Premda pojedini ekonomisti i politolozi odavno upozoravaju da je zajednička valuta instrument koji pogoduje njemačkoj izvoznoj industriji, u našem javnom prostoru malo je rasprava o biti problema. O mogućim ekonomskim posljedicama ulaska Hrvatske u eurozonu i uvođenju eura za Novosti govore Maruška Vizek, Željko Ivanković i Marijana Ivanov
Guverner HNB-a Boris Vujičić smatra da su koristi od uvođenja eura trajne naravi, a troškovi mali i jednokratni (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
Prethodnog se tjedna regionalna javnost zabavljala izborom motiva za hrvatske euro-kovanice, pri čemu je najviše klišeizirane smutnje izazvala odluka da se na njima nađe i Teslin portret, i to preko šahovnice u podlozi. Ostali motivi – karta Hrvatske, kuna i glagoljica – nisu previše problematizirani. Mimo Tesle, jedinog motiva koji su odabrali građani, riječ je o banalnom pa i nacionalističkom izboru: sveto tlo i starohrvatsko pismo kao überhrvatski simboli, svojevrsni likovni izraz Blut und Boden ideologije. Kako se kunom u zabilježenoj povijesti nazivala jedino valuta ustaške NDH, simbol najvjernije sluškinje Trećeg Reicha tako će dobiti blagoslov Evropske unije i prokolati kontinentom. O procesu izbora na Facebooku se osvrnula Ira Payer, dugogodišnja predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva i članica Povjerenstva za odabir motiva, većim dijelom sastavljenog od predstavnika državnih institucija. Povjerenstvo je imalo svega tri kratke online sjednice, a prostora za konceptualno dizajnersko razmišljanje nije bilo. Rezultate glasanja, u kojem su pobijedili grb, kuna i državne granice, Payer je nazvala "vrlo razočaravajućim" i zaključila – "još jedna propuštena prilika za Hrvatsku". Zanimljiv protuprijedlog odabranim motivima nabacio je poznati dizajner Dejan Kršić, zapitavši se na Facebooku kako bi bilo živjeti u zemlji u kojoj bi vlast na euro-kovanice stavila Jasenovački cvijet Bogdana Bogdanovića i – inače divljački uništen – Spomenik pobjedi naroda Slavonije Vojina Bakića. Time bi se zemlja identificirala s estetski sofisticiranim antifašističkim motivima. No ovdje je, čini se, prikladna poznata Platonova parafraza – kakva muzika, takva i država.
Od promašene simbolike je pogubnije to što u javnom prostoru ima vrlo malo suvislih rasprava o suštini teme, a to je bi li Hrvatska uopće trebala uvesti euro. Umjesto toga, proizveden je konsenzus "stručne javnosti" i političkih elita. Prema premijeru Andreju Plenkoviću, priključenje eurozoni planira se s prvim danom 2023. godine. Nedavno istraživanje Eurobarometra govori da uvođenje zajedničke valute u Hrvatskoj podržava 61 posto ispitanika. Istovremeno se svega 46 posto osjeća dovoljno informiranima, isti udio smatra da ćemo izgubiti kontrolu nad ekonomskom politikom, a 71 posto smatra da će doći do rasta cijena.
Uobičajeni argumenti u korist eura glase, riječima guvernera HNB-a Borisa Vujičića, da su koristi trajne naravi, a troškovi mali i jednokratni.
"Osim što bi se prelaskom na euro uklonio valutni rizik za građane, poduzeća i državu, došlo bi do smanjenja kamatnih stopa, a ulazak u europodručje imao bi pozitivan učinak na međunarodnu razmjenu i investicije preko smanjenja transakcijskih troškova i troškova konverzije valuta te veće transparentnosti i lakše usporedivosti cijena. Također, uvođenje eura pozitivno bi se odrazilo na turizam: 70 posto ukupnih prihoda od turizma i 60 posto ukupnih noćenja u Hrvatskoj dolazi iz europodručja. Što se tiče troškova, gubitak samostalne monetarne politike ne bi stvorio značajniji negativan učinak za Hrvatsku", rekao je tako u jednom javnom nastupu Vujčić. Dodao je i da "visoka izloženost domaćih sektora valutnom riziku i snažna prisutnost eura u hrvatskom financijskom sustavu ionako sužavaju prostor za provođenje monetarne i tečajne politike", s obzirom na to da se "tečaj održava stabilnim i ne može se rabiti kao sredstvo za povećavanje konkurentnosti".
