Andrej Plenković je uvjeren da je obrana Krstičevića, odnosno držanje Krstičevića uza se preduvjet njegovih planova za ostanak na čelu HDZ-a i za donekle realno nadanje u opciju ostanka na premijerskom položaju. Damir Krstičević služi mu za legitimaciju pred desnicom
Slučaj Damira Krstičevića, potpredsjednika Vlade i ministra obrane, najbolja je ilustracija tragikomedije koju Andrej Plenković, premijer i predsjednik HDZ-a, zbija s hrvatskim građanima pod firmom upravljanja državom, i sa samim sobom pod opravdanjem da cilj opravdava sredstvo u težnji da se sačuva dostignuti stupanj vlasti i moći. Nakon više od tri godine mandata, sasvim je jasno da umirovljeni general Krstičević nikad nije trebao postati ministar obrane, a kamoli potpredsjednik Vlade, naprosto zbog toga što nije dorastao tako visokoj i tako izloženoj javnoj dužnosti. Više od tri godine ministar obrane funkcionira kao stroj za proizvodnju afera i problema, i svejedno ostaje na svojoj poziciji: od mutnog pokušaja kupovine borbenih aviona u Izraelu i drugih nelogičnih vojnih nabava, kao što je prihvaćanje američke donacije oklopnih vozila Bradley za čije će opremanje Hrvatska izdvojiti oko dvjesto milijuna eura, do pogibija, incidenata i kaznenih djela unutar Hrvatske vojske te činjenice da je nedavno smijenjen zapovjednik Ratnog zrakoplovstva general Mato Mikić zbog teških sigurnosnih propusta u bazi u Zadru, a da bi ovih dana trebao biti smijenjen i zapovjednik Ratne mornarice kontraadmiral Ivo Raffanelli zbog toga što je naložio svome službenom vozaču da autocestom juri brzinom od 230 kilometara na sat. Sad su došle i nevolje s prijavom ministrove imovine.
‘Vjerujte mi, na ovaj način, uz ovaj dio biti ministar, sutra u perspektivi nekoj, ja kažem da će itekako razmisliti, razmislit će puno puta, vjerujte mi da i ja razmišljam puno puta: pa što mi je trebalo? Bio sam u vojsci, nakon toga sam otišao u privatni sektor, što mi je trebao ovaj povratak u politiku i da se čovjek bavi politikom’, retorički se zapitao tronuti ministar prošlog tjedna kad se otkrilo da mu službena imovinska kartica pati od ozbiljnog deficita podataka ili od drastičnog umanjivanja vrijednosti imovine, odnosno kad je malo potom predao osvježeni popis svoje imovine koji je pokazao da je umirovljeni general u protekle tri-četiri godine poprilično uvećao imovinu svoje obitelji. ‘Što mi je trebalo?’ zapitao se Krstičević tonom čovjeka pogođenog nezahvalnošću medija i nacije, čovjeka koji je, mimo svoje volje i svog privatnog interesa, ušao u politiku, prihvatio zov domovine da spasi što se još dade spasiti u resoru obrane i sigurnosti, a sad mu se, eto, tako vraća. Odgovor na ministrovo retoričko pitanje, u jednoj mjeri, sadržan je u njegovoj novoj imovinskoj kartici, ali lakše je biti emotivno shrvan i šokiran nego vidjeti ono što je očito i logično.
Zašto je Krstičevićeva politička karijera trebala premijeru Plenkoviću i zašto mu još uvijek treba? Zašto se Plenković nije odrekao Krstičevića, kao što je natjerao na ostavku ili smijenio četu ministara, od Tomislava Tolušića do Milana Kujundžića, čiji grijesi sigurno nisu bili veći teret vladi od pogrešaka, prekršaja i promašaja ministra obrane? I ne samo da ga se nije odrekao nego će mu Plenković, sva je prilika, povjeriti funkciju šefa svoga stožera na skorim unutarstranačkim izborima. U čemu je tajna? U tome što Andreju Plenkoviću Damir Krstičević, kao i ministar branitelja Tomo Medved, služi za legitimaciju pred desnicom i u vlastitim redovima, i na široj političkoj sceni. Okruživanje proslavljenim ratnim generalima, makar njihove političke i upravljačke sposobnosti bile krajnje upitne ili neupitno nikakve, pokazatelj je premijerovog osobnog kompleksa u vezi s Domovinskim ratom i tim tematskim sklopom: ono što smatra slabošću u svojoj biografiji, slabošću iz perspektive HDZ-ovog članstva i biračkog tijela, pokušava kompenzirati nekritičkim forsiranjem ljudi čija je jedina kvalifikacija to što su zapovijedali gardijskim brigadama u ratu. Plenković je uvjeren da je obrana Krstičevića, odnosno držanje Krstičevića uza se preduvjet njegovih planova za ostanak na čelu HDZ-a i za donekle realno nadanje u opciju ostanka na premijerskom položaju.
