gubitničkoj strani. Misli li Šarac da su ljudi bove koje besciljno plutaju, ili imaju neki životni, ideološki i moralni izbor, zbog čega zauzmu aktivnu poziciju u nekom ratnom sukobu. Vjerovatno je rat na isti način zatekao i Milana Martića na gubitničkoj strani u posljednjem ratu.
Vjerovatno je rat na isti način zatekao i Milana Martića na gubitničkoj strani (FOTO: Lupiga.Com)
Iako je čitav intervju novinarski i intelektualno problematičan, zbog čega i funkcionira kao oglasni prostor revizionističke desnice, vrhunac besmisla doseže u pitanju o stavovima Ive i Slavka Goldsteina, kada na novinarovo pitanje o tome kako gleda na njihov stav da nisu svi zločini isti, sugovornica odgovara: "Ne bih se zamarala stavovima spomenute gospode i ne znam po kojim bi kriterijima njihovo mišljenje bilo relevantno, osim po onima koje sam već bila navela, kao civilizacijski deficitarne i osuđujuće". S obzirom da Šarac na ovo uopće nije reagirao, već je elegantno prešao na sljedeće pitanje, vrijedi pojasniti manje upućenima. Bruna Esih je, kako je i sam autor u uvodu razgovora naveo, profesorica filozofije i kroatistike, koja tvrdi da mišljenje redovitog profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autora čitavog niza ozbiljnih historiografskih knjiga i njegovog oca, višedesetljetnog urednika u izdavačkoj Liber i autora jedne od najboljih publicističkih knjiga o Drugom svjetskom ratu ni po jednim kriterijima relevantno. Dakle, ako smo dobro shvatili, mišljenje nekoga tko nema nikakvo historiografsko obrazovanje, niti ijedan rad, ili knjigu iza sebe, zvuči kompetentno i relevantno, a mišljenje ljudi iza kojih stoji cijela biblioteka ozbiljnih naslova i bogato historiografsko znanje, nije.
Ovakav dupli pas Šarca i Esihove može proći isključivo protiv niželigaša i kod čitatelja s ozbiljnim problemima u razvoju. Što nas u konačnici dovodi do vrhunca rehabilitacije ustaške države u izdanjima EPH, i to putem razgovora s Vladimirom Fučekom. Taj bivši domobranski vojnik posve ozbiljno je zaključio sljedeće: "Mi smo hrvatsku državu sanjali i željeli, o njoj razmišljali, ali, nažalost, bili smo na gubitničkoj strani u ratu između svjetskih sila. Svejedno, smatram da nitko tko se nije ogriješio o ratna pravila i humanost to ne treba kriti. Hrvatski diplomat, barun Vraniczany, koji je nedavno umro, u predgovoru knjige 'Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj' napisao je da se 1944., kao oficir naše vojske, osvjedočio da su hrvatske oružane snage po stezi i svemu onome što vojska treba biti bile potpuno jednake svakoj zapadnoj vojsci. U govoru na promociji upitao sam se jesmo li subjektivni ili objektivni, nisam želio polemizirati s onima koji tvrde da smo na kraju rata bili u rasulu, ali ni tako dezorganizirani nismo u povlačenju preko Slovenije pljačkali, ubijali ili silovali, samo smo tražili prolaz. Kad su me zarobili, nisu mi dali da ostanem u svojoj uniformi, već uz psovke pune srbizama istukli. Tako se ne ponaša pripadnik pobjedničke vojske - tvrdi, dodajući kako je i u nekim najpoznatijim procesima zapovjednicima ustaške vojske, poput Artukovića i Šakića, suđenje bilo isključivo iz političkih razloga.". Treba li napominjati kako novinarka Glavić ni na koji način nije reagirala na ovakve tvrdnje? Sve navedeno svjedoči o ozbiljnom nastojanju da se rehabilitira nasljeđe, ali i duhovno ozračje NDH, što je proces kojem vjerno asistiraju oportunistički nastrojeni masmediji. Kad pristojni ljudi shvate o čemu je riječ, obično bude prilično kasno za reakciju.
lupiga
S obzirom da je stvar vrlo jednostavna, prije nego prijeđemo na analizu navedenih tekstova, valja nam zaključiti kako je nakon ovakvih medijskih akcija, više nego očito da nas s mogućom budućom Vladom čeka daljnji ekonomski kolaps, potpomognut potpirivanjem najnižih nacionalističkih strasti u društvu. O Karamarkovom intervjuu u Globusu, već se dosta pisalo, objavljene su i neke reakcije, ali nitko nije uočio drugu stranu u razgovoru. Riječ je, naravno o Darku Hudelistu, čija servilnost iskazana u razgovoru s Karamarkom ozbiljno prijeti da s pijedestala poltronskog novinarstva sruši Branka Uvodića i njegov mitski dvosatni intervju s Franjom Tuđmanom.