Istovremeno, pojedini ekonomisti i politolozi odavno upozoravaju da je zajednička valuta prije svega instrument koji pogoduje njemačkoj izvoznoj industriji te indirektno istiskuje slabije industrije perifernih zemalja, svodeći te države na njemačko tržište. Posljedica je to nerealnog tečaja eura, koji ne odražava realnu snagu njemačke ekonomije i njene proizvode čini jeftinijima. Hrvatska se monetarne politike obranom stabilnog valutnog tečaja odrekla još 1990-ih. To pogoduje uvoznicima i onemogućuje korištenje valute kao poluge privrednog razvoja na način da se deprecijacijom hrvatski proizvodi učine jeftinijima konkurentnijima. Međutim, bez obzira na to koliko kuna bila vezana za euro, ukidanjem nacionalne valute odrekli bismo se makar i teoretske mogućnost da se ikada započne sa samostalnom monetarnom politikom.
Pomoćnica ravnateljice Ekonomskog instituta u Zagrebu, Maruška Vizek, u jednoj je kolumni sažeto opisala možda najopasniju moguću posljedicu uvođenja eura, a to je da u slučaju recesije kao gotovo jedino sredstvo prilagodbe preostaje interna devalvacija: "Smanjivanjem plaća omogućuje se smanjivanje cijena domaćih proizvoda i usluga, čime se povećava cjenovna konkurentnost hrvatskog gospodarstva i potiče brži izlazak iz recesije. Međutim, u slučaju da se plaće ne mogu smanjiti ili se ne mogu smanjiti u dovoljnoj mjeri, smanjivanje razine domaćih cijena i vraćanje gospodarstva u ravnotežu odvija se kroz proces otpuštanja zaposlenika". Pri tom će, ističe ekonomistkinja, trošak prilagodbe vjerojatno disproporcionalno snositi zaposlenici u privatnom sektoru, čije plaće i materijalna prava nisu zaštićena na način na koji je to slučaj u javnom sektoru. Ukratko, ta nimalo nerealna mogućnost predstavlja skriveni trošak uvođenja eura, o kojem se u javnosti previše – ili skoro uopće – ne govori.
- U sadašnjoj krizi uzrokovanoj pandemijom smo dobili euroobveznice i bespovratna sredstva EU-a, odnosno kao posljedicu globalnog sistemskog šoka smo de facto dobili transfernu uniju. Uslijed toga nije bilo interne devalvacije. Bez obzira na to što govorili premijeri "štedljivih" zemalja članica, činjenica je da je napravljen presedan, koji će se vjerojatno ponoviti još tko zna koliko puta. Teško je predvidjeti što će biti i za samo deset godina. Istovremeno je, međutim, činjenica da "štedljive" zemlje te transfere ne žele. Također, možemo očekivati da će rasti težnje za nacionalnim suverenitetom, naročito s obzirom na to da je u pandemijskoj situaciji izuzetno ojačala uloga Europske komisije. Sve to dugoročno može doprinijeti destabilizaciji cijelog projekta zajedničke valute – kaže Vizek za Novosti.
Bez obzira na sadašnji solidarni pristup saniranja posljedica pandemije, Vizek i dalje smatra da, ukoliko samo Hrvatsku, ili nas i još svega nekoliko zemalja zahvati specifična recesija, koja se neće odraziti na većinu EU, zaista ćemo biti primorani na internu devalvaciju.
- Uz nju kao jedini drugi mogući mehanizam rješavanja recesije u situaciji monetarne unije preostaje mobilnost radnika, odnosno iseljavanje viška radne snage. U svakom slučaju, jednom kada izgubite nacionalni suverenitet, to znači da više ne kontrolirate vlastite javne politike. Hrvatska u ovom trenutku nije spremna za integraciju u eurozonu, što ne znači da to ne bi bila u nekom budućem trenutku – zaključuje ekonomistkinja.