Damiru Krstičeviću najveću uslugu u životu nije učinio general Janko Bobetko, koji ga je afirmirao i favorizirao, i koji je znatno doprinio da Krstičević zarana izgubi dodir sa stvarnošću kad je riječ o vlastitim sposobnostima i dometima. Netko tko u dvadeset i četvrtoj godini preuzme zapovijedanje ključnom ratnom gardijskom brigadom, a u dvadeset i šestoj dočeka ratnu pobjedu u činu general-bojnika, dakle generala s dvije zvjezdice, taj se teško miri s vlastitim limitima. Elem, Bobetko jest doživotno pomogao Krstičeviću u praktičnom pogledu, pri čemu se nije radilo o poklonu nego dijelom i o priznavanju nesumnjivih zasluga za vođenje jedinica u ratu, ali još mu je više pomogao tadašnji predsjednik Stipe Mesić kad ga je umirovio u rujnu 2000. godine. Umirovio ga je skupa s još šestoricom aktivnih ratnih generala zbog toga što su potpisali politički motivirani proglas o Domovinskom ratu. Krstičević je umirovljen u trideset i prvoj godini života s činom general-pukovnika, kad je bio na funkciji zamjenika načelnika Glavnog stožera. Da ga Mesić tada nije umirovio, teško da bi Krstičević danas imao tolikih problema s ispunjavanjem svoje imovinske kartice jer ta dosadna formalnost ne bi iziskivala takav napor. Ubrzo nakon što je Krstičević skinuo uniformu, zaposlio ga je Stipo Matić, vlasnik tvrtke King ICT, odnosno M San grupe: dao mu je visoki menadžerski položaj i bogovsku plaću, a umirovljeni general funkcionirao je tokom narednih petnaestak godina kao neka vrsta političko-prodajnog manekena zaduženog da otvara vrata državnih i javnih institucija i ustanova, ali i privatnih poduzeća, informatičkoj opremi i softveru koji je distribuirala ili proizvodila Matićeva firma. Tko može odbiti poslovnu ponudu ratnog zapovjednika Četvrte gardijske?
M San grupa obrnula je dosad milijarde kuna prihoda u poslovanju s državom, lokalnom samoupravom i općenito javnim izvorima novca, a obrće i dalje. Stipo Matić danas je jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj koji je pritom jako zainteresiran da osvoji što veću količinu političkog utjecaja, jer je svjestan da je ovo zemlja u kojoj biznis najbolje uspijeva kad ga se politički opslužuje. Matić je pogurao Krstičevića prema ministarskoj fotelji, jer je procijenio da će mu više koristiti na tom mjestu nego kao menadžer u firmi. Nema sumnje da je M San grupa imala ozbiljna očekivanja od namjere Ministarstva obrane da kupi rabljene izraelske borbene lovce F-16 Block 30/32 – registrirane su, uostalom, namjenske tvrtke za poslove koji se mogu povezati s tom nabavom – i nema sumnje da je to bio jedan od glavnih razloga slijepog inzistiranja na toj soluciji, premda je otpočetka bilo nerazumno vjerovati da će Sjedinjene Države dati odobrenje za prodaju svojih zrakoplova koje su Izraelci temeljito modificirali u pogledu elektronske opreme.
Pitanje ‘što mi je trebalo?’ Krstičević bi, dakle, trebao uputiti Stipi Matiću, pa onda i Andreju Plenkoviću: proslavljeni ratni general nema dovoljno integriteta i snage da se izbavi od zarobljenosti Matićevim i Plenkovićevim interesima, ali tješi ga pogled na sadržaj imovinske kartice.