Nabrijan na sugovornika i odlučan da mu postavi suštinska pitanja, Hudelist odmah kreće đonom: "Što god tko mislio o Karamarku, morat će priznati da je taj njegov program iznimno intrigantan, u nekim aspektima i provokativan, te da tjera na dugotrajna i dubinska razmišljanja". Odrađen u takvom oštrom i polemičkom tonu, intervju doseže napetost u momentu kad se Hudelist odlučio suprotstaviti sugovorniku: "A sada ću se ukratko osvrnuti i na onaj trenutak kad smo se Karamarko i ja donekle razišli". No, kako se Karamarko pokazao kao širokogrudan čovjek sve se u trenutku izgladilo, odvodeći razgovor u gotovo erotske momente. Nešto poput Tuđmanovog i Lustigovog došaptavanja u kinu.
"A gdje je onaj moj roker?" (FOTO: Lupiga.Com)
"Ali nakon toga je uslijedio jedan detalj koji mi je, upravo kod Karamarka, bio jako simpatičan. Na trenutak, on je izišao iz prostorije u kojoj smo razgovarali, mislim da ga je netko zvao na telefon, nije važno, a kad se za koju minutu vratio, vrlo me blagim tonom, nekako mi poručujući da baš želi reterirati, upitao: 'A gdje je onaj moj roker?'". Darka Hudelista već odavno više nitko ozbiljno ne doživljava, još od doba kad je „lucidno“ otkrio splitsku podjelu na Dioklecijanove i štovatelje Sv. Duje, ili optužio Gorana Bregovića da s koncertima Bijelog dugmeta obnavlja Jugoslaviju. Ipak jedno mu se mora priznati. Otvorena fascinacija koja mu se probudi pri bliskim susretima s nacionalističkim ideolozima, uhvatila je lagani kontinuitet. Bilo da je riječ o Dobrici Ćosiću, ili o Tomislavu Karamarku, Hudelist nikad zapravo ne oponira, niti se bavi novinarstvom. Pred sobom imamo idealnog autora hagiografija, koji se tek temeljem dosjelosti još uvijek izdaje za novinara.
Čovjek pred sobom ima sugovornika koji posve ozbiljno iznosi tezu kako je ključni problem hrvatskog društva opterećenje komunističkom prošlošću, a Hudelistu ni u jednom času ne pada na pamet da mu postavi pitanje, nije li možda veći problem činjenica kako osuđeni ratni zločinci iz Lore mirno hodaju gradom, kako je pola zemlje i dalje spaljeno, a kako se stranka kojom predsjeda ni na koji način nije oglasila o svemu ovome što se događalo dok je imala neupitnu vlast u zemlji. Precizno govoreći, čitav ovaj reklamni prostor kojeg je Karamarko dobio u Globusu, poslužio je isključivo kao najava obračuna s neistomišljenicima i novog vala ideološkog nasilja u čitavom društvu.
Intervju kojeg je Damir Šarac vodio s Brunom Esih u Slobodnoj Dalmaciji, još je tragikomičniji. Riječ je, naime o novinaru koji je, između ostalog, pišući o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, čudnim misaonim procesima povukao paralelu između ovakve odluke Vlade i Bleiburga, da bi par mjeseci nakon toga vodio razgovor s jednim ostarjelim ustašom. Koji je zaključio kako je nakon teške bitke njegova vojska oslobodila Kozaru, što Šarcu nije čudno zazvučalo, niti mu je postavio ikakvo dodatno pitanje na tu temu. Ovaj novinar Slobodne Dalmacije inače nema nikakvo historiografsko obrazovanje, jednako kao što se o temama o kojima piše, nikako, ili tek površno informira, što ga ne priječi da se redovito hvata ozbiljnih historiografskih tema i daje prostor kojekakvim sugovornicima. Ne problematizirajući naravno nijednu od iznesenih teza.