Na još jednu opasnost od uvođenja eura upozorava polit-ekonomski analitičar Željko Ivanković, glavni urednik portala Ideje.hr.
- Upravljanje bankama koje, doduše, i jesu u stranom vlasništvu, skoro sasvim će izići iz hrvatskih ruku, a HNB će postati ispostava Europske središnje banke. Postavlja se pitanje tko odlučuje kojoj banci će se dozvoliti da propadne, a kojoj ne. Trenutno to pitanje nije urgentno, jer su hrvatske banke među najdokapitaliziranijima na svijetu, no znamo da je u prethodnoj krizi to bilo ključno. U našoj se javnosti o tome uopće ne raspravlja – kaže Ivanković za Novosti.
Po njemu, ključni problemi hrvatske ekonomije nemaju nikakve veze s time hoćemo li prihvatiti euro.
- To je pitanje za razvojnu politiku irelevantno. Naši središnji problemi su demografija, odnosno iseljavanje, i loša i neproduktivna struktura ekonomije. Masa zaposlenih u Hrvatskoj radi u turizmu, trgovini i uslugama – vozači autobusa, konobari, trgovci u dućanima... Riječ je o rentijerskoj ekonomiji, odnosno strukturi tavorenja i stagnacije. Euro to neće promijeniti, jer se prilagodio na takve odnose. No da li smo mi zadovoljni time što smo gotovo posljednja zemlja u EU-u? Njemačka u zemlje periferije plasira novac, ali plasira ga putem kredita zato da bi te zemlje kupovale njemačke strojeve, a ne zato da bi podizale vlastitu industriju – ističe Ivanković.
Analitičar se zauzima za to da se o euru odluči referendumom. To su javno do sada zastupale desne stranke – Most, Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti, ali i lijeva Radnička fronta.
- Kako nam je javnost zapuštena, sigurno bi krenule razne izmišljotine, no kod tako krupnog pitanja stvar je demokratske pristojnosti dati priliku građanima da izraze mišljenje. To bi bila prilika da se sukobe stavovi oko svih problema ekonomske politike, i da se razvija demokratska kultura. Rasprava nema ni u akademskoj eliti, nitko ne problematizira kako to da Česi čuvaju svoju valutu, a riječ je o zemlji koja je po BDP-u mjerenom po paritetu kupovne moći (PPP) pretekla Italiju i Španjolsku, što je posljedica i činjenice da vlastitom ekonomijom upravljaju u mnogo većoj mjeri no Hrvatska. Uvođenje eura predstavljat će se kao naš uspjeh, no to nije nikakvo postignuće. Ne moramo ispunjavati ni kriterije iz Maastrichta, jer su za sve zemlje relaksirani – zaključuje Ivanković.
Da je razina javne rasprave izuzetno niska drži i Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Makroekonomistkinja očekuje da će uvođenjem eura pasti životni standard građana, s obzirom na to da će cijene narasti, međutim, država će uštedjeti na kamatama. Smatra da bi Hrvatska trebala što prije uvesti euro, jer za provedbu samostalne monetarne politike nema šansi.
- Naš tečaj je gotovo fiskan i takvu politiku vodimo od uvođenja kune u proljeće 1994. Varijacije od 7,2 do 7,7 kuna za euro – a najčešće ni takve – nisu značajne i nisu mogle pogodovati izvozu na način na koji je Italija prije uvođenja eura fleksibilnim tečajem i deprecijacijama rješavala probleme loše produktivnosti i ekonomske strukture. Uvođenjem eura zaista i teoretski gubite šansu za samostalnu monetarnu politiku, ali HNB i veliki dio javnosti za nju i tako nisu spremni. HNB je povijesnu šansu imao početkom 2009. Tada je samo tržište stvorilo uvjete za veću deprecijaciju, a valute su tada deprecirale i Poljska, Češka, Mađarska i Rumunjska. Međutim HNB je i tada svim silama branio tečaj kune, i to po cijenu izuzetno naraslih kamatnih stopa. Uvođenjem eura neće se promijeniti ništa, jer monetarnu politiku nemamo. U stvari, gubitkom monetarnog suvereniteta, odnosno ulaskom u eurozonu dobit ćemo mnogo aktivniju monetarnu politiku koja više vodi računa o gospodarstvu no što je to HNB s ovakvom politikom ikad mogao – kaže Ivanov za Novosti, dodajući da "euro zapravo već imamo, samo se on kod nas zove kuna".