Ministar Krstičević unio je nove podatke u svoju službenu imovinsku listu 31. siječnja, dakle nakon što su novinari portala Index otkrili da je kuću s okućnicom od 302 četvorna metra u Žaboriću kod Šibenika bio upisao kao vikendicu od 120 kvadrata i da joj je vrijednost procijenio na 83 tisuće eura, premda postoji ugovor u kojem stoji da je kuću platio 160 tisuća eura. Izuzmemo li uvećavanje vrijednosti nekretnina koje je već posjedovao, uvećavanje koje i dalje ne odgovara realnim cijenama, najzanimljiviji podatak iz nove Krstičevićeve kartice jest to da je svoje mjesečne prihode, u odnosu na popis imovine podnesen potkraj 2016., povećao za više od trinaest tisuća kuna: plaća mu je narasla za više od četiri tisuće, dok devet tisuća mjesečno dobiva ‘od osiguranja’. Ministar pritom nije ni pokušao objasniti o kakvom se osiguranju radi i kakva je konkretna narav tog njegovog prihoda. Nije naveo ni podatak kad mu je počelo pritjecati tih devet hiljada kuna mjesečno, niti dokad bi taj aranžman trebao trajati. Nitko još nije uspio upitati Krstičevića o čemu je točno riječ, jer ga već pet-šest dana nema u javnosti.
U prošlom broju Novosti pisali smo o brojnim problematičnim momentima Krstičevićevog ministarskog mandata, pa i o tome da su u protekle tri godine smrtno stradala četvorica pripadnika Hrvatske vojske: jedan vojnik preminuo je u misiji u Litvi, jedan je poginuo u misiji u Afganistanu, a dvojica iskusnih vojnih pilota poginula su u trenažnom letu u Zlarinskom kanalu prije nepuna dva tjedna. Ispravio nas je jedan čitatelj: smrtno su stradala petorica vojnika. Naime, 21. listopada prošle godine, oko tri sata ujutro, troje aktivnih pripadnika HV-a sletjelo je s ceste u Kninu, vraćajući se iz izlaska: dvadeset osmogodišnjak je poginuo, dvadeset četverogodišnja vozačica teže je ozlijeđena, dvadeset trogodišnjak lakše. Te večeri trebali su biti u vojarni, koju su napustili bez dozvole.
portalnovosti
Slučaj Damira Krstičevića, potpredsjednika Vlade i ministra obrane, najbolja je ilustracija tragikomedije koju Andrej Plenković, premijer i predsjednik HDZ-a, zbija s hrvatskim građanima pod firmom upravljanja državom, i sa samim sobom pod opravdanjem da cilj opravdava sredstvo u težnji da se sačuva dostignuti stupanj vlasti i moći. Nakon više od tri godine mandata, sasvim je jasno da umirovljeni general Krstičević nikad nije trebao postati ministar obrane, a kamoli potpredsjednik Vlade, naprosto zbog toga što nije dorastao tako visokoj i tako izloženoj javnoj dužnosti. Više od tri godine ministar obrane funkcionira kao stroj za proizvodnju afera i problema, i svejedno ostaje na svojoj poziciji: od mutnog pokušaja kupovine borbenih aviona u Izraelu i drugih nelogičnih vojnih nabava, kao što je prihvaćanje američke donacije oklopnih vozila Bradley za čije će opremanje Hrvatska izdvojiti oko dvjesto milijuna eura, do pogibija, incidenata i kaznenih djela unutar Hrvatske vojske te činjenice da je nedavno smijenjen zapovjednik Ratnog zrakoplovstva general Mato Mikić zbog teških sigurnosnih propusta u bazi u Zadru, a da bi ovih dana trebao biti smijenjen i zapovjednik Ratne mornarice kontraadmiral Ivo Raffanelli zbog toga što je naložio svome službenom vozaču da autocestom juri brzinom od 230 kilometara na sat. Sad su došle i nevolje s prijavom ministrove imovine.