Da vidimo dakle, kako majstor iz Slobodne najavljuje razgovor s Brunom Esih? "Bruna Esih (39) predsjednica je udruge Hrvatski križni put kojoj je jedna od zadaća očuvanje uspomene na poslijeratnu tragediju Hrvata koje je kraj Drugog svjetskog rata zatekao s druge gubitničke strane; kako zarobljenih vojnika, tako i civila koji su stradali u osveti komunističke revolucije". Da ne bi bilo zabune, citat je doslovan, bez pripadajućih zareza i navodnika, što svjedoči i o deficitu pismenosti kod promatranog novinara. Unatoč tome što je već stekao naviku da događaje koji imaju uzročno-posljedičnu vezu opisuje u formi elementarnih nepogoda, pa su mu tako svojevremeno Hrvati iz srednje Bosne bili protjerani, dok su Srbi iz Drvara otišli, ovom rečenicom nadmašio je i vlastite autorske dosege. Čak i kad bismo zanemarili narativ o isključivo Hrvatima koji su bježali prema Austriji, fascinantan je zaključak o tome kako je te ljude kraj rata zatekao na gubitničkoj strani. Misli li Šarac da su ljudi bove koje besciljno plutaju, ili imaju neki životni, ideološki i moralni izbor, zbog čega zauzmu aktivnu poziciju u nekom ratnom sukobu. Vjerovatno je rat na isti način zatekao i Milana Martića na gubitničkoj strani u posljednjem ratu.
Vjerovatno je rat na isti način zatekao i Milana Martića na gubitničkoj strani (FOTO: Lupiga.Com)
Iako je čitav intervju novinarski i intelektualno problematičan, zbog čega i funkcionira kao oglasni prostor revizionističke desnice, vrhunac besmisla doseže u pitanju o stavovima Ive i Slavka Goldsteina, kada na novinarovo pitanje o tome kako gleda na njihov stav da nisu svi zločini isti, sugovornica odgovara: "Ne bih se zamarala stavovima spomenute gospode i ne znam po kojim bi kriterijima njihovo mišljenje bilo relevantno, osim po onima koje sam već bila navela, kao civilizacijski deficitarne i osuđujuće". S obzirom da Šarac na ovo uopće nije reagirao, već je elegantno prešao na sljedeće pitanje, vrijedi pojasniti manje upućenima. Bruna Esih je, kako je i sam autor u uvodu razgovora naveo, profesorica filozofije i kroatistike, koja tvrdi da mišljenje redovitog profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autora čitavog niza ozbiljnih historiografskih knjiga i njegovog oca, višedesetljetnog urednika u izdavačkoj Liber i autora jedne od najboljih publicističkih knjiga o Drugom svjetskom ratu ni po jednim kriterijima relevantno. Dakle, ako smo dobro shvatili, mišljenje nekoga tko nema nikakvo historiografsko obrazovanje, niti ijedan rad, ili knjigu iza sebe, zvuči kompetentno i relevantno, a mišljenje ljudi iza kojih stoji cijela biblioteka ozbiljnih naslova i bogato historiografsko znanje, nije.
Ovakav dupli pas Šarca i Esihove može proći isključivo protiv niželigaša i kod čitatelja s ozbiljnim problemima u razvoju. Što nas u konačnici dovodi do vrhunca rehabilitacije ustaške države u izdanjima EPH, i to putem razgovora s Vladimirom Fučekom. Taj bivši domobranski vojnik posve ozbiljno je zaključio sljedeće: "Mi smo hrvatsku državu sanjali i željeli, o njoj razmišljali, ali, nažalost, bili smo na gubitničkoj strani u ratu između svjetskih sila. Svejedno, smatram da nitko tko se nije ogriješio o ratna pravila i humanost to ne treba kriti. Hrvatski diplomat, barun Vraniczany, koji je nedavno umro, u predgovoru knjige 'Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj' napisao je da se 1944., kao oficir naše vojske, osvjedočio da su hrvatske oružane snage po stezi i svemu onome što vojska treba biti bile potpuno jednake svakoj zapadnoj vojsci. U govoru na promociji upitao sam se jesmo li subjektivni ili objektivni, nisam želio polemizirati s onima koji tvrde da smo na kraju rata bili u rasulu, ali ni tako dezorganizirani nismo u povlačenju preko Slovenije pljačkali, ubijali ili silovali, samo smo tražili prolaz. Kad su me zarobili, nisu mi dali da ostanem u svojoj uniformi, već uz psovke pune srbizama istukli. Tako se ne ponaša pripadnik pobjedničke vojske - tvrdi, dodajući kako je i u nekim najpoznatijim procesima zapovjednicima ustaške vojske, poput Artukovića i Šakića, suđenje bilo isključivo iz političkih razloga.". Treba li napominjati kako novinarka Glavić ni na koji način nije reagirala na ovakve tvrdnje? Sve navedeno svjedoči o ozbiljnom nastojanju da se rehabilitira nasljeđe, ali i duhovno ozračje NDH, što je proces kojem vjerno asistiraju oportunistički nastrojeni masmediji. Kad pristojni ljudi shvate o čemu je riječ, obično bude prilično kasno za reakciju.
lupiga