Ona ističe da su Češka i Hrvatska neusporedive. Svega 13 posto češkog javnog duga denominirano je u stranoj valuti, dok je u Hrvatskoj to preko 70 posto.
- Kada je krenula globalna financijska kriza, Češka, Poljska i druge zemlje su pustile da im valute depreciraju pa nisu imali tako ogroman pad izvoza kao Hrvatska. Mi to nismo htjeli zbog dugova denominiranih u eurima. Usporedba nas i Češke kao dvije postsocijalističke zemlje ne stoji. Riječ je o posve različitim ekonomijama. U Hrvatskoj je euro sveprisutan, od turizma, preko štednje pa do doznaka iseljenika. Koristi koje ćemo mi dobiti od eura Česima ne znače ništa. Euro nam se svakako isplati uvesti i zbog kamatnih stopa. Cost-benefit analiza ide u prilog euru – nastavlja ekonomistica.
Ivanov također ističe da euro neće sam po sebi poboljšati lošu ekonommsku strukturu. Dok spomenute postsocijalističke zemlje imaju izraženiji udio industrije u BDP-u, Hrvatska je uz Grčku prvak Europe u turizmu, s gotovo 20 posto BDP-a ostvarenog u tom sektoru.
- Kada dodamo trgovinu i javni sektor, za zdravi dio na kojem bi trebao počivati razvoj ima malo prostora. Turizam nas je spašavao, ali je ujedno i prokletstvo. Turistička ekonomija nigdje ne generira visoke stope rasta dodane vrijednosti. Njih ne možete postići bez inovativne, razvijene i tehnološki napredne industrije. No zahvaljujući turizmu imamo visoke cijene hrane, negdje oko 94 posto prosjeka EU, a na dnu smo po životnom standardu. Strani lanci diktiraju cijene i računaju da će ono što ne zarade na domaćim kupcima zaraditi na strancima – dodaje sugovornica Novosti.
Po njenom mišljenju, zadnji vlak za razvoj Hrvatske predstavljaju zelena tehnologija i dolazeće doba vodika, jer je za to moguće povući sredstva iz EU fondova, Tu su i industrije u kojima naša zemlja posjeduje određeni know-how – recimo proizvodnja brodova, vlakova i vjetrenjača. Međutim, "problem su konkurentnost ekonomije i nesretno postavljen tečaj, pa će njemačka vjetrenjača uvijek biti jeftinija". Postavlja se pitanje ima li naša industrija uopće šanse?
- Tome služi državni intervencionizam, koji ne želimo koristiti. Država dijeli subvencije za nepostojeću stoku na Velebitu ili neprofitabilne oranice u Slavoniji, umjesto da podupire one industrijske sektore koji nas mogu dovesti na veće stope rasta – zaključuje Ivanov.
Hrvatskoj bi koristila javna rasprava o svim tim pitanjima. Međutim, umjesto toga vlasti rade sve da obesmisle stvarnu diskusiju i razmjenu mišljenja. Guverner Vujičić tako je prije dvije i pol godine pozvao na "svehrvatski konsenzus" o euru. Pri tome je današnje stanje nacionalne ekonomije odličan primjer gdje su nas odveli dosadašnji "svehrvatski konsenzusi", zapravo odluke koje su diktirale elite.