‘Vjerujte mi, na ovaj način, uz ovaj dio biti ministar, sutra u perspektivi nekoj, ja kažem da će itekako razmisliti, razmislit će puno puta, vjerujte mi da i ja razmišljam puno puta: pa što mi je trebalo? Bio sam u vojsci, nakon toga sam otišao u privatni sektor, što mi je trebao ovaj povratak u politiku i da se čovjek bavi politikom’, retorički se zapitao tronuti ministar prošlog tjedna kad se otkrilo da mu službena imovinska kartica pati od ozbiljnog deficita podataka ili od drastičnog umanjivanja vrijednosti imovine, odnosno kad je malo potom predao osvježeni popis svoje imovine koji je pokazao da je umirovljeni general u protekle tri-četiri godine poprilično uvećao imovinu svoje obitelji. ‘Što mi je trebalo?’ zapitao se Krstičević tonom čovjeka pogođenog nezahvalnošću medija i nacije, čovjeka koji je, mimo svoje volje i svog privatnog interesa, ušao u politiku, prihvatio zov domovine da spasi što se još dade spasiti u resoru obrane i sigurnosti, a sad mu se, eto, tako vraća. Odgovor na ministrovo retoričko pitanje, u jednoj mjeri, sadržan je u njegovoj novoj imovinskoj kartici, ali lakše je biti emotivno shrvan i šokiran nego vidjeti ono što je očito i logično.
Zašto je Krstičevićeva politička karijera trebala premijeru Plenkoviću i zašto mu još uvijek treba? Zašto se Plenković nije odrekao Krstičevića, kao što je natjerao na ostavku ili smijenio četu ministara, od Tomislava Tolušića do Milana Kujundžića, čiji grijesi sigurno nisu bili veći teret vladi od pogrešaka, prekršaja i promašaja ministra obrane? I ne samo da ga se nije odrekao nego će mu Plenković, sva je prilika, povjeriti funkciju šefa svoga stožera na skorim unutarstranačkim izborima. U čemu je tajna? U tome što Andreju Plenkoviću Damir Krstičević, kao i ministar branitelja Tomo Medved, služi za legitimaciju pred desnicom i u vlastitim redovima, i na široj političkoj sceni. Okruživanje proslavljenim ratnim generalima, makar njihove političke i upravljačke sposobnosti bile krajnje upitne ili neupitno nikakve, pokazatelj je premijerovog osobnog kompleksa u vezi s Domovinskim ratom i tim tematskim sklopom: ono što smatra slabošću u svojoj biografiji, slabošću iz perspektive HDZ-ovog članstva i biračkog tijela, pokušava kompenzirati nekritičkim forsiranjem ljudi čija je jedina kvalifikacija to što su zapovijedali gardijskim brigadama u ratu. Plenković je uvjeren da je obrana Krstičevića, odnosno držanje Krstičevića uza se preduvjet njegovih planova za ostanak na čelu HDZ-a i za donekle realno nadanje u opciju ostanka na premijerskom položaju.
Damiru Krstičeviću najveću uslugu u životu nije učinio general Janko Bobetko, koji ga je afirmirao i favorizirao, i koji je znatno doprinio da Krstičević zarana izgubi dodir sa stvarnošću kad je riječ o vlastitim sposobnostima i dometima. Netko tko u dvadeset i četvrtoj godini preuzme zapovijedanje ključnom ratnom gardijskom brigadom, a u dvadeset i šestoj dočeka ratnu pobjedu u činu general-bojnika, dakle generala s dvije zvjezdice, taj se teško miri s vlastitim limitima. Elem, Bobetko jest doživotno pomogao Krstičeviću u praktičnom pogledu, pri čemu se nije radilo o poklonu nego dijelom i o priznavanju nesumnjivih zasluga za vođenje jedinica u ratu, ali još mu je više pomogao tadašnji predsjednik Stipe Mesić kad ga je umirovio u rujnu 2000. godine. Umirovio ga je skupa s još šestoricom aktivnih ratnih generala zbog toga što su potpisali politički motivirani proglas o Domovinskom ratu. Krstičević je umirovljen u trideset i prvoj godini života s činom general-pukovnika, kad je bio na funkciji zamjenika načelnika Glavnog stožera. Da ga Mesić tada nije umirovio, teško da bi Krstičević danas imao tolikih problema s ispunjavanjem svoje imovinske kartice jer ta dosadna formalnost ne bi iziskivala takav napor. Ubrzo nakon što je Krstičević skinuo uniformu, zaposlio ga je Stipo Matić, vlasnik tvrtke King ICT, odnosno M San grupe: dao mu je visoki menadžerski položaj i bogovsku plaću, a umirovljeni general funkcionirao je tokom narednih petnaestak godina kao neka vrsta političko-prodajnog manekena zaduženog da otvara vrata državnih i javnih institucija i ustanova, ali i privatnih poduzeća, informatičkoj opremi i softveru koji je distribuirala ili proizvodila Matićeva firma. Tko može odbiti poslovnu ponudu ratnog zapovjednika Četvrte gardijske?
