Uvod u vikend je kupovanje. Povod za kupovanje je vikend - neradni dani na kraju tjedna (subota i nedjelja), tjedni odmor. Vikend je povod za uvod ili uvod za povod? U potročačevoj glavi ovo je zavrzlama. A ono što nije zbrka ni zabuna, ono što nije zamršeno i zapetljano jednostvano je ostvarenje poriva da se orgija, troši, nabavlja, bira, kupuje i što treba i što ne treba. Kupovanje je zaborav, samoostvarenje na lak način, ulazak u svijet u kome si netko ako trošiš. Ja trošim/kupujem, dakle, postojim.
Sve počinje okvirnim popisom namirnica, koji od 100 kupaca ne ispoštuje njih 98. Sjeda se u kola i dolazi na parkiralište ispred hipermarketa. Rizik da će limeni ljubimac biti izgreban i ulubljen od potrošačke stoke u auto-stampedu je velik. Svjedoka nikad nema. Parkiranje mora biti pametno i taktično da se izbjegnu štete. Uzimaju se kolica. Prethodno se nalože s metalnim novcem i odvajaju od ostalih kolica, zmije koja je sve kraća. Potom se dezinficiraju ruke. Doba korone je, doba je smanjivanja polja slobode. A onda se slalomi između gondola. Juriiiiiiš! Mušterije su skijaši na spustu. Privlačnost nakrcanih gondola, uvjerljivost popusta ili akcija imaju magnetna svojstva. Rijetki izračunavaju povoljnosti, rijetki pamte prethodne cijene koje se navodno spuštaju toliko i toliko posto. Kupci imaju mozak lobotomiziran propagandom. Oni vjeruju šarenim lažama u katalozima. Kolica se pune brzo kao začepljeni sudoper.
Razuzdani kupci u gužvi brzo shvaćaju da je Tin Ujević bio u pravu:
Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ljepotom i čistotom? Oko kupaca je horor. Okruženi su freak postavom. U predstavi sudjeluju (evo nekoliko portreta i velike galerije): žene koje se ne mogu kretati bez oslanjanja na kolica, salovrate i sa šlauf-stomacima koji im padaju preko pubične kosti, muževi koju kunu i psuju dok njihove supruge trpaju u kolica sve živo, uključujući jogurt i mlijeko kojima rok trajanja ističe sutra, majke u trenirkama s kosom koja je dopola sijeda, a na kraju crna kao gavranovo krilo, mrzovoljni mladići i djevojke koji prate mamu i tatu i koji s donekle razvesele kada im se odobri kupovina energetskih pića i grickalica, starci koji mole da im netko iza njih na vagi pritisne odgovarajuću ikonu. Na tim istim vagama mangupi odvažu kilu naranči, ispis zalijepe na vrećicu, a onda dodaju još jednu. Elegantne dame odvajaju uvele listove glavice kupusa velikog kao dječja glava, svodeći ga na veličinu jabuke. Mnogi šepaju, hodaju savijenih leđa, strpljivo čekaju u redu za mesinu kao za hostiju, mole za informativnu pomoć trgovce, listaju friški katalog, telefoniraju („tu sam, ma tu, pored hladnjaka sa smrznutim povrćem!“) Na blagajnama muškarci se šale s kasirkama, aktiviraju svoju vicoteku s interneta, koriste jednu od više kartica.
Trgovci su zapravo šljakeri koji non stop popunjavaju ispražnjene gondole. Nevidljivi su isto kao i kupci. O robi znaju samo gdje stoji. Slika je to ružnoće i tuge društva koje je na prvi pogled veliko, kolosalno debelo, napumpano, a ustvari, je poput balona. Svima nam se čini da je balon vesela stvar, a on je zapravo tužan, u strahu od oštroga na sve strane.