portalnovosti
Guverner HNB-a Boris Vujičić smatra da su koristi od uvođenja eura trajne naravi, a troškovi mali i jednokratni (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
Prethodnog se tjedna regionalna javnost zabavljala izborom motiva za hrvatske euro-kovanice, pri čemu je najviše klišeizirane smutnje izazvala odluka da se na njima nađe i Teslin portret, i to preko šahovnice u podlozi. Ostali motivi – karta Hrvatske, kuna i glagoljica – nisu previše problematizirani. Mimo Tesle, jedinog motiva koji su odabrali građani, riječ je o banalnom pa i nacionalističkom izboru: sveto tlo i starohrvatsko pismo kao überhrvatski simboli, svojevrsni likovni izraz Blut und Boden ideologije. Kako se kunom u zabilježenoj povijesti nazivala jedino valuta ustaške NDH, simbol najvjernije sluškinje Trećeg Reicha tako će dobiti blagoslov Evropske unije i prokolati kontinentom. O procesu izbora na Facebooku se osvrnula Ira Payer, dugogodišnja predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva i članica Povjerenstva za odabir motiva, većim dijelom sastavljenog od predstavnika državnih institucija. Povjerenstvo je imalo svega tri kratke online sjednice, a prostora za konceptualno dizajnersko razmišljanje nije bilo. Rezultate glasanja, u kojem su pobijedili grb, kuna i državne granice, Payer je nazvala "vrlo razočaravajućim" i zaključila – "još jedna propuštena prilika za Hrvatsku". Zanimljiv protuprijedlog odabranim motivima nabacio je poznati dizajner Dejan Kršić, zapitavši se na Facebooku kako bi bilo živjeti u zemlji u kojoj bi vlast na euro-kovanice stavila Jasenovački cvijet Bogdana Bogdanovića i – inače divljački uništen – Spomenik pobjedi naroda Slavonije Vojina Bakića. Time bi se zemlja identificirala s estetski sofisticiranim antifašističkim motivima. No ovdje je, čini se, prikladna poznata Platonova parafraza – kakva muzika, takva i država.
Jednom kada izgubite nacionalni suverenitet, to znači da više ne kontrolirate vlastite javne politike. Hrvatska u ovom trenutku nije spremna za integraciju u eurozonu, što ne znači da to ne bi bila u nekom budućem trenutku – govori Maruška Vizek
Od promašene simbolike je pogubnije to što u javnom prostoru ima vrlo malo suvislih rasprava o suštini teme, a to je bi li Hrvatska uopće trebala uvesti euro. Umjesto toga, proizveden je konsenzus "stručne javnosti" i političkih elita. Prema premijeru Andreju Plenkoviću, priključenje eurozoni planira se s prvim danom 2023. godine. Nedavno istraživanje Eurobarometra govori da uvođenje zajedničke valute u Hrvatskoj podržava 61 posto ispitanika. Istovremeno se svega 46 posto osjeća dovoljno informiranima, isti udio smatra da ćemo izgubiti kontrolu nad ekonomskom politikom, a 71 posto smatra da će doći do rasta cijena.
Uobičajeni argumenti u korist eura glase, riječima guvernera HNB-a Borisa Vujičića, da su koristi trajne naravi, a troškovi mali i jednokratni.
"Osim što bi se prelaskom na euro uklonio valutni rizik za građane, poduzeća i državu, došlo bi do smanjenja kamatnih stopa, a ulazak u europodručje imao bi pozitivan učinak na međunarodnu razmjenu i investicije preko smanjenja transakcijskih troškova i troškova konverzije valuta te veće transparentnosti i lakše usporedivosti cijena. Također, uvođenje eura pozitivno bi se odrazilo na turizam: 70 posto ukupnih prihoda od turizma i 60 posto ukupnih noćenja u Hrvatskoj dolazi iz europodručja. Što se tiče troškova, gubitak samostalne monetarne politike ne bi stvorio značajniji negativan učinak za Hrvatsku", rekao je tako u jednom javnom nastupu Vujčić. Dodao je i da "visoka izloženost domaćih sektora valutnom riziku i snažna prisutnost eura u hrvatskom financijskom sustavu ionako sužavaju prostor za provođenje monetarne i tečajne politike", s obzirom na to da se "tečaj održava stabilnim i ne može se rabiti kao sredstvo za povećavanje konkurentnosti".