M San grupa obrnula je dosad milijarde kuna prihoda u poslovanju s državom, lokalnom samoupravom i općenito javnim izvorima novca, a obrće i dalje. Stipo Matić danas je jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj koji je pritom jako zainteresiran da osvoji što veću količinu političkog utjecaja, jer je svjestan da je ovo zemlja u kojoj biznis najbolje uspijeva kad ga se politički opslužuje. Matić je pogurao Krstičevića prema ministarskoj fotelji, jer je procijenio da će mu više koristiti na tom mjestu nego kao menadžer u firmi. Nema sumnje da je M San grupa imala ozbiljna očekivanja od namjere Ministarstva obrane da kupi rabljene izraelske borbene lovce F-16 Block 30/32 – registrirane su, uostalom, namjenske tvrtke za poslove koji se mogu povezati s tom nabavom – i nema sumnje da je to bio jedan od glavnih razloga slijepog inzistiranja na toj soluciji, premda je otpočetka bilo nerazumno vjerovati da će Sjedinjene Države dati odobrenje za prodaju svojih zrakoplova koje su Izraelci temeljito modificirali u pogledu elektronske opreme.
Pitanje ‘što mi je trebalo?’ Krstičević bi, dakle, trebao uputiti Stipi Matiću, pa onda i Andreju Plenkoviću: proslavljeni ratni general nema dovoljno integriteta i snage da se izbavi od zarobljenosti Matićevim i Plenkovićevim interesima, ali tješi ga pogled na sadržaj imovinske kartice.
9.000 kuna mjesečno ‘od osiguranja’
Ministar Krstičević unio je nove podatke u svoju službenu imovinsku listu 31. siječnja, dakle nakon što su novinari portala Index otkrili da je kuću s okućnicom od 302 četvorna metra u Žaboriću kod Šibenika bio upisao kao vikendicu od 120 kvadrata i da joj je vrijednost procijenio na 83 tisuće eura, premda postoji ugovor u kojem stoji da je kuću platio 160 tisuća eura. Izuzmemo li uvećavanje vrijednosti nekretnina koje je već posjedovao, uvećavanje koje i dalje ne odgovara realnim cijenama, najzanimljiviji podatak iz nove Krstičevićeve kartice jest to da je svoje mjesečne prihode, u odnosu na popis imovine podnesen potkraj 2016., povećao za više od trinaest tisuća kuna: plaća mu je narasla za više od četiri tisuće, dok devet tisuća mjesečno dobiva ‘od osiguranja’. Ministar pritom nije ni pokušao objasniti o kakvom se osiguranju radi i kakva je konkretna narav tog njegovog prihoda. Nije naveo ni podatak kad mu je počelo pritjecati tih devet hiljada kuna mjesečno, niti dokad bi taj aranžman trebao trajati. Nitko još nije uspio upitati Krstičevića o čemu je točno riječ, jer ga već pet-šest dana nema u javnosti.
Petorica mrtvih vojnika u mandatu
U prošlom broju Novosti pisali smo o brojnim problematičnim momentima Krstičevićevog ministarskog mandata, pa i o tome da su u protekle tri godine smrtno stradala četvorica pripadnika Hrvatske vojske: jedan vojnik preminuo je u misiji u Litvi, jedan je poginuo u misiji u Afganistanu, a dvojica iskusnih vojnih pilota poginula su u trenažnom letu u Zlarinskom kanalu prije nepuna dva tjedna. Ispravio nas je jedan čitatelj: smrtno su stradala petorica vojnika. Naime, 21. listopada prošle godine, oko tri sata ujutro, troje aktivnih pripadnika HV-a sletjelo je s ceste u Kninu, vraćajući se iz izlaska: dvadeset osmogodišnjak je poginuo, dvadeset četverogodišnja vozačica teže je ozlijeđena, dvadeset trogodišnjak lakše. Te večeri trebali su biti u vojarni, koju su napustili bez dozvole.
portalnovosti