Nitko ne problematizira kako to da Česi čuvaju svoju valutu, a riječ je o zemlji koja je po BDP-u mjerenom po paritetu kupovne moći pretekla Italiju i Španjolsku, što je posljedica i činjenice da ekonomijom upravljaju u mnogo većoj mjeri no Hrvatska – kaže Ivanković
Istovremeno, pojedini ekonomisti i politolozi odavno upozoravaju da je zajednička valuta prije svega instrument koji pogoduje njemačkoj izvoznoj industriji te indirektno istiskuje slabije industrije perifernih zemalja, svodeći te države na njemačko tržište. Posljedica je to nerealnog tečaja eura, koji ne odražava realnu snagu njemačke ekonomije i njene proizvode čini jeftinijima. Hrvatska se monetarne politike obranom stabilnog valutnog tečaja odrekla još 1990-ih. To pogoduje uvoznicima i onemogućuje korištenje valute kao poluge privrednog razvoja na način da se deprecijacijom hrvatski proizvodi učine jeftinijima konkurentnijima. Međutim, bez obzira na to koliko kuna bila vezana za euro, ukidanjem nacionalne valute odrekli bismo se makar i teoretske mogućnost da se ikada započne sa samostalnom monetarnom politikom.
Pomoćnica ravnateljice Ekonomskog instituta u Zagrebu, Maruška Vizek, u jednoj je kolumni sažeto opisala možda najopasniju moguću posljedicu uvođenja eura, a to je da u slučaju recesije kao gotovo jedino sredstvo prilagodbe preostaje interna devalvacija: "Smanjivanjem plaća omogućuje se smanjivanje cijena domaćih proizvoda i usluga, čime se povećava cjenovna konkurentnost hrvatskog gospodarstva i potiče brži izlazak iz recesije. Međutim, u slučaju da se plaće ne mogu smanjiti ili se ne mogu smanjiti u dovoljnoj mjeri, smanjivanje razine domaćih cijena i vraćanje gospodarstva u ravnotežu odvija se kroz proces otpuštanja zaposlenika". Pri tom će, ističe ekonomistkinja, trošak prilagodbe vjerojatno disproporcionalno snositi zaposlenici u privatnom sektoru, čije plaće i materijalna prava nisu zaštićena na način na koji je to slučaj u javnom sektoru. Ukratko, ta nimalo nerealna mogućnost predstavlja skriveni trošak uvođenja eura, o kojem se u javnosti previše – ili skoro uopće – ne govori.
Uvođenjem eura neće se promijeniti ništa, jer monetarnu politiku nemamo. U stvari, ulaskom u eurozonu dobit ćemo mnogo aktivniju monetarnu politiku koja više vodi računa o gospodarstvu no što je to HNB s ovakvom politikom ikad mogao – kaže Marijana Ivanov
- U sadašnjoj krizi uzrokovanoj pandemijom smo dobili euroobveznice i bespovratna sredstva EU-a, odnosno kao posljedicu globalnog sistemskog šoka smo de facto dobili transfernu uniju. Uslijed toga nije bilo interne devalvacije. Bez obzira na to što govorili premijeri "štedljivih" zemalja članica, činjenica je da je napravljen presedan, koji će se vjerojatno ponoviti još tko zna koliko puta. Teško je predvidjeti što će biti i za samo deset godina. Istovremeno je, međutim, činjenica da "štedljive" zemlje te transfere ne žele. Također, možemo očekivati da će rasti težnje za nacionalnim suverenitetom, naročito s obzirom na to da je u pandemijskoj situaciji izuzetno ojačala uloga Europske komisije. Sve to dugoročno može doprinijeti destabilizaciji cijelog projekta zajedničke valute – kaže Vizek za Novosti.
Bez obzira na sadašnji solidarni pristup saniranja posljedica pandemije, Vizek i dalje smatra da, ukoliko samo Hrvatsku, ili nas i još svega nekoliko zemalja zahvati specifična recesija, koja se neće odraziti na većinu EU, zaista ćemo biti primorani na internu devalvaciju.
- Uz nju kao jedini drugi mogući mehanizam rješavanja recesije u situaciji monetarne unije preostaje mobilnost radnika, odnosno iseljavanje viška radne snage. U svakom slučaju, jednom kada izgubite nacionalni suverenitet, to znači da više ne kontrolirate vlastite javne politike. Hrvatska u ovom trenutku nije spremna za integraciju u eurozonu, što ne znači da to ne bi bila u nekom budućem trenutku – zaključuje ekonomistkinja.
Na još jednu opasnost od uvođenja eura upozorava polit-ekonomski analitičar Željko Ivanković, glavni urednik portala Ideje.hr.
- Upravljanje bankama koje, doduše, i jesu u stranom vlasništvu, skoro sasvim će izići iz hrvatskih ruku, a HNB će postati ispostava Europske središnje banke. Postavlja se pitanje tko odlučuje kojoj banci će se dozvoliti da propadne, a kojoj ne. Trenutno to pitanje nije urgentno, jer su hrvatske banke među najdokapitaliziranijima na svijetu, no znamo da je u prethodnoj krizi to bilo ključno. U našoj se javnosti o tome uopće ne raspravlja – kaže Ivanković za Novosti.
Po njemu, ključni problemi hrvatske ekonomije nemaju nikakve veze s time hoćemo li prihvatiti euro.
- To je pitanje za razvojnu politiku irelevantno. Naši središnji problemi su demografija, odnosno iseljavanje, i loša i neproduktivna struktura ekonomije. Masa zaposlenih u Hrvatskoj radi u turizmu, trgovini i uslugama – vozači autobusa, konobari, trgovci u dućanima... Riječ je o rentijerskoj ekonomiji, odnosno strukturi tavorenja i stagnacije. Euro to neće promijeniti, jer se prilagodio na takve odnose. No da li smo mi zadovoljni time što smo gotovo posljednja zemlja u EU-u? Njemačka u zemlje periferije plasira novac, ali plasira ga putem kredita zato da bi te zemlje kupovale njemačke strojeve, a ne zato da bi podizale vlastitu industriju – ističe Ivanković.
Analitičar se zauzima za to da se o euru odluči referendumom. To su javno do sada zastupale desne stranke – Most, Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti, ali i lijeva Radnička fronta.
- Kako nam je javnost zapuštena, sigurno bi krenule razne izmišljotine, no kod tako krupnog pitanja stvar je demokratske pristojnosti dati priliku građanima da izraze mišljenje. To bi bila prilika da se sukobe stavovi oko svih problema ekonomske politike, i da se razvija demokratska kultura. Rasprava nema ni u akademskoj eliti, nitko ne problematizira kako to da Česi čuvaju svoju valutu, a riječ je o zemlji koja je po BDP-u mjerenom po paritetu kupovne moći (PPP) pretekla Italiju i Španjolsku, što je posljedica i činjenice da vlastitom ekonomijom upravljaju u mnogo većoj mjeri no Hrvatska. Uvođenje eura predstavljat će se kao naš uspjeh, no to nije nikakvo postignuće. Ne moramo ispunjavati ni kriterije iz Maastrichta, jer su za sve zemlje relaksirani – zaključuje Ivanković.
Da je razina javne rasprave izuzetno niska drži i Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Makroekonomistkinja očekuje da će uvođenjem eura pasti životni standard građana, s obzirom na to da će cijene narasti, međutim, država će uštedjeti na kamatama. Smatra da bi Hrvatska trebala što prije uvesti euro, jer za provedbu samostalne monetarne politike nema šansi.
- Naš tečaj je gotovo fiskan i takvu politiku vodimo od uvođenja kune u proljeće 1994. Varijacije od 7,2 do 7,7 kuna za euro – a najčešće ni takve – nisu značajne i nisu mogle pogodovati izvozu na način na koji je Italija prije uvođenja eura fleksibilnim tečajem i deprecijacijama rješavala probleme loše produktivnosti i ekonomske strukture. Uvođenjem eura zaista i teoretski gubite šansu za samostalnu monetarnu politiku, ali HNB i veliki dio javnosti za nju i tako nisu spremni. HNB je povijesnu šansu imao početkom 2009. Tada je samo tržište stvorilo uvjete za veću deprecijaciju, a valute su tada deprecirale i Poljska, Češka, Mađarska i Rumunjska. Međutim HNB je i tada svim silama branio tečaj kune, i to po cijenu izuzetno naraslih kamatnih stopa. Uvođenjem eura neće se promijeniti ništa, jer monetarnu politiku nemamo. U stvari, gubitkom monetarnog suvereniteta, odnosno ulaskom u eurozonu dobit ćemo mnogo aktivniju monetarnu politiku koja više vodi računa o gospodarstvu no što je to HNB s ovakvom politikom ikad mogao – kaže Ivanov za Novosti, dodajući da "euro zapravo već imamo, samo se on kod nas zove kuna".
Ona ističe da su Češka i Hrvatska neusporedive. Svega 13 posto češkog javnog duga denominirano je u stranoj valuti, dok je u Hrvatskoj to preko 70 posto.
- Kada je krenula globalna financijska kriza, Češka, Poljska i druge zemlje su pustile da im valute depreciraju pa nisu imali tako ogroman pad izvoza kao Hrvatska. Mi to nismo htjeli zbog dugova denominiranih u eurima. Usporedba nas i Češke kao dvije postsocijalističke zemlje ne stoji. Riječ je o posve različitim ekonomijama. U Hrvatskoj je euro sveprisutan, od turizma, preko štednje pa do doznaka iseljenika. Koristi koje ćemo mi dobiti od eura Česima ne znače ništa. Euro nam se svakako isplati uvesti i zbog kamatnih stopa. Cost-benefit analiza ide u prilog euru – nastavlja ekonomistica.
Ivanov također ističe da euro neće sam po sebi poboljšati lošu ekonommsku strukturu. Dok spomenute postsocijalističke zemlje imaju izraženiji udio industrije u BDP-u, Hrvatska je uz Grčku prvak Europe u turizmu, s gotovo 20 posto BDP-a ostvarenog u tom sektoru.
- Kada dodamo trgovinu i javni sektor, za zdravi dio na kojem bi trebao počivati razvoj ima malo prostora. Turizam nas je spašavao, ali je ujedno i prokletstvo. Turistička ekonomija nigdje ne generira visoke stope rasta dodane vrijednosti. Njih ne možete postići bez inovativne, razvijene i tehnološki napredne industrije. No zahvaljujući turizmu imamo visoke cijene hrane, negdje oko 94 posto prosjeka EU, a na dnu smo po životnom standardu. Strani lanci diktiraju cijene i računaju da će ono što ne zarade na domaćim kupcima zaraditi na strancima – dodaje sugovornica Novosti.
Po njenom mišljenju, zadnji vlak za razvoj Hrvatske predstavljaju zelena tehnologija i dolazeće doba vodika, jer je za to moguće povući sredstva iz EU fondova, Tu su i industrije u kojima naša zemlja posjeduje određeni know-how – recimo proizvodnja brodova, vlakova i vjetrenjača. Međutim, "problem su konkurentnost ekonomije i nesretno postavljen tečaj, pa će njemačka vjetrenjača uvijek biti jeftinija". Postavlja se pitanje ima li naša industrija uopće šanse?
- Tome služi državni intervencionizam, koji ne želimo koristiti. Država dijeli subvencije za nepostojeću stoku na Velebitu ili neprofitabilne oranice u Slavoniji, umjesto da podupire one industrijske sektore koji nas mogu dovesti na veće stope rasta – zaključuje Ivanov.
Hrvatskoj bi koristila javna rasprava o svim tim pitanjima. Međutim, umjesto toga vlasti rade sve da obesmisle stvarnu diskusiju i razmjenu mišljenja. Guverner Vujičić tako je prije dvije i pol godine pozvao na "svehrvatski konsenzus" o euru. Pri tome je današnje stanje nacionalne ekonomije odličan primjer gdje su nas odveli dosadašnji "svehrvatski konsenzusi", zapravo odluke koje su diktirale elite.
portalnovosti
